N. Bašić: Wikipedija za slobodne nacije ili za nadnacije i njihove satelite?

U ovoj smo godini na Portalu HKV-a objavili tri teksta o hrvatskoj Wikipediji i promjenama koje su se dogodile na toj slobodnoj „enciklopediji“: Nova Wikipedija: Državnik Tito i diktator Pavelić, Nakon preuzimanja hrvatske Wikipedije: Javna najava „srpsko-hrvatskoga jezičnoga objedinjivanja” i Hrvatska Wikipedija na primjeru članka o Alojziju Stepincu. U nastavku donosimo odgovor hrvatske jezikoslovke dr. sc. Nataše Bašić, autorice nedavno objavljene knjige Vukovci i hrvatski jezični standard: hrvatski u srpskohrvatskom tijesku, na izvješće anonimnoga plaćenoga procjenitelja dezinformacija na hrvatskoj Wikipediji, o kojem smo pisali u svojem drugom tekstu.

Odgovor Anonimu na tekst Slučaj hrvatske Wikipedije: Enciklopedija znanja ili Enciklopedija za naciju?

Anonimni položaj ocjenjivača u prijeporu o „ideološkoj zastranjenosti“ Hrvatske wikipedije pravi je povod za poziv na nužnu promjenu dijela temeljnih pravila Wikipedije, jer nesporazum o Hrvatskoj wikipediji izlazi u prvom redu iz loših i nedorečenih temeljnih pravila.

Već sama definicija onoga što Wikipedija jest, navedena na početku Anonimova odgovora, potire temeljno enciklopedijsko pravilo o jesnosti definicije, jasnoga i nedvosmislenoga određenja što pojam jest, a ne što on nije. Upravo suprotno od toga, Wikipedija je tu definirana onim što ona nije, pa se i danas, nakon višedesetljetnoga postojanja ne zna što ona jest. I u osnovnom, engleskom izdanju, definiciji se mogu uputiti ozbiljne primjedbe jer nije utvrdila točno predmetno značenje obaju dijelova složenice izvodeći ga iz njihove etimologije.

Načelo zamišljene slobodne i otvorene enciklopedije osnaženo je pravilom da u njoj može pisati i surađivati svatko, k tomu zaštićen šifrom ili pseudonimom. Svatko ne može pisati ni uređivati enciklopedijske članke pa slobodom i otvorenošću ne može biti obuhvaćena i strukovna nekompetentnost.

Enciklopedijski pisac mora posjedovati kompetentna znanja o predmetu o kojem piše, u što se uključuje i dobar pregled relevantne literature i izvorâ o temi. Pisac k tomu mora suvereno ovladati enciklopedijskim stilom, koji je skladan spoj znanstveno-publicističkoga i ima svoja pravila: jasnoću, logičnost i sažetost iskaza, potom imati sposobnost funkcionalnoga i sadržajnoga uklapanja pojedinačnoga članka mrežom uputnica u jedinstvenu cjelinu temata te u cjelokupni sadržaj enciklopedije.

U znanosti nema osjetljivih i nacionalističkih tema ni straha od revizionizma. Znanost je u svim područjima, pa i u historiografiji, neumoljivo hladna i objektivna, vođena razvitku i napretku stalnim prikupljanjem novih podataka, propitivanjem i dograđivanjem postojećih spoznaja. Sama znanstvenost podrazumijeva objektivnost i neutralnost iskaza.

Članci moraju biti autorizirani, iza njih trebaju stajati autoriteti čija su imena dostupna javnosti. Time će se ukloniti šarlatanstvo i improvizacija, kojima obiluje Wikipedija. Izlazak iz anonimnosti pisaca i administratora dat će Wikipediji novu vrijednost i zamah.

U tom bi se smislu i anonimni ocjenjivač Hrvatske wikipedije trebao predstaviti imenom i prezimenom, znanstvenom titulom i bibliografijom, kao i onaj koji ga je izabrao da u ime Zaklade Wikimedije nastupi kao ocjenjivač jer ima za to odgovarajuću znanstvenu bibliografiju.

Iz onoga što se u ocjeni može pročitati, nedvojbeno je da je anonimni ocjenjivač leksikografsko-enciklopedijski diletant i puki trbuhozborac službene američke politike prema „balkanskim“ narodima i njihovim „izmišljenim“ jezicima tobože nastalima nakon raspada Jugoslavije i s raspadom povezana raspada njezina navodno službenoga srpskohrvatskoga jezika.

Nepostojeći službeni srpskohrvatski jezik

1. Temeljno polazište anonimnoga Wikipedijina izvjestitelja da „Hrvatska Wikipedija predstavlja hrvatsku standardnu varijantu srpsko-hrvatskog jezika“ netočna je. Hrvatska je wikipedija pisana hrvatskim jezikom, koji je ustavna kategorija Republike Hrvatske (čl. 12). Hrvatski jezik ne može biti glavnim krivcem što problematizirani članci u pojedinim inačicama Hrvatske wikipedije izgledaju tako kako izgledaju, što imputira Anonim. To je stajalište nespojivo sa znanstvenošću koja se u ovoj raspravi očekuje. Jezik i sadržaj kojim je pisan bilo koji tekst, pa tako i članak na Wikipediji, nisu međusobno povezani ni uvjetovani. Bilo koji sadržaj može biti iskazan bilo kojim jezikom. Članovi Hrvatske wikipedije mogli su se dogovoriti da njezini članci „nacionalističkoga“ sadržaja budu, primjerice, pisani esperantom. Kako bi anonimni izvjestitelj tad ocijenio njihovu „ideološku zastranjenost“?

Još je besmislenije Anonimovo stajalište kako nacionalističkih problema ne bi bilo da su članci pisani na srpskohrvatskom. Kako mogu biti pisani na nepostojećem jeziku? Bilo bi puno etičnije da je Anonim otvoreno napisao ono što među redcima uvijeno preporučuje: da se Hrvatima za tobože osjetljive povijesne teme odrede Srbi za pisce ili cenzore.

2. Srpskohrvatski jezik nije bio niti je mogao biti službenim jezikom Jugoslavije jer u praksi nikad nije postojao, a ne postoji ni danas. Opće je poznato da Jugoslavija kao višenacionalna i višejezična država nije imala službenoga jezika. U JNA i u dijelu saveznih institucija koristilo se srpskim jezikom.

Srpskohrvatski jezik jest jezikoslovni konstrukt smišljen u slavistici radi opisa južnoslavenskih jezika, a prigrljen u srpskoj kulturnoj sredini i nomenklaturno nametnut četirima štokavskim republikama Novosadskim dogovorom 1954. kao nosiva poluga ekspanzionističkoga velikosrpskoga programa da bi se moglo posezati za tuđom jezičnom i kulturnom baštinom, jednako hrvatskom, kao i crnogorskom i bošnjačkom te ju prikazivati u svjetlu srpskih ideoloških postavka i političkih ciljeva.

Ta je spoznaja znanstveno rezimirana u knjizi njemačkoga slavista Leopolda Auburgera Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus (Ulm, 1999.), koja je u hrvatskom prijevodu objavljena pod naslovom Hrvatski jezik i serbokroatizam (Rijeka, 2009.) pa ju je Anonim trebao proučiti prije nego što je počeo pisati ocjenu o Hrvatskoj wikipediji. U knjizi autor propituje odnos i dodire hrvatskoga i srpskoga jezika kao dvaju zasebnih jezika i to u njihovu naravnu povijesnom okružju i razvojnoj dinamici temeljem činjenica, a ne domišljanja kakvima su bila sklona pojedina slavistička jezikoslovlja u svijetu, te rasvjetljuje proturječja i nedostatnosti serbokroatističkoga pristupa, izgrađenoga na tvrdnji da je u hrvatsko-srpskom jezičnom odnosu riječ o unutarjezičnom, a ne o međujezičnom dodiru, kakvim ga vidi i interpretira Auburger.

Središnji je pojam serbokroatistike dakle lingvistički ideologem srpskohrvatski jezik, koji su jezikoslovci prvotno bili izmislili kao pomagalo da bi mogli opisati skupinu dijalekata između slovenskoga jezika na zapadu i bugarskoga na istoku. Taj metajezik, ili pajezik, kako ga Auburger naziva, iz različitih je razloga, u prvom redu političkih srpskoekspanzionističkih, s vremenom poprimio druge sadržaje, pa je od apstraktnoga etalonskoga jezika kao jezikoslovnoga radnoga oruđa izrastao u nekih jezikoslovaca do konkretnoga standardnoga jezika, tobože nadređenoga hrvatskoj i srpskoj varijanti kao njegovim pojedinačnim ostvarajima. Međutim, kao konkretna, živa jezična činjenica srpskohrvatski standardni jezik nije nikad postojao, ali je postojao, podcrtava Auburger kao virtualna slika, propisni model i jezičnopolitička namjera serbokroatističkih zagovaratelja. Za tu su sliku serbokroatistički orijentirani jezikoslovci bili spremni pogaziti osnovna načela znanstvenoga rada, pa Auburger javno upozorava da se mnogi među tom skupinom slavističkih prinosa u znanstveno-teorijskom smislu mogu nazvati pravim krivotvorinama.

Posljednjih se dvaju stoljeća u serbokroatistici ništa bitno nije promijenilo osim nazivlja, pa se od teorije iz 19. st. o jednom narodu s dvama imenima preko tvrdnje o jednom jeziku s dvama imenima došlo u 20. st. do teorije o dvjema varijantama jednoga jezika. U novije se vrijeme govori o dvosredišnjem odnosno višesredišnjem jeziku, ili se pak razglaba o jedinstvenom dijasistemu varijantnih dijalekata, odnosno, raspravlja o jedinstvenom jeziku s dvama načinima izgradnje. Sukladno tomu razvilo se i posebno strukovno serbokroatističko nazivlje, koje najzornije posvjedočuje o kakvoj je misaonoj zbrci riječ: jedinstveni jezik, varijanta, dvosredišnji jezik, izgrađeni jezik, neizgrađeni jezik, zaseban jezik po kriteriju izgrađenosti, zaseban jezik samo po kriteriju izgrađenosti, zaseban jezik također po kriteriju izgrađenosti, udaljeni jezik, zaseban jezik po kriteriju sličnosti (udaljenosti), zaseban jezik samo po kriteriju sličnosti (udaljenosti), zaseban jezik također po kriteriju sličnosti (udaljenosti), (dijalektološki) dijasistem.

Iz povijesti se serbokroatistike znade da se uz naziv srpskohrvatski kao sporedna istoznačnica upotrebljavala oznaka srpski. Nasuprot tomu i unatoč nekim iznimkama, naziv hrvatski ista ta serbokroatistika nikada nije rabila kao sporedni zamjenski naziv za srpskohrvatski. Glotonimski su naziv hrvatski pristaše srpskoga serbokroatizma držali narodnjačkim, a ne znanstvenim jezičnim nazivom. Dapače, serbokroatizam je tabuizirao glotonim hrvatski te uporno pokušavao nametnuti srpskohrvatski kao obvezni i obvezujući naziv. Alternative hrvatskosrpski, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski Auburger razložno drži utilitarnom proračunatom popustljivošću radi konačnoga prihvaćanja naziva srpskohrvatski.

Auburger upozorava na mnogobrojna proturječja i nedosljednosti dosadašnjih serbokroatističkih teorija, izgrađuje svoj znanstveni aparat s osloncem na Pikeovoj tagmemici te zahtijeva preciznost nazivlja, dosljednu razinsku razdvojbu, razlikovanje lektalnih jezičnih varijeteta, pri čem mu lektalan znači bilo koji pojavni jezični oblik (idiolekt, sociolekt, dijalekt), razdvojbu etskoga od emskoga pristupa jezičnoj pojavnosti, pri čem prvi određuje kao izvanjskost i sintagmatičnost, drugi kao unutarnjost i paradigmatičnu povezanost jedinica sustava (fonema, morfema, leksema…).

Zasebne jezike autor definira kao složene sustave jezičnih znakova na najvišoj lektalnoj razini, sastavljene od pojedinih lekata: s jedne strane dijalekata, a s druge funkcionalnih lekata poput strukovnoga, poslovnoga, pjesničkoga, liturgijskoga, koji tvore jedinstven semiotički oblik pojedinoga jezika. U njihovu oblikovanju i izgradnji sudjeluju pripadnici pojedinih etnija, pa je njihova povijesnost istodobno i povijesnost njihovih tvoraca, nositelja jezične autonomije pojedine jezične zajednice. Jezične zajednice djeluju dakle kao lingvistički živući sustavi. Pri tom su postojanje i opstajanje te autonomije i emska valjanost položaja vlastitoga zasebnoga jezika nužno ovisni o suglasnosti i bliskoj povezanosti pripadnika dotične jezične zajednice. Lingvistička se autonomija izvršava samostalnim jezikotvorjem i proizvodnom porabom jezika, njegovim razvijanjem i njegovanjem, standardizacijom i kodifikacijom te jezičnim odgojem i prenošenjem na nove naraštaje.

Auburger razlikuje književni od standardnoga jezika. Pojam je književni jezik kulturološki, vrijednosni pojam, a ne jezikoslovnoopisni. Sukladno složenosti pojedine kulturne zajednice, književnojezično vrjednovanje u načelu je višedimenzionalno i društveno višeslojno, a odnosi se i na jezično znakovlje i na jezične uloge. On je neodvojivo povezan s etničkom skupinom, sa živućim jezičnim sustavom kao njegovim nositeljem, dakle ljudskom zajednicom, dotično kada je riječ o hrvatskom književnom jeziku, s hrvatskim narodom. U hrvatski književni jezik ubraja se i obilježje književnojezično-povijesne i za hrvatski književni jezik konstitutivne porabne tronarječnosti (štokavsko, kajkavsko i čakavsko narječje). Serbokroatizam je uvijek pokušavao ukloniti upravo to hrvatsko bitno obilježje. Književni jezik nije ograničen samo na književnost, nego obuhvaća i religijsku, strukovnu, popularnoznanstvenu literaturu s njezinim uporabnim tekstovima. Kao sastojak kulturnopovijesnoga sustava svoje jezične zajednice taj je vrijednosni pojam povijesno dinamičan sa stalnicama i promjenjivostima. Razlog je tomu djelomična razvojna otvorenost književnojezičnoga stvaralaštva. U svojoj zasebnojezičnoj ostvarenosti književni je jezik jedna vrst platonske ideje koja snažno utječe na jezičnu normu.

Pojam je standardni jezik za Auburgera ortolingvistički pojam. Njime se shvaća jezik u onoj mjeri u kojoj odgovara standardizacijom određenim pravilima. Standardizacija se obavlja izvana, naloženim jezičnim propisima koji ovisno o primjerenosti jezičnoj zbilji znaju biti i prijeporni u svojoj jezičnoj zajednici, što biva obično kada nisu u duhu književnojezičnoga stvaralaštva ili imanentno valjanih norma književnoga jezika.

U suvremenom serbokroatističkom nazivlju nazivom srpskohrvatski jezik označuje se standardni jezik, a ne književni jezik, čijim bi varijantama bili i hrvatski književni jezici i srpski i crnogorski i bošnjački književni jezik. Naziv književni jezik jako smeta serbokroatističkim predodžbama o hrvatskom jeziku kao varijanti srpskohrvatskoga pajezika, pa ga se stoga nastoji izbjeći, odnosno potpuno zamijeniti nazivom standardni jezik.

Posebnu pozornost Auburger posvećuje korpusnolingvističkoj i/ili funkcionalnolingvističkoj međujezičnoj sličnosti. Takva sličnost kojega jezika s drugim zasebnim jezikom nije bezuvjetno znakom njegove nesamostalnosti ili neimanja emskoga položaja zasebnoga jezika. U slučaju hrvatskoga i srpskoga odnosa to znači da sama činjenica što je štokavština u osnovici i hrvatskoga i srpskoga književnoga i standardnoga jezika unaprjedce ne govori ništa o odnosu tih dvaju jezika. Ne može se stoga prihvatiti serbokroatističko mišljenje da je hrvatski emski valjan zaseban i samostalan jezik samo voljom politike, nego njegovu emsku samostalnost valja izvoditi iz jezikoslovne zasebnosti njegove jezične zajednice.

Zanemarujući zasebnost cjelovitoga hrvatskoga jezika i samostalnost hrvatske jezične zajednice, neki su jezikoslovci podlegli iluziji znakovne bliskosti štokavskoga dijela hrvatskoga jezika štokavskomu srpskomu, i nisu razabrali zbiljski odnos: da se srpski jezik nije odvajao izgradnjom od hrvatskoga, ni obratno – hrvatski od srpskoga. Primjenjujući, primjerice, Klossovu teoriju jezične izgrađenosti na srpski i hrvatski jezik, serbokroatisti, upozorava Auburger, čine veliku pogrješku: nedovoljno uzimaju u obzir složenu dijakronijsku i sinkronijsku jezičnu zbilju hrvatskoga jezika. Sinkronijski gledano hrvatskomu jeziku pripadaju i čakavski i kajkavski i štokavski dijalekti. „Stoga postoji sinkronijski na lektalnoj razini za svako povijesnojezično razdoblje hrvatskoga jezika jasna i dovoljna korpusnolingvistička udaljenost od srpskoga jezika. Taktika je serbokroatizma bila najprije ignorirati upravo tu specifičnu hrvatsku dijalektalnu strukturu, a potom jezični sukob voditi oko štokavskoga, za koji se je pak tvrdilo da je tipično srpski. Na taj bi način hrvatskomu dijalektalnomu sustavu bio oduzet njegov funkcionalno vodeći dijalekt. Istoj toj taktici pripadalo je nastojanje da se tabuira lektalna razina pri razmatranju tzv. problema varijanata, o kojima bi se raspravljalo samo na znatno nižim razinama. Te su razine morale biti dovoljno daleko od ukupnoga hrvatskoga jezičnoga sustava kako bi se prikrila ideologija serbokroatizma u svojoj jezikoslovnoj i filološkoj neodrživosti. Zanemarena je bila i dijakronija čitavoga hrvatskoga dijalektalnoga sustava kao i razvoja hrvatskoga književnoga jezika. Tim je hrvatski trebao biti odsječen od svojih povijesnojezičnih izvora i životnih strujanja kako bi ga se nakon prekida tih veza moglo nastaviti kao ’srpskohrvatski’ s razvojnim smjerom prema srpskomu” (str. 230.).

Autor naglašava da su hrvatski i srpski jezik dva stara, zasebna južnoslavenska jezika s različitim književnim podlogama i različitim standardizacijskim tijekovima. Hrvatski kao zaseban jezik lektalni je kompleks čije su dijalektalne sastavnice štokavski, čakavski i kajkavski, dok je srpski u dijalekatnom smislu samo štokavski. U hrvatskom je naprotiv samo temeljni tip svehrvatskoga općega, književnoga i standardnoga jezika štokavski, ali i on je trajno otvoren čakavskomu i kajkavskomu utjecaju. Nadalje, postoji i dijakronijska povezanost suvremenoga jezika sa starijim hrvatskim književnim jezicima, a takve povezanosti u srpskom jeziku nema.

Ovdje valja opetovano podsjetiti, da za razliku od hrvatskoga jezika, čiju povijest obilježuje dakle nekoliko književnih stilizacija izraslih iz hrvatske organske podloge (čakavske, kajkavske i štokavske), koje su se tijekom povijesti na osobit način smjenjivale, prožimale i nadograđivale, a to se zbiva i danas, srpski jezik također ima nekoliko književnih stilizacija, ali su u svima njima, sve do Karadžićeve pojave, koja pada tek u 19. st., izrazito pretezale nesrpske sastavnice, crkvenoslavenska i ruskoslavenska. Zbog tih je razloga Karadžić na samom početku glasovitoga predgovora svomu Srpskomu rječniku iz 1818. rekao veliku i serbokroatistima nedragu istinu: „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika!” (V. Stefanović Karadžić: Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječma, Beč, 1818., str. III.).

U tom su trenutku Hrvati imali tiskanih devet rječnika (godine 1595. Vrančićev, 1605. Lodereckerov, 1670. Habdelićev, 1649. – 1651. Mikaljin, 1740. Belostenčev, 1742. Sušnik–Jambrešićev, 1728. Della Bellin, 1803. Voltićev, 1810. Stulićev), čak šesnaest slovnica (godine 1604. Kašićevu, 1665. Križanićevu, 1712. Babićevu, 1713. Šitovićevu, 1728. Della Bellinu, 1761. Tadijanovićevu, 1767. Relkovićevu, 1778. Lanosovićevu, 1783. Szent-Mártoryjevu, 1790. Kornigovu, 1803. Mužinu i Voltićevu, 1808. Appendinijevu, 1810. Matijevićevu, 1812. Starčevićevu) i cijelu malu knjižnicu lijepe književnosti, što je bilo dovoljnim razlogom da na Karadžićeva početnička nastojanja i pabirčenja po hrvatskim „slovarima” gledaju više s razumijevanjem nego li s nadom i mišlju da bi od njegova jezikoslovlja hrvatski jezik mogao štogod uprihoditi.

Unatoč političko-povijesnim poteškoćama na koje je nailazio hrvatski kao zaseban jezik u serbokroatističkom okružju ne samo da nije uništen i utopljen u srpskom jeziku, nego se u otporu serbokroatizmu, piše Auburger, upravo neočekivano oslobodila razvojna energija hrvatskoga jezika, pa Hrvati s hrvatskim kao svojim prvenstvenim jezikom mnoge spoznajne i prosudbene probleme rješavaju intuitivno i prema jezičnom osjećaju kao nešto što se samo po sebi razumije, dok te iste probleme jezikoslovci i filolozi moraju teškim radom riješiti kao znanstveno sigurne spoznaje kako bi ih onda mogli argumentirati i braniti od agitacijskih napada.

Na kraju valja dopuniti Auburgera i reći da je u ime serbokroatizma u kontekstu slovenske, hrvatske, bošnjačke, crnogorske, srpske i makedonske kulture počinjen na južnoslavenskim prostorima kulturocid i glotocid golemih razmjera, čije posljedice do danas nisu u potpunosti istražene i objelodanjene.

Iako Auburger s dosta optimizma piše o kraju i slomu serbokroatizma početkom 1990-ih, čini se da ipak treba biti oprezan. Na to ne upozoravaju samo učestali jezični pritisci kojima je bila izložena Hrvatska na međunarodnoj pozornici uoči ulaska u Europsku uniju, kad joj se uskraćuje pravo da to učini s hrvatskim jezikom kao svojom ustavnom vrijednosti, nego i zbivanja u Hrvatskoj, gdje se serbokroatizam danas pojavljuje u različitim oblicima i na različite načine, manje ili više otvoreno. Hrvatska ga je javnost prepoznala kao nosivu sastavnicu geopolitičkoga projekta Zapadnoga Balkana, koju već desetak godina guraju i nameću britanska i američka administracija. Nedvojbeno se u kontekstu toga programa ciljano umnažaju pravopisni priručnici suprotnih polazišta i rješenja ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori, pišu rječnici srpskohrvatskoga jezika (V. Anić), prepisuju i prilagođuju srpski pravopisi i podmeću Hrvatskoj (Ljiljana Jojić), onemogućuje i ometa jezično osamostaljenje hrvatskoga naroda u BiH, izdaju zajednički časopisi neobične jezične mješavine (Sarajevske sveske, Novi plamen), ne lektoriraju prilozi iz susjednih štokavskih država (Zarez), proizvodi zajednički TV program radi stvaranja novoga jezika štokavske osnovice, vraća Maretićeva gramatologija u suvremene hrvatske slovnice unatoč njezinim potvrđenim slabostima i nedostatnostima (npr. imenična rodovna razdvojba), progoni hrvatski glotonim, napose u dopreporodnom razdoblju.

U međunarodnom nadzoru toga posla posebno su aktivni članovi europskoga pokreta zelenih. Iz njihove je švicarske središnjice još polovicom 1990-ih odaslana u svijet „ekološka” poruka zabrinutosti nad prevelikom „čistoćom” hrvatskoga jezika, postignutom „nasilnom kroatizacijom”, a kampanja je nastavljena iz njemačkih i nizozemskih zelenih podružnica protuhrvatskim jezičnim amandmanima kojih se ne bi postidio ni rigidni Miloš Moskovljević.

Hrvatski nije nastao iz nepostojeće pluricentrične srbohrvaštine

3. Tezu o pluricentričnosti srbohrvaštine i iz nje iznikla hrvatskoga jezika anonimni je ocjenjivač preuzeo iz knjige američkoga slavista Roberta D. Greenberga Language and Identity in the Balkans : Serbo-Croatian and Its Disintegration (Oxford, 2004.). Knjiga je prevedena na hrvatski pod naslovom Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpsko-hrvatskoga (Zagreb, 2005.), a kritike su objavljene u zborniku rasprava Identitet jezika jezikom izrečen (Zagreb, 2008.). U SAD-u je autor za nju dobio najvišu američku slavističku nagradu, a u Hrvatskoj je za isto djelo dobio negativnu ocjenu kao strukovno neupućeni diletant.

Knjiga je zapravo skup površno napisanih eseja s unaprijed postavljenom tezom, za koje sam autor kaže da su namijenjeni nezahtjevnomu američkomu čitateljstvu. U njima autor pokušava opisati posljedice političkoga raspada Jugoslavije na jezike u tada trima, a danas četirima, središnjim novostvorenim državama. Suurednica hrvatskoga izdanja dopušta da knjiga ima površnosti, propusta i promašaja pa je pitanje kako takvo djelo može biti podlogom bilo kakvim jezičnim rješenjima na Balkanu, napose onima s dalekosežnim posljedicama kakve predlaže anonimni ocjenjivač Hrvatske wikipedije.

Greenbergova je teza da se s raspadom Jugoslavije 1991. godine raspao i zajednički jezik Hrvata, Srba, Bosanaca/Bošnjaka i Crnogoraca te da su od njega jezičnim inženjeringom nacionalističkih jezikoslovaca u novonastalim državama u dotad neviđenoj jezičnoj transformaciji i utrci za standardizacijom nastala četiri nova jezika nasljednika ‒ hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački i crnogorski.

Greenberg piše o raspadu zajedničkoga srpsko-hrvatskoga jezika, za koji je struka prije četiri desetljeća argumentirano utvrdila da nikada i nigdje nije postojao i da njime nije napisano ni jedno djelo (Brozović, Kolo, 1963., 10; Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata, posebno izdanje Kritike, Zagreb, 1969.). Ipak, Greenberg znade točan datum njegova rođenja (Bečki dogovor, 1850.), potvrde (Novosadski dogovor, 1954.) i smrti (raspad Jugoslavije, 1991.). Znade i njegove najvažnije gramatike, rječnike i pravopise, govornike i promicatelje, zatornike i uništavatelje, vrijeme najveće cvatnje i obnove, dapače, vidi ga moćnim izvanjskim znakom Titova režima, kada je „srpsko-hrvatski bio i jezik Jugoslavenske narodne armije (JNA) i jugoslavenskih diplomatskih predstavništava u stranim zemljama” (Isto: 22.‒23.).

Ali kad je trebalo iznijeti lingvističke dokaze za te tvrdnje, odjednom izbija njegova sumnja je li uopće taj jezik o čijem raspadu piše cijelu knjigu ikada i „postojao kao živući jezik, s obzirom na to da je uvijek imao takvu raznolikost urbanih i ruralnih dijalekata” (Isto: 26.)!!! Odjednom se počeo zapletati u jezično klupko raslojavanja i individualizacije četiriju jezika ‒ miješati razine, sinkroniju i dijakroniju, uzroke i posljedice, poštapati se Klossovom tezom o ausbau jezicima, odnosno Clyneovom o pluricentičnim izdancima, pa se čitatelj pita razumije li on uopće to što piše.

Njemački slavist Daniel Bunčić Greenbergovu rečenicu kako je „nastanak četiriju standarda iz samo jednog dijalektalnog područja dosad […] nezabilježen slučaj u sociolingvističkoj literaturi” (Isto: 167.) uzima kao krunski dokaz da on uopće nije razumio model pluricentričnoga jezika, jer su na isti način nastali američki, britanski australski i južnoafrički standardni engleski, koji izvorno počivaju na londonskom dijalektu. Sve to upućuje na zaključak da je Greenbergova knjiga nastala zbog razloga koji nemaju puno veze s jezikoslovljem i da se o njoj ne može ni raspravljati kao o jezikoslovnom naslovu. Ona je zapravo loša politološka interpretacija raspada Jugoslavije, kojemu uzrok Greenberg nalazi u nabujalim republičkim nacionalizmima utemeljenima na poistovjećivanju etničkoga i jezičnoga.

U toj shemi svaki je od naroda prikazan s nekom karakterističnom sociolingvističkom odlikom: Hrvati već tradicionalno i neoriginalno kao zadrti puristički nacionalisti s kvislinškom NDH u srcu, Bosanci/Bošnjaci islamski su Slaveni, Crnogorci su narod u navodnicima (Isto: 102.), koji će istom uz pomoć Nikčevićevih kohorta (Isto: 117.) morati izmisliti jezik kad ostvare državnu samostalnost, a Srbi tvorci i vjerni čuvari spasiteljskoga srpskohrvatskoga, čijim je raspadom ostalo frustrirano „gotovo dvadesetmilijunsko stanovništvo koje se nekoć služilo zajedničkim jezikom” (Isto: 19.).

Greenberg fabulira kako su Srbi sve do raspada Jugoslavije 1991. „bili skloni tvrditi kako taj jedinstveni jezik ima snažan unutrašnji identitet” te da je u njih „termin srpsko-hrvatski bio u općoj upotrebi, a uvjerenje o jedinstvu toga jezika bilo je općeprošireno” (Isto: 30.). Kad bi to bilo točno, onda se ni na koji način ne bi mogao protumačiti postupak Pavla Ivića, tobožnjega doživotnoga zagovornika srpskohrvatskoga statusa quo, koji glatko prihvaća srpsko ime u naslovima knjiga i priručnika objavljenih nakon 1991. kojima je autorom ili recenzentom (Isto: 77., 83.) i koji žuri u Bosnu i Republiku Srpsku poduprijeti prjelazak prekodrinskih Srba na ekavicu (Isto: 97.). Srbi oduvijek svoj jezik zovu srpskim, kao što ga Hrvati zovu hrvatskim. Čak i onda kada su napadali hrvatske jezikoslovce zašto u nazivu jezika strukovnih časopisa i katedara ispuštaju srpsko ime, njihove su filološke katedre nosile srpski pridjevak, a beogradski se časopis oduvijek zvao Naš jezik, ne bi li se i tu izbjeglo hrvatsko ime. Na jasnoj i nedvojbenoj jezičnoj samosvijesti počiva i glasovita srpska krilatica o srpskom, „koji cijeli svijet razumije”, a ona se zacijelo ne bi bila mogla razviti u okružju u kojem je pojam srpsko-hrvatski i izrazom i sadržajem bio dio općeprihvaćena javnoga mnijenja.

Tezu o jedinstvenosti srpskohrvatskoga američki diletant gradi dakle na dvama dogovorima, Bečkomu iz 1850. i Novosadskomu iz 1954., kao da jezici nastaju i nestaju na papirima potpisima peterice ili pedeseterice jezikoslovaca i kao da srpski i hrvatski nisu postojali i razvijali se neovisno o bilo čijim potpisima. Oba je ostavio izvan povijesnoga konteksta, sebe stoga bez mogućnosti da ih razumije, a ne propitujući dublje njihov sadržaj, nije mogao suvislo ni progovoriti o njihovim stvarnim učincima i posljedicama na razvitak književnih jezika u Hrvata i Srba.

Bečki je dogovor u prvom redu bio namijenjen Srbima, a ne Hrvatima, kako Greenberg piše. Bio je to još jedan u nizu Karadžićevih pokušaja da svoje sunarodnjake, koji su živjeli na austrijskom državnom tlu, pridobije za tzv. narodni jezik i ijekavicu i tako združi s Hrvatima u Habsburškoj Carevini. Hrvatima je taj Dogovor bio potpuno nebitan jer je standardizacija na štokavskoj jekavštini s uporištem u višestoljetnoj hrvatskoj, a ne samo dubrovačkoj književnosti, kako pogrješno tumači Greenberg (Isto: 39.), već bila toliko poodmaknula da se nije moglo čekati Srbe hoće li ju prihvatiti ili će ostati vjerni slavenoserbskomu. Upravo se na taj problem i odnosi Gajeva suzdržanost glede Dogovora, koju malo tko točno interpretira. Da je Gaj dobro procijenio, dokazom je i srpski stupac pravnoga rječnika, izdanoga u Beču 1852., a zbog kojega je sam Dogovor i bio uglavljen, što Greenberg prešućuje, koji je napisan slavenoserbskim, a ne „narodnim” jezikom. Pisanje fonema /h/ i (i)jekavska stilizacija štokavštine također nisu u tom trenutku Hrvatima bile relevantnima nego Srbima, jer su Hrvati /h/ pisali svagdje, pa i u genitivu množine, a Karadžić ga nije pisao sve do 1839., što su austrijski Srbi ismijavali. Srbi ga ni danas ne pišu na svim mjestima „gdje mu je po etimologiji mjesto“, kako u Dogovoru stoji, a ni ijekavica nema u njih standardni položaj, nego je ekavski izgovor ostao temeljnom odlikom srpskoga standardnoga jezika, koji se kao najvidljivija odlika, pokušavao nakon 1991. nametnuti i Srbima izvan Srbije.

Osim nerazumijevanja Bečkoga dogovora, Greenberg je u svojoj knjizi pokazao da ne pozna i ne razumije ni standardizacijske postupke i procese u hrvatskom jeziku u 19. stoljeću. Da bi ih mogao razumjeti, morao bi dobro poznavati povijest hrvatskoga jezika doilirskoga doba. Zaista je od njega bilo hrabro upustiti se u rasprave o jeziku 19. i 20. stoljeća s tako golemim nepoznavanjem činjenica iz prethodnih razdoblja. Štokavština koju izabiru ilirci za stožer književnomu jeziku imala je višestoljetnu pisanu potvrdu u hrvatskoj književnosti doilirskoga doba i nije bila samo dubrovačka, nego i dalmatinska, bosanska, lička i slavonska, dakle općehrvatska i s Karadžićevom štokavštinom nije imala veze.

Već je Bartul Kašić, 200 godina prije Gaja, utro put nadrastanju izgovornih jekavsko-ikavskih razlika u njoj, pišući u Ritualu rimskom istodobno mjesec i misec, što je Gaj poslije pojednostavio uvođenjem rogatoga ě, kojemu je pak jednosložni jekavski a ne ijekavski izgovor za književni jezik odredio Babukić već 1836., dakle 14 godina prije Bečkoga dogovora. Kajkavska i čakavska sastavnica u književnom jeziku nisu izum iliraca iz njihove panslavističke faze, kako piše Greenberg, one su njegovom trajnom sastavnicom od protestantskih prijevoda Svetoga pisma, preko tzv. ozaljskoga književnoga kruga i Pavla Rittera Vitezovića do naših dana. Njihov bi udio u suvremenom hrvatskom književnom jeziku bio još veći da nije bilo Maretićeva zahvata u savjetovniku iz 1924.

Karadžić zaista u 19. stoljeću nije imao gotovo nikakva utjecaja na razvitak hrvatskoga književnoga jezika. Hrvatski jezikoslovci, koji su citirali njegova djela, poput, primjerice, Adolfa Vebera Tkalčevića, njegov su jezik redigirali i preinačivali u hrvatsku književnu stilizaciju na pravopisnoj, fonološkoj i morfološkoj razini. Karadžićevu je stilizaciju štokavštine normirao za hrvatski jezik istom Tomislav Maretić, odnosno hrvatski vukovci na prijelomu stoljeća, ne iz jezičnih nego iz političkih razloga, u prvom redu kao podlogu programu političkoga združivanja sa Srbima. Namjesto da nastavi ondje gdje je Karadžića prekinula smrt, tj. da napiše gramatiku i rječnik prema djelima najboljih hrvatskih pisaca, kako je Karadžić još 1847. bio napućivao, Maretić je napravio takav kulturocid nad hrvatskim jezikom da se od njega do danas oporavlja. Njegova gramatika i Broz–Ivekovićev rječnik sastavljeni su gotovo isključivo na temelju okamenjena jezika pučkih umotvorina iz Karadžićevih i Daničićevih djela. Time je zapravo iznevjerio samoga Karadžića, isto onako kako ga je poslije iznevjerio Belić u pravopisu.

Kad ustaju protiv Karadžića, Hrvati ustaju protiv njegova svesrpskoga političkoga programa („Srbi svi i svuda”), o kojem Greenberg mudro šuti, a ne protiv jezika. Tek kad ustaju protiv vukovaca, ustaju protiv jezika, protiv vukovskoga jezičnoga redukcionizma, a s tim Karadžić nema veze. Pozivanje pak na Bečki dogovor i Karadžića u Novosadskom dogovoru značilo je 1954. samo onaj dio iz toga dogovora koji se odnosi na „jedan narod” i „jedan jezik”. O kakvoj je jezičnoj politici koja je izlazila iz Novosadskoga dogovora bila riječ, najbolje govori podatak da su se i Slovenci morali boriti za spašavanje slovenskoga na saveznoj razini 1970-ih uza svu decentralizaciju o kojoj Greenberg piše, jer su se službeni statistički godišnjaci bili počeli tiskati samo na srpskom radi „uštede”.

Greenberg ne spominje da je sastanak jezikoslovaca i književnika u Novom Sadu organiziran i nadziran iz samoga državnoga partijskoga vrha, da su hrvatski jezikoslovci onamo doslovce potjerani i zatvoreni na tri dana, izvrijeđani kao ustaše i onda u ozračju linča prisiljeni potpisati Dogovor, koji ni tako iznuđen nije Srbima bio na volju, pa su ga odmah po objavi krivotvorili, jer im nije osiguravao na cijelom štokavskom prostoru jedinstveni srpski, a ne srpsko-hrvatski, kako tumači Greenberg. To je prava zbilja hrvatsko-srpskoga jezičnoga zajedništva posljednjih stotinjak godina i sadržaj pojma srpskohrvatski (bez Greenbergove spojnice), za koji se Greenberg zauzima.

Iza toga pojma etikete stoji agresivni velikosrpski jezični imperijalizam, koji je uzrok svih nevolja, nesreća i memoranduma na ovim prostorima i stoga ga ni jedan od nesrpskih naroda u bivšoj Jugoslaviji nije prihvatio, a od ulaska u jugoslavensku političku zajednicu 1918. na različite se načine s njime hrvao: Slovenci zaštićeni hrvatskim teritorijalnim čepom i nacionalno svjesnom političkom elitom, Makedonci u kraljevskoj Jugoslaviji oštrim prosvjedima i znanstvenim raspravama svojih jezikoslovaca, a u avnojskoj Ustavom, koji im je zajamčio jezičnu samobitnost. Bosna i Crna Gora leksički su nasilno srbizirane, a s Hrvatima se vodio rat „do istrage vaše ili naše“.

Na sumanut pokušaj beogradske politike da u potpunosti ukloni hrvatski jezik iz javne porabe u Hrvatskoj, Hrvati su odgovorili na jedini moguć i ispravan način: trijebili su na silu nametane srbizme, koji im nisu trebali uz njihove stare domaće riječi. Greenberg je prešutio činjenicu da se u Hrvatskoj 1930-ih razvio cijeli pokret za obranu i zaštitu hrvatskoga jezika, kojemu su na čelu bili ugledni hrvatski jezikoslovci Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić i Blaž Jurišić.

Još jedan detalj u Greenbergovoj knjizi zavrjeđuje pozornost. On piše, ne skrivajući razočaranost, kako se „ime novog ujedinjenog književnog jezika nigdje ne nalazi na tekstu dogovora iz 1850. godine” (Isto: 40.), ali dodaje da je taj propust ispravio Hrvatski sabor iz 1861. kad je odredio da se zajednički jezik nazove jugoslavenski, tj. južnoslavenski, što su poništile vlasti u Beču i obznanile naziv srpsko-ilirski. Greenberg potom glatko prelazi na vukovce i njihov naziv hrvatski ili srpski, na Daničića i njegov pretežno srpski, ali ne navodi da je službeni naziv jezika u Hrvatskoj od 1868. do ulaska u jugoslavensku državnu zajednicu 1918. bio hrvatski jezik i da se Brozov pravopis, Maretićeva školska gramatika i Broz–Ivekovićev rječnik zovu isključivo hrvatskim imenom. Pravni položaj hrvatskoga jezika reguliran je naime u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. čak trima člancima (56., 57. i 59.), pa u 56. izrijekom stoji da je „u svemkolikom obsegu kraljevinah Hrvatske i Slavonije službeni jezik hrvatski toli u zakonodavstvu, koli u sudstvu i upravi”.

Nestručno Greenbergovo pisanje o pravopisnim previranjima u Hrvatskoj proteklih godina, vezivanje „govora” i „izgovora” uz pravopis, „prirodnoga” i „neprirodnoga”, nacionalističkih preskriptivaca i liberalnih deskriptivaca samo potvrđuju opći dojam o njegovoj nedoraslosti i nesposobnosti da se uhvati u koštac s biti problema. Niti je hrvatski jezik nastao 1850. niti ga „mnogi Hrvati” zovu hrvatskim od 1960-ih, kako on piše (Isto: 172.). Tako ga zovu oduvijek. Greenberg nije spomenuo ni jednu hrvatsku gramatiku, ni jedan hrvatski rječnik, ni jedan spomenik, povelju ili listinu, bilo što, iz prebogate riznice hrvatske jezične povijesti prije 1850., zapisane hrvatskim jezikom i pravopisom kojemu ne trebaju Greenbergove „vjerodajnice” ni propusnice da bi se Hrvati njima slobodno služili.

Hrvatima ne treba izmišljati tisućljetnu povijest hrvatskoga jezika, kojoj se Greenberg izruguje (Isto: 154.), niti praviti replike europskih građevina i prenositi ih u Hrvatsku, kako to rade Amerikanci s romaničkim i baroknim europskim palačama, čak i čitavim gradovima, koje u nedostatku vlastite povijesti replicirane podižu po SAD-u. Hrvatski je pravopis zadan vlastitom poviješću i iz nje izlazi.

Greenberg svojom knjigom nije uspio prikazati hrvatski jezik ni kao lingvističku ni kao sociolingvističku činjenicu jedinstvenu i samosvojnu u južnoslavenskoj jezičnoj zajednici s trima pripadnim narječjima, koja su tijekom njegove povijesti na različit način, u različitu opsegu i vremenu sudjelovala u njegovoj izgradnji. Ta je tronarječnost bila predmetom nerazumijevanja slavistike potkraj 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća u razdoblju njezine rane povijesti kad još jasno nisu bili lučeni jezici od narječja i kad je slavistikom dominirala tzv. etnička lingvistika, poistovjećivanje jezika i naroda koji njime govori, sa svim posljedicama i zabludama koje su iz takvoga poistovjećivanja izlazili. Takav se pristup napose nepovoljno odrazio na položaj malih jezika i naroda u okviru velikih višejezičnih i višenarodnih državnih tvorevina poput Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije ili Turske Carevine, u kojima su Hrvati stoljećima živjeli. Činjenica što su u ranoj slavistici (Josef Dobrovský, Jernej Kopitar, Pavel Šafařík, Ján Kollár, Franc Miklošič) Hrvati poradi svoje tronarječnosti pribrajani sad Slovencima (zbog kajkavskoga) sad Srbima (zbog štokavskoga), Slovenci pak Hrvatima zbog toga istoga kajkavskoga ili Srbi sad Hrvatima (zbog štokavskoga), sad Bugarima (zbog torlačkoga štokavskoga), ne bi trebala opterećivati razgovor o hrvatskom i srpskom jeziku danas.

Međutim, čini se da se repovi rane slavistike još uvijek vuku u pojedinim nacionalnim slavistikama te da slavistika kao cjelina danas ne raspolaže općeprihvaćenim znanstvenim postavkama kojima bi mogla uspjelo opisati odnos mnogih jezika u svijetu, pa ni hrvatskoga i srpskoga kao lingvističkih i sociolingvističkih činjenica. Greenbergovo (ne)razumijevanje teorije pluricentričnih jezika otvara hrvatskomu jezikoslovlju pitanje primjene, ograničenja i dosega suvremenih jezikoslovnih teorija o naravi pojedinih (standardnih) jezika na hrvatski slučaj i povijest njegove standardizacije.

Hrvatski je jezik samobitan južnoslavenski jezik

4. U znanosti je odavno poznato da hrvatski jezik ne pripada skupini pluricentričnih jezika i da nije nastao iz srpskohrvatskoga nego da je imao svoj posebni razvojni povijesni put, koji je prikazan u monumentalnoj monografiji Zlatka Vincea Putovima hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1978.) pa Anonim i ondje može pronaći odgovore na pitanje zašto je Hrvatska wikipedija pisana hrvatskim jezikom i što hrvatski čini zasebnim jezikom.

Hrvatski je jezik višestoljetna autonomna i jedinstvena povijesna pojavnost koju karakterizira i strukturno definira čakavsko-kajkavsko-štokavski amalgam, nepoznat susjednim jezicima. I normu hrvatskoga standardnoga jezika određuje tronarječno prožimanje pa se u literaturi naglašava da hrvatski književni i standardni jezik nemaju organske dijalekatne osnovice, da im je štokavština apstraktan dijalekatni uzorak i površni sloj, a u dubini su obilježeni tronarječnošću.

Kad diskvalificira Hrvatsku wikipediju, Anonim to čini i s gledišta jezične čistoće, povodeći se za nestručnim kritičarima tobožnje nasilne kroatizacije hrvatskoga jezika i hrvatskoga jezičnoga čistunstva, kojemu ne zna ni strukovni naziv pa govori o puritanizmu (!!!) namjesto o purizmu. Stoga ne će biti na odmet podsjetiti ga na podrijetlo te stare i do danas očuvane, razvijane i njegovane odlike hrvatskoga standardnoga jezika, kako ju vidi i interpretira prvak hrvatskoga jezikoslovlja, na žalost 2020. preminuli Radoslav Katičić, poliglot i lingvist svjetskoga glasa.

U standardnom je hrvatskom rječniku mnogo riječi što ne potječu ni iz kojega govora, nego pripadaju kulturnom i civilizacijskom nazivlju koje je dijelom stara baština hrvatskoga književnoga jezika, a dijelom su to novodobne tvorbe, kad se prema uzoru nazivlja novovjeke civilizacije u jezicima što su joj već služili kao mediji trebalo stvarati hrvatsko nazivlje. Uvodilo se tako nazivlje struka i služba i vezivalo uz različna državna uređenja i njima svojstvene oblike javnoga života i time dobivalo simbolička značenja što su povezana s time. Osobito značenje ima zakonsko, upravno i vojničko nazivlje, koje je nastajalo u okviru kontinuiteta hrvatske državnosti, u trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, i kakvo se u Habsburškoj Monarhiji oblikovalo i učvrstilo u drugoj polovici prošloga i na početku našega stoljeća.

Tu treba razlikovati službeno, strukovno i znanstveno nazivlje te rječnik apstraktnoga pojmovnika. Prvo je po svojoj naravi podvrgnuto strogu propisu. Uvodi se i ukida. Treće je pak raznoliko i mnogoslojno, otvara prostor slobode u kojem se uz svako uspjelo rješenje nude i druge mogućnosti. Odatle se onda u znanosti i školstvu izabire nazivlje za pojedine struke i nauke. Tako nastaje drugo: strukovno i znanstveno nazivlje. Ono je čvršće određeno i obvezatnije nego što je intelektualni rječnik, ali ne i tako strogo propisano kao što je zakonsko, upravno i vojno, dakle službeno nazivlje.

Poseban položaj u sve te tri rječničke kategorije imaju intelektualne tuđice, takozvani europeizmi. Neki su od njih čvrsto ukorijenjeni u standardnom rječniku, a drugi dolaze kao improvizacije kad odjednom treba govoriti o pojmovima i predmetima što su u nas novina, a već su prisutni u civilizacijskom govoru na drugim jezicima. Poraba europeizama nameće se stoga sama od sebe i donosi znatne prednosti. Ona uspostavlja veze, olakšava sporazumijevanje, a za mnoge umanjuje štetu od školskim sustavom proizvedenoga nepoznavanja latinskoga jezika, iako se ona time nikako ne može doista nadoknaditi. Olakšava uključivanje u civilizaciju kojoj pripadamo, omogućuje brzo snalaženje i jasnu identifikaciju naziva i pojmova. No upravo zato ostaje takvo uključivanje površno. To mu je znatna slabost.

Preuzimanjem stranih naziva ne ulazi se naime u bit onoga što se njima naziva, pa ni u pravo značenje samih tih naziva. Stoga se teži međujezičnomu misaonu prožimanju stvaranjem hrvatskih naziva što potječu iz vlastite slavenske jezične baštine, bilo da se pronalaze baštinjene riječi koje se nude da postanu nazivi koji nam nedostaju, bilo da se hrvatskim jezičnim sredstvima tvore nove riječi u tu svrhu. Upravo stoga što su u Hrvata nositelji književnoga jezika izvrsno znali i latinski i druge važnije zapadne jezike, nisu prihvatili puko preuzimanje europeizama, nego su uvijek težili za tim da im ostave uz bok odgovarajuće riječi slavenskoga podrijetla, potvrđujući time sebe, u prvom redu u vlastitim očima, kao samosvojne sudionike u duhovnom životu latinske Europe.

Išlo se u tom čak tako daleko da su Hrvati u renesansnoj i baroknoj književnosti, jedini u Europi, imenima antičkih mitoloških likova nalazili značenjski jednakovrijedna slavenska imena. Iskazivali su se time kao punovrijedni sudionici europskih estetskih i književnih strujanja svojega vremena, ali vlastitih, posebnih, kojih je bitno obilježje slavenska jezična baština.

Njegovanost, skladnost, ljepota, otmjenost i raširenost hrvatskoga jezika među slavenskim narodima u europskoj su kulturnoj zajednici davno prepoznati, pa je hrvatski nazvan „majkom i korijenom drugih jezika“. Hrvatski je međunarodno priznat jezik još od 16. stoljeća i predavao se pod ilirskim imenom na europskim učilištima uz bok latinskomu, grčkomu, hebrejskomu, talijanskomu i njemačkomu. Polovicom prosinca 1599. utemeljena je Akademija hrvatskoga jezika (Academia linguae Illyricae) pri isusovačkom Rimskom kolegiju sa zadaćom da priprema misionare za djelovanje u južnoslavenskim zemljama. Polaznici su se služili rječnikom Fausta Vrančića (1595.) i gramatikom Bartula Kašića (1604.).

Pod imenom hrvatskoga jezika pravna je kategorija Hrvatsko-ugarske nagodbe od 1868., pod imenom hrvatskoga književnoga jezika ustavna je kategorija Socijalističke Republike Hrvatske od 1974., a pod imenom hrvatskoga jezika ustavna kategorija samostalne Republike Hrvatske od 1991. Danas je priznati član u jezičnoj zajednici europskih država združenih u Europskoj uniji. Koliko je razumljiv ili nerazumljiv susjednim ili srodnim jezicima, nevažno je, razumljivost je pojedinačna, a vremenski i prostorno ograničena (ljudi se u pograničnom hrvatsko-slovenskom području također razumiju, kao i u srpsko-bugarsko-makedonskom).

Hrvatski jezik ne postoji i ne opstoji da bi komu bio razumljiv nego da može obavljati sve društvene zadaće u hrvatskoj kulturnoj sredini u kojoj je poniknuo, rastao, oblikovao se i bogatio. Njegova prošlost, sadašnjost i budućnost izlaze iz njega i određeni su njime samim ‒ njegovim pismeninama i njegovim govornicima ne samo u susjednim štokavskim državama nego i u svim državama svijeta gdje se u hrvatskim zajednicama ostvaruje bilo kakav oblik hrvatskoga jezika.

Ciljevi afere o Hrvatskoj wikipediji

5. Doimlje se da je cijela afera i napadaj na Hrvatsku wikipediju zbog navodnoga ideološkoga nacionalističkoga zastranjivanja i ustašovanja njezinih administratora i skupine autora tek manevar da bi se prikrio pravi cilj: udarom na hrvatski jezik i njegovu opstojnost te optužbom o postojanju radikalne ustaške „klike“ u Hrvatskoj udara se u same temelje hrvatske države, slabi njezin položaj u međunarodnoj zajednici i čini ju podatnom za nova geostrateška balkanska preslagivanja u kojima će zajednički jezik biti poveznica među presloženim narodima i državama.

Povijest slučaja obiluje dokazima da je riječ o organiziranoj i sinkroniziranoj akciji koju su osmislili i pokrenuli osnivači Wikipedije radi ostvarenja geostrateških interesa svojih država na Balkanu. „Zabrinuta zajednica“ u liku Marka Gregovića, Pavla Močilca, Damjana Pavlice, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića, Snježane Koren, Jurice Pavičića, Heni Erceg i dr. tek su balkanska radna snaga – konobari i spremačice – koji šefovima Wikipedije na pladnju podastiru obilje „ideoloških, nacionalističkih, fašističkih i filoustaških“ propusta administratora i suradnika Hrvatske wikipedije.

Koliko je u radu smijenjenih administratora bilo zle namjere, koliko nesnalaženja i suradnje s problematičnim autorima, može pokazati tek objektivna dubinska analiza, a Anonimova to nije. Bombastičnim novinskim naslovima i konstruktima sastavljenim od istrgnutih rečenica iz većih cjelina može se dokazati bilo koja postavka i oblatiti bilo čiji posao i u nj uloženi trud, a nekmoli onaj koji ima propustâ. A propusta u Hrvatskoj wikipediji ima. Dijelom uzrokovanih nesnalaženjem ili nedovoljnom kompetentnošću administratora, dijelom lošim pravilima Wikipedije koja omogućuju ulazak i prodor u njezine sadržaje svakomu, pa je teško u golemoj množini podataka pravodobno reagirati i ukloniti one koji joj sadržajnorazinski ne pripadaju.

U jeku napadaja akcija je prokazivanja i blaćenja poduprta i trijumfalnom objavom stajališta osnivača i predsjednika Odbora Zaklade Wikimedia Jimmyja Walesa u Jutarnjem listu 14. rujna 2013. kako se on „oduvijek (istaknula N. B.) zalagao da na području Balkana ne trebaju postojati dvije odvojene Wikipedije, srpska i hrvatska, jer da je zapravo riječ o istom jeziku, samo drugačijem pismu“.

Anonimni ocjenjivač nakon nepuna desetljeća samo parafrazira Walesovo stajalište i stvaranje odvojenih Wikipedija na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, uz postojeći srpskohrvatski projekt – koji se u međuvremenu „pumpa“ i puni angažmanom golemoga broja vrlo dobro plaćenih suradnika – drži „strateškom pogreškom“. Takva stajališta uživaju potporu među prokazivačima „kretenske“ enciklopediju rađene „samo desnom polovicom mozga“ (Heni Erceg).

Stupnjevana je „zabrinutost“ za hrvatski projekt Wikipedije porasla u jesen 2013. dugim dopisom na engleskom jeziku anonimnoga srpskoga gay aktivista iz Bosne i Hercegovine Jimmyju Walesu, nastavljajući se na nezadovoljstvo udruga LGBTIQ zajednice prikazom njihova društvenoga položaja na Hrvatskoj wikipediji, a k vrhuncu je krenula organiziranjem skupine na Facebooku okupljene pod naslovom Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije i otkrivanjem prave teme u javnosti: smišljene fašizacije i ustašizacije Hrvatske wikipedije. Vijest se širila aktivističkim dopisima suradnika i korisnika Wikipedije na različitim portalima te su ubrzo zaredali novinarski nasrtaji u dnevnom tisku i prokazivanje „odgovornih“ već poznatim etiketama i ocrnama: Fašisti preuzeli hrvatsku Wikipediju (naslovnica Jutarnjega lista, 11. rujna 2013; članak Gorana Penića Radikalni desničari preuzeli uređivanje hr-wikipedije) i Lažiranje povijesti: Tko na Wikipediji promovira ustaše – Ovaj čovjek urednički potpisuje veličanje NDH (Penićev članak u Jutarnjem listu 12. rujna 2013.), na tportalu 14. rujna 2013. članak Nenada Jarića Online kulturocid: Kako je hrvatsku Wikipediju uzurpirala ustašoidna desnica. Administratorima Hrvatske wikipedije prijećeno je zbog negiranja holokausta zatvorskim kaznama još 2012. (Marko Gregović: Nezavisna Wikipedija hrvatska, h-alter.org., 20. veljače), a predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj Damjan Pavlica u članku Poricatelji genocida na hrvatskoj Wikipediji (e-novine.com, 18. rujna 2013.) govori o njima kao ljubiteljima nacističkih pomagača i njihovoj upletenosti u više kaznenih djela zbog toga što „čitav jedan narod proglašavaju Vlasima, grubo trivijaliziraju Jasenovac, poriču genocid u NDH, veličaju ustaše“.

Razlozi za nezadovoljstvo Hrvatskom wikipedijom opravdani su u dijelu u kojem se utvrđuje da uz niz vrlo dobrih članaka ima i nepoznat broj priloga koji ne mogu dobiti propusnicu, koje treba brisati ili ponovno pisati. Jedan je od navedenih primjera natuknica antifašizam, u kojoj se moglo pročitati:

“Današnja hrvatska strana riječ ʻantifašizamʼ, u bivšem jugokomunističkom i sadašnjem ponovnom značenju hrvatskih novih ideoloških neokomunističkih jednoumnika, ustvari predstavlja nekoliko pojmova zajedno: borba za komunizam i marksizam, borba protiv kapitalizma, titoizam s jugoboljševičkim genocidom nad protivnicima, razvojni genocid profitnog znanja, kulturocid, genetski duhovni, moralni i stvaralački poremećaj, ograničavanje svih osnovnih ljudskih sloboda.”

Nedvojbeno je da taj tekst ide u kategoriju provokacija, a ne slobodnoga pisanja i prosuđivanja o predmetu. Koliko je takvih zagađivačkih prinosa, teško je na brzinu procijeniti, kao što je teško i utvrditi koliko ih je napisano iz neznanja, a koliko je naknadno dodanih odlomaka po izbijanju afere da bi se pojačala optužnica. S obzirom na golem broj priloga i mali broj administratora, iluzorno je misliti da se Hrvatska wikipedija može pročešljati brzo i kvalitetno, pa čak da se mogu izlučiti i svi loši članci.

Nakon izbora novih administratora „borac Prve Vikipedijske udarne brigade“ na portalu lupiga.com objavljuje 25. studenoga 2014. podatak kako je u prva četiri mjeseca djelovanja nove uređivačke postave „razotkriveno 75 sramotnih članaka i odlomaka“ te da su se suradnici morali „dobrano namučiti“ da bi 7 posto tih članaka potpuno izbrisali, 29 posto izmijenili ili ostavili samo na osnovnim podatcima, a neke iznova napisali. Analizom povijesti prijepornih članaka postavlja dijagnozu kako je problem s Hrvatskom wikipedijom „što je mnogi suradnici shvaćaju kao ‘oživotvorenje tisućljetnog sna’, kao nastavak borbe za samostalnost“, pa stoga ostavljaju desničarski „pogled” na stvari, a lijeve poglede jako brzo brišu (primjerice broj srušenih spomenika Vojina Bakića, natuknicu „Ubojstva Srba u Sisku 1991. – 1992.” i odgovornost Đure Brodarca), pristrano koriste reference, pa se „neki marginalni, krajnje desni web site-ovi tumače kao validan izvor, dok se neke od najjačih dnevnih novina proglašava žutim tiskom”.

„Ustaški“ je slučaj nakon smjene administratorâ i postavljanja novih urednika tek djelomice okončan. Anonimni ocjenjivač nudi 2021. konačno „rješenje“ i to jezično. U njem iskazuje potrebu za razgovorom „o mogućnostima ponovnog spajanja bosanskih, hrvatskih i srpskih jezičnih projekata u izvorne srpsko-hrvatske jezične projekte kako bi se ponovno uskladili s praksama drugih pluricentričnih jezika koji imaju objedinjene Wikipedija projekte; uključujući, ali ne ograničavajući se na Wikipedije na kineskom, engleskom, njemačkom, španjolskom, tamilskom, korejskom i francuskom jeziku“.

Taj je prijedlog povijesno anakron, jezično besmislen i politički neostvariv jer izvire iz neprihvatljivoga geostrateškoga plana velesila koje ponovno nameću nasilno državno sjedinjenje južnoslavenskih naroda, ne razumijevajući ni prilike ni težnje tih narodâ za trajnim mirom i novom budućnosti izvan okvira – pokazalo se već dvaput – politički neodržive jugoslavenske zajednice. Posljedice katastrofalne međunarodne politike na europskom jugoistoku najbolje se vide u Bosni i Hercegovini, u kojoj je stari većinski povijesni narod i glavni nositelj njezina stoljetnoga suvereniteta – Hrvati – brojčano sveden na manjinu. Današnje licemjerno priznavanje takvih promašaja upravo nositelja promašenih politika iz reda američke diplomacije ne će problem riješiti.

6. Uzrok je Anonimovu nerazumijevanju svrstavanje na jednu stranu. Naočigled „zainteresiranoj javnosti“ on u kontekstu optužbe za ideološko zastranjivanje Hrvatske wikipedije ne skriva vlastitu srbocentričnu ideološku zastranjenost nakljukanu višedesetljetnim stereotipima u kojima se pojedine epizode iz hrvatske povijesti i njihovi protagonisti prikazuju u svjetlu srbijanskih krivotvorina kojima su namjerice iz povijesne objekcije i prosudbe zamračuju ili prikrivaju tamne strane srpske starije i novije povijesti, a prstom upire u preuveličane tuđe.

Tomu su dokazom ne samo izbor omiljenih srpskih tema (npr. NDH, Bleiburg, vojna operacija Oluja, haaški osuđenici) nego i popratna literatura kojom prisnažuje svoja stajališta o prokazanim člancima s pripisanim nacionalizmom i ideološkom isključivošću, kao i izostanak imena vodećih hrvatskih znanstvenika i povjesničara iz literature. Namjesto vlastitih ocjena i izvornoga napora da se sa svih strana pronikne u dubinu problema, preuzeta su stajališta i retorika suradnika-prokazivača Hrvatske wikipedije te leksikografskih „autoriteta“ koji to nisu (Miljenko Jergović, Željko Jovanović, Hrvoje Klasić).

To je urodilo zaključkom kako je skupina administratora i suradnika više od desetljeća imala stvarni nadzor nad Wikipedijom na hrvatskom jeziku i namjerno iskrivljavala sadržaj prikazan u člancima (isticanje N. B.) te uspješno opstruirala svaki pokušaj zabrinutih članova zajednice da poprave nacionalističku pristranost i dezinformacije. Takvo preuzimanje, tj. „zarobljavanje“ projekta Wikipedije na hrvatskom jeziku otkrilo je – i iskoristilo – ranjivost Wikipedijina samoupravljačkoga modela u zajednici. Odražavajući tako fenomen zarobljene države, koji se drži jednim od najvažnijih pitanja današnjega nazadovanja demokracije u svijetu, slučaj Hrvatske wikipedije pokazao je da i zajednica i sadržaj mogu propadati i propadaju ako njihove institucije zarobe organizirane i ideološki nastrojene skupine.

Optužba o namjernom iskrivljavanju sadržaja vrlo je teška, a nije dokazana. Naime, utvrđeno je da su prijeporni članci godinama dorađivani i popravljani, da su to činili suradnici različitih svjetonazora, naobrazba i pisačkih umijeća te se oni ne mogu držati konačnima ni njihov sadržaj reprezentativnim za neprijepornu prosudbu administratorskih ideoloških stajališta. Zaključavanje takvih članaka i sadržaja može se interpretirati i kao prikupljanje boljih i relevantnijih izvora za nastavak redakcije i pročišćavanje teksta. Ono što jest odgovornost administratora nedostatak je valjane prosudbe što ne ulazi u enciklopedijski članak bez obzira na to što je takav sadržaj objavljen u znanstvenoj ili strukovnoj literaturi. Primjerice u natuknici o logoru Jasenovcu ne uvršćuje se postojanje orkestra ili nogometnih momčadi dok još nije u znanosti zaključena rasprava o samoj naravi toga logora: je li on bio radni logor ili logor za masovno ubijanje.

Iz rasprave prigovarača s administratorima razabire se, primjerice, da nekompetentni prigovarači drže važnim da se u natuknicu o Mladenu Pavkoviću unese podatak o uvjetnoj sudskoj kazni zbog bludnih radnji prema tinejdžerici koja je radila u njegovu uredu, što su administratori s pravom izbrisali, jer takvi podatci nisu eniklopedijski relevantni. Iste su neenciklopedijske razine, primjerice, sudioništvo u prometnim nesrećama sa smrtnim posljedicama ili obiteljsko nasilništvo političara i drugih javnih osoba.

Rasprava o Josipu Brozu i uvrštenju podatka o mjestu koje zauzima na listi najvećih svjetskih zločinaca višeslojna je i o njoj treba promisliti u kontekstu širem nego što je jugoslavenski. Tema više nije nedodiriva jer je promijenjeno političko okružje, a otvaranjem arhiva prikupljeno je dovoljno gradiva da se može podatkovno potkrijepiti, što ne mora nužno biti u kontekstu „liste najvećih svjetskih zločinaca“ nego u kontekstu općega boljševičkoga obračuna s političkim protivnicima, koji je u Jugoslaviji masovne razmjere poprimio u epizodi Bleiburg i Križni put.

Iako je naređivao da se sa zarobljenicima postupa prema međunarodnomu pravu, Titovi najbliži suradnici Milovan Đilas i Aleksandar Ranković izdavali su suprotne zapovijedi („Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili“; „Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“; isticanja N. B.), o tom izvješćivali vrhovnoga zapovjednika, maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, a on o izravnim posljedicama njihovih postupaka kao „pravedne osvete“ izvješćuje javnost u govoru u Ljubljani 27. svibnja 1945.: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka. (…) Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još smo toliko zarobili.“ (isticanje N. B.; podatak o broju likvidiranih i zarobljenih „bandita“ sastavnim je dijelom tonskoga zapisa govora, danas nedostupnoga na mreži). Kako je broj žrtava još uvijek otvoren, za potkrjepu približne procjene i orijentira masovnosti zločina i njegova hladnokrvna opravdanja može poslužiti i taj Titov govor.

S tim je u izravnoj vezi pitanje prešućenih komunističkih žrtava i prikrivenih grobišta, kao i zločina koje je počinila JNA nakon Drugoga svjetskoga rata i tijekom Domovinskoga rata 1991. – 95. te naziva buduće sintezne enciklopedijske natuknice koja fundamentalno obilježuje noviju hrvatsku povijest: ratne i poratne pokolje (ideoloških) neprijatelja i zatiranje zločina bacanjem tijela u jame, tenkovske rovove, napuštene rudnike, rijeke… kao i preoravanje vojničkih groblja. To su na tlu Jugoslavije radile mnoge vojske i mnoge ideologije. Hrvatska je u 20. stoljeću izgubila 2 milijuna i 434 tisuće ljudi!

Nad tim se „uljuđeni“ zapadni svijet skanjiva, a sam je dionikom mračnih poglavlja južnoslavenske povijesti „divljih barbarskih plemena“ bilo njezinom izravnom (su)tvorbom bilo jednostranim svrstavanjem uz izmišljene ili poluizmišljene nacionalne povijesti.

Anonimovo izvješće nije ulazilo u takva dubinska promišljanja, ono je površno i neodgovorno, oslonjeno na prokazivačka blaćenja Hrvatske wikipedije. Možda ga najbolje oslikava karakterizacija 10 hrvatskih portala i tiskovina (Croatia Rediviva, HKV – Hrvatsko kulturno vijeće, Hrvatski tjednik, HOP, Hrvatsko nebo / Pokret za hrvatsku budućnost, Kamenjar, Konzerva, Narod.hr, Projekt Velebit, Stina hrvatskih pradidova /Stranka hrvatskog prava /SHP/) koja shematičnošću i vulgarizacijom krajnje diskreditira ocjenu, ocjenjivača i naručitelja. U njoj se hrvatski suverenistički portali i tiskovine označuju ultra / tvrdo / krajnje / ekstremno / najekstremnije / najotvorenije / radikalno konzervativnima / desničarskima / nacionalističkima / kleronacionalističkima / identitarističkima / nativističkima / neofašističkima / proustaškima. Njihovi su pokretači i urednici većinom teoretičari zavjere, a referendum kao najviši izraz demokratskoga višestranačja naziva se prisilom. Suočavanje hrvatske javnosti s istinom o djelatnosti Porfirija Perića i Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj označeno je govorom mržnje, dok Gong, čiji prvaci postaju aktivnim političarima (pok. prof. Josip Kregar. Suzana Jašić, Dragan Zelić, Tomislav Tomašević), još uvijek slovi kao jedna od vodećih hrvatskih organizacija civilnoga društva.

U zatvaranju priče o „ustašizaciji hrvatskoga društva“ iskorišten je u središnjici Wikipedije i autoritet SDP-ova ministra Željka Jovanovića, koji je svojedobno samomu sebi bio raspisao lažni natječaj za mjesto docenta na osječkom Medicinskom fakultetu, a u aktualnoj polemici angažirao enciklopedijske suradnike Hrvatske wikipedije da mu ondje uljepšaju biografiju, istodobno poručujući hrvatskim školarcima i studentima da ju ne čitaju jer je na njoj velik dio sadržaja „ne samo dvojben, nego i evidentno falsificiran“ (Novi list, 13. rujna 2013.).

Šteta što su Wikipedijinoj središnjici promaknuli znanje i autoritet još jednoga SDP-ova ministra – Ranka Ostojića, ovlaštenoga istražitelja slučaja „poljudske svastike“, koja je u lipnju 2015. obišla športski svijet. Mogao je njome sjajno poentirati svoj uradak Anonimni izvjestitelj „ustaške“ Wikipedije.

Zaključak

Projekt Wikipedije, zamišljen i utemeljen kao prvi međunarodni mrežni projekt izvaninstitucionalnoga enciklopedijskoga opisa i interpretacije povijesnih, znanstvenih, kulturnih i drugih zbivanja u povijesti čovječanstva na nacionalnim jezicima veliki je izazov ljudima koji ga pišu i stvaraju. Izazov je u prvom redu stoga što se projekt obraća enciklopedistima i leksikografima amaterima, dakle ljudima koji posjeduju određena strukovna znanja, ali se tek na Wikipediji uče kako ih enciklopedijski uobličiti, usustaviti i povezati u jedinstvenu cjelinu.

Sam pojam enciklopedije, kakav se baštini od njegove pojave u 16. st. razumijeva pak uređeno, usustavljeno i funkcionalno povezano oblikovanje znanja o svekolikoj zbilji pa implicira veliko poznavanje predmeta i kompetentnost pojedinaca koji se upuštaju u izazov pisanja enciklopedijskih natuknica. Na Wikipediji razumijeva k tomu i posebnu osobnu odgovornost pojedinca da prosudi vlastitu sposobnost kritičkoga i utemeljenoga pisanja, propitivanja i ocjenjivanja pojavnosti prije nego što ih uputi u javni prostor. U ukupnom procesu nastajanja enciklopedijskih članaka zamišljeno je da su Wikipedijini urednici tek nadziratelji provedbe tehničkih pravila pa se načelno ne bi smjeli miješati u sadržaj natuknica, što dodatno obvezuje autore priloga na strukovnu odgovornost.

Izvaninstitucionalni enciklopedijski pogledi kao prinosi odgovornih pojedinaca mogu plodotvorno dopunjavati i ispravljati „službene“ poglede i stajališta o istim temama jer dolaze iz prostora slobodnoga promišljanja. U kontekstu međunarodne razmjene znanja i suprotstavljanja pogleda o istim temama posebno se mogu produbljivati prijeporna mjesta te stvarati konačni zaključci, pa, primjerice, recepcija Francuske revolucije i njezinih posljedica na razvitak modernih građanskih društava i država, kao i samo poimanje primjene revolucionarnih metoda u društvenim preobrazbama, nisu isti u svih naroda i kultura gdje su francuska revolucionarna gibanja našla odjeka ili su takvi odjeci posve izostali zbog drugačijega kulturnoga ili religijskoga okružja. To znači da će svaka kulturna sredina po naravi stvari interpretirati „isto“ sukladno vlastitomu nacionalnomu povijesnomu iskustvu o njem. U tom je smislu zanimljivo pratiti dodire i razilaženja.

U kontekstu višegodišnjega osporavanja projekta Hrvatske wikipedije, koje dolazi iz krugova hrvatskih tzv. liberalnih građanskih udruga, nužno se prisjetiti navedenih načela jer su osporavatelji zaboravili polazišta na kojima projekt počiva, opće kulturno ozračje Wikipedije te otvorenost kvalificiranoga dijaloga i argumentirane razmjene stajališta. Izborom pak metode vulgarnoga etiketiranja i diskvalifikacije kako bi prikrili prave nakane osporavanja projekta – a to je potiranje nacionalne hrvatske sastavnice i njegovo uklapanje u širi „regionski“ projekt balkanopoedije – osporavatelji su potrli same nacionalne temelje projekta i isključili se iz ozbiljnoga razgovora o razvitku i primjeni Wikipedijinih načela.

Hrvatska wikipedija i njezino uredništvo djeluju sukladno svim osnivačkim aktima projekta i pozitivnim hrvatskim zakonima, u prvom redu sukladno Ustavu Republike Hrvatske kao njezinu temeljnom pravnom aktu koji obvezuje i pokretače Wikipedije. To znači da je sukladno čl. 12. hrvatskoga Ustava jezik kojim je pisana Hrvatska wikipedija hrvatski jezik i nitko nema pravo to osporavati, pa ni Jimmy Wales, jedan od osnivača Wikipedije (v. Jutarnji list, 14. rujna 2013.), koji to čini, nedvojbeno je, oslanjajući se na stajalište službene američke politike. Ono je iskazano u dokumentu Balkanska jezična problematika, koji je u rujnu 2009. Ured glavnoga inspektora američkoga Državnoga tajništva poslao Odjelu za ljudske resurse i Institutu za službu vanjskih poslova. Njime se preporučuje da bi „bošnjački, hrvatski i srpski trebali biti grupirani zajedno i tretirani kao jedinstven jezik” radi utvrđivanja podobnosti za plaćanje poticanja za učenje jezika. Time se krši ustavna odredba o hrvatskom kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj, utemeljena na povijesnim i znanstvenim činjenicama, a pod kojim se imenom vodi i u službenim dokumentima Ujedinjenih naroda i Europske unije.

Otvorenost Wikipedijina projekta i njegova izvaninstitucionalna sloboda nužno impliciraju i progovaranje o temama koje nisu ugodne a traže točne odgovore ne samo u malih naroda za njihovih povijesnih posrtanja (primjerice konačno raščišćavanje Jasenovca u Hrvata, Sabre i Šatile u Židova) nego i u velikih sila i njihovih politika, što se u „službenim“ nacionalnim enciklopedijama zaobilazi.

Taj je temat posebno otvoren u novije vrijeme dospijećem u javnost podataka o golemim razmjerima sustavnoga višegodišnjega špijuniranja vojnih i gospodarskih potencijala drugih država, o potkapanju monetarnoga suvereniteta i poticanju međunarodnoga terorizma od strane velesila, kao i o protuzakonitoj primjeni sofisticiranoga elektronskoga vojnoga oružja na civile, što ozbiljno ugrožava vjerodostojnost ukupne međunarodne politike Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Kad je pak o Hrvatskoj riječ, britanskoj će se Vladi neizbježno otvoriti pitanje obeštećenja žrtava Bleiburške tragedije, a američkomu State Departmentu žrtava Domovinskoga rata 1991. – 1995., čiji je državni tajnik, James Baker, izravno potaknuo JNA da taj rat započne. Zbog obeštećenja žrtava i njihovih obitelji, nužno je da se one poimence utvrde, pa onemogućivanje poslova otkapanja prikrivenih masovnih i pojedinačnih grobnica u Hrvatskoj i susjednim državama valja staviti u međunarodni okvir i ondje otklanjati preprjeke.

U konačnici, kad se usporede sve prednosti i nedostatci, Wikipedija je zapravo savršeno zamišljen prostor za istraživanje, propitivanje i prosudbu odgovornosti svakoga čovjeka, pa i onoga koji piše natuknicu o drugom, za budućnost čovječanstva. Želi li se da ona postane boljom, životno uvjerljivijom i kvalitetnijom, pojedinačni će se prinosi moći iskazivati jedino u zajednici istinski slobodnih pojedinaca i narodâ, neovisno o njihovoj brojčanoj veličini te vojnoj i gospodarskoj snazi. Valja dvostruko podcrtati ono: slobodnih.

dr. sc. Nataša Bašić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo