„Oporuka“ Vukovarske epopeje obvezuje nas

Pred tridesetim spomendanom kraja Vukovarske epopeje prisjetit ćemo se i njezinih protagonista. Osobito onih koji su pali – čije ćemo duše preporučiti Božjem milosrđu vjerujući u „Duha Svetoga, Gospodina i životvorca“ – i onih koje su zločinci učinili „nestalima“, i obitelji žrtava i onih za čije se grobove ne zna.  Njihove muke predat ćemo “Bogu svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji”. 

Oni koji su prije 30 godina svjedočili istinsko domoljublje obvezali su nas da ga i mi svjedočimo danas. Da bi Hrvatska imala budućnost koju su iz opkoljenog grada žudjeli. Da bi hrvatski javni život postao odgovorna i ozbiljna služba narodu i domovini. Da bi bio oslobođen od ’unutarnje okupacije’ onih koji žive u Hrvatskoj, ali im srce kuca za nešto drugo. Za (veliku) Srbiju, ili za (nestalu) Jugoslaviju, ili za Bruxelles, ili za neki drugi strani glavni grad. Da bi bio oslobođen od ’unutarnje okupacije onih koji su zaokupljeni samo svojom borbom za bogatstvo, moć, prestiž, vlast, uspjeh, ugled i slično. 

Istinsko domoljublje bilo je “zaglavni kamen” koji je 1990-ih držao i održao hrvatsku kuću. Pitamo se: Gdje je danas? Hrvatska kuća pred našim se očima urušava. Materijalno i duhovno. Politički i gospodarski. Demografski i socijalno. „Demokratski“ i „koronokratski“. 

Domaći i strani „arhitekti“ uvjeravaju nas da nije istina ono što vidimo, čujemo, čitamo i osjećamo; da je Hrvatska slobodna i nezavisna, da živimo u pravom demokratskom i gospodarski uspješnom sustavu koji je socijalno pravedan i u kojem se poštuje vladavina zakona. A znamo da nije sve ni blizu onomu u što nas medijskom propagandom uvjeravaju. Što nam je u takvim okolnostima činiti?

Više od svega, treba čuvati i obnavaljati temelje i nosive zidove. Temelji i nosivi zidovi hrvatske kuće jesu svijest, zemlja, oltari, grobovi, običaji, tradicije, znamenja identiteta. Sve ono što su naši predci ljubili prije nas. Iskorijenjeni modernisti ili nama protivni protagonisti uvjeravaju nas da je sve to izlizano, istrošeno i prevladano. Žele domovinu bez prošlosti (osim one crvene) i bez odanosti njoj i na razne ju načinu preziru, nanose joj štetu ili ju mrze i kleveću.

Protagonisti Vukovarske epopeje imali su pred očima ideju o domovini kojoj pripadaju, koju razumiju, s kojom suosjećaju i i čije žalosti i radosti proživljavaju. Njihova ljubav nije kalkulirala ni prenemagala se, nije izbjegavala ni trud ni žrtvu. Istinsko priznanje koje im možemo odavati nisu samo formalne komemoracije, već ponajviše „oduživanje“. U smislu da domovina u sebi raste i napreduje, da svi koji ju vole i cijene mognu uživati u plodovima njezina napretka, sigurnosti, pravde, mira i blagostanja. I svijesti o sebi jučer, danas i sutra. A za to je nužna i promjena načina razmišljanja. I doraslost današnjim okolnostima. 

Hoćemo nešto novo i bolje zato što, s pravom, nismo zadovoljni današnjim stanjem. Ali toga novoga i boljega ne će biti bez ljudi koji će nove vrijednosti unositi u stare, najprije u sebi. Koji će u ono što je umrlo i opustjelo unositi novu snagu, životnost i radost. Obnavljati nam je i učvršćivati svoju hrvatsku kuću. Nezadovoljstva nas trebaju poticati, ali ne na kuknjavu ili ogorčenost, nego na izgradnju i slogu. U duhu u kojem su se onako odlučno i domišljato borili, u otporu i opstanku ustrajavali, pa i požrtvovno ginuli, protagonisti Vukovarske epopeje. 

Zato pred ovaj spomendan govorimo i o njezinoj „oporuci“. Ona nas obvezuje.

 M.O.,Hrvatsko nebo