Damir Pešorda: Neke nelogičnosti
Vrijeme:4 min, 40 sec
Gledajući neki dan ministra Beroša kako se pjeni i znoji nastojeći nas uvjeriti da vjerujemo znanosti, to jest njemu, zapitao sam se što se to uistinu dogodilo da smo prestali vjerovati? Jer ne treba bježati od toga da barem posljednja dva stoljeća ljudi uglavnom vjeruju ono što znanost tvrdi. Razlog je prilično jednostavan: znanost se pokazala iznimno uspješnom u ovladavanju prirodom i unapređenju uvjeta života. Međutim, još je postmoderna načela neupitne istine premda se postmoderni relativizam načelno nije odnosio na prirodne znanosti. Doduše, bilo je i iznimaka, tako je npr. Luce Irigaray, francuska feministička teoretičarka, ustvrdila da je E = mc² falocentična, seksistička jednadžba jer brzinu svjetlosti pretpostavlja drugim, manje muškim, životno potrebnim brzinama. U sklopu pandemijskog marketinga s potkopavanjem povjerenja u prirodne znanosti počeli su i sami znanstvenici nastavljajući tako ono što su započeli postmodernistički teoretičari.
Tijekom posljednje dvije godine naslušali smo se toliko kontradiktornih izjava o pandemiji da znanost oličena u Berošu jednostavno ne ulijeva povjerenje. Optužiti ljude koji ne vjeruju takvoj znanosti da su zatucani ravnozemljaši, bezobrazluk je prve vrste. A upravo se to putem glavnostrujaških medija svakodnevno čini. Primjera kontradiktornosti i nelogičnosti o kojima govorim moglo bi se nabrajati do sutra, no zadržat ću se na samo nekoliko njih. Snaga argumenata nije u njihovu broju, nego u njihovoj točnosti. To osobito vrijedi u znanosti, samo jedno neslaganje između znanstvene teorije i prakse dostatno je da teorija padne. U slučajevima o kojima ću govoriti ne radi se čak ni o krivim teorijama, nego samo o proizvoljnim manipulacijama, a po koji put, čini se, i o namjerno plasiranim kontradiktornostima koje za cilj imaju zbuniti običnog čovjeka, učiniti ga nesigurnim i prijamčivim za orvelovske tvrdnje tipa ”Rat je mir”, ”Sloboda je ropstvo” i slične.
Aktualna pandemija počela se u kineskom gradu Wuhanu krajem 2019. Prvih se mjeseci dosta izvještavalo o stanju u Kini, puštane su snimke ljudi koji se ruše na ulici, snimke hvatanja ljudi po gradu, zatvaranja stanova, kvartova i cijelog grada, izgradnje bolnica u samo nekoliko dana, sve se to doimalo toliko apokaliptičnim da su ljudi zazirali od bilo koga s azijatskom fizionomijom i na brisanom prostoru. Danas iz Kine ne stižu nikakva izviješća. Kina ima oko milijardu i četiri stotine milijuna stanovnika, Hrvatska ima oko četiri milijuna stanovnika. Po Worldmeteru, u Hrvatskoj je od početka pandemije, koja je u Hrvatskoj počela nekoliko mjeseci kasnije nego u Kini, bilo 603 316 slučajeva zaraze koronavirusom te ukupno 10 759 slučajeva sa smrtnim ishodom, dok je u Kini bilo ukupno 98631 slučajeva zaraze, od toga 4 636 sa smrtnim ishodom. Kinezi su, dakle, imali jedan slučaj na 14 194,32 stanovnika, a Hrvati jedan slučaj na 6, 63 stanovnika; Kinezi su imali jednog mrtvog na 301 984, 46 stanovnika, a Hrvati jednog umrlog od korone na 371, 78 stanovnika. Kinezi su se, po toj računici, 2 140, 92 puta, odnosno 812, 26 puta uspješnije nosili s koronom nego mi.
Dobro, netko će reći kako Kinezi ne daju točne podatke, no nisam primijetio da netko u mainstream medijima problematizira kineske podatke, naprotiv često se gotovo s nekim žalom ističe kako je lako Kinezima suzbiti pandemiju kada ne moraju previše voditi brigu o demokraciji. Takav pristup kao da sugerira kao da ćemo se i mi lakše boriti s virusom kada ljude lišimo suvišnih sloboda. Na tomu se, uostalom, u posljednje vrijeme ubrzano radi. Ili, recimo, manipulacije o uspješnosti cjepiva. Ona je čas ovolika, čas onolika, kreće se od šezdesetak do devedeset i nešto posto, onda se u igru uvode postotci o tomu koliko u postotcima cijepljeni ipak bolje prođu od necijepljenih kada se unatoč cijepljenju zaraze, pa postotci koliko efikasnost cjepiva s vremenom opada itd. Sve to na kraju stvori ozračje da nitko više ne zna što je posljednja riječ znanosti te je svatko slobodan izvoditi zaključke kako mu se svidi. Naravno, ako zaključak ide u prilog cijepljenju. Tako je, primjerice, u veljači ove godine Capakova pomoćnica Marija Bubaš tvrdila: ”Sva cjepiva u Hrvatskoj 100 posto štite od umiranja. Cijepite se onom vakcinom koja vam prva dođe pod ruku”.
Nedavno je doktor Matko Marušić u intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji , obrušavajući se na zagovornike slobodnog izbora u pogledu cijepljenja, ustvrdio: ”O smrtnosti od Covida postoje različiti podaci, ali najjednostavnije je usporediti ukupan broj oboljelih i umrlih od Covida u svijetu, jer se ti podaci (brojevi) često donose na televiziji. Iz njih proistječe da je smrtnost od Covida između 3 posto i 4 posto. U postocima to izgleda malo ali u stvarnosti to znači da na milijun onih koji su dobili Covid umre njih oko četrdeset tisuća!” Dovoljno je pogledati podatke na Worldmeteru da bi se utvrdilo da je taj postotak 1,99, a ne 4 posto kako tvrdi profesor Marušić. Doduše, kada bi virus ovoga trenutka nestao, jedan dio sada zaraženih bi umro te bi se postotak ukupno umrlih od ukupno zaraženih nešto malo povećao. Trenutno ima, po Worldmeteru, 83 860 kritičnih slučajeva te ako ih sve pribrojimo brojci umrlih gornji postotak se penje na 2,02%. U Hrvatskoj je postotak umrlih, po Marušućevoj metodi, 1,78%, a ako umrlima pridodamo i kritične slučajeve, onda je to 1,83%. Ovakve besmislene i nepotrebne neistine iz usta uglednog znanstvenika sigurno neće doprinijeti ugledu znanosti. Dodatno rastužuje to što je riječ o Matku Marušiću!
To samo potvrđuje da se društvo podijelilo, borba zahuktala, da se ne preže od iznošenja proizvoljnih tvrdnji, samo kako bi se odnijela prevaga u toj borbi. To, naravno, ne znači da i protivnici cijepljenja često ne tvrde nebulozne stvari, ali glavnostrujaški se mediji time dostatno bave, pa se ne trebam još i ja tu miješati.
Damir Pešorda,Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
