Bili cvitak Kupresa, uz obljetnicu oslobođenja kupreške visoravni

Vrijeme:1 min, 32 sec

Spusti jedan bili cvitak tamo iznad Kupresa… tako je pjevao Dario svojim prijateljima, suborcima. Je li slutio maglovito, jesenje jutro ili se samo prepustio svim srcem – ‘ko bi znao.

Na dan obilježavanja obljetnice oslobođenja kupreške visoravni, vozeći se u kišno jutro, penjući se neravnim, blatnjavim, vododerinama izbrazdanim putem na Čajušu, planinu, slušam priče o danima od prije skoro 30 godina.

Čas jedan, pa drugi, govore o Dariju njegovi suborci, tada dječarci, tek punoljetni. Žive kroz ta sjećanja svaki svoj dan, a posebno kad su datumi kao ovaj.

‘Kako je pušku nosio’,  prisjeća se Damir, ‘od gipsa napravio šaku’. Smiju se, sa sjetom, pa mi pojašnjavaju da je Dario bio ranjen i amputiranih prstiju ponovo se vratio na bojišnicu.
Materin jedinac, jer bez obzira na sestre, uvijek se u puku tako kaže za jedinog sina, vedrog osmijeha, kovrčave kose, krupnih smeđih očiju iz kojih je uvijek iskrila nova šala.
Nije majka niti znala da se iz Splita, u kojem je radio nakon srednje škole, priključio obrani Domovine, u studenom 1991.godine. Prošavši obuku u trogirskom kampu Hrvatskih obrambenih snaga, kreće na svoj ratni put, najprije na zadarsko područje, Zemunik.
Broje se dani sve do jednog jutra početkom studenog, 1994., u sam osvit oslobodilačke akcije Cincar. Pokošen, ljubio je licem rodnu grudu, među visokim jelama i uz huk vjetra.

Čuje se i sad njegov smijeh, gleda kroz oči dva imenjaka – nećaka i suborčevog sina.
Tiha molitva, plamičak svijeća i jecaj sestre.
‘Hvala što nam dođete i ne zaboravljate nas’, kaže mi.
Isto je rekao i don Ivica na misi zadušnici za pokojne branitelje i u čast svim osloboditeljima, u crkvi Svete Obitelji u Kupresu.

Doći ćemo opet, ispunjavajući sveti zavjet i mali dio hodočasničkog puta za Domovinu.

 

Danja Lakić Budimir/Hrvatsko nebo