Zdravko Gavran: Što očekivati od subotnjeg prosvjeda u Zagrebu?

Moglo bi se o svemu pisati nadugo i naširoko. Ovdje orisani pristupi kazuju da smo u višestruku i višeslojnu problemu. Temeljni je problem društva to što je ukinut dijalog kao metoda, što nitko nikoga zapravo više ne sluša niti poštuje, već svak „tepe“ po svomu. Što prevladava isključivost i zadrtost. Što se pritom zanemaruju i neka temeljna prava zdravih i potrebe bolesnih i tegobe medicinskih djelatnika i sustava zdravstva, muke bolesnih i pacijenata po bolnicama. U svem tom polu-kaosu trebalo bi izbjeći bilo slom nacionalnog sustava, bilo prijeteću kovid-diktaturu. Optimalan i realističan cilj trebao bi biti sprječavanje prisile na cijepljenje kao uvjeta za radna i druga prava odnosno ukidanje kovid-potvrda u tuzemstvu u određenom roku te preispitivanje dosadašnje strategije. Testiranje bi po kriteriju (ne)diskriminacije moralo biti primjenjivano na sve (ili ni na koga). Stožer se može i treba problematizirati i treba kritizirati dosad (ne)poduzimane mjere, a isto tako zahtijevati da punu odgovornost preuzme i ukupnim aktivnostima upravlja Vlada i da bude osnažen Sabor kao legitimno predstavničko i zakonodavno tijelo. Sve više i sve drugo od toga zastupati i zahtijevati, a pogotovu zloupotrijebiti subotnji prosvjed za destruktivne ili političko-prevratničke ciljeve, bilo bi krajnje neodgovorno i moglo bi za posljedicu imati upravo ono što se njime želi spriječiti. (Možda „režim“ upravo nerealna pretjerivanja i priželjkuje.)

Subotnji prosvjed u Zagrebu (20. studenoga u 15h: kreću dvije kolone: jedna s Trg žrtava fašizma, druga s Trga Francuske Republike; obje se slijevaju na Trg bana Jelačića) bit će presudan događaj u presudnom trenutku za dramatično odmjeravanje snaga između raznoumno-šarenih protivnika „epidemioloških mjera“ s jedne te jednoumno-istovrsnih politika i namjera Stožera i Vlade s druge strane. Očekivanja među nezadovoljnima dosadašnjim mjerama, a ponajviše mjerama koje za cilj imaju neizravno prisiljavanje na cijepljenje, velika su. No kako se zapravo ne zna tko prosvjed organizira odnosno na njega poziva, komu će se pred okupljenim mnoštvom omogućiti govoriti i kakve će se ocjene i zahtijevanja dominirati, nije moguće ni predvidjeti kakav će biti ishod prosvjeda ni hoće li on polučiti određene opipljive učinke ili će se pokazati uzaludnim. Kao što su se uzaludnima pokazala brojna masovna i manje masovna prosvjedna ili proaktivna okupljanja unatrag dvaju desetljeća. 

Utoliko uspješniji ukoliko realističnije odabere ciljeve svojih „nišanskih sprava“

Što se toga tiče, može se bez rizika da će se pogriješiti odgovorno procijeniti sljedeće: Prosvjed će biti utoliko uspješniji ukoliko realističnije odabere ciljeve svojih „nišanskih sprava“. Bude li se pucalo previsoko ili na sve strane nasumce, uspjeh će izostati. Bude li se pucalo prenisko, preslabo u blato ili pak vatrometno, uspjeh će i u tom slučaju izostati.

Među onima  koji se protive mjerama Stožera i Vlade veliko je šarenilo. Neki su protiv svega. Neki i dalje ne priznaju da kovid 19 odnosno virus nazvan SARS-CoV-2 uopće postoji. Neki  žele samo na  nacionalnom planu onemogućiti provedbu „globalne urote“. Neki se ponašaju tako kao da otporom u maloj Hrvatskoj mogu spriječiti „urotu“ na globalnom planu. Neki ciljaju usko, neki jako široko. Nekima su glavni problem Svjetska zdravstvena organizacija, svjetska „duboka država“, najveće farmaceutske kompanije i uglavnom ono što je na svijetu i u Europi najjače i najmoćnije. Drugi se okomljuju poglavito na domaći establišment u pogledu definiranja i provedbe mjera protiv širenja koronavirusa i njemu žele reći povijesno „njet“. Za njih je glavna meta naš domaći Stožer s ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem na čelu, s ministrom zdravstva Vilijem Berošem i ravnateljem HZJZ-a Krunoslavom Capakom kao „trubačima“. Treći proširuju metu na Vladu i, osobito, njezina predsjednika Andreja Plenkovića. Četvrti metu koju se „mora“ izrešetati proširuju i na Vladin znanstveni savjet, na epidemiologe i infektologe, na molekularne biologe i virusologe, domaće i strane, koji nam svakodnevno s pozicije kompetentnosti ispiru mozak svojim jednostranim tumačenjima i selektivnim znanjima do ludila – tko zna u čijem sve interesu. Peti su u sve većem neprijateljstvu i nepovjerenju prema svim ravnateljima zdravstvenih ustanova i prema svim liječnicima specijalistima, prema mnogim ostalim liječnicima i prema svima onima koji svakodnevno, od nula do 24 sata, putem medija pozivaju preostale na cijepljenje ili docjepljivanje kao na spasonosnu panaceju. Šesti neprijatelje vide u svima koji su se cijepili, a koji povrh toga s te pozicije okrivljuju necijepljene za sadašnje opasno širenje delta-varijante krunskog virusa. I tako dalje.

Cijepljenje kao uvjet za posao i drugo – središnji razlog aktualnog nezadovoljstva

Po onomu što buntovnici u svom nezadovoljstvu smatraju najvažnijim, najviše je onih koji globalne i nacionalne mjere s ciljem zaustavljanja širenja zarazne bolesti kovid 19 vide kao sredstvo uspostave novog totalitarizma i diktature. Koji se dakle više žele suprotstaviti „onomu što se iza brda valja“, što se postupno uspostavlja, a to je i nacionalna i globalna diktatura i nadzor i uskraćivanje temeljnih ustavnih prava i sloboda ljudima. 

Mnogi od njih ujedno se protive i sadašnjim mjerama o kojima je odlučio Stožer civilne zaštite, a osobito namjeri da se od 4. siječnja uvede cijepljenost kao uvjet za dolazak na radno mjesto. Upravo to može se smatrati središnjom točkom aktualnog nezadovoljstva, ogorčenosti, protivljenja i otpora. To je nezadovoljstvo i legitimno i opravdano. Ono pak, ako ga vlasti i establišmenti budu ignorirali, može prerasti i u prosvjedničku i u fizičku pobunu – ne samo protiv Stožera, nego i protiv sadašnje vlasti. U tom slučaju došlo bi ili bi dolazilo do sukoba s policijom i represivnim aparatom hrvatske države. Takvi sukobi možda bi s vremenom bili skršeni kao u brojnim drugim gradovima i zemljama, a možda i ne bi bili skršeni bez većih potresa i težih političkih posljedica. Utoliko, subotnji prosvjed i mogući drugi prosvjedi i građanski otpor imaju i svoje sigurnosne i svoje političke reperkusije, bez obzira na to koliko prosvjednika ima ili nema za cilj svrgavanje aktualne vlasti, sadašnjeg antikoronskog režima i vakcinizma.

Zajednica podijeljena na dva tabora; razgovara se samo „preko nišana“

Za  sve  skupa važan je i kontekst. Ne  samo u Hrvatskoj, nego i drugdje društva su se polarizirala spram „epidemioloških mjera“ na one koji su pro i one koji su contra. Takva polarizacija nipošto nije poželjna ni za jedno društvo, ni za jednu zajednicu odnosno državu. No ona je tu. 

Establišmenti nastoje postupno privoljeti što veći broj ljudi na cijepljenje i druge, pa i stroge mjere i ograničenja, služeći se  metodom „polaganog kuhanja žaba u kotlu“, tako da one i ne primijete  kada jednom postanu posve skuhane. No ta usporedba nije posve primjerena. I dio onih koji formalno prihvaćaju mjere i koji su se pod pritiskom i uvjetovanjima cijepili iako se po svojoj slobodnoj volji ne bi cijepili nosi u sebi pritajen otpor prema vlastima koje su ih prisilile da odstupe od vlastite svijesti i slobodne volje i podvrgnu se tuđoj. Dio cijepljenih samo su formalno „kuhane žabe“, a zapravo nisu kuhane, nego u sebi nose gorčinu. Pogotovu ako su stekli iskustva razbolijevanja samih sebe ili drugih od korone, iskustva težih nuspojava ili su doživjeli u okolini da su od korone umrli i oni koji su se dvaput cijepili. 

Oni koje se nisu cijepili i to nipošto ne žele učiniti najtvrđi su orah. Oni su spremni biti borbeniji od ostalih nezadovoljnika, premda ni za ostale nitko ne može staviti ruku u vatru da ne će iz statusa pokornosti naglo iskočiti u stanje buntovništva. Povijest poznaje i takve iznenadne obrate u mnoštvima.

S obzirom na polariziranost društva u sebi, pa i najužih zajednica kao što su obitelj, klape, udruge, radni kolektivi, stranke itd., mora se primijetiti i svakoga upozoriti na jednu vrlo nepovoljnu značajku te raspolućenosti. Nije riječ samo o razlikama u mišljenjima, nego je riječ o svrstavanju u dva tabora, koje podsjeća na svrstavanje u dvije međusobno neprijateljske vojske. Budući da rasprava već dugo traje i da se velik broj ljudi u obama taborima već dugo u njima sve dublje ukopava, javna rasprava, dijalog, međusobno slušanje i razumijevanje postaje sve težim ili posve nemogućim. Situacija pomalo sliči na onu u kojoj se, slikovito rečeno, s onim drugima ili onima koji se kolebaju u sredini ili nastoje biti izmiritelji može i hoće razgovarati samo “preko nišana“.

Nespremnost da se uopće čuje, a kamoli uvaži, argumente druge strane

Velika većina nas uglavnom je već svrstana u jedan od dvaju tabora, a malo je onih koji još uvijek nastoje ostati „nesvrstani“ i kritički propitivati argumente i dokaze jedne i druge strane. S obzirom na to, potrebno je radi boljeg razumijevanja svega skupa uočiti neke značajke taborā, ljudī i stanjā, neovisno o istinitosti jednog ili drugog „svjetonazora“. Vrlo je nepovoljna okolnost da prevladava isključivost, nepopustljivost i zadrtost. One su u svezi s ne-željom i ne-spremnošću da se uopće čuje, a kamoli uvaži, argumente druge strane. 

Za takvo stanje najkrivlji je Stožer civilne zaštite, koji je, skupa s nizom svojih pobočnika i s upokorenim medijima, u kontinuitetu ignorirao sve one dokaze, argumente i sumnje koji se nisu uklapali u njegovo tumačenja onoga što se događa, što se čini, s kojim se ciljem i kojom (ne)uspješnošću čini. 

Kao u zrcalu, to je na drugoj strani pojačavalo isto takvu jednostranost i zapadanje u krajnosti ignorancije. Pa tako i dan-danas ima onih koji poriču da bolest kovid 19 i da virus SARS-CoV-2 uopće postoje, pa stoga ni mjere ni cijepljenje, logično, nemaju nikakva smisla niti za njima ima ikakve potrebe. Sve to zaogrtano je stalnim utvrđivanjem u spoznaji da je riječ o „bjelosvjetskoj uroti“, koja se služi svim mogućim sredstvima kako bi zavarala i upropastila lakovjerne.

Takvima se mora odgovoriti da i bolest i virus postoje i da se to ni na koji način više ne može osporavati. Ako u to ne vjeruju, povjerovat će nađu li se među teže bolesnima po kovid-odjelima, od kojih je već blizu 300 njih na respiratorima, ili na sprovodima tolikih koji svakodnevno umiru u znatno većem broju, pa i u mlađim godinama, nego inače.

U ratu s gotovo čitavim zdravstvom, s liječničkim staležom napose

Takvi  koji „ne priznaju“ ni temeljne postavke i tvrdnje službene strane, uz koju se u većoj ili manjoj mjeri svrstala i velika većina stručnjaka za zarazne bolesti i svih vrsta liječnika i drugih medicinskih i zdravstvenih stručnjaka, prisiljeni su „ući u rat“ s gotovo čitavim zdravstvom kao djelatnošću, s liječničkim staležom napose. 

Time se ne tvrdi da svi liječnici postupaju dobro i korektno, da svi vjeruju u službenu verziju onoga što se događa, i da dovoljno razumiju o čemu je uopće riječ, ali korona-skeptici pokazuju u glavnini toliku mjeru nepriznavanja medicinske struke (jedino u pogledu koronavirusa i njegova preveniranja ili liječenja) da takvo što u tolikim razmjerima nije dosad bilo zabilježeno niti je donedavno uopće bilo zamislivo. 

Nasuprot takvu pristupu, mora se, bez obzira na legitimno pravo svakoga da ima o svemu svoje vlastito mišljenje, i da ga potkrijepi određenim argumentima (koje bi i medicinski stručnjaci trebali imali strpljenja i volje čuti i o njima razmisliti!), poručiti da ne poštuju ni znanstvene ni stručne ni druge kompetencije. Nego da, nasuprot svima njima, sami sebi umišljaju kako su njihove laičke kompetencije veće od svih kompetencija ljudi koji su se godinama školovali i specijalizirali i koji svakodnevno rade u medicinskoj, mikrobiološkoj i drugim sa zdravstvom povezanim strukama. Po takvoj logici moglo bi se i kompetentnost u području obrane početi osporavati visokim časnicima, u području unutarnjih poslova policajcima, u području financija svima onima koji rade u financijskom sektoru, u arhitekturi arhitektima, u programiranju programerima, u kulturi i umjetnosti svima koji se bave kulturom i umjetnošću, u sportu svima koji igraju ili treniraju igrače, itd.

Nepoštivanje medicinskih stručnjaka i zanemarivanje ljudskosti

Bez presuđivanja o meritumu prijepora, mora se konstatirati da takav pristup, kada ljudi bez ikakvih stručnih znanja, kompetencija i odgovornosti sude i presuđuju onima sa znanjima, kompetencijama i odgovornošću, nije ni opravdan ni doličan. No ima tu još jedan dublji problem. Unatoč činjenici da određeni broj liječnika nije dorastao sadašnjem koronskom izazovu ili je pritisnut i prigušen i ustrašen odozgor, golema većina liječnika na razne načine i često s „nadljudskim snagama“ rade do iscrpljenja sve što mogu kako bi liječili i tretirali oboljele od koronavirusa. Liječe, u bitno otežanim uvjetima, i pacijente od raznih drugih bolesti. Štite sustav od opće zaraze i čine sve što mogu kako se ne bi urušio, kako ne bi kolabirao. Kada takvi čuju neznalačke i neodgovorne izjave neukih ljudi o strogo medicinskim pitanjima i o onomu što s čime oni u praksi svaki dan imaju posla, zasigurno im pada mrak na oči. Javna tajna da je određeni dio liječnika na usluzi farmaceutskim tvrtkama ne može i ne smije u glavnini narušiti povjerenje u liječnički stalež (iako izaziva razložnu sumnju kada se inzistira  na cjepivima i točno određenim lijekovima, dok se druge lijekove zabranjuje i spomenuti). To bi značilo da se liječnicima ne bismo više smjeli obraćati ni u kojoj bolesti, ni za što.

Čisto ljudski gledano, razumljivo je da je tako. Svaki bi se školovan i ozbiljan i poslu predan stručnjak tako osjećao da mu nestručnjaci ili šarlatani ili oni stručnjaci koji imaju izrazito manjinsku potporu među znanstvenicima dijele lekcije i javno ih ponižavaju kao neznalice, kao glupane ili kao prodane duše. 

To dolazimo do druge bitne značajke koju mnogi zanemaruju, a to je pitanje ljudskosti, pitanje izostanka razumijevanja i empatije i za djelatnike u zdravstvu i za pacijente koji životno ovise o svakovrsnim zdravstvenim tretmanima. Svima njima, možda i nehotice, nanosi se velika nepravda. Kao što se ona nanosi i raznim oblicima  izigravanja onih osnovnih propisanih mjera, od držanja distance do osobne  higijene, prijavljivanje kontakata sa zaraženom osobom radi samoizolacije i prihvaćanja drugih preporuka i savjeta stručnjaka i službi nadležnih za zarazne bolesti. 

Prigovori kritičarima i protivnicima službenih medicinskih mjera

U ovom trenutku nužna je i veća kritičnost prema nezadovoljnicima i protivnicima službenih mjera. Ne zato što se i na račun onih drugih ne mogu izreći razne kritike (svakodnevno ih kritiziramo u našim razgovorima) ili dovesti u pitanje temeljne premise njihovih sve neuspješnih strategija i metoda borbe protiv širenja kovida 19 odnosno svega onoga što se dosad poduzimalo u suzbijanju zaraze i spašavanju ljudskih života. No hoće se podsjetiti na ono na što mnogi ’antivakseri’ i kovidoskeptici uopće ne misle, a to je dostojanstvo i kompetencije i požrtvovni ljudski angažman unutar zdravstvenih ustanova. 

Drugi prigovor koji se prosvjedničkoj strani mora servirati pod nos jest silna želja mnogih među njima da sve dovedu u pitanje, da sve ospore i odbace, da sve mjere i metode za obranu od kovida 19 pogaze nogama i zatru u prašinu. Takav pristup nije nimalo odgovoran. Može se raspravljati o svemu i svačemu, može se kritizirati status i postupanje Stožera, može se udarati po primijenjenoj strategiji i njezinim učincima, ali ponašati se tako kao da ova epidemija ne postoji i da ništa protiv nje ne treba činiti krajnje je neodgovorno. 

Što konkretno činiti, to jest za raspravu; ali prosvjednička strana – i to treći, bitan, prigovor! – uglavnom ne predlaže nikakva metode koje bi bile alternativne sadašnjima. Samo ponavlja da ne će ni cijepljenje ni testiranje ni distanciranje ni zaključavanje ni upotrebu raznih pomagala kao što su zaštitne maske (prigušnice). A pogotovu da ne pristaje na propagandu te na uvjetovanje i ucjenjivanje kakvo se hrvatskoj naciji nudi i, ruku na srce, s kojim ju se na cijepljenje i testiranje necijepljenih izravno ili neizravno prisiljava. 

„Strategija“ koja se iscrpljuje u pukom protivljenju nije nikakva pozitivna strategija. U redu, njome se hoće zaštititi temeljna ljudska prava, slobode, dostojanstvo i tjelesni integritet, što treba osobito poštovati i za što se treba svim silama boriti. Ali takvom se kritikom epidemiološkim mjera bez nuđenja alternativnih epidemioloških mjera ništa ne bi moglo promijeniti nabolje. Pozitivnih i cjelovitih prosvjedničkih koncepata o tomu s ovim zlom izaći nakraj uglavnom nema. 

U čemu je za prosvjednike sržni problem?

No vratimo se središnjoj temi, meritumu prijepora: U čemu je za prosvjednike sržni problem? On  je u protivljenju mjerama koje se sumnjiče, percipiraju, razumiju i doživljavaju kao teror države, kao teror političkog, medicinskog, farmaceutskog, znanstvenog i uopće establišmenta. Općenito se misli da se po farmaceutskim kompanijama i nekim mračnim i moćnim globalističkim i maltuzijanskim krugovima perfidno smislilo kako demografski protrijebiti i ujedno pod kovid-diktaturu i u koncentracijski logor strpati čitavo čovječanstvo. Pa tako i hrvatski narod!

Tko ne razumije, tko to ne priznaje, tko takva gledišta zanemaruje, prezire i izruguje, taj o bitnim uzrocima, motivima i ciljevima mnoštava nezadovoljnih nije pojmio ni spoznao ništa! A čitava ta problematika nije u javnom prostoru uopće razmatrana niti bi se dopustilo i toleriralo njezino razmatranje, rasprava o tako „škakljivim“ temama i pristupima. A upravo iz takva okvirnog i globalnog razumijevanja i tumačenja onoga što se događa izvire čitava bujica nezadovoljstava, otpora i pobuna, ne samo kod nas, nego i širom svijeta. Globalizirani svijet povezuje zajednički Internet i brojne globalne mreže, na kojima se otkrivaju i doznaju takvi sadržaji i takva tumačenja onoga što se događa. 

Ostavimo sada postrani je li sve to istina ili nije (tko će o tomu meritorno i sa stopostotnom sigurnošću suditi?)! Rekosmo da smo svi svrstani u tabore, pa i sam Sveti otac Papa. Što je isto tako svojevrstan signum temporis i za mnoge krunski dokaz da je krunski protuljudski virus inficirao i Svetu Crkvu Katoličku. I da ulazimo u „posljednja vremena“. U kojima će, prije drugog Kristova dolaska, prevladati zlo. U kojima će Zmaj iz Otkrivenja svojim repom porušiti na zemlju trećinu zvijezda nebeskih (nebrojene nuklearne i druge projektile, recimo malo suvremenije). U kojim Zli želi uspostaviti svoju apsolutnu vladavinu nad svijetom i nad čovječanstvom. 

Nailazeći ne previše nerazumijevanja za dublju problematiku ove zaraze, i na nespremnost da se o ’teorijama urota’ dopusti i otvori javna rasprava, mnogi obični i manje obični ljudi prestaju vjerovati službenim argumentima i objašnjenjima. Dapače, prestaju vjerovati svjetovnim i crkvenim autoritetima, i establišmentima, i znanstvenicima (koje uglavnom stipendiraju, zapošljavaju, financiraju ili „honoriraju“ beskrupulozno sebične i neizmjerno pohlepne farmaceutske i druge kompanije). A pogotovu ne vjeruju ovom našem Stožeru, iz raznih razloga i povoda. Boje se novog totalitarizma, boje se totalne kontrole svoja tijela, duše i duha, boje se posljedica cijepljenja, boje se onoga što zatim dolazi. U kolumni „Naime kaj“ Nenada Piskača na osobit publicističko-književni način upravo se iznosi i dočarava taj problematični „novonormalni“ kozmosa u koji nas se utrpava, a koji za kolumnista nije ništa drugo doli teška i mračna distopija s kojom se ljudska vrsta i svatko od nas osobno suočava. 

Ciljevi prosvjeda i rizici njegova neuspjeha

Moglo bi se o svemu pisati nadugo i naširoko. Ovdje orisani pristupi kazuju da smo u višestruku i višeslojnu problemu. Temeljni je problem društva to što je ukinut dijalog kao metoda, što nitko nikoga zapravo više ne sluša niti poštuje, već svak „tepe“ po svomu. Što prevladava isključivost i zadrtost. Što se pritom zanemaruju i neka temeljna prava zdravih i potrebe bolesnih i tegobe medicinskih djelatnika i sustava zdravstva, muke bolesnih i pacijenata po bolnicama. U svem tom polu-kaosu trebalo bi izbjeći bilo slom nacionalnog sustava, bilo prijeteću kovid-diktaturu. Optimalan i realističan cilj trebao bi biti sprječavanje prisile na cijepljenje kao uvjeta za radna i druga prava odnosno ukidanje kovid-potvrda u tuzemstvu u određenom roku te preispitivanje dosadašnje strategije. Testiranje bi po kriteriju (ne)diskriminacije moralo biti primjenjivano na sve (ili ni na koga). Stožer se može i treba problematizirati i treba kritizirati dosad (ne)poduzimane mjere, a isto tako zahtijevati da punu odgovornost preuzme i ukupnim aktivnostima upravlja Vlada i da bude osnažen Sabor kao legitimno predstavničko i zakonodavno tijelo. Sve više i sve drugo od toga zastupati i zahtijevati, a pogotovu zloupotrijebiti subotnji prosvjed za destruktivne ili političko-prevratničke ciljeve, bilo bi krajnje neodgovorno i moglo bi za posljedicu imati upravo ono što se njime želi spriječiti. (Možda „režim“ upravo nerealna pretjerivanja i priželjkuje.)

Zdravko Gavran,Hrvatsko nebo