Zdravko Gavran: Čas je za poziv na molitvu i pokoru protiv kovida 19!

Vrijeme:9 min, 32 sec

 

Posve logičan korak koji bi crkveni pastiri trebali učiniti „danas“ (pošto ga nisu učinili već „jučer“) bio bi učiniti upravo to: pozvati „narod Božji“ na molitvu i pokoru, na vjeru i obraćenje, e kako bi Gospodin otklonio od nas ovu tešku nevolju. Tešku ne samo kao zaraznu bolest koja pogađa ili straši mnoge, nego i kao sve ono što ta bolest ima ili bi tek mogla imati za svoje posljedice: neslobodu, ropstvo, diktaturu, glad, rat, pustošenje, neljudskost, nepravdu, bijedu, patnju, osamljenost, smrt i nesreću. Već dovoljno i previše crkveni su pastiri izlazili ususret svijetu i njegovim brigama, osobito ugađajući knezovima ovoga svijeta; čas je da se okrenu „Alfi i Omegi“ i na to isto pozovu i ljude i knezove ovoga dekadentnog i ateiziranog svijeta. Svijeta u kojem u krugu negda kršćanskoga „Orbis terrarum“ i Crkva kao „narod Božji“ proživljava krizu vjere i dubljega smisla – a i krizu budućega opstanka, slobode i zajedništva – najdublju u svojoj dosadašnjoj povijesti.

 

Vodeći pastiri mjesnih Crkava te univerzalne Katoličke i drugih kršćanskih Crkava sjete se i stignu baviti se raznim svjetovnim brigama koje tište ljude i narode: od socijalnih i ekonomskih do političkih i zdravstvenih. I dobro je da se bave onim što ulazi u područje vjere, ćudoređa, odnosa među ljudima i skupinama, svime što je vjernicima i drugim ljudima važno i što je i za njihovo ovozemaljsko dobro.

„Opća dobrobit“ zajednice i odgovornost vjernika pred Bogom

Tako i u ovom razdoblju kovida 19; i Sveti otac i mnogi kardinali i biskupi daju izjave o potrebi odgovorna ponašanja prema epidemijskim najezdama krunskog virusa, koji stalno mijenja svoje protejsko lice. Te izjave sve češće sadržavaju i poruke o potrebi ili obvezi cijepljenja – e da bi se „zaštitilo“ sebe i druge. Donose se i konkretne odluke na raznim stranama po kojima se necijepljenim svećenicima i ostalim vjernicima koji nemaju famoznu kovid-potvrdu uskraćuju određena prava, kao što je pravo na obavljanje svećeničke službe ili pravo na ulazak u crkve odnosno na sudjelovanju u bogoslužju ili nazočnost pri dijeljenju sakramenata.

Po takvim izjavama i postupcima mjesni ordinariji, brojni teolozi i naučavatelji sve više po pristupu, frazeologiji i postavljanju glavnih ciljeva podsjećaju na nebrojene svjetovnjake, epidemiologe, liječnike, političare i novinare koji iz dana u dan apeliraju na ljude da se cijepe ili im više ne priznaju njihova inače zajamčena ustavna i zakonska prava i slobode. A sve u ime dobrobiti njih samih odnosno dobrobiti njihovih bližnjih i u ime opće dobrobiti čitavih društava i zajednica.

„Opća dobrobit“ doista je vrijedna truda. Svima nam je, kažemo, stalo do nje. I svatko je za nju na neki način, u užem, širem ili najširem okviru zajedništva, i zagrijan i odgovoran. S gledom na to svatko nosi najveću odgovornost upravo na području za koje je nadležan, mjerodavan, stručan ili djelatan. Ljudi iz svjetovne vlasti nose jednu vrstu odgovornosti, djelatnici u zdravstvu nose drugu vrstu odgovornosti, znanstvenici treću, farmaceuti četvrtu, policajci petu, i tako redom. Svim ljudima zajednička je odgovornost koja proizlazi iz same njihove naravi – iz danosti da su ljudska bića i da pripadaju određenoj zajednici odnosno zajednicama užega i širega ranga. Vjernici pak nose i jednu drugu vrstu odgovornosti, a to je odgovornost pred Bogom, temeljnim razlogom, prvim i posljednjim počelom, ciljem i svrhom svoga i svega postojanja. Za to odgovornost u najvećoj mjeri za druge imaju biskupi i svećenici, kao učitelji i „pastiri“ vjerničkoga „stada“.

Alfa, Delta, Omikron…; „Alfa i Omega“

Isus Krist ustvrdio je za sebe kao Sina Božjega, koji postoji oduvijek i douvijek, i po kojem je stvaran ovaj svijet, i po kojem se ovaj svijet spašava ako ga prihvati kao Spasitelja, da je On „Alfa i Omega“, to jest „Prvi i Posljednji“, „Početak i Dovršetak“ svega.

Slovima grčkog alfabeta bave se i suvremeni korona-meštri na vrhu globalne piramide. Oni različitim inačicama, mutacijama ili odvojcima temeljnog koronavirusa, koji su nazvali SARS-CoV-2, daju upravo imena po slovima grčkog alfabeta. Prvo je bila Alfa, pa Beta, pa Delta, a sada je na redu Omikron. Preskaču razna druga slova, iz neobjašnjenih razloga. Možda se samo igraju. Možda uživaju u numerologiji (svako slovo u starim pismima imalo je određenu brojčanu, a i astrološku vrijednost). Možda i manipuliraju simbolima (neka slova imala su i posebnu simboliku, posebna značenja) kako bi čovječanstvu odaslali određene simboličke poruke. A možda se i žure da stignemo što prije do posljednjeg slova, slova Omega.

Ono je, izgovoreno kao riječ, u grčkom jeziku srednjeg roda, 24. je i posljednje slovo grčkog alfabeta, a kao riječ se piše Ωμέγα. Veliko slovo piše se Ω; malo ω. Ima brojčanu vrijednost 800. U starogrčkom se izgovaralo kao ɔː, a u novogrčkom se izgovara kao o.

U kristološkom smislu, Omega se odnosi na „posljednja“ i na vječna vremena, na ono konačno i  neopozivo Spasenje, na ono što prije toga dolazi s krajem ovozemaljskog života i, naposljetku, s krajem povijesti i s propašću svemira, na Dan gnjeva Gospodnjeg i na Sudnji dan – na vječni spas ili na vječnu propast, na život u „kraljevstvu Božjem“, u punoj radosti (blaženstvu), miru i slozi, a koji će biti vjekovječan – nikada ne će imati kraja.

Na svijetu smo zato“…da „budemo odgovorni“, da se „pridržavamo epidemioloških mjera“…

Tradicionalni vjeroučitelji pitali su (ili i danas pitaju), a vjeroučenici morali znati da odgovor na pitanje „Zašto smo na svijetu?“, to jest „čemu život“?, koja mu je temeljna i najviša svrha?, ispravno glasi ovako: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.

Pogledamo li i rezimiramo nebrojene izjave raznih suvremenih pastira, učitelja vjere i dušobrižnika, mogli bismo, kada ne bismo znali spomenutu „formulu“ o svrsi života, na temelju onoga što svaki dan slušamo odgovoriti ovako: „Na svijetu smo zato da budemo odgovorni za sebe i za druge, da slušamo preporuke Stožera civilne zaštite, da vjerujemo u znanost, da se pridržavamo epidemioloških mjera, da im služimo, da se svakako i beziznimno obratimo tako da se cijepimo i u cjepivo sve svoje ufanje položimo te da tako sretno živimo, a ako se tako zaštićeni ikada više razbolimo i umremo, da po smrti po spomenutim zaslugama u nebo dođemo.“

Tko je imalo poučen u vjeri, a i tko nije, razumjet će odmah sav kontrast između onoga prvog i ovoga drugog odgovora o svrsi i smislu života i o glavnom počelu opće dobrobiti ljudi i ljudskoga roda. Zato se ovdje to ne će tumačiti. Mora se samo primijetiti kako se očito neka strašna zbrka pojavila u glavama mnogih pastira i mnogih im ’ovaca’ u pogledu onoga što kršćanski, a napose katolički nauk razlikuje kao temeljno i vjekovječno, od onoga što smatra samo prolaznim i kratkovjekim, ili od onoga što se po skolastičkoj formulaciji smatra posve „akcidentalnim“ – slučajnim, posve ne-nužnim, nečim poput one kuglice koja posve „proizvoljno“ ispadne iz prozirne mješalice ili bubnja za igre na sreću. I koja sama po sebi ne znači ništa izvan Uma koji joj daje svrhu i smisao. Bez „Alfe i  Omege“!

Razumljivo je da mi ljudi na ovomu svijetu imamo i nebrojene ovozemaljske brige. Pohvalno je da crkveni pastiri dijele te brige s nama ljudima ovoga, pa i s onima koji su (samo) „od ovoga“ svijeta. I naš božanski Učitelj „dijelio“ je brige ljudi ovoga svijeta, dapače, molio je za ljude i mnoge je ozdravio, izliječio, pozivao na dobrotvornost i požrtvovnost. Liječio ih je od njihova „grijeha“, od raznih „zloduha (demona, bjesova)“, a što se manifestiralo i kao njihovo fizičko i kao njihovo duševno i duhovno ozdravljenje. Time ih je i poučio o povezanosti jednoga s drugim, fizičkoga ozdravljenja s duhovnim, religioznim ozdravljenjem, u pravilu pod uvjetom vjere i pouzdavanja u Boga-Oca. I, ovisno o tomu koliko je tko mogao pojmiti, upućivao ih je na život u skladu s Božjom voljom, odnosno u „kraljevstvu Božjem“.

Kao da u (pre)velikoj brizi za „Deltu i Omikron“ zaboravljaju na „Alfu i Omegu“

Očekivati je dakle da i Njegovi apostoli postupaju tako. Da prvo vrše onu prvu zapovijed: Ljubi Boga svojega svim srcem, dušom, umom snagom svojom!, a tek onda i onu drugu, „toj ravnu“: Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe! No mnogi pastiri danas zaboravljaju na onu prvu, a nastupaju tako kao da priznaju samo onu drugu zapovijed. Kao da se poistovjećuju s ljudima „od ovoga“  svijeta, koji „nemaju nade“, kako stanje ateizma u duši nazva sveti Pavao. I umjesto da im naviještaju „Nadu“, da im naviještaju „Dobru/Radosnu vijest“, oni svoje apostolsko poslanje iscrpljuju u brizi za „ovozemaljske brige“.

Stoga se mnogim ljudima s pravom čini kao da ti pastiri od ovoga svijeta ne samo polaze, nego samo do njega i dolaze. Kao da u (pre)velikoj brizi za „Deltu i Omikron“, i za „goli“ ovozemaljski život i svjetovne probitke, zaboravljaju na „Alfu i Omegu“.

Što im, ipak, u takvoj situaciji, kao ’obični vjernici’, možemo reći? Na što ih podsjetiti? Što im predložiti? – Bez ulaženja u područje njihove primarne odgovornosti, znanja, službe i mjerodavnosti. Ne ulazeći njima, kao crkvenim učiteljima, pastirima i ovlaštenim teolozima, u ovlast i kompetenciju da nama (a ne mi njima!) tumače otajstva Spasenja, u okviru discipline nazvane „soteriologija“! I one nazvane „ekleziologija“. Ni u širem smislu u njihovu mjerodavnost naučavanja crkvenog nauka o Bogu, o božanskoj Objavi, o vjeri i moralu, o Crkvi i apostolatu, o pobožnostima, bogoslužju, sakramentima, pastoralu i (novoj) evangelizaciji.

U povijesti Crkve i kršćanstva, a i drugih religija – iako je kršćanstvo doista posebno i jedincato i ne smije se, kako je lucidno primijetio Chesterton, svoditi na zajednički nazivnik jedne od „religija“ – bilo je nebrojeno primjera suočenja s ovozemaljskim brigama. Među njima bijahu i razne bolesti, zaraze i pošasti koje su napadale ne samo pojedine osobe, nego i čitave zajednice. Primjerice kuga. Ili glad i žeđ. Ili ratovi. Ili sudobne Sodome i Gomore. Tada bi pastiri: biskupi ili župnici, ili sam Sveti otac, pozivali vjernike na molitvu, na pokajanje, na skrušenje, na obraćenje Bogu, na djela pokore kao „zadovoljštinu“ za počinjene grijehe, na usrdnu molitvu, na složne vapaje Bogu da ih izbavi od pošasti i nevolje. Često te molitve i zazivi nisu bili uslišani, po božanskom Promislu ili zbog pomanjkanja vjere. No nerijetko su, po tom istom Promislu, i po snazi vjere te zagovorne (posredničke) i druge molitve, i po sili Duha Svetoga, ili anđela Gospodnjih, bivale i uslišane. Sada je pravi čas da se primijeni taj božanski „recept“ na ovo doba i na ovu zajednicu. Uostalom, sada je povlašteno vrijeme liturgijske godine – vrijeme „osobnog“ došašća Boga u svijet – iz kojega, u smislu pune Prisutnosti, bijaše na neki način „otišao“, ili u nj prethodno ne bijaše u Punini ni došao.

Ima li se to na umu, posve logičan korak koji bi crkveni pastiri trebali učiniti „danas“ (pošto ga nisu učinili već „jučer“) bio bi učiniti upravo to: pozvati „narod Božji“ na molitvu i pokoru, na vjeru i obraćenje, e kako bi Gospodin otklonio od nas ovu tešku nevolju. Tešku ne samo kao zaraznu bolest koja pogađa ili straši mnoge, nego i kao sve ono što ta bolest ima ili bi tek mogla imati za svoje posljedice: neslobodu, ropstvo, diktaturu, glad, rat, pustošenje, neljudskost, nepravdu, bijedu, patnju, osamljenost, smrt i nesreću. Već dovoljno i previše crkveni su pastiri izlazili ususret svijetu i njegovim brigama, osobito ugađajući knezovima ovoga svijeta; čas je da se okrenu „Alfi i Omegi“ i na to isto pozovu i ljude i knezove ovoga dekadentnog i ateiziranog svijeta. Svijeta u kojem u krugu negda kršćanskoga „Orbis terrarum“ i Crkva kao „narod Božji“ proživljava krizu vjere i dubljega smisla – a i krizu budućega opstanka, slobode i zajedništva – najdublju u svojoj dosadašnjoj povijesti.

 

Zdravko Gavran,Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.