Fra Vladimir Vidović: „Mi još uvijek unutar Crkve nismo spremni čuti zdravu i dobru kritiku“

Fra Vladimir Vidović,* glavni urednik Veritasa, u našem je razgovoru analizirao probleme crkvenih pisanih medija Crkve među Hrvatima odnosno „Crkve hrvatskog jezika“, kao dijela sveopće Crkve. Ističemo ovu njegovu ocjenu: „Još uvijek postoje određene unutarnje barijere i strahovi posve slobodno pisati o određenim temama. Nekoliko je razloga za to. Osobno smatram da je strah od zdrava kritičkog mišljenja unutar Katoličke crkve glavni razlog za nepostojanje jakog crkvenog medija. Mi još uvijek unutar Crkve nismo spremni čuti zdravu i dobru kritiku koja nije upućena na štetu našeg poslanja i djelovanja, a čega je možda bilo u nekim periodima naše povijesti. Zašto se ne bi moglo iskreno, jasno i kritički promatrati, analizirati određene pojave na crkvenom području a da se pritom nikoga ne uvrijedi, i što bi išlo za ciljem razvijanja osjećaja veće odgovornosti i poboljšanja naših nastojanja i konkretnih djelovanja. Znatan dio katoličkih medija u tom je smislu, pogotovo onih najpoznatijih, još uvijek samo na poziciji informiranja. Osim toga, poneke katoličke tiskovine više izgledaju kao osobni dnevnici crkvenih službenika. U tom smislu, pitamo se kome one mogu biti privlačne, takve da izgrađuju i da su poticajne?“

Fra Vladimire, recite nam nešto o sebi, o svom redovničkom putu, a dakako i o tome kako se osjećate kao glavni urednik Veritasa?

Rođen sam i odrastao u Slavoniji. S više slavonskih mjesta jako sam povezan. Kršten sam u Slakovcima, u kojima sam zaređen za svećenika, te oni zauzimaju posebno mjesto u mome srcu. Tamo mi je živjela baka, s kojom sam bio jako povezan, i Slakovci su obilježili moje najranije životno razdoblje. Zatim su tu Stari Jankovci, u kojima sam živio do Domovinskoga rata. Ipak, veći dio života proveo sam u Vinkovcima, koji su obilježili godine moje mladosti, i s kojima sam posebno povezan. Moja rodna Slavonija zauvijek je u mom srcu. Putujem mnogo, živio sam na različitim mjestima, ali uspomene na moje odrastanje u Slavoniji jako su snažne. 

U tajnosti primio sakrament krštenja

U svome djetinjstvu proživio sam i ratne strahote Domovinskoga rata. Bilo je to jako teško razdoblje za moju obitelj. Bili smo prognanici! Iskusio sam kao dijete što znači čekati u redu za humanitarnu pomoć. Sjećam se pokojnog župnika Zvonimira Rabuzina, koji nam je mnogo pomogao kada smo kao prognanici došli u Zagorje. Njegovo poštovanje i briga trajno su pohranjeni u moje sjećanje.

Nosim jako lijepe uspomene na svoje srednjoškolsko razdoblje, koje je povezano s drevnom vinkovačkom gimnazijom Matije Antuna Reljkovića, a čijim profesorima toliko toga dugujem u obrazovnom i odgojnom smislu; isto tako i brojnim prijateljstvima koja traju i danas. Imam brojnih uspomena i sjećanja na lijepe trenutke.

Tajna mog duhovnoga poziva u cijelosti je poznata samo dragomu Bogu. Ne znam koji je točno bio trenutak kada sam osjetio poziv. Još kao djetetu bilo mi je posebno lijepo u Maloj crkvi (crkva sv. Antuna Padovanskoga u Vinkovcima), u kojoj sam se uvijek osjećao ugodno, ispunjeno i lijepo. Veliku ulogu u mom duhovnom pozivu odigrala je moja pokojna baka, koja me je kriomice vodila u crkvu, pa sam tako u tajnosti primio i sakrament krštenja. Ljubav prema Bogu i služenju rasla je kako sam odrastao. Svaka faza života samo je upotpunila životni smisao u duhovnoj punini. Bog, koji je ljubav, darovao nam je život i sve što imamo, stoga smo jedino u Njemu potpuni, i jedino On može ispuniti duboku čežnju naših srdaca.

Veritas ima svoju već tradicionalnu formu niz desetljeća, i čini mi se da postaje sve bolji tematski, grafički i vizualno. Čije su zasluge da je Veritas postao upečatljiv, sadržajno i tematski vrlo bogat kao crkveni glasnik?

S ponosom volim istaknuti kako je časopis Veritas – Glasnik sv. Antuna najstariji vjerski časopis na našim područjima poslije g. 1945. Pokrenut je u travnju 1962. na poticaj fra Ivona Ćuka, velikoga fratra i vizionara koji je jako dobro razumio vrijeme u kojem je živio.

“Za Božju slavu, u čast sv. Antunu i na korist dušama!” Upravo tim riječima, koje su zapisane u prvom broju našeg časopisa iz g. 1962., započeo je fra Ivon Ćuk jednu veliku avanturu koja traje do danas. Hrabri njegov pothvat urodio je plodom ustrajnosti i vjernosti dugoj skoro 60 godina. U teško vrijeme komunizma, zabrana, restrikcija i veoma ograničena vjerskog djelovanja, pokrenuti časopis, čiji je „stariji brat“ (svetište sv. Antuna) petnaestak godina prije toga bio zabranjen kao i sav ostali vjerski tisak onoga doba u tadašnjoj državi. A k tomu još biti prvi koji to pokušava, zasigurno je zahtijevalo dosta odvažnosti i proročkoga duha. 

Glas istine u vremenu

Svaki glavni urednik dao je svoj doprinos u onom razdoblju u kojem je djelovao. Svatko je zaista dao svoj velik doprinos etabliranju časopisa kao prepoznatljiva znaka vlastita vremena, koji sadržajno i tematski uvijek nastoji biti glas istine u vremenu.

Osobno vrlo dobro pamtim u Veritasu tekstove pokojnog fra Špire Marasovića i novinarke koja se potpisivala sa imenom Maša. Te sam tekstove redovito i s velikom pozornošću čitao u Veritasu. Koje ste vi tekstove rado čitali u Veritasu kao student teologije, a poslije kao svećenik – redovnik?

Vrlo rano počeo sam pratiti Veritas. Sjećam se da sam redovito još kao mladić pratio časopis i da su me uvijek osobito zanimale biblijske teme, te teme iz franjevaštva. Tada su dosta pisali fra Celestin Tomić i fra Augustin Kordić. Poslije kao studenta posebno su me se dojmila pisanja tada mladog Veritasova suradnika s različitih putovanja u kojima je opisivao stanje u Crkvi u Europi, i posebno sam pratio aktualna zbivanja iz života sveopće Crkve.

Čini mi se da crkveni tisak u Hrvatskoj trenutno nema „ jakih novinarskih imena“ poput fra Špire Marasovića, don Živka Kustića, dr. Vjekoslava Bajsića, fra Bone Šagija. Jesu li oni bili legende katoličkog novinarstva u Hrvatskoj. Jesam li u pravu s tom svojom tezom, ili je to moj osobni privid?

Mi danas imamo krizu tiskane riječi s jedne strane, koja se očituje u smanjenu interesu čitatelja za tiskana izdanja, a s druge strane imamo hiperprodukciju iste te tiskane riječi u vidu velika broja različitih tiskovina vjerske tematike, što je paradoks u sebi. No upravo u toj šumi ne dolaze do izražaja „jaka novinarska imena“. S druge strane, imamo novu društvenu stvarnost, a to je pojava novih medija, pri tome mislim ponajviše na različite društvene mreže i mogućnosti korištenja njima te laku dostupnost takvih sadržaja široj publici. To nije u sebi nužno loše, dapače, rekao bih da je dobro, zato što sadržaj koji se komunicira, a riječ je o duhovnim temama koje su uvijek formativnog karaktera, lako dolazi do velika broja ljudi na njihovu duhovnu korist i izgradnju. Također, smatram da vrijednost pisane riječi nikada neće izgubiti na svojoj važnosti i vrijednosti jer pisana je riječ ona koja ostavlja trag, kojoj se čitatelj uvijek može vratiti. Ona je poput sidra koje nas drži čvrsto i ne da nam odlutati na bespućima različitih uzburkanih mora današnjice.

Svatko od nas ima uzore u novinarstvu, pa tako vjerujem i vi. Tko je vaš uzor, svijetla točka katoličkog novinarstva u Hrvatskoj?

Interesantno pitanje. Sebe osobno nikada nisam doživljavao kao novinara. Na prvomu sam mjestu redovnik i svećenik koji ima poslanje kroz različite službe, pa tako i službu glavnog urednika Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga, svijetu donositi u konačnici istinu putem pisane riječi, koja mora biti na izgradnju osoba koje čitaju časopis. Nikada senzacionalistički, nikada tendenciozno, nego jasno, nedvosmisleno, britko, i istinito – jer sam u službi Istinitoga. 

„Uvijek me ’fascinira’ određena autocenzura prisutna u katoličkim medijima“

Fra Vladimire, recite nam svoju viziju katoličkog novinarstva i novinara u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj?

Uvijek me „fascinira“ određena autocenzura prisutna u katoličkim medijima. Još uvijek postoje određene unutarnje barijere i strahovi posve slobodno pisati o određenim temama. Nekoliko je razloga za to. Osobno smatram da je strah od zdrava kritičkog mišljenja unutar Katoličke crkve glavni razlog za nepostojanje jakog crkvenog medija. Mi još uvijek unutar Crkve nismo spremni čuti zdravu i dobru kritiku koja nije upućena na štetu našeg poslanja i djelovanja, a čega je možda bilo u nekim periodima naše povijesti. Zašto se ne bi moglo iskreno, jasno i kritički promatrati, analizirati određene pojave na crkvenom području a da se pritom nikoga ne uvrijedi, i što bi išlo za ciljem razvijanja osjećaja veće odgovornosti i poboljšanja naših nastojanja i konkretnih djelovanja. Znatan dio katoličkih medija u tom je smislu, pogotovo onih najpoznatijih, još uvijek samo na poziciji informiranja. Osim toga, poneke katoličke tiskovine više izgledaju kao osobni dnevnici crkvenih službenika. U tom smislu, pitamo se kome one mogu biti privlačne, takve da izgrađuju i da su poticajne?

Možemo li zamisliti jednu dobru i kvalitetnu raspravu koja bi otvoreno i jasno kritički promatrala određene pojave o aktualnim pitanjima društva? Ili kao društvo još nismo spremni za to. Kritičko mišljenje razlikujem od kriticizma, kojemu je cilj izrugivanje i omalovažavanje sugovornika.

Da bismo došli to toga jednog stupnja zrelosti u razmišljanju i do takva načina komunikacije, treba proći još neko vrijeme. Radujem se da postoje dobri i jako kvalitetni novinari koji predano i zauzeto rade i da u tom pogledu prelaze granice. Stasala je nova generacija katoličkih novinara, koji će promijeniti ovu dosadašnju praksu komunikacije. Također, kao Crkva zaista trebamo ići u medije, jer oni oblikuju vjernički stav, razmišljanje. Oni su izrazito moćan alat kojim se možemo i trebamo koristiti. No kada se iziđe na medijsku vjetrometinu treba uvijek biti spreman dati jasan i konkretan odgovor na svoje poslanje; a pretpostavka je dobar i uzoran život, kvalitetan, radi transparentnosti u djelovanju.

„Ima li sveca koji se žalio na doba u kojem je živio? Mislim da nema“

Vjernici znaju reći da živimo u teškim, konfuznim, stresnim vremenima, ispunjenima strahom i neizvjesnošću što će biti sutra. Što biste poručili i preporučili onima koji se tako osjećaju?

Je li naše doba teško, konfuzno, ispunjeno strahom u odnosu na neki drugi povijesni period? Uvijek aktualno pitanje. Smatram ga osobno zamkom u vjerničkom životu. Nema dobrog i lošeg vremena, boljega ili gorega. Mi imamo svoje vrijeme, svoj čas. Imamo ovu našu sadašnjost u kojoj živimo. Sadašnji trenutak. Prošlost uvijek treba ostaviti u prošlosti, premda je učiti iz nje obvezatno. Što znači poznavati ju, a budućnost prepustiti Gospodaru vremena, koji ionako sve vodi. 

Rado s ovim današnjim usporedim ono povijesno razdoblje u kojem je stasao sv. Franjo ili sv. Antun. Kakvo je to doba bilo, onako objektivno promatrano? Bolje ili lošije od našeg? A upravo to doba darovalo nam je dvije osobnosti od najvećih svetaca Katoličke crkve. Ima li sveca koji se žalio na doba u kojem je živio? Mislim da nema. Zato što su doba shvaćali kao dar. Uistinu je tako, ono i jest dar koji smo dobili od Gospodina. Kakvim ćemo ga sadržajem ispuniti? To je na nama. Na svakome od nas. Mi drugog vremena nemamo doli onoga koje nam je darovano. Zato nemojmo potrošiti taj dar, to vrijeme koje smo dobili od Gospodina, žaleći se na životne okolnosti, nego ga ispunimo dobrim sadržajem, kvalitetnim i svetim životom u službi drugoga. Osobito onih koji su slabi, maleni i na periferijama naših života i našega društva. Različitih kriza uvijek je bilo u povijesti čovječanstva, ali uz Božju pomoć nadvladat ćemo i krize i poteškoće koje su prisutne. Nikada ne zaboravimo, Bog je uz nas!

Razgovarao: Vladimir Trkmić

* Fra Vladimir Vidović rođen je g. 1982. u Vinkovcima. U postulaturu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca primljen je g. 2007. Tada je i upisao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nakon godine postulature ušao je u novicijat u samostan svetoga Frane na Cresu. Po završetku godine kušnje dao je svoje prve redovničke zavjete (g. 2009.) te nastavio studij na KBF-u u Zagrebu, na kojem je g. 2013. diplomirao. Svečane redovničke zavjete položio je 4. listopada 2012. u Zagrebu. Dne 6. listopada 2013. zaređen je za đakona u zagrebačkoj prvostolnici po rukama kardinala Josipa Bozanića, a za svećenika u rodnim Slakovcima g. 2013. po rukama mons. Đure Hranića, nadbiskupa đakovačko-osječkoga. Obavljao je službu župnog vikara u župama Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima, sv. Ivana Krstitelja u Puli i sv. Josipa Radnika u Sisku te privremenog upravitelja župe u župi sv. Antuna Padovanskoga u Wellandu (Kanada). U svibnju 2018. na redovnom Provincijskom kapitulu izabran je na službu predsjednika Uredničkog vijeća Veritasa i glavnog urednika. Obavlja i brojne druge odgovorne službe u Provinciji. Od g. 2016. nacionalni je duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda i područni duhovni asistent Vojske Bezgrešne. Također vrši službu ravnatelja Doma sv. Antuna i voditelja Pučke kuhinje na Svetom Duhu te je ujedno duhovnik Ansambla Kolbe i ravnatelj Festivala kršćanskog kazališta.

Hrvatsko nebo