OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (5)

 4.POMAGAČI JUGOSLAVIJE

1. a) Naš nacionalizam i imperijalizmi
2. b) Jugoslavija u računici Sjeverne Amerike
3. c) Engleska politika podupiranja Jugoslavije
4. d) Francuska i Jugoslavija
5. e) Jugoslavija i istočni susjedi
6. f) Vojno-strateški razlozi našeg ropstva
7. g) Krhkost Jugoslavije

Naš nacionalizam i imperijalizmi

Narodi kao historijske pojave u razvijanju svoje nacionalne osobnosti formuliraju dvije faze: nacionalističku i imperijalističku. Nacionalistička faza se iscrpljuje u težnji za vlastitom državom sa svim atributima nezavisnosti na cijelom nacionalnom području. Imperijalistička faza izražava se u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili vjerskoj dominaciji nad drugim narodima, koji žive odvojeno, uključeno ili priključeno imperijalističkom narodu. Okrenemo li se po svijetu, moramo utvrditi da on pripada vladavini imperijalizma, vladavini izraženih ofenzivnih kategorija. Pritisak imperijalističkog duha, pojačan svim mogućim idejama kozmopolitskog, internacionalnog i univerzalističkog karaktera, tako je snažan i dominantan da se riječ nacionalizam često smatra nečim isključivo negativnim i inferiornim. Stanje je takvo da ako za nekoga kažete “nacionalist”, skoro bi se moglo reći “nekakav nacionalist”, dok se nikako ne bi moglo upotrijebiti frazu „nekakav imperijalist”, jer bi to bilo psihološki protuslovno.

Danas se još smatra da nacionalizam predstavlja u svakoj svojoj kvalifikaciji inferiornu fazu u manifestiranju osobnosti jedne narodne zajednice, dok je imperijalizam priznat superiornom fazom u manifestiranju bilo koje narodne zajednice.

Kako, dakle, možemo mi ući u gornji dom svijeta kad po našoj defenzivnoj kategoriji ne možemo biti imperijalisti, nego tek najviše samo nacionalisti, tj. ono što je klasificirano inferiornim u svijesti i savjesti današnje zrelosti svijeta. Mi smo na liniji Tunižana i sl., dok su na drugoj strani smješteni svi veliki i mali imperiji i imperijalisti, ne isključivši naravno ni Mađare, Srbe, Talijane itd. Ofenzivne kategorije koje se mogu imperijalistički konkretizirati upravo najviše preziru nacionalizam, jer im je on brana protiv svakog mogućeg dominiranja. Svi oni koji talijanski fašizam i njemački nacizam smatraju nacionalizmima imaju krivo. U stvari to su dvije pojave imperijalizma, dvije izražene ofenzivne kategorije koje su vrlo nerado susretale svaki nacionalizam, pa i hrvatski u svojim ofenzivnim ostvarenjima. Razumljivo je pak da među mnogim imperijalističkim željama mora dolaziti do sukoba, u kojima poneki imperiji mogu i propasti ili popustiti, i tako može uspjeti sad jednom sad drugom narodu dolaziti do slobode. Engleski i francuski imperiji znali su se na različitim kongresima i sporazumjeti sa, recimo, Austro-Ugarskom, ali su 1918. godine nacionalistički pritisci dali povoljnu priliku da se taj Imperij jednostavno sruši. I jedva su češki, poljski i srpski nacionalizam osjetili pobjedničku sigurnost, tj. afirmaciju nezavisnosti i države, odmah izražavaju imperijalističku fazu nad Slovacima, Hrvatima i Bugarima. U svakom slučaju bolje je da postoji više imperijalizama negoli samo jedan, poput, recimo, Rimskog imperija, jer ima nade da će u njihovoj unakrsnoj borbi svim narodima svanuti sloboda. 

Dominacija samo jednog imperija na cijelom svijetu značila bi dominaciju mraka, jer bi svo svjetlo bilo apsorbirano za imperijalnu naciju, kako se to izrazilo u svim velikim i malim imperijalizmima.

Imperijalistički Beč, Pešta i Beograd i svojom vanjštinom i veličinom pokazuju Zagrebu gdje je bilo središte svjetla, te ne moramo u egzistenciji Rimskog imperija ispitivati zakon o razdiobi imperijalnog svjetla i imperijalnog mraka.

Kao što je u feudalno doba bilo jasno da su feudalci područja svjetla, a kmetovi područja mraka, tako je to jasno i u današnje doba međunarodnog feudalizma, pa čak i veta. Kao što je nekad bilo ljudi koji su smatrali da je svijet u opasnost ako svi ljudi budu slobodni u nacionalnoj suživljenosti, tako i danas ima ljudi koji to isto misle ako bi svi narodi bili slobodni u međunarodnoj suživljenosti. Kao što su nekada ljudi s naravnim poštivanjem gledali u sastanak feudalne gospode i smatrali to nacionalnim poslom, tako još i danas živimo u zaostalosti, smatrajući da sastanak velikih treba rješavati međunarodne poslove.

Ujedinjenoj Europi ili Ujedinjenom Svijetu nisu prijetnja nacionalizmi koji nemaju još ni države, nacionalizmi mnogih malih naroda, nego su to u prvom redu nekoliko velikih imperijalizama koji podupiru i nose takav sustav i u malim imperijalizmima. Demokratski sustav između nacionalnih suvereniteta ne može se uvesti sve dotle, dok ne bude srušen feudalni sustav na međunarodnoj pozornici, kao što se nije mogao zavesti niti među individualnim suverenitetima, dok su vladali feudalci. Ipak je danas na mnogim mjestima ostvareno načelo individualne ravnopravnosti kraj postojanja središnjeg državnog autoriteta, te ima vjerojatnosti da će jednoga dana biti ostvareno i načelo narodne ravnopravnosti, kraj središnjeg međunarodnog autoriteta. Bilo bi, međutim, za nas vrlo neuputno zbog ove vjerojatnosti izgubiti osjećaj odgovornosti za realno stanje stvari. Zar mi možemo zaboraviti da su ofenzivne kategorije pružale svoje imperijalističke akcije stoljećima, te da je Hrvatska bila razdijeljena u tri imperijalistička utjecaja (Turske, Austrije, Mađarske) kraj dva nervozna imperijalistička očekivanja (Italije, Srbije) još prije prve faze Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.). Svršetkom te faze ulaze u igru srpski i talijanski imperijalizam, pod kontrolom engleskog i francuskog imperijalizma. Za vrijeme druge faze ovog svjetskog rata (1939.-1945.) ulaze u igru njemački i ruski imperijalizam, a danas je tamo angažirana i Sj. Amerika. Dakle, na hrvatskom prostoru postoji stalna igra najvećih imperija svijeta, uz igru manjih imperijalističkih zahvata. Mi smo prema tome bivali neprestana aktualnost u svjetskim zbivanjima, jer toliki broj imperijalizama niti je mogao niti može ikada biti u miru dulje vremena. I za cijelo to vrijeme mi smo cementirali u svojim nacionalnim akcijama defenzivnu kategoriju našega prostora, bilo to u „ugovoru’ s papom Agatonom, bilo kao predziđe kršćanstva, kao obrana Zapada, kao obrana vlastitog života, kao obrana prava, obrana kraljevstva i tako slično. U našoj defenzivnoj kategorije branili smo sebe defenzivno i sve što su različite imperijalističke pozicije smatrale da se na našem teritoriju ima braniti. U napadaj smo išli kad je to trebalo imperijalističkim ofenzivnim kategorijama, a ne potrebama hrvatske nacije. Mi smo vikali i vičemo da smo obrana Zapada i od Srba, ne videći da su Srbi prema nama samo istočna strana Zapada koji nas bije. Tako iscrpljeni svojom kategorijom u funkciji vlastite obrane, u funkciji tuđih obrana i napadaja, te stalno izvan svake ofenzivne ideje u vlastitoj potrebi, postajali smo lakim plijenom, psihološkim i stvarnim, za pothvate dominacija na našem terenu, te čak i za produciranje idejnih koncepcija za potpuno nacionalno uništenje i historijski nestanak.

Što je jugoslavenstvo, ako ne vlastiti ideološki produkt za historijski nestanak kao nacije? Što je austro-mađarsko katoličanstvo, ako ne uvlačenje naše defenzivne kategorije nemoći i slabosti u historijske ofenzivne kategorije Beča i Pešte, u kategorije historijskih dominacija?

Ipak, svega toga ne bi bilo sa nama da mi nismo nacija, makar i s toliko nesretnim prostorom za vremena u kojima smo živjeli i u kojima živimo. Nešto, što nije ništa, bilo bi uništeno, te ne bi moglo nositi najvišu idejnu snagu defenzivne kategorije, hrvatsku državnu ideju, vlastitu nacionalnu ideju.

Očevidno je, da po konstituciji naše egzistencije moramo željeti propast svih imperijalizama u svijetu, malih i velikih.

Da li je čovječanstvu dano da doživi i to vrijeme da među slobodnim narodima bude vladao odnos kako vlada u uređenom društvu među slobodnim ljudima, mi ne možemo znati, ali je sigurno da bi u tom slučaju hrvatski narod bio u prirodnom, sretnom i korisnom međunarodno-političkom i nacionalnom smještaju.

U tom očekivanju izlaska iz svoje sudbinske tragedije, mi ne smijemo neprestano plakati zajedno sa cijelom Europom, jer se mi nismo ni smijali neprestano zajedno sa cijelom Europom. U našoj nacionalnoj sudbini kao da se ogleda izvjesna bitna životna neproporcionalnost sa sudbinom Europe, makar smo očevidno u njoj. Tko bi mogao protumačiti taj paradoks? Europa se digla iz kaosa tmine i zaostalosti, postigla je vrhunac svoje moći i vladanja nad svijetom i već počinje nepovratno padati pred dizanjem ostalih svjetova, a mi? Zar mi možemo još niže pasti, nakon što smo za cijelo vrijeme moći ove cvjetajuće i imperijalističke Europe bili križani i uništavani sa svima, u ime svih i protiv svih principa? Naša je dužnost i naše pravo da mrzimo i preziremo sve imperijalizme i sav svjetski odgoj na čijem su oltaru imperijalni bogovi, jer to nisu naši bogovi, i jer to nije odgoj za nas i za našu budućnost. Nama je bliža povijest Isusa Krista negoli Cezara, i sv. Franje negoli Napoleona, te Starčevića i Radića negoli Staljina i Churchilla.

Ali ako još moramo, kao što očevidno moramo, kretati se životom onakvim kakav jest, onda, jer sudbinski ne možemo definirati vlastite ofenzivne ideje, trebamo voditi vanjsku politiku u društvu s onima i onakvim kategorijama (relativno pozitivnim) koje imaju vlastiti interes da budu protiv nama neprijateljskim ofenzivnim kategorijama (relativno negativnim). Pa ako u tom društvu moramo ići u rat, uništit ćemo ili oslabiti bilo koju od njih, a ne ojačati kako je to bivalo u našoj povijesti. Ako još uvijek živimo u vremenima stezanja užeta oko vrata, neka to ne bude oko našega. Dosta je tisuću godina. (1953. – Republika Hrvatska 10:3/10) 

Jugoslavija u računici Sjeverne Amerike

Smisao sjevernoameričke politike izgleda da je u organiziranju obrambenog obruča što bliže Rusiji, a što dalje od Sjeverne Amerike.

Stvaranje ovoga obruča koji bi trebao prisiliti Rusiju na shvaćanje da je preslaba za rat i čak možda da bi trebala ući u svoje granice, zove se politika mira. Ustvari to je jedna gigantska utakmica u naoružanju, usred stalne napetosti i nervoze, bez kojih nije ni jedna utakmica.

U taj je obruč uključena Jugoslavija. Amerika računa da će se Tito i sve ono što je s njime u krajnjem slučaju gerilski braniti u gorama i šumama, te mu je takva funkcija bila i dodijeljena u prvom američkom planu na njegovo veliko nezadovoljstvo. Samim time se pretpostavljalo da će se po cestama kretati oni koje će trebati iz gora i šuma napadati.

Pitanje je, da li će Rusija htjeti čekati razvitak događaja, ili će prići rješavanju, tj. kidanju obruča u Jugoslaviji.

Ako bi to moralo biti brzo, onda bi Tita zamijenili komunisti koji bi čak mogli i polagano prijeći ponovo na rusku stranu, kao što je Tito polagano prešao na američku. Radi se o procesu koji ne dopušta stranim vojskama prijelaz granica, jer bi to bilo označeno kao miješanje u unutarnje probleme „suverene” države. Za ovaj slučaj Sjeverna Amerika nema ni tehničke ni ideološke mogućnosti da bilo što napravi i kaže, jer je očevidno da jedna komunistička vlada, pa dakle i Titova, odnosno kojega njegova nasljednika, može ponovno uspostaviti najbolje veze s ostalim komunističkim vladama.

Smiješno je prema tome davati Jugoslaviji bilo kakvu obrambenu funkciju u napadaju boljševičke Rusije, kad ova nema ni namjere, niti potrebe napadati, budući da može „osvojiti” Jugoslaviju iznutra, skoro jednostavno.

Ali zašto to učiniti prije skrajnje potrebe, zašto natovariti odgovornost za jugoslavensku glupost kad je lakše prepustiti je Americi, Engleskoj i Francuskoj? Vjerni boljševici su dobro organizirani za ono što će doći, a ne snose odgovornost i mržnju za ono što je danas tamo.

U slučaju pak da bi se Tito mogao povući u brda zbog obrane od napadaja Rusije i satelita (po planu američkog obruča), nije jasno kako bi se od brda do brda i od šume do šume održavala disciplina nad jedinicama koje nisu komunističke i nad komunistima, kojima bi se sasvim sigurno učinilo udobnije, i ideološki i praktički, biti na cesti s ruskim komunistima negoli u šumi s dolarskim komunistima.

Američka, engleska i francuska vlada izmislile su postojanje jugoslavenskog nacionalizma i dale su mu ulogu branitelja izvan boljševičkog svijeta od navale udruženog komunizma!

Dakle, jugoslavenski nacionalizam drži Makedonce uz Jugoslaviju; jugoslavenski nacionalizam drži Hrvate uz Jugoslaviju!

Među nama govoreći, američka, engleska i francuska vlada mogu izmisliti što hoće, jer je to njihovo pravo, ali tvrditi da je jugoslavenski nacionalizam snažan držati Jugoslaviju, to je poslastica za „bogove”. To nije nikada rekao ni kralj Aleksandar. Trebao je doći rat između Hrvata i Srba, trebao je nastati prekid između Moskve i Beograda zbog sukoba Srba i Makedonaca, pa da nakon toga jedna američka komisija izmisli jugoslavenski nacionalizam kao najjači oslon za naoružanje Jugoslavije.

Obzirom na to da su u Americi na vlasti isti oni ljudi koji su koncipirali mir ovakav kakav jest, ne treba se čuditi što je ovako konfuzno koncipirana i uloga Tita i Jugoslavije u obrambenom američkom ključu. Možda bismo trebali biti jedinstveni u divljenju i moljakanju oko ovakvih pogleda koji stvarno gaze ne samo načela moralna, politička, vjerska, ekonomska i vojnička, nego i logička.

Dobro bi bilo znati tko koga smatra „korisnom budalom” u tom poslu, i tko to zaista jest prije negoli bude prekasno.

U definitivnom prihvaćanju Tita i Jugoslavije kao čvrstog i solidnog člana uništavajućeg obruča protiv komunističkog bloka, Amerika, Engleska i Francuska su pokazale priličnu vojničko-političku naivnost.

I u tom prihvaćanju nema naravno ni govora o hrvatskom narodu, o hrvatskoj državnoj ideji.

Ipak bi bilo krivo misliti da u Americi, Engleskoj i Francuskoj nema struja, i aktivnih i utjecajnih, koje se ne slažu s ovakvom politikom.

Izmišljanje jugoslavenskog nacionalizma došlo je nakon što su mnoge hrvatske skupine, mnogi ugledni politički ljudi cijeloga svijeta iznijeli i proteste i objašnjenja na pravim mjestima, kao što su odgovorna ministarstva i parlamenti, nakon što su Srbi iznijeli sve moguće tužbe protiv Hrvata i time dokazali bolje nego li mi da na tlu Jugoslavije jedino ne može biti jugoslavenskog nacionalizma.

Povijesni primjeri, psihologija, tumačenja konkretnog stanja, protesti, ideološki razlozi, i sve što je bilo potrebno za suditi i prosuditi, bili su poznati i Americi i Engleskoj i Francuskoj, te si ni jedan Hrvat ne može predbacivati da je možda zakasnio sa svojim memorandumom i tumačenjem.

Silama kojima servira jedna diktatorska država (za koju one same navode realne primjere nezadovoljstva) da može izbaciti milijun vojnika, dok se one natežu u Zapadnoj Europi kao slobodne i velike države, da bi podigle manju vojsku, ne manjkaju novi argumenti, razlozi, protesti i primjeri, nego naprosto novi mozak. (1952. – Republika Hrvatska, 5/6:3/7).

***

Evo nastojim Ti poslati još jedno pismo. Stići će*.

Sad, kad Ti je Amerike dosta, shvatit ćeš zašto smo mi republikanci – jedini – cijelo vrijeme bili rezervirani i nismo ni jedan čas vjerovali da će ona bilo koga osloboditi. Zato smo bili našoj hrvatskoj emigraciji pomalo nesimpatični, jer je ona mislila da zato što je Amerika najveća, da se zato hoće za nekoga boriti, žrtvovati i nekoga oslobađati. Bili smo realisti i u tome kao što smo bili realisti u pogledu gledanja na emigraciju i na naš politički razvitak. Morali smo gutati i još moramo gutati zbog toga što se na sve probleme gleda deklamatorski, površno, komotno i u sloganima, dok mi od svega toga odudaramo i razlikujemo se. Isto tako kao što nas Ti nisi htio uzeti ozbiljno nisu ni drugi, ali ozbiljni rad i ozbiljna odgovornost konačno pobjeđuju. A Ti dobro znaš da ja nisam ni prije 1941. tražio propagandističku poznatost i uvaženost, nego mi je bilo stalo samo do rada, pa onda kako bude. Tako je i danas. (1963. – Republika Hrvatska, 113:29)

———————–

1* Ovo pismo napisao je prof. Oršanić god. 1963. jednom svojem prijatelju iz sveučilišnih dana, koji je na nekoliko mjeseci došao iz domovine i u to vrijeme boravio u Sjedinjenim Američkim Državama.

Engleska politika podupiranja Jugoslavije

Kako je Engleska zemlja političkog realizma, to u njoj ne reagiraju na ideološku muziku na terenu činjenica i političkog odlučivanja. Ipak bi bilo pretjerano reći da se u Engleskoj ne zamjećuje suglasnost između ideoloških i praktično političkih pothvata kad je to politički korisno i kad je to moguće. Postojanje i podupiranje prve Jugoslavije bilo je ideološko-političke naravi.

Ne zadržavajući se na prošlosti, koja nije pokazala razumijevanje za problem hrvatske države, važno je istaknuti jednu pojavu, neobično opasnu, koja se prezentira budućnosti u prvom redu iz Engleske, a koja ima veliku važnost za Hrvatsku.

U kombinacijama o budućem razvitku svijeta, socijalistički krugovi smatraju da bi trebalo osigurati pobjedu socijalizma na slomu kapitalizma i komunizma. U ovome je shvaćanju međunarodni socijalizam, pod vodstvom Laburističke stranke, a u konkretnom nastojanju Bevana, smatrao da bi Tito trebao biti izvikan kao primjer kojega bi trebali slijediti mnogi komunistički prvaci u napuštanju boljševizma i naravnog ulaska u krug socijalizma.

U tom je shvaćanju uslijedilo također priznanje komunističke Kine sa strane Engleske, uz potpuno i izričito odobravanje Achesona, te propaganda o razilaženju između Kine i Rusije, kao što su se dogodili i mnogi drugi važni međunarodni događaji o kojima nećemo govoriti, jer ne spadaju u ovo raspravljanje.

I jugo-marksistički socijalizam Cilige treba gledati u ovom međunarodnom političkom kompleksu a ne kao neki izolirani slučaj svetaštva i idealizma.

Padom laburizma u Engleskoj, dolaskom Pinaya na vlast u Francuskoj i neobičnim napadajima američke Republikanske stranke na Trumana i Achesona, međunarodni socijalizam donekle gubi službene pozicije, ali ne napušta socijalističku viziju o budućnosti. Ipak dolazi do bitne promjene u gledanju na Jugoslaviju i Tita. Za vrijeme laburističke vladavine Tita se nastoji tretirati kao člana socijalističke zajednice, uz dužne isprike za specijalne razloge na Balkanu, ali danas je trebalo dokazati da je Tito efektivni član obrambenog obruča, što je i učinjeno „utvrđenjem” o postojanju jugoslavenskog nacionalizma.

U vizijama međunarodnog socijalizma ne pojavljuje se hrvatska državna ideja kao ideja individualne i nacionalne slobode hrvatskog naroda nigdje, a što se tiče konkretne politike ne smijemo zaboraviti da je laburistička vlada Engleskoga imperija bila najaktivnija u izručivanju Hrvata na klanje Titu, da je ona potpuno svjesno i pripravljeno hvatala ljude kao životinje te izručivala u smrt, znajući to posve pouzdano; da je, dakle, ondašnja laburistička vlada u kompleksu hrvatske nacionalne tragedije skupina odgovornih zločinaca.

Jalta je preslabi politički, juridički i moralni argumenat za sve što je učinjeno.

Oni koji misle da mogu učiniti nešto korisna za hrvatski narod i među ovakvim ljudima, neka to čine, ali za Boga miloga, neka ne obvezuju hrvatski narod i hrvatsku politiku na jedinstvo za takav posao i u takvom sličnom poslu, samo zato što slučajno stanuju s njima u istoj zemlji. (1952. – Republika Hrvatska 5/6:7/8).

Francuska i Jugoslavija

Francuska predstavlja pravi tip malograđanske sitosti koja bi htjela poslije ručka odmarati se ili se eventualno inteligentno spominjati kod crne kave. Iz takvog je stanja francuska politika podupirala prvu Jugoslaviju kao čimbenika za održavanje toga stvorenoga stanja. Aleksandrove ludosti su nervirale francusku povijesnu zaspanost, ali hrvatske su težnje za slobodom predstavljale pravi udar. Kakva se drukčija mudrost mogla očekivati od Francuske negoli komotni savjeti, diplomatski ukori i upute za sporazumijevanje.

Francuska nije čula na svoje demokratske uši da jedan narod viče za slobodom: ona nije vidjela svojim strateškim očima da bi sigurnost Francuske prema Italiji mogla biti bolje održavana skupinom slobodnih naroda: Grčke, Albanije, Hrvatske i Slovenije negoli u kombinaciji s jednom jugoslavenskom tamnicom; ona nije osjetila u svom katoličkom srcu da je pozicija katolicizma jača u Hrvatskoj negoli u Jugoslaviji, ali je zato slobodno-zidarski mozak osjetio da je Jugoslavija prikladna zgoda za uništenje katolicizma.

Danas se pak Francuska opet bori za ugodni mir, za održavanje makar i ovakvog idiotskog stanja u svijetu, samo neka bude mir u Francuskoj, u Tunisu, u Indokini i na cijelome svijetu.

Mi Hrvati, međutim, želimo promjenu i zato u Francuskoj općenito za nas nema ni očiju ni osjećaja, jer krik iz Hrvatske za Francuze ima tunisku boju, i odmah djeluju odbojno. A očevidno je da se ne može svirati ista pjesma u Parizu i Tunisu. Ni ista pjesma ni isti muzikanti.

No unatoč ovoga realnog, vrlo pesimističnog stanja za hrvatsku problematiku, moramo imati na pameti da ima i u Francuskoj skupina koje nastoje pomladiti i spasiti Francusku, a koje to neće moći ako ne budu idejno čvrste, ako ne budu imale oči, uši, pamet i osjećaje za pitanja kao što je i naše. (1952. – Republika Hrvatska. 5/6:8/9).

Jugoslavija i istočni susjedi

Svakako je potrebno imati uvijek na pameti države oko Jugoslavije, danas uglavnom pod komunističkom vladavinom. To je bitno i čak je najbitnije sa stajališta hrvatske državne ideje.

Pokazalo se, naime, da geopolitički sklop tih zemalja ne trpi egzistenciju države kao što je Jugoslavija, pa niti u željeznom sustavu komunističke discipline.

Staljin je htio Jugoslaviju, no uz izvjesne korekture, eda bi se održalo jedinstvo u komunističkoj obitelj, ali bez uspjeha.

Jugoslavija nije samo nasilje u svojoj unutrašnjoj koncepciji; ona je to i za sve susjedne narode, te zbog toga mora biti diktatura u unutrašnjem uređenju, a prema vani izdržavana i umjetno održavana.

Versailleski ugovor je priznao geopolitički sukob u postojanju Jugoslavije, komunizam je mislio ideološki ga prebroditi, dok su ga Amerika, Engleska i Francuska ponovno priznale.

U osnovi obrane Jugoslavije postoji nacionalizam ali ne jugoslavenski, nego srpski.

Kako su ostale države pod vodstvom boljševičke Rusije, to onda izgleda kao da bi se Jugoslavija branila od boljševičkog napadaja, i po tome je Srbija, kao Jugoslavija, uključena u obrambeni obruč Zapada protiv boljševičke Rusije.

Netočno je međutim da bi boljševička Rusija htjela nestanak Jugoslavije, jer da je ona to htjela, da je ona dopustila najmanji dinamički pokret, Jugoslavije ne bi bilo. Boljševička Rusija je u očevidnom sukobu sa svojim satelitima u pogledu na Jugoslaviju, no da bi narodi bili obmanjivani od vremena do vremena dolazi po koji ruski maršal održavati govor protiv Jugoslavije. Satelitski su političari morali odlaziti s položaja, jer su pomišljali da bi možda u govorima maršala mogli naći osnove za stvarnu politiku protiv Jugoslavije. Rusija je do sada dokazala da ne dopušta udar na Jugoslaviju ni jednom, ni svima satelitima zajedno.

Rusija se ne boji Jugoslavije jer zna da je Jugoslavija jači saveznik kad je na protivnoj strani, a da kao formalni saveznik ne vrijedi ništa.

U tom, dakle, geopolitičkom kompleksu hrvatska državna ideja je najjača u dinamici događaja: Jugoslavija propada, čim se makne ili bude dotaknuta. Unutrašnje i vanjske sile Balkana ne trpe egzistenciju totalnog nasilja i ono će morati nestati bez obzira na postojeće ideologije i bez obzira na krivo, nelogično, umjetno i nasilno nametnute funkcije, kako od strane Rusije, tako i od strane Amerike, Engleske i Francuske. (1952. – Republika Hrvatska 5/6:9/10).

Vojnostrateški razlozi našeg ropstva

U međunarodnim pogledima definirano je pitanje hrvatskog nacionalnog ropstva danas, kao jučer, vojno-strateškim razlozima. Jednom protiv Turaka, drugi put protiv Nijemaca i Talijana, treći put protiv Rusa. Međutim, u takvim istim razlozima, još nitko u tom istom svijetu nije primijetio mogućnost i potrebu stvaranja i podupiranja hrvatske države.

Ne bi se moglo reći da tome nema udjela i u našoj odgovornosti. Zar nismo, na primjer, u periodu Austro-Ugarske položili sve vojničke ispite besprijekorno, ali uza sve to i glupo? Možda se i zbog toga razloga moglo tako olako propagirati do godine 1941. da je Jugoslavija jaka i moćna država, makar su Hrvati bili nezadovoljni; računalo se da može biti i za vrijeme Jugoslavije ono što je moglo biti za vrijeme Austro-Ugarske. I još uvijek se tako računa.

Međutim po svemu izgleda da Hrvat nije više povijesno ni voljan ni sposoban izvršiti bilo kakvo vojničko djelo s lancem oko vrata da bi ga što bolje učvrstio. Hrvat ne može shvatiti kako to da borba za slobodu čovječanstva i civilizacije stalno počiva na njegovu ropstvu; kako to da je međunarodno tako važno da on robuje, a tako neznatno kad se radi o njegovoj slobodi. Za Hrvata je definitivno jasno da su svi tzv. „viši razlozi” s kojima se skida s dnevnog reda hrvatska sloboda sasvim obična laž. Laž je i danas da Hrvati moraju trpjeti komunističku diktaturu i jednu ustanovu kao što je Jugoslavija zbog potrebe obrane od Rusije. Laž je da se Hrvati još uvijek mogu povlačiti kroz povijest kao prvorazredna vojnička sila bez truna mozga.

Uspjeh borbe protiv komunizma niti ovisi niti ne ovisi o nama, pa nam savjest može biti mirna, to više što smo mi neprestano za nešto krivi. Krivi smo, što smo prije bili protiv komunizma, a što danas nismo za komunizam, i to tobože sektaški. Krivi smo, što prije nismo bili protiv fašizma, a što danas nismo za fašizam, ili kako to lijepo naziva jedna službena amerikanska komisija za jugoslavenski nacionalizam. Osim toga, po čemu je jasno da bismo mi trebali biti prvi vojnici na bojnom polju, kad je, na primjer, Amerika bjelodano dokazala da je to najgore.

Naša nam je povijest dokazala uglavnom i to da nam ni jedan vojnički uspjeh nije donio nikakav politički uspjeh, iako smo mi bili na svim bojnim poljanama svijeta, osim što nas je nekoliko desetaka milijuna manje. Uostalom, zar još uvijek ima toliko Hrvata koji bi trebali ginuti, pa da poslije toga ne bude Hrvatska?

Krivo je, dakle, misliti da borba u svijetu bitno ovisi o nama, kao i to, da naš politički uspjeh bitno ovisi o našem vojničkom ulogu u toj borbi.

Skoro smo nestali u povijesti izlažući se vojnički, pa nismo ništa postigli. Što dakle hoćemo: potpuno nestati?

Besprijekorno, glupo i jedinstveno? (1952. – Republika Hrvatska 5/6:18/20).

Krhkost Jugoslavije

Jugoslavija je ili diktatura ili je ne može biti – zakon je izražen u apsolutnom smislu od godine 1918. pa sve do danas i isključena je svaka mogućnost nijekati ga. Ni politika srpske radikalne, demokratske, republikanske i komunističke stranke, ni politika Hrvatske seljačke, federalističke i pučke stranke, ni politika jugoslavenske muslimanske organizacije, ni politika Koroščeve i Žerjavove stranke, ni politika slobodnih zidara pariške i londonske orijentacije, ni politika srpsko-pravoslavne crkve, ćirilometodstva i konkordata, ni politika svih sindikata nacionalnih, internacionalnih i anacionalnih, ni politika svih manjina: Židova, Švaba, Mađara i dr., ni politika intelektualaca, kapitalista, obrtnika, ni sve stranačko-vladavinske kombinacije, ni svi sporazumi, oblasti i banovine, ni monarhistička, ni republikanska forma, ni politika s parlamentom ili bez parlamenta itd., itd., nisu mogli spriječiti i onemogućiti stalno djelovanje ovoga zakona, jer je životni oblik Jugoslavije diktatura.

Posve je razumljivo da se obrambena sposobnost prve Jugoslavije morala pokazati u ratu godine 1941.

Zakon o diktaturi je izrazio svoju najjaču logičnu posljedicu, tj. apsolutnu težnju za oslobođenjem; nitko, ama baš nitko, ni jedan jedini čovjek, ni jedna jedina puška, ni jedan jedini top, ni jedan jedini avion, nije se suprotstavio ulasku Nijemaca i Talijana, tj. onih naroda koji na području Jugoslavije općenito nisu uživali simpatija. Zakon o diktaturi tako je bio silovit u svom naličju da je srozavanje diktature potpuno paraliziralo sve nosioce „moćne“ Jugoslavije i svu laž godinama širenu po engleskom, francuskom i švicarskom tisku o potrebi i vrijednosti Jugoslavije, te hrabrom “jugoslavenskom narodu”.

Pa, ako se tako dogodilo s Jugoslavijom kad su na nju navalili Nijemci i Talijani, onda je uopće nemoguće da se i jedan jedini prst makne protiv bilo kojeg drugog napadača, s koje god strane ikada došao, jer je zakon o diktaturi danas još snažniji, a narodi su još svjesniji.

Stvaranje Jugoslavije versailleskim mirom može se smatrati dijelom učinjenim iz neznanja; stvaranje pak Jugoslavije godine 1945. djelo je pobjedničko-osvetničke gluposti i obnevidjelosti, a podupiranje Jugoslavije danas već je čisti zločin.

Srbija i Hrvatska postojale su tisuću godina svaka za sebe i nije dolazilo ni do kakvih klanja ni ratovanja; trebalo je izmisliti ludost o jednom narodu i bratstvu, trebalo je ponoviti 1945. godine ignoranciju iz 1918. godine, te silom nametnuti jednu lošu političku tvorevinu; trebalo je ugurati narode Balkana u međusobna ubijanja, treba to danas novcem, oružjem i politički održavati – a zašto?

Čemu služi ta diktatura, ta tamnica naroda; zašto je stvorena teorija da će se ona od nekoga i proti nečemu braniti, kad je u njoj samoj definiran zakon najvećeg mogućeg neprijateljstva od kojeg se iznad svega i prije svega treba braniti, i to tim više što ga se jače podupire.

Tko to ima interesa u Sj. Americi, Engleskoj i Francuskoj, pa toliko obmanjuje svijet i vlastite narode da je Jugoslavija ozbiljna država i da ona može bilo što braniti, kad to nije uspjela godine 1941.? Ono što se poslije događalo nije više bila Jugoslavija.

Koji su to Sjevernoamerikanci, Englezi i Francuzi, koji mogu trošiti novac vlastitih građana za izdržavanje diktature i ropstva, kad se upravo iz njihovih zemalja dižu tako često glasovi protiv diktature?

U Jugoslaviji vladaju sve srpske stranke, osim radikalne, uz potporu Srpske pravoslavne crkve: samostalni demokrati (prvi fašisti, prve crne košulje Balkana), zemljoradnici (prvi put ušli iz opozicije u diktatorsku vladu kralja Aleksandra), republikanci (izjavili su još 1925. godine da se ne može smatrati strašnim ako “koji” Hrvat “postane” Srbinom) i komunisti (koji su uspjeli Staljinu nametnuti srpsku imperijalističku liniju za bazu komunističke politike na Balkanu). Udružena srpsko-pravoslavna diktatorska koalicija nastavlja u drugoj Jugoslaviji politiku srpsko-pravoslavne diktature iz prve Jugoslavije, to jest politiku uništavanja u prvom redu Hrvata (Tito kao renegat služi još samo kao obmana).

Diktatura Jugoslavije tolerirana je u očima neupućene svjetske javnosti kao tobože neka strateško-politička pozicija protiv boljševičke Rusije. Međutim, nosioci pomoći moraju znati da upravo za slučaj rata Jugoslavija nije nikakva pozicija, nego je to isključivo u vrijeme mira kad može sigurno i slobodno vršiti svoju diktatorsku zadaću, zadaću koja je stalna i nepromjenjiva od godine 1918. sve do danas.

Srpska diktatura veliki je pobornik mira, najveći na svijetu, jer za vrijeme mira Jugoslavija je tako „moćna”, tako impozantna, tako veliki branilac slobodoljubivog i miroljubivog „jugoslavenskog” naroda, dok bi za vrijeme rata provalila snaga slobode proti krvavoj diktaturi, makar ona bila podupirana danas i zlatnim dolarima, funtama i francima – jer je težnja za slobodom u stanju zbaciti i zlatne i željezne verige. (1952. – Republika Hrvatska 2:19/21).

***

Vidjeli smo da je bio potreban najmanji dodatak vanjske sile da hrvatska državna ideja pobijedi Jugoslaviju. Jugoslavija je stoga neprestano u pitanju uza svu svoju današnju silu i kraj svih izvanrednih nastojanja da ostane. Sve su hrvatske stranke i skoro svi hrvatski prvaci pokušavali urediti Jugoslaviju na različite izvanredne načine. Uzalud. Sve su vjere bile vrlo tolerantne. Uzalud. Svi su sindikati i sve ekonomske ustanove bile korektne. Uzalud. Sve su kulturne ustanove bile više nego blagonaklone. Uzalud. Jugoslavija ne može postojati ni silom ni svim blagim izrazima Hrvata, sve dok su Hrvati, jer Jugoslavija nosi srpsku državnu misao kao životnu realnost koja se isključuje sa svakim izražajem hrvatstva. Srbi su upotrebljavali silu da održe Jugoslaviju i da unište Hrvatsku. I Hrvati su upotrebljavali izvanredne napore da spase Jugoslaviju, pa ipak ova se ne može održati. Znači da je tisućugodišnja Hrvatska tako jaka egzistencijalnost da je još nisu mogli uništiti ni izvanredna sila ni izvanredna Hrvatska blagonaklonost. Toliko godina nasilja uz izvanredno pomaganje Jugoslavije sa strane Hrvata i uz slabljenje hrvatskog pozitivnog političkog života još uvijek ne jamče Jugoslaviji sigurnost i stabilnost, što kaže i nama i svijetu da je Jugoslavija neprirodna i da je naše djelovanje u smislu razvijanja samostalne Hrvatske osobnosti povijesno korektno i moralno opravdano.

Uništavanje sa strane neprijatelja očevidno se ne sastoji uvijek u frontalnom napadaju, nego u prvom redu u stvaranju obilnih i snažnih negativnih struja u samom hrvatskom narodu, kako bi on vlastitom snagom uništavao i uništio svoje pozitivne orijentacije i konačno sebe kao narod. Austrijski Nijemci uništavali su nas pomoću austrofila-Hrvata, Mađari pomoću mađarona-Hrvata, a Srbijanci pomoću Jugoslavena-Hrvata i sve to naravno na političkom, vjersko-moralnom, socijalno-ekonomskom i kulturnom području. 

Iz ovoga se vidi da je problematika hrvatskog naroda unutrašnjo-nacionalne naravi, a ne samo međunarodno-političke.

Bilo bi doista na mjestu da prestanu svi oblici naše blagonaklonosti prema uređenju i preuređenju Jugoslavije, kao i prema onima koji su na bilo koji način protiv pozitivnih hrvatskih orijentacija. (1964. – Republika Hrvatska, 58: 14/15).

 5. MEĐUDRŽAVNE KOMBINACIJE

a) Superiornost slobodnih država

b) Okvirna ujedinjavanja ili solidarnost u slobodi

c) Narodne države i federacije

d) Krivi smo sami

e) Hrvatstvo i jugoslavenstvo

f) Krivci krvoprolića

g) Podunavska i balkanska kombinacija

h) Hrvatska i međudržavne kombinacije

Upravo smo mi primjer koji bi trebalo pred cijelim svijetom iznositi da bi ovaj mogao vidjeti kako se kombinacije naroda i država moraju stvarati na vrlo pažljiv način. Nitko nije valjda bio toliko kombiniran kao mi, i prema tome mi predstavljamo iskustvo za svako znanstveno političko ispitivanje na području kombinacija. Ono što mi o Tome govorimo, to ima biti znanstveno za svijet.

Mi smo bili u dvije koncepcije član kombinacija: kao država u okviru Austro-Ugarske i kao narod u okviru Jugoslavije. Pritom smo prešli sve nijanse u kombinacijama, od personalnih unija do krajnje tuposti, kao što je sentimentalno bratstvo.

Mi smo bili povijesni kunić na kojem je do sada pokazano sve i nakon svih tih pokušaja naše je pravo reći svakom na svijetu s naučnom sigurnošću i autoritetom: “Tko je narod, a nema države, neka se bori za nju, a tko ima državu, neka je ne dopusti uništiti ni u kakvoj kombinaciji“ – jer je smisao života u afirmaciji integralne slobode. Integralna pak sloboda obuhvaća slobodu pojedinca i slobodu naroda.

Država koja ne afirmira slobodu osobe je zločin, a kombinacija koja ne afirmira državu-narod je besmisao.

Rezultat našeg „povijesnog kunićarstva” mora biti ne samo znanstveno politička rezerviranost s naše strane prema kombinacijama, nego i za sve političare i političke pisce cijeloga svijeta tako da više nitko ne padne u zabludu kao što je Jugoslavija.

Jugoslavija je nesreća za hrvatski narod, ali je sramota cijelog svijeta.

Svi spisi u smislu kombinacija od Kanta preko Coudenhove Kalerghija do hrvatskih kombinatorika dokazuju samo da se teoretski kombinira, ali da se ništa ne realizira što bi predstavljalo pozitivno iskustvo, te da je posve neispravno kad se ističe da su danas ideje samostalnih država preživjele stvari. Svi predsjednici vlada i svi kraljevi, sve vlade, svi bezbrojni senatori i poslanici rade za održavanje i prosperitet svojih država, tj. za ono što postoji. Ni jedan političar još nije rekao ni svojim biračima, ni u svojim parlamentima, ni pred drugim takvim ustanovama da bi smatrao egzistenciju svoje države zaostalošću koju bi trebalo likvidirati u smislu bilo kakve kombinacije. Egzistencijalnost države u razvitku čovječanstva nije ni iskustveno ni bilo kakvim teoretskim izvodima osuđena kao nužna i adekvatna kategorija u doživljavanju nacionalnih težnji povijesnih skupina.

S kakvim pravom može to izvršiti jedan hrvatski intelektualac i političar u pogledu hrvatskog naroda i pred hrvatskim narodom?

Naprotiv, život afirmira kategoriju slobode i nezavisnosti čovjeka, kao i kategoriju slobode i nezavisnosti historijskih skupina, definiranih pojmom narod.

Upravo je u superiornoj koncepciji o razvitku čovječanstva filozofski nužno pretpostaviti što veću afirmaciju slobode čovjeka i slobode naroda. A ni u kojem slučaju afirmaciju kombinacija u kojima bi se imalo očekivati likvidiranje i uništavanje nacionalnih osjećaja, ideja nezavisnosti itd.

Očevidno je svakako da život ne trpi princip životne izoliranosti nego princip kooperacije, kolaboracije, kombinacije zajedničkih interesa. Ali sve to samo onda kad to svaka država slobodno i nezavisno tako hoće, zaključuje i doživljava.

Upravo u perspektivama višeg reda morala bi svaka kombinacija pretpostavljati definirani elemenat kombinacije, tj. slobodnu državu koja zna svoj interes.

Postoje samo dvije „superiorne” ideje unutar kojih se nacije označuju kao kompleksi zaostalosti: materijalističko-kapitalistička i materijalističko-komunistička, dvije varijante proletersko-građanske gladi nakon propasti feudalnog društva, koje su još na suviše niskom stupnju a da bi mogle biti nosioci duha i kulture, nosioci doista superiornih ideja za formiranje ljudskog društva.

U diktaturi Moskve i za stolovima kapitalističkih računa suvišne su sve slobode, sve nacije, sve tradicije, svi kompleksi; superiorno je samo ne smetati i slušati.

Međutim, budućnost svijeta pripada kulturi, afirmaciji personalnosti individualnih, pa zatim personalnosti partikularno-skupinskih (društava), kao i personalnosti nacionalno-državnih u svim mogućim kombinacijama. To je znanstveno očekivati, jer je u svrhotnoj orijentaciji osobe manifestiranje njene personalne superiornosti, a ne životinjske inferiornosti; jer je svrhotna orijentacija svih skupina njihova tradicija, odgovornost, znanje, savršenstvo, personalna superiornost, a ne čoporska skupnost. To tako život i pokazuje. Kad čovjek i čovječanstvo završe jedan akt i period životne inferiornosti, oslobađaju se za realizaciju superiornosti. Kad se čovječanstvo idejno naždere supstancije materijalističkog kapitalizma i materijalističkog komunizma u svim njihovim elementima zločina i obilja, bit će gladno duha, kulture, slobode i vrijednosti.

Boriti se, dakle, za hrvatsku državu i hrvatsku slobodu znači biti idejno superioran, znači biti protiv takve bijedne kombinacije kao što je Jugoslavija, makar ona bila podupirana s lijeva ili desna, znači biti protiv boljševičke koncepcije kolhoza za sve narode, znači biti protiv takvih kombinacija u okviru kojih se ljudsko društvo svodi na trgovačko, financijsko i carinsko strukturiranje. Znači biti u današnjoj situaciji za vojničko-političke kombinacije u interesu hrvatske državne ideje, pa makar ona bila izvan svakog okvira, jer samo je to do danas iskustvo pokazalo realnim i modernim. Francuska je pravila i s Turskom kombinacije kad je trebalo. Commonwealth je kombinacija preko brda, mora i naroda. To je danas zakon sigurnosti i interesa. (1954. – Republika Hrvatska, 11:10/12).

VEZANO

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

 nastavit će se

 Hrvatsko nebo