I. Bekavac: Crvena petokraka u Vukovaru ’91.

Petokraku bi danas možda mogli tolerirati pojedinci i države koje nisu iskusile bol Vukovara

Simbolika crvene petokrake u Vukovaru nije zamršena, kako se čini kolumnistu jednih ovdašnjih dnevnih novina, nego posve nedvosmislena. I nije pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u svojoj homiliji u Vukovaru tražio njezinu zabranu, (ni ‘faktički’ ni na koji drugi način), nego je opisivao stvarnost koju obilježava mračna povezanost s tim znakom. Nije govorio o pravnim i političkim posljedicama takva stanja, iako se u dijelu hrvatske javnosti i ta pitanja drže važnim, jer ni u jednoj europskoj postkomunističkoj državi crvena zvijezda petokraka nije tako ‘očišćena’ od svih pozitivnih konotacija kao u Hrvatskoj. Taj je simbol propaloga komunizma, u Vukovaru 1991. ponovno izronio iz sfera zla, nasilja i žudnje za otimanjem tuđega; petokrake su ponovno bile na vojnicima koji su napadali skupa s nasilnicima pod četničkim kokardama. Hrvatsko je iskustvo s petokrakama na kapama Titovih vojnika, opterećeno i zbivanja neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kad je nacifašizam već bio pobijeđen. Tada su na gubilištima uz križne puteve i na mnogim drugim mjestima, ostali desetci tisuća hrvatskih grobova, nađenih i nenađenih, među kojima su i masovne grobnice. Ni tada petokraka nije nastupala kao znak slobode.

Znakovlje agresora

Mnoge su suze prolivene nad uspomenama na rane Vukovara, Škabrnje, Nadina i cijele Hrvatske koje su se evocirale uz obilježavanje tridesete obljetnice ratne jeseni 1991. Od svih tih prebolnih slika i sjećanja, govora i upozoravanja Večernji list je 19. studenoga 2021. odlučio komentirati dio biskupove homilije u kome je, govoreći o vukovarskim simbolima, izgovorio i ove riječi: “Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih prinoseći svoje živote. To je lako provjeriti ne tražeći stručnjake, jer su tu razliku – ako im se istinito predstavi – u stanju prepoznati ljudi diljem Hrvatske i izvan nje, počevši od djece bilo kojega školskog uzrasta.” (Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško na Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga 2021., na euharistiji u Vukovaru).

Kolumnist Večernjega lista je, kako piše, pretpostavio “da je nekima zasmetala, reći će ideološki ili politički obojena, propovijed pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Ivana Šaška na misi u Vukovaru u kojoj se faktički zauzeo za zabranu crvene zvijezde petokrake.” (M. Jurasić, Večernji list, 19.11.2021). Može biti da je ‘nekima zasmetala’ biskupova propovijed zbog mnogih razloga, ali ona nije bila ni politički ni ideološki ‘obojena’. Samo je u jednoj rečenici biskup spomenuo riječ ‘ideologija’ govoreći o istini kao kriteriju koji se ne primjenjuje u nekim govorima, nego se “neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije”. Cijelu smo homiliju razumjeli kao poziv da se o Vukovaru kaže puna istina, da se razgovijetno opiše i branitelj i napadač. Biskupove riječi u Vukovaru digle su se iznad svih ideoloških i političkih razina, nastojeći dotaknuti i svijet koji skriva istinu, ali i onaj koji nimalo ne drži do temeljnih moralnih načela, ljudskih prava i svetosti života.

Činjenice i ‘pomirljive poruke’

Kolumnist izdvaja crvenu zvijezdu petokraku, videći da biskupova homilija uvjerljivo svjedoči protiv neistina i zabluda ljudi koji pokušavaju prikrivati njezinu simboličku dimenziju u razaranju Vukovara i ostalih dijelova Hrvatske. Prepoznaje različite dvojbe koje prate petokraku, ali strah da bi Vukovar mogao biti ključna prekretnica u javnom tretiranju toga simbola, tjera novinara na žurnu reakciju: “Tako da je i 18. studenoga, pa i misa, i vrijeme i mjesto da se i o tomu progovori, koliko god možda bili u pravu i oni koji drže kako bi bilo primjerenije čuti neke pomirljivije vjerske poruke na taj dan.” Što bi to moglo značiti? O kojoj pomirljivosti bi trebalo govoriti dok se opisuje vukovarska stvarnost 1991. i njezine posljedice na živote stvarnih ljudi i njihovih zajednica? ‘Pomirljivost’, valjda, ne bi smjela prikrivati i zaobilaziti istinu. Izgovorena istina najbolji je put mira i slobode. Na tomu putu je utvrđivanje činjenica osnovno polazište. O pomirbi je biskup rekao i ovo: “Neprijatelj je izabrao da nam bude neprijatelj. On je ovdje poražen. Može i dalje birati da ostane neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima ponizio i svoj srpski narod; osobito jer zna što treba činiti u odnosu prema nanesenom zlu.” (I. Šaško).

Kakvo dobro može donijeti prešućivanje istine da su dva simbola na odorama rušitelja Vukovara, kokarda i zvijezda petokraka, odredile i narav osvajačkoga rata protiv Hrvatske. Na ratištu je bilo bar dvadeset puta više ljudi pod tim znakovljem od onih koji su na sebi nosili branitelji (najčešće križ, vidljiv ili nevidljiv). Za utvrđivanje tih činjenica nisu potrebna “posebna vijeća, ni povjerenstva, ni akademske rasprave, ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe”, kako je rekao biskup Ivan Šaško. Pitanja o simbolima u Vukovaru 91. svakako je povezano s jačanjem one politike u Hrvatskoj koje petokraku uzima i svojim današnjim znakom koji je, neusporedivo duže razdoblje, bio znakom totalitarnoga komunizma, nego znakom antifašizma. Pokušat ćemo, najsažetije, uputiti na nekoliko elementarnih činjenica. S petokrakom na kapi Lenjinovi i Staljinovi ‘proleteri’ ‘revolucionarno’ su od 1917. mijenjali Rusiju i svijet prema svojim komunističkim ‘vizijama’. Već 1918. prve je logore za ‘kontrarevolucionare’ osnivala sovjetska tajna partijska policija ČEKA. U tim je logorima stradalo više od 20 milijuna ljudi (prema nekim procjenama i znatno više). Unutar NKVD-a koji je bio glavna represivna sila u službi boljševika, osnovan je poseban odjel koji je upravljao logorima za označene stigmom političkih protivnika – GULAG. Gulag je kasnije postao naziv i za logore koji su postojali od 1928. do 1955, ali i uobičajeni naziv za cijeli sovjetski sustav progona.

Logori smrti

Ruski su komunisti osnivali i logore smrti koji su bili namijenjeni masovnoj likvidaciji političkih ‘delikvenata’. U njima je, prema procjeni istraživača, u razdoblju od 1936.–38. stradalo oko milijun ljudi. Teror glađu 1932.-1933., prouzročio je smrt oko četiri milijuna ljudi. Nekoliko godina kasnije slijedi Velika čistka (1936.-1939.) u kojoj je Staljin dao strijeljati veliki broj svojih bivših i potencijalnih političkih protivnika i stotine tisuća drugih osoba. Ubojice su nosile petokraku na odorama. Doista su ‘masovna kršenja ljudskih prava počinjena pod komunističkim režimom diskreditirala simboličko značenje crvene zvijezde’, simbola koji je trebao označiti put u slobodu.

Drugi svjetski rat je započeo 1939. napadom Njemačke na Poljsku, a završen pobjedom antifašističkoga saveza i kapitulacijom Njemačke i Japana 1945. Hitlerova je država 1. rujna 1939. napala Poljsku. Zbog toga su joj nakon dva dana Velika Britanija i Francuska objavile rat. Nacisti nisu prestajali s napadima i na druge države. Staljin nije tada pomogao žrtvama nacističke agresije, nego je te godine potpisao pakt s Hitlerom (nazvan Ribbentrop-Molotovim paktom). Na Hitlerovo vjerolomstvo, nije trebalo dugo čekati. Godine 1941. napao je Sovjetski Savez. U početku je bilježio znatne ratne uspjehe, ali je i otpor SSSR-a bio snažan. Konačno je velika koalicija, u kojoj su uz Veliku Britaniju, Francusku, SAD, Sovjetski Savez, Kinu i mnoge druge države, zaustavila nacionalsocijaliste. Partizanski ustanak pod vodstvom komunista u Jugoslaviji nije podignut u travnju kad je Njemačka napala Jugoslaviju, nego u lipnju kad je Njemačka napala SSSR. Što je čekala Titova ‘narodnooslobodilačka vojska’? Raskinuće savezništva Hitlera i Staljina? Za vrijeme toga rata stvorena je i NDH koja se pod ustaškim režimom borila na strani Osovine. Pobjeda Antifašističke koalicije dovela je na vlast Tita, koga je Staljin 1937. postavio na čelo KPJ. I Titovu vlast su 1945. ustrojavali Staljinovi ljudi. Posebno enkavedeovci. Raskol Moskve i Beograda dogodio se 1948. Nakon toga je Tito, prema stvarnim i navodnim Staljinovim simpatizerima u Jugoslaviji, postupao onako kako je naučio u SSSR-u za vrijeme Staljinovih ‘čistki’ političkih oponenata. Sve se to događalo pod simbolom komunizma zvijezdom petokrakom, dodatno ukrašenom sa srpom i čekićem.

Komunisti i antifašisti

Pobjednički rat saveznika protiv nacifašizma nije svim zemljama, koje su na različite načine bile u nj uključene, donio slobodu. Zemlje pod Staljinovom čizmom morale su čekati još skoro pola stoljeća. Titovi se sljedbenici u njegovoj državi nisu od 1945. do 1989. nazivali anti-fašistima, jer to i nije bila njihova osnovna značajka, nego partizanima i komunistima. Komunizam je bio njihova vjera. Tek nakon sloma komunizma i gubitka (totalitarne) vlasti 1990, komunisti se u Hrvatskoj počinju nazivati anti-fašistima, a ne komunistima, nadajući se da četiri godine rata na strani saveznika protiv nacista i fašista, mogu izbrisati ili bar prikriti temeljne značajke njihove komunističke ‘vjere’ (jednoumlje, isključivost, nasilje nad neistomišljenicima).

Komunistička revolucija u Rusiji prethodila je talijanskom fašizmu i njemačkom nacional-socijalizmu. Od 1917. do 1941. i ulaska Staljina u rat protiv nacističke Njemačke, prošlo je skoro pedeset godina. Glavno obilježje vlasti njegovih komunista ni u kom slučaju nije bio anti-totalitarizam, jer sve bitne značajke totalitarizma pripadaju baš komunističkoj vlasti u SSSR-u, a nakon 1945. i u državama na istoku i jugo-istoku Europe koje su oslobođenjem od fašističkoga i nacional-socijalističkoga totalitarizma dospjele pod diktaturu komunista. Od 1945. do 1989. vlast je u tim državama bila u njihovim rukama.

Od Lenjina do Gorbačova i raspada komunističkoga SSSR-a prošlo je skoro 70 godina. Sedamdeset godina petokrake. Rat komunista protiv sila Osovine trajao je 4 godine; Titov komunizam u Jugoslaviji trajao je od 1945. do 1990. Ukupno 45 godina pod komunističkom petokrakom; partizanski rat od 1941. do 1945. – četiri godine. Prokomunistički i projugoslavenski orijentirani ljudi danas u Hrvatskoj, nazivajući se antifašistima, pokušavaju prikriti pravu narav svoje baštine od 1917. do 1990. Uspoređujemo četiri godine borbe protiv Hitlera, uz Antifašističku koaliciju, kojoj, osim Staljinovim komunistima, petokraka nije značila ništa i 45 godina jednopartijske diktature koja se kitila petokrakom sa srpom i čekićem na sebi! Ipak su napustili svoju javnu oznaku – komunist. Izgledalo je kao da se srame.

Amnestija, četnici, kokarda i petokraka

Nakon pada komunizma javna uporaba crvene petokrake u nekim je postkomunističkim zemljama zabranjena. U hrvatskom sjećanju nisu ostali samo ratni dani u kojima je taj komunistički simbol bio na strani boraca protiv Hitlera i Mussolinija, nego i ono što je došlo nakon te 1945. Umjesto mira, nastupilo je vrijeme progona, novih masovnih ubojstava, ali ne samo onih koja su činili Titovi partizani, nego i preobučeni četnici, koji su nakon amnestije 1944. kokardu na kapi zamijenili petokrakom. Nakon sloma komunizma 1989., s novim su imenom (‘antifašisti’) ovdašnji komunisti digli svoj glas protiv navodne ustašizacije Hrvatske. To je optuživanje bilo u dosluhu sa srpskom praksom uporabe naziva ustaša umjesto imena Hrvat. Optuživanje za ustaštvo moralo je nadjačati sve što bi se moglo reći o Udbinom nasljeđu. Optuživanje za ustaštvo moralo je pokriti i agresorska zlodjela od 1991. do 1995. Tu političku ‘domišljatost’ gledamo i danas. U Njemačkoj je već sredinom 1951. denacifikacija i službeno okončana donošenjem Zakona o završetku procesa denacifikacije. U Hrvatskoj proces ‘deustašizacije’ traje i danas. Proces ‘dekomunizacije’ još nije počeo, a od 1990. je prošlo više od trideset godina. Od 1945. je prošlo još i više. To je stvarnost naše ‘crvene zvijezde petokrake’.

U Hrvatskoj su glavni mediji neskloni Rezoluciji koju je pod nazivom Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe donio Europski parlament 19. rujna 2019. U tom se dokumentu EU-a, između ostaloga, izražava zabrinutost zbog uporabe nacističkih i komunističkih simbola. U govoru protiv te Rezolucije u našoj se zemlji pojavljuju i tvrdnje “da se njezinim usvojiteljima priviđaju komunistički bijeli miševi, a s druge pokazuju zapanjujuće pomanjkanje ‘povijesnog sjećanja’. Jer sve je to u Europi već viđeno. U njenom kolektivnom sjećanju jasno je zapisano kamo stalno popuštanje političkim nasilnicima, koje karakterizira ‘rasizam, antisemitizam i mržnja prema manjinama’, može odvesti.” (Peščanik, Z. Pusić, 4.12.2019). U Hrvatskoj, Bogu budi hvala, u javnom prostoru, nema ni rasizma, ni antisemitizma ni mržnje prema manjinama. Laslovo su, primjerice, 1991. od agresora zajedno branili Mađari i Hrvati, 152 dana. Poginulo je 48 branitelja i civila. Na početku rata Česi su u obrani Daruvara činili skoro polovicu branitelja. O ‘povijesnom sjećanju’ prije smo već napisali nekoliko natuknica, spomenuli smo ‘popuštanje’ političkim nasilnicima koji su za sobom ostavili desetke milijuna nedužnih žrtava. Nacifašizam je pobijeđen 1945. a lustraciju i suđenja najodgovornijima, koji su bili dostupni, nitko nije zaustavljao od 1945. do 1990. Malo je komunističkih diktatora kojima je suđeno za lako dokazive zločine. Ne priviđaju se ‘komunistički bijeli miševi’, jer izvan sna i bilo kakvih halucinacija, oko nas nastupaju crveni, a ne bijeli, ‘antifašisti’, krijući pod tim imenom svoju zloćudnu komunističku isključivost i mržnju.

Dozivanje S. Miloševića

U Vukovaru su se 1991. kokarda i petokraka ponovno sljubile. Ljudi pod srpskom zastavom i petokrakom na kapi u studenom 1991. dozivali su svoga vođu (S. Miloševića) da im pošalje samo ‘salate’ jer za ostalo će se oni pobrinuti: ‘bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate’. Tu su najavu i ostvarili, poklali su, poubijali i protjerali tisuće Hrvata. Je li na odorama ‘pjevača’ bila crvena zvijezda petokraka koja donosi slobodu, ili ona petokraka koja simbolizira pokoravanje i smrt? Taj je znak bio identičan onome koji je isticala Staljinova vlast po koncentracijskim logorima i drugim sibirskim mučilištima za navodne oponente komunizmu. Taj je znak bio i na kapama golootočkih čuvara koji su bdjeli nad, navodno, prostaljinskim komunistima nakon 1948. Koji je, dakle, danas status crvene zvijezde petokrake u Hrvatskoj. Što o tomu govori Vukovar 1991.?

“Ubojice su brižljivo opljačkale žrtve: prstenje, lančiće, ručne satove. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi vidio kako mu funkcionira novi skraćeni automat AK-74. Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zarobljenike. ‘Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju, te sam morao angažirati ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljivosti o ovome svi znati, i da znaš, neće ovo ispasti na dobro”, kaže jedan zapovjednik čete TO (lokalni Srbin iz Slavonije op.). Zanimljivo je da nitko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti.” (Jovan Dulović, srpski novinar – preuzeto s portala Narod, 25. 11. 2021.)

Dedakovićeve i Tuđmanove zvijezde

Spominjati danas, kako to čini Večernjakov kolumnist, da su neki zaslužnici za obranu i oslobođenje Hrvatske, u svojoj osobnoj povijesti, na kapama neko vrijeme nosili zvijezde petokrake, ne pridonosi razumijevanju simboličkoga značaja petokrake u Vukovaru 1991., niti ima veze s osnovnim pitanjem o ‘baštini’ toga simbola. Napadači na Hrvatsku 1991., okrutne ubojice s Ovčare i drugih gubilišta, na kapama su nosili i kokarde i petokrake. Od pukovnika Mrkšića i majora Šljivančanina na niže. M. Dedaković je nekad mogao na svojoj kapi imati petokraku i to ga ne će nimalo diskreditirati, jer i svi mladi ljudi koji su obvezatno morali ‘služiti’ JNA na kapama su nosili taj znak. Dedaković je u Titovoj državi, u mirnodopskim vremenima, izabrao vojničku profesiju. Tuđman je bio partizan koji je također izabrao vojnu profesiju nakon rata. Tako je i na njegovoj odori bila petokraka. Ni Dedaković ni Tuđman nikad nisu stali na stranu osvajača, agresora, okupatora. Kolumnist Večernjega lista ponešto zaobilazi istinu ne razlikujući partizansku petokraku (u obrambenom ratu) od petokrake ne kapama onih koji su htjeli pokoriti druge i oteti tuđe. A uporaba toga znaka u Titovoj državi, nakon 1945., kao državnoga simbola i na odorama nekomunista jest bila izraz zahtjevane ‘pokornosti’ komunistima.

Revolucija 1917. navodno je započela zbog ‘klasnih razloga’. Mnogi su hrvatski ljudi lako razlikovali što je borba za slobodu, a što jednoumlje, nametanje jedne ideologije i porobljavanje. Fašisti su u Italiji nastupali od 1919. do 1945, a nacionalsocijalisti u Njemačkoj od 1933. do 1945. To je ukupno četrdesetak godina nacifašističkoga ‘staža’. Na kraju su četiri godine ratovali protiv Saveznika među kojima su bili i komunisti. Hrvati u Istri nisu čekali Staljinov poziv u lipnju 1941. da bi se oružjem suprotstavili fašistima, nego su s organiziranim otporom započeli već u siječnju 1919. neposredno nakon okupacije talijanske vojske. U travnju 1921. podigli su antifašističku Proštinsku bunu. Tko ne vidi razliku između petokrake u borbi protiv nacifašizma i petokrake na kapi enkavedeovca i Rankovićeva udbaša, ili majora Šljivančanina, taj lako može pogriješiti u prosudbama o nekim aktualnim prijeporima u hrvatskom društvu.

Hrvatsko iskustvo s petokrakom

Kolumnist u Večernjem listu upućuje da bi ‘trebalo’ obzirnije govoriti o petokrakama u Vukovaru 1991. kao znakovima osvajačkih poriva, jer da su je nosili i patriotski orijentirani ljudi. Znači li to da i neki drugi simboli smiju imati tu slojevitu povijest? Nacističko i fašističko znakovlje, uzvici i drugi simbolički izrazi, nikad nisu simbolizirali obranu i čuvanja ljudskih prava i sloboda. Zbog toga ih demokratski, slobodoljubivi svijet s razlogom potpuno odbacuje i zabranjuje. Ali ni bilo kakvo drugo znakovlje na ljudima koji pokušavaju oteti tuđe, koji gaze ljudska i narodna prava, ne bi trebalo uzimati s bilo kakvim odobravanjem, pozivajući se na prošle zasluge. Petokraku bi danas možda mogli tolerirati pojedinci i države koje nisu iskusile bol Vukovara, ni jednopartijsku diktaturu zadnjega (i prvoga) totalitarizma.

Ivan Bekavac/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo