OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (2)

Motto

Nije istina da je hrvatski narod tek samo da se kaže za državu, nego je on za slobodu. Njemu je nakon tolikih careva, kraljeva, država i svega što se dogodilo posve određeno stalo do slobode.

No on je toliko pametan i razvijen da zna da svaki narod mora imati svoju državu, to jest svoju politiku, kad uređuje svoju slobodu. Najviši stupanj slobode imaju narodi koji su državno-politički najviše razvijeni. Prva stvar svih revolucionaraca je borba za političku slobodu naroda; imati svoga šefa države, svoju vojsku, svoje sudstvo, svoju vladu, svoju upravu, svoj sabor, svoje stranke.

Hrvatski narod ne može htjeti državu koja bi bila negacija slobode, jer bi to značilo da je glup i da želi ono isto protiv čega se stvarno neprestano bori. Mi dakle izričito, programatski, konkretno, obvezatno i odgovorno naglašavamo i provodimo da se ne može govoriti o državi a da se točno ne konkretizira da ta država mora biti isključivo realizacija težnje hrvatskog naroda za slobodom. U tom gledamo jedini pravi smisao svoga djelovanja: Hrvat mora biti slobodan u svojoj državi. Mora. Hrvati su sinovi seljačkog naroda koji nosi u sebi težnju za slobodom, jednako kao i za disciplinom, ali nikada za diktaturom. Ja želim da hrvatski narod, kad misli, govori i djeluje u prvom redu politički, da se osjeti u najvećem stupnju slobode u svojoj državi. I kad bih morao biti između najgoreg sustava, ali u kojem bi se Hrvati osjetili slobodni, bio bih za njega prije nego za najbolji sustav u kojem bi Hrvati robovali. Dosta ropstva ma tko držao bič. Ovo vam govorim samo zato da biste bili na čistu u kojem mi historijskom osjećanju živimo, postojimo i radimo u beskrajnoj teži da hrvatski narod bude slobodan. I u toj težnji pripravni smo biti tučeni, ali i tući, ne samo neprijatelje hrvatskog naroda na granicama, nego i tirane u njegovim granicama.

Upravo zato što znamo što je to politika i zato što znamo što hoćemo, znamo  da samo budale i špekulanti mogu očekivati da u novo nastaloj državi moraju pod svaku cijenu postati generalima, ministrima, veleindustrijalcima, sveučilišnim profesorima i tako dalje. Mi smo pripravni voditi našu politiku i iz zatvora u hrvatskoj državi, jer nam nije samo do države nego do slobode u toj državi, do toga da Hrvat bude slobodan čovjek. Pa ako bi mračne sile uspjele biti nadmoćnije od nas, mi bismo znali gdje nam je mjesto. (1961. – Republika Hrvatska, 112: 24/25)

* * *

Govorim o novim putevima. Novi putevi ne mogu biti ni vraćanje na staro, niti neko vrtoglavo izmišljavanje nemogućega, nego uvijek jedan sintetički skok prema budućnosti.  Taj skok se može izvršiti prirodno, u slučaju pameti i mudrosti, ili preko luđačkih pokusa sa strane neznalica, diktatura, nasilja, dok se nametne prirodno stanje koje odgovara zrelosti naroda. Ja bih želio da bude instrumenat znanja, pameti i mudrosti u narodnoj sudbini, a ne neznanja i luđaštva. (1963. –Republika Hrvatska, 113: 27).

Idemo jasnim putem

Život svakog naroda obuhvaća svu silu problema, koji traže rješenja i rijetko je na prvi pogled jasno u čemu je najbolje rješenje.

Nas zanimaju sva ona razmatranja koja se odnose na hrvatski narod, i u ovaj čas posebno na njegovo političko područje života.

Kako stojimo s našom politikom, s našim političkim analizama, dinamikom, doživljajima i rješenjima? Da li smo u tendenciji obogaćivanja naših političkih doživljaja? Da li naša politička problematika, onako kako stoji, dopušta i nameće u svojim perspektivama, u svojoj unutarnjoj organskoj vrijednosti aktualizaciju viših idejnih sadržaja?

Mi u mogućim odgovorima na ova pitanja ne osjećamo zadovoljstvo. Najgrublja tendencija je pak ona, koja hoće da je dobro u onom što imamo u političkoj aktualnosti, dobro koje treba podupirati i cementirati.

Da li možemo biti zadovoljni: sa postavljanjem hrvatske nacionalne problematike i hrvatske domovine na platformu Jugoslavije; postavljanjem rješenja opasnosti u kojima se nalazi hrvatski narod isključivo na princip samoobrane; izbjegavanjem zauzimanja jasnih političkih stajališta u nacionalnim pitanjima; totalitarističko-patrijarhalnim shvaćanjem politike i političke odgovornosti prema narodu u okviru stranaka; krivim naglašavanjem narodnih osobina; mrmljanjem i poistovjećivanjem politike s politikanstvom; prijetnjama i čudnim poimanjem o pravu na slobodu političkog djelovanja i mišljenja itd., itd. 

Zašto mi ne bismo jednostavno priznali da smo politički nesavršeni narod? Stotine godina su nas neprijatelji držali u verigama da se ne razvijemo kako treba i kakvog sada ima smisla da mi ovaj naš zaustavljeni, zadržavani stupanj političke zrelosti smatramo dobrim i savršenim. Time zapravo svojom voljom produžujemo verige i uspjeh neprijatelja. Najveći zločinitelji u hrvatskom narodu su oni koji svojim neznanjem, surovošću, stranačkom ukrućenošću, intelektualnom komotnošću i površnosti napadaju svaki politički impuls sazrijevanja i stvaranja kao opasnost za hrvatski narod. Ne možemo mi napredovati ni u čem, ni razviti ništa izmišljajući stotinu razloga zbog kojih se tobože ne bi smjelo pokrenuti ni jedno naše goruće i škakljivo političko pitanje. Goruća se pitanja moraju neprestano pokretati, ako su takva, ali izbjegavati ih se ne samo ne može, nego i ne smije.

Nitko nema prava tražiti da se naši politički događaji iz bliže ili daljnje prošlosti stave i drže u stanju zaboravi ili da samo služe kao građa za slatkorječivo deklamatorstvo, nego treba u nama biti što življi i usvješćeniji kao živo iskustvo koje nam ima neprestano služiti u izgradnji svih naših unutrašnjo i vanjsko-političkih pogleda i postupaka. Ne mogu se impulsi životne analize onemogućavati nesolidnim primjedbama da se kvari jedinstvo, ili da se pruža građa neprijateljima te ih uputiti neodgovornoj kavanskoj verbalistici i samodopadnom i beskičmenjačkom izvan-iznad kritikanstvu, te praznom i varavom pozerstvu.

Ne može se hrvatski narod opsjenjivati dobronamjernim improvizacijama, dalekočujnim a slabo djelotvornim kongresima, paradnim proslavama na kojima se ima lijepo govoriti da se ne pokvari proslava, ili nadobudnim i farizejskim pisanjem tobože zbog našeg malog svijeta, kojega se bez ikakva prava razloga smatra tupavim i nesposobnim da razumije stvari veoma razumljive, razumne i jednostavne.

Pravu pak žalost predstavljaju oni naši intelektualci koji se ne usude maknuti, koji se boje izraziti misao, koji ne osjećaju građansku hrabrost definirati političke impulse koji u njima tinjaju, eda se ne bi zamjerili onima koji zapravo od njih očekuju da se odgovorno i određeno kreću i pokreću.

Smatramo da se u političkoj dinamici životnog značenja odgovornosti i pozicije imaju definirati onako kako je to u cijelom slobodnom svijetu uobičajeno, to jest stranačko-politički, eda bi se proces političkog sazrijevanja mogao vršiti oko što više jasnih i određenih linija i tako usmjeriti aktualizaciju rješenja.

Hrvatska republikanska stranka želi kao životna analiza, kao odgovorni politički impuls, snagom svojih pogleda na hrvatsku političku problematiku i snagom svoje djelatnosti ulaziti u rješenja, u sinteze hrvatske nacionalne politike onako kako to odgovara njenom programu.

Uvodni članak u prvom broju Republike Hrvatske”, Buenos Aires, listopad 1951.

I. HRVATSKA I SVIJET

1. Hrvatski prostor
2. Potreba pluralizma u vanjskoj politici 
3. Naši susjedi 
4. Pomagači Jugoslavije
5. Međudržavne kombinacije 
6. Europa
7. Svjetska reakcionarnost

1. HRVATSKI PROSTOR

1. a) Ofenzivni i defenzivni prostor 
2. b) Hrvatski prostor
3. c) Jedinstvo našeg područja
4. d) Geopolitička važnost Hrvatske

Ofenzivni i defenzivni prostor

U oblikovanju jedne nacije i njenih ciljeva prostor igra izvanrednu ulogu, pokraj mnogih drugih odlučnih utjecaja. Tako u analizi mađarskog i hrvatskog prostora dolazimo do zaključka da je mađarski prostor ofenzivne kategorije, a hrvatski prostor defenzivne kategorije, i da te dvije kategorije odigravaju bitnu funkciju u tisućugodišnjim mađarsko-hrvatskim odnosima. Zbog prirode tih kategorija Mađarska teži zauzimanju dunavsko-jadranskog područja, a Hrvatska ne želi od Mađarske ništa. U dinamici tih kategorija Mađarska je izražavala svoje ideološko- političke ofenzivne, a Hrvatska defenzivne formulacije.

Ovakva dinamika manifestirala je zakon historijskog reda, da je, naime, ofenzivna kategorija životno jača od defenzivne, i u odnosima između Mađarske i Hrvatske prednost je bivala u rukama Mađarske.

To je stoga razloga što je najviši idejni domet defenzivne kategorije izražen u nezavisnosti i suverenosti, a najviši idejni domet ofenzivne kategorije u čistoj dominaciji. U dodiru između ofenzivnog i defenzivnog prostora pojavljuju se svi oblici ofenzivnog iživljavanja, kao i svi ljudi, sve stranke, svi pokreti i pojave.

Bit je, dakle, hrvatske povijesti u doživljavanju naše defenzivne kategorije od najvišeg stupnja nezavisnosti do najnižeg stupnja nemoći, beznadnog spašavanja života i običnog podređivanja, u sukobu sa svim ofenzivnim kategorijama koje su se izražavale od najvišeg stupnja dominacije do najnižeg stupnja sporazumijevanja, pregovaranja i nuđenja na bazi jednakosti.

Naravno da nije sasvim jednostavno protumačiti utjecaj prostora na živa čovjeka tako da bi se tumačenje moralo smatrati potpuno jasnim.

Ali ulazeći u činjenice kao što su sljedeće, možemo se približiti shvaćanju o silnom djelovanju prostora na ljudske zajednice. Hladni prostori, gladni i napučeni prostori, dosadni i jednolični prostori, prostori zatvoreni ili otvoreni, sve to posebno ili u kombinacijama, prirodno tjera stanovnike u ideološko-političke izražaje i pothvate koji pretpostavljaju bolja rješenja. Kako god pak ispitivali hrvatski prostor, sva su rješenja dana u njemu samome za sve neugodnosti, i u njemu nema naprosto nasilja koje bi tjeralo Hrvate tražiti nešto bolje. Hrvati koji su napustili svoju zemlju kao pojedinci ili u masama, učinili su to samo zbog ekonomsko-političkih nasilja stranih ofenzivnih pothvata.

Hrvatski prostor, organiziran kao država, to jest kao potpuno posjedovanje, sigurnost i kretanje na njemu, predstavlja prostor, koji ozeblome pruža na dohvat ruke toplinu, gladnome hranu i zaradu, brđanima dolinu, suhome rijeke i more, hladovinu i jezera, blago u zemlji i nad zemljom itd. U hrvatskom je prostoru sadržana supstancija zadovoljstva i ona je morala postati bitnim dijelom hrvatskog nacionalnog bića, što je, međutim, potpuno paraliziralo njegovu predjadransko-dunavsku ofenzivnu kategoriju. Taj fenomen zadovoljstva hrvatskog prostora došao je do začudnog izražaja za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, čak i uz sve nemoguće političke, vojničke i ekonomske neprilike koje su onda vladale. Hrvatski seljak, stoljetni mučenik, vagao je novac na kile i kupovao glasovire, a hrvatski je mozak tiskao više knjiga u četiri godine, negoli prije u četiri stotine godina. Kako bi tek bilo kad bi postojala hrvatska država usred međunarodnog mira i reda, sigurna od dominacija i misionarstva bilo čijih ofenzivnih kategorija.

U mirnim vremenima hrvatski narod bi mogao biti narod mira i reda, narod zadovoljan i cvjetajući, dok je u nemirnim vremenima, kakova već stoljećima vladaju i u kojima ofenzivne kategorije svih demokracija i diktatura slave orgije nad narodima i prostorima prirodnog mira, prisiljavan živjeti u neprestanim nesrećama.

Očevidno je da iz ovoga prostora prirodnog zadovoljstva nije moglo biti ofenzivnih impulsa prema mađarskom prostoru i da hrvatski narod ne može tražiti doista ništa od Mađarske, Srbije ili Italije.

Očevidno je pak i to da je svaka ofenzivna kategorija mogla manifestirati svoju prednost nad nama kad joj je naišao povoljan čas, kao i to da je mogla biti mirna i sigurna s naše strane, jer naša defenzivna kategorija nije nikada prijetila nikome.

To nikako ne znači da mi nismo nikada izašli iz našeg defenzivnog prostora u ofenzivne akcije. Jedva postoji komadić Europe gdje nije bilo hrvatskog vojnika. No svaki put kad se dogodilo, bilo je to u funkciji tuđih ofenzivnih kategorija, a nikada u funkciji naše nacionalne defenzivne kategorije. (1953. – Republika Hrvatska, 10:2/6).

Hrvatski prostor

Ako razmotrimo područje Hrvatske, moći ćemo zamijetiti slijedeće činjenice:

1. a)  Njezini se dijelovi gospodarski upotpunjuju, te ne traži za svoje održavanje vršenje krađa i upada po drugim zemljama. Hrvatska se može smatrati zaokruženim i potpunim prostorom.
2. b) Linije Zagreb – Zemun, Zemun – Dubrovnik, Dubrovnik – Zadar, Zadar – Zagreb zatvaraju geopolitički četverokut, koji ne teži ni po jednoj liniji osvajačkom porivu i produžavanju.
3. c) Hrvatska definira strahoviti geopolitički argumenat: obrambenu snagu. Po njemu ona jednostavno nikuda ne gleda izvan sebe, te zato naša povijest ne poznaje osvajačke pohode i napade na susjede, ali i ne da nikome protiv sebe.
4. d) Najjači nosilac s tog obrambenog argumenta jest njegov najstabilniji stanovnik, hrvatsko seljaštvo.
5. e) Hrvatska državna nezavisnost prirodni je izraz prostora stanovnika i stanja. 

Zbog tog geopolitičkog argumenta Hrvatska je prostorno danas ista kao i prije tisuću godina, a njeni stanovnici nose iskonsku obrambenu snagu koju ne mogu uništiti svi naprijed navedeni argumenti, sva neznanja, sve zablude, sva kolebanja i sva barbarstva. Snaga Hrvatske ne leži u okvirima i reformama, u slavenskom rasizmu, u vjerskom klerikalizmu, nego u geopolitičkoj konstelaciji stabilnosti i osjećanju punine, koju doživljava u prvom redu hrvatski seljak kao najstabilniji narodni čimbenik.

Hrvatski prostor kao geopolitički argumenat toliko je snažan da bi on sasvim prirodno nametnuo ideju obrane i nezavisnosti i kad bi bio nastanjen nekim drugim narodom. Kad bi, na primjer, kojim slučajem Srbija zauzela Hrvatsku, onda bi oni Srbi koji bi nastavali hrvatski prostor zastupali njegovu nezavisnost prema srbijanskom prostoru, jer ovaj ima sasvim drugačiju geopolitičku argumentaciju, potpuno nezavisnu od hrvatskog prostora. U državnoj stabilnosti hrvatskog prostora svi bi njegovi stanovnici prirodno i nesmetano nosili njegovu samostalnost, obrambenu sigurnost i razvitak, pa i oni koji su se u njega doselili iz drugih zemalja. U takvoj međunarodnoj državnoj stabilnosti bili bi isključeni i nepotrebni svi argumenti nasljednih osvajačkih dezintegracija.

Hrvatski obrambeni prostor u svojoj potpunosti ne trpi okvirno jedinstvo ni s kim, i ne bi ga trpio čak ni onda kada bi izvan i kraj njega živjeli sami Hrvati.

U pogledu prirodne snage samostalnosti hrvatskog prostora zanimljivo je spomenuti i ovakve pojave. Makar je Srbija, po Jugoslaviji, stalno rušila stabilnost hrvatskog prostora, imajući sve prednosti, dolazila je njegova snaga do obrambenog izražaja čak i sa strane Srba koji nastavaju Hrvatsku. Beograd je smatrao pravoslavce iz Hrvatske «Švabama» i nije im priznavao ravnopravnost; Demokratska stranka razdijelila se na stranku Srbina Davidovića i stranku Srbina Pribićevića; Srbin Pribićević udružuje se s Radićem protiv Beograda. Poznate su različite koalicije za vrijeme Austro-Ugarske u obrani hrvatskog prostora, sad protiv Austrije, sad protiv Mađarske. No uvijek su smetale različite neprijateljske sile, kao i nastojanja doseljenika, te njihove službeničke projekcije poznate pod nazivima mađarona, talijanaša, crnožutih i jugoslavena, kojima treba dodati i Srpsku pravoslavnu crkvu, da svi stanovnici hrvatskog prostora nisu mogli definitivno shvatiti njegovu grandiozno obrambenu snagu, te se smiriti u njemu kao konstruktivni međunarodni čimbenik u obliku Hrvatske Države. Niti sadašnje barbarstvo jugo-komunizma neće uništiti prirodnu dinamiku hrvatskog prostora. (1961. – Republika Hrvatska, 47/48: 43/44). 

Jedinstvo našeg područja

Superiornost obrambene kategorije hrvatskog prostora je u njegovu jedinstvu onako kako je to jedinstveno doživljeno u izražavanju za hrvatsku državnu ideju upravo sa strane hrvatskog seljaka, koji tu kategoriju najsavršenije nosi. Prema tome ideja federativnosti je ideja slabosti naše obrambene kategorije. To je, uostalom, tako očevidno dokazano u našoj povijesti da je teško naći pravu riječ osude za tu ideju. Zar nisu tri imperijalizma: austrijski, mađarski i turski imali naš prostor razdijeljen, čime je snaga naše obrambene kategorije bila paralizirana i zar ta dioba nije bila njihova stvar a ne naša? Zašto da te neprijateljske diobe i zašto da to uništavanje jedinstvenog doživljavanja našeg prostora uđu kao federativna slabost u konstituciju hrvatske državne ideje? Zar da turski imperijalizam još uvijek definira Bosnu kao neku posebnost u hrvatskom nacionalnom biću i danas kad je nestao? Niti je to zahtjev hrvatskog prostora, niti hrvatskog nacionalnog bića. (1953. – Republika Hrvatska, 10:6).

* * *

Makar su se Hrvati mislili obraniti pomoću okvira, ipak je uspijevalo osvajati hrvatske pokrajine, te na osvojenim područjima utisnuti argumente osvajačke dezintegracije. Turci su osvojili Bosnu, Talijani Dalmaciju, Mađari Slavoniju i na njima su zasadili duh autonomije i kolebljivosti u pogledu jedinstva Hrvatske. Slavonstvo sa središtem u Đakovu, Bosanstvo sa središtem u Sarajevu i Dalmatinstvo sa središtem u Splitu predstavljaju dezintegracione izraze, rođene kao nasljedstva stranih zavojevača. Isticanje, na primjer, da je Bosna bila 400 godina izvan ujedinjene Hrvatske trebalo bi usvojiti kao argumenat da nakon tih 400 godina Bosna i nije više Hrvatska, makar se tamošnji stanovnici osjećali Hrvatima i makar su davali živote za hrvatsku državu.

Spomenut ćemo i mnoge doseljenike u naše zemlje, kao Nijemce, Židove i Srbe. Za vrijeme posljednjeg rata pokazalo se da su mnogi od njih djelovali u duhu njihovih matica zemalja, a ne u duhu hrvatske državne ideje, bez obzira na to koliko su stoljeća živjeli njihovi pređi na hrvatskom tlu. Prema tome definirati ih kao narodne manjine značilo bi prihvatiti ih i potvrditi kao dezintegracione argumente budućnosti. (1961. – Republika Hrvatska, 47/48:43)

Geopolitička važnost Hrvatske

Time što nije pravilno riješeno pitanje hrvatskog prostora nisu nesretni samo Hrvati, nego čitav prostor Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe. Nismo mi izvan svijeta da o nama ništa ne ovisi. Krivnja naše neodređenosti ne očituje se samo prema Hrvatskoj, nego i prema svim odnosima s Hrvatskom.

U ispitivanjima o sebi ne spoznajemo ispravno funkciju svoje zemlje u najširem međunarodnom smislu.

Kad o ovome govorimo, ne želimo isticati nikakvu nacionalističku prepotentnost, nego samo povijesne činjenice.

Činjenica je da je srednjo-istočni europski prostor bio jak, dok su na njemu bile jake dvije periferne pomorske geopolitičke pozicije: Poljska i Hrvatska, koje su predstavljale temelj otpora protiv navala Turaka i Venecije, Njemačke i Rusije. Uništenjem tih pozicija i unošenjem unutrašnjih snaga: Austrije i Mađarske, kao nadmoćnih pozicija, počinje se izražavati povijesna slabost toga prostora. U mučeničkom stradavanju Poljske i Hrvatske nalaze Austrija i Mađarska prigode za nametanje svojih političkih, ekonomskih i kulturnih imperijalističkih “misionarskih” ambicija, pokazujući time totalno nerazumijevanje i svojih i naših funkcija u tom prostoru.

Beč i Pešta dolaze do dekadentne moći kad započinju igrati svoj egoistični sjaj s neprijateljima prostora na račun Poljske i Hrvatske.

Stvaranjem nadmoći Srbije i Češke, dakle, opet dviju unutrašnjih pozicija toga prostora, na mjesto Austrije i Mađarske, samo je produžena misionarska nemoć prostora. „Veliki” Beneš, predsjednik Čehoslovačke, službeno izjavljuje prije početka prošlog rata da se Česi neće tući s Nijemcima zbog poljskog Danziga, dok istovremeno misionarski teroriziraju Slovake. Srbi pak napuštaju i izdaju Malu Antantu, te se priključuju anti-kominterskom paktu, tj. Nijemcima i Talijanima misionirajući po Hrvatskoj. Dakle, Česi i Srbi su pokazali, jednako kao Austrijanci i Mađari, da je njima više stalo do susjedske pljačke i imperijalizma, negoli do vršenja odgovornih funkcija u snazi srednjo-istočnog europskog prostora i u obavezama prema Europi. Ta su četiri naroda rastepli i upropastili snagu, vrijednost i povijesnu sposobnost ovoga prostora.

Česi neće braniti Danzig kad Nijemci prijete Poljskoj, a Srbi Jadran kad se Talijani iskrcavaju u Albaniji i Grčkoj! Kolike li, dakle, povijesne nedoraslosti za funkciju jednog velikog prostora!

Dok su Hrvatska i Poljska bile moćne države, dotle je Istok Europe pripadao al pari europskom razvitku. Kad su na njem zasjele moćna Austrija i Mađarska, Istok Europe pretvara se u tupu reakciju najgore vrste, a u sjaju Češke, i pogotovo Srbije, postaje poprištem najgoreg barbarstva po kojemu se Istok Europe ne smije ni spominjati uz bok Zapadne Europe. Moć Austrije, Mađarske, Češke i Srbije upropastila je Istok Europe i izručila ga barbarstvu i Zapadu i Istoka.

Sve kombinacije međunarodno političkog, vojničkog i ekonomskog reda, u cilju razvijanja snage europskog Istoka, moraju pretpostavljati kao temeljne čimbenike: čvrstu Poljsku i čvrstu Hrvatsku.

Nijemci i Talijani su to shvatili, uništavajući ih u svom imperijalističkom egoizmu izvan svakog europskog osjećanja, kao što to nisu shvatili ni Francuska ni Engleska ni u kojem pogledu.

Hrvatski je prostor postao osjetljivo manjkavim u snazi Istoka Europe kad se počeo sam oportunistički uništavati i podređivati funkciji austrijskog i ugarskog feudalizma i građanstva, te slavensko rasističkog srpskog barbarstva.

U tom oportunizmu Hrvati gube osjećaj i viziju o međunarodnoj funkciji svoga prostora, te lokaliziraju i provincijaliziraju svoje poglede u okvirima sebičnog igranja svojih susjeda i tako dopuštaju da svijet doživljava hrvatski prostor i njegovu funkciju kroz Beč, Peštu i Beograd, već prema tome čijom su se mentalnom i stvarnom provincijom učinili Hrvati odnosno njegove oportunističko-ideološke skupine.

Hrvatska pak nema potrebu uništavati važnost, smisao i jasnoću svoje prostorne pozicije, ograničavajući se i trpajući u dekadentni i besmisleni krug Austrije, Mađarske, Češke i Srbije. Hrvatska ne može u tom krugu izgraditi svoju integralnu slobodu, jer su ove zemlje nosioci nacionalističkog imperijalizma. Naprotiv, Hrvatska u funkciji ideje slobode i svoje nezavisnosti prisiljava i Srbiju i Mađarsku i Austriju da se okane svih pokušaja imperijalizma pod vidom bilo kakvih dinastičkih, rasnih, ideoloških, geografskih i ekonomskih pogleda. Slobodna i nezavisna Hrvatska samim svojim postojanjem nameće slobodu i nezavisnost Mađarske i Srbije, toliko je važna i određena njena funkcija u stabilizaciji slobode na cijeloj polovini Europe, sve uz takvu istu funkciju Poljske. To su dvije zemlje koje odbijanju slavenski rasizam kao bazu bilo kakvih ideološko-političkih pogleda, dok su Česi i Srbi slavenski rasisti. Isto tako Hrvati i Poljaci odbijaju diktat latinskog rasizma na Jugu i germanskog na Sjeveru, koji bi htjeli prodirati pod krinkom zapadne civilizacije i misionarskog napretka, dok su Austrija i Mađarska nosioci upravo ovakvih kombinacija.

Prema tome pravi nosioci slobode i nezavisnosti cijeloga prostora stvarno su stanovnici Hrvatske i Poljske. U njihovoj snazi, slobodi i nezavisnosti raste snaga, sloboda i nezavisnost cijele polovine Europe, kao što u njihovoj slabosti nema ni snage, ni slobode, ni nezavisnosti toga prostora.

Da je godine 1918. bila stvorena hrvatska država namjesto Jugoslavije, izgledala bi godina 1939. sasvim drugačija u Europi. Pokraj čvrste Hrvatske Italija ne bi nikada pomislila na ulaz u Albaniju i Grčku. Kraj “moćne” Jugoslavije, koja se ne smije maknuti samo zato da bi držala Hrvatsku u zatvoru, cijeli je Jug paraliziran. Manjka Hrvatska da čuva prostor. Hrvatska slobodna i nezavisna, a ne zarobljena kojoj je svatko dobar tko će joj otvoriti tamnicu. Kraj „moćne” Jugoslavije Njemačka maršira u Poljsku, jer Jugoslavija likvidira cijeli sustav Male Antante samo zato da bi držala Hrvatsku zarobljenom. Da je Hrvatska bila slobodna, cijeli bi Jug bio pripravan i solidaran s Poljskom, jer bi bile slobodne i Mađarska i Hrvatska i Srbija i Rumunjska i Bugarska, Albanija i Grčka. Ali političari si dozvoljavaju luksuz ne vidjeti funkciju Hrvatske u ideji slobode.

To što su se Hrvati našli u istom kolu s Italijom i Njemačkom u posljednjem ratu ima svoj uzrok upravo u ovome posve naopakom definiranju snaga na Istoku Europe. Mi smo morali rušiti Jugoslaviju, jer je u njoj i po njoj bilo definirano naše ropstvo. Mi smo morali naglasiti našu volju za slobodom zbog nas, a ne možda zbog fašizma i nacional-socijalizma, ali usred svega toga.

I život je to htio ispraviti, ali nismo imali nikoga tko bi prihvatio inicijativu života, kao što nije bilo nikoga ni godine 1918. Srbi, krivo smješteni u savez s Engleskom i Francuskom, brzo se snalaze na terenu i stvarno predstavljaju saveznike Italije i Njemačke, dok mi nemamo nikoga da iskoristi to, kao i naš mučni odnos savezništva s Njemačkom i Italijom, te da definira borbu hrvatskog naroda u ideji hrvatske države na strani Francuske i Engleske.

Da je pak Hrvatska ostala državom iza godine 1945. cijelog tog cirkusa s Titom, Grčkom i Albanijom ne bi bilo, a sasvim bi drukčije ispale mogućnosti oblikovanja Poljske, Mađarske, Češke, Srbije itd. u čiste komunističke kolonije. Slobodna Hrvatska, nezavisna Hrvatska jamstvo je slobode, nezavisnosti i snage srednjo-istočnog europskog prostora, a nije to uokvirena, federirana, zarobljena i oportunistički kombinirana Hrvatska. To što mnogi, unatoč svih ovih događaja, ne vide Hrvatsku i njenu funkciju, ne znači da Hrvatske i njene funkcije nema. To pak što bi mnogi htjeli da zarobljena Hrvatska odigrava ulogu čvrste i slobodne Hrvatske veoma je glupo.

Ako bi se uspoređivali dijelovi prostora u strateško-vojničkom smislu, vidjelo bi se da su Poljska i Hrvatska prostori dugih i mnogih borbi, dok su Češka i Srbija prazni prostori. Tko, na primjer, dođe sa sjevera ili istoka prema Srbiji, smjesta je u Skoplju. Tko pođe od Skoplja, smjesta je na Dunavu. Srbije nema u strateško-vojničkom smislu. Ni Češke također. Njihova je funkcija u strateško-vojničkom smislu predati se i ništa drugo.

Srbi u Hrvatskoj misle da su se borili u funkciji Srbije. U funkciji Srbije oni su se predali kao i svi Srbijanci. I da nisu bili na tlu Hrvatske, prešli bi rat mutno i mirno kao i njihovi pređi za vrijeme turskih stoljeća ili kao Česi za vrijeme Hitlera.

Obrambena egzistencijalna snaga Hrvatske od bitne je važnosti za cijeli Istok u pokretima sa Zapada prema Istoku i obratno. Turska je imala svoju zadnju snagu na području Hrvatske.

Sve ovo dokazuje da hrvatski prostor definira funkciju međunarodnog reda, na kojoj se ima stvarati i razvijati njegova međunarodna politika, te je dužnost Hrvata da toj funkciji daju život i dinamiku.

U tu svrhu Hrvatska se ne treba podređivati tuđinskom imperijalističkom mesijanizmu i ideološkim zabludama da bi našla svoju sigurnost i svoj egzistencijalni smisao, kad sama definira po sebi i u sebi svoj smisao.

Hrvatska nema što tražiti za svoju sigurnost i za svoj egzistencijalni smisao na području Austrije, Mađarske, Srbije i Italije, kad su sve ove zemlje u naponu svojih moći definirale koncepcije propasti, zla i besmisla na našem prostoru i za svoj prostor. Mi to nismo za njih, jer u nama leži rješenje za sigurnost i egzistencijalni smisao i naš i njihov.

U postojanju jake Hrvatske nema opasnosti za Srbiju, na primjer, ili Mađarsku, nego ih Hrvatska naprotiv čuva. Od nas se ima polaziti u postavljanju rješenja za sve njih – jer su oni potpuno propali sa svim svojim rješenjima. Mi trebamo definirati rješenje Istoka Europe. Ustvari mi i Poljaci. Svi oni koji su to zaboravili, a među te spadamo i mi i Poljaci, svjesno ili nesvjesno upropastili su sebe i Europu.

Što su dobili Nijemci rušenjem Poljske? Ruse u Berlinu. Što su dobili Talijani rušenjem hrvatske države? Tita i Ruse u Trstu.

I što Hrvati imaju tražiti također na terenu takvih političkih primitivizama? Niti išta korisna i pametna imaju tražiti niti naći, nego se samo učiniti istim takvim nesretnim i neuravnoteženim faktorom europske politike kakve su ove njima i slične zemlje bile kad im je Bog dao priliku da budu odgovornim graditeljima sudbine svoje i svojih bližih. Hrvatska mora sama dati i izgraditi svoju međunarodnu političku liniju, a ne tražiti je tamo gdje vlada praznina i inferiornost. Misija je naših susjeda prema nama i prema Europi povijesno propala. Naš je red, na nama je odgovornost misije prema našim susjedima i prema istoku Europe, i toga moramo biti svjesni.

U Hrvatskoj se ne može naći ni jednoga čovjeka koji bi optužio Srbe ili Mađare što nisu branili Hrvatsku jednostavno zato, jer Hrvat ne može ni pomisliti da bi oni to mogli učiniti kad to jednom sami Hrvati ne mogu.

Naprotiv Srbi i Mađari nalaze u tisućugodišnjem sjećanju razloge da Hrvatima prigovaraju i da od Hrvata računaju da ih mogu braniti, kad oni sami to ne mogu učiniti. Srbi, na primjer, napadaju Hrvate zbog propasti Jugoslavije, ali sebe ne, jer znaju da se može napadati samo onoga koji je doista mogao izvršiti jedan zadatak. Hrvati su mogli braniti, pa makar i ne obraniti Jugoslaviju da su htjeli, ali Srbi je nisu mogli ni braniti ni obraniti, i stvarno to nisu ni učinili, niti će to ubuduće učiniti. Hrvati su prije tisuću godina obranili Srbe od najmoćnijih vladara onoga doba, jer se sami Srbi nisu mogli ni braniti ni obraniti kad je bugarska vojska prešla Srbiju, kao što su to uostalom učinile sve vojske još od rimskih vremena. Srpski prostor nema otpornu snagu. Pa ako se tome prostoru podredi Hrvatska pomoću međunarodnih sila, onda to znači potpuno uništiti snagu cijeloga Juga i dosljedno cijeloga Istoka Europe, što je i dokazano postojanjem Jugoslavije.

Jedino smo mi kroz povijest dokazali da predstavljamo antiimperijalističku prostornu i moralnu strukturu i jedino smo mi branili svakog našeg susjeda u njegovim teškoćama, pa čak i Srbiju, kad smo bili moćni. Naše su mogućnosti i povoljne prilike bile mnogobrojne da izrazimo nadmoć prema svojim susjedima, ali u našoj strukturi nije bilo impulsa za to.

Prema tome sigurnost prostora u povijesnom smislu počiva na postojanju čvrste Hrvatske i na njenoj solidarističkoj odgovornosti u funkciji sigurnosti cijeloga Istoka Europe. Ako Europa hoće da njen Istok bude egzistentan u civilizaciji svijeta, onda to mora biti prije svega Hrvatska.

Poljska je doduše postojala, ali Hrvatska je bila u ropstvu, slaba i uništena u vlasti izdajnika, te prema tome ni Poljska nije mogla izvršiti svoju funkciju, jer je odsustvom Hrvatske bio slomljen cijeli Jugoistok Europe. Hrvatska je time dokazala i pokazala, slaba i odsutna da ne može biti svjetske politike na prostoru Istoka Europe bez nje, mimo nje i protiv nje.

Povijest zna i to da Hrvatska raspolaže s najvećom osobinom s kojom može raspolagati jedna potpuno čvrsta personalnost: izvršenjem obveza i ugovora, što u funkciji solidarističke odgovornosti predstavlja jamstvo najvišega reda.

Ako se samo sjetimo prošlog rata, moramo utvrditi da je poredak koji je počivao na odgovornosti Poljaka, Čeha i Srba izrazio samo Poljsku kao odgovornog čimbenika, dok su Srbi i Česi kapitulirali i izrazili oportunizam, čime je dokazano da je poredak počivao na krivim očekivanjima.

Hrvatska se naprotiv izrazila u svojim obavezama kao vrlo čvrsti elemenat savezništva, s kojim se, na primjer, Italija uopće ne može ni uspoređivati, nego tek samo nacije kao Japan, Njemačka, Engleska i slično.

Jedan narod koji je kroz povijest dokazao antiimperijalističku strukturu, solidarističku odgovornost i jamstvo u izvršenju obveza predstavlja stvarni i ozbiljni elemenat za stvaranje sustava slobode i sigurnosti. Hrvatska u vladavini slobode, Hrvatska nezavisna predstavlja superiornu funkciju za sve svoje susjede i za sam Istok Europe.

Kako se prema tome smije misliti da je sve propalo, da je propalo ono što je vjekovima analizirano na našem prostoru, a samo zato što je na njemu zaigrala kolo skupina ideoloških smušenjaka uz pomoć međunarodne koegzistencijalističke tuposti.

Duh slobode koji pripada budućnosti naš je duh, naša je povijesna struktura. Naši su susjedi bili moćni i danas su još u prednosti, iskorišćujući zadnji period mraka, barbarstva i nasilja. Uništenjem toga perioda, naša je funkcija očevidna. U njoj će i naš Jadran postati slobodnim, europskim morem. Bit će mađarsko, srpsko, češko, slovačko, austrijsko, poljsko i talijansko more tek onda, kad na njemu bude postojala solidaristička odgovornost i jamstvo hrvatske slobode.

Uzalud, dakle, negirati Hrvatsku i Hrvate, kad njihova pozicija odlučuje o stabilnosti velikog dijela Europe.

Kad, dakle, zastupamo stajalište Hrvatske države za hrvatski prostor, onda se tu ne radi o nekom nacionalističkom šovinizmu, nego o potrebi da se po slobodi i nezavisnosti hrvatskog prostora stvori nužna baza za slobodu, red i sigurnost kako hrvatskog naroda, tako i svih naroda Istoka Europe. (1956. – Republika Hrvatska, 20:2/7)

2. POTREBA PLURALIZMA U VANJSKOJ POLITICI 

Potreba pluralizma u vanjskoj politici

Po naravi demokratskog sustava mijenjaju se i vlade i stranke na vladi, te se prema tome češće i odlučno mijenja korak i sklad među zapadnim silama. Kako stvari izgledaju, postoje značajne razlike ne samo u pogledima između sjevernoameričke Republikanske i Demokratske stranke, nego i unutar samih stranaka, pa Konzervativne i Laburističke stranke, kao i unutar njih itd., što nikako ne dopušta da se u svim i svakom slučaju vrši generaliziranje u upotrebljavanju riječi Amerika, Engleska, Francuska, Italija itd., i u odgovarajućem djelovanju. Ove opće oznake treba upotrebljavati kada se misli na službene odluke i odnose odgovornih vlada, ali kada se radi o utvrđivanju različitih političkih mogućnosti, onda se ne smije zaboraviti, da u onoj zemlji koju se zbog izvjesne stvari napada pod njezinim nazivom, mogu postojati vrlo jake struje i stranke koje isto misle kao i onaj koji napada. U takvom, dakle, slučaju postoji mogućnost suradnje i u takvoj suradnji mogućnost aktivnog čekanja da se stvari promijene. Sasvim je, dakle, prirodno da se ovakve pojave moraju razlikovati u praktičnoj politici.

Tko misli da je u današnjem stanju međunarodne politike na demokratskom području moguće voditi očevidno jasnu i točno uperenu jedinstvenu politiku, taj može komotno sanjati o jedinstvu, ne shvaćajući možda dovoljno da je nemoguće obraćati se jedinstveno na sve strane, na sve mogućnosti, na sve ideologije i na sve vlade, na sve stranke, na sve promjene, na sva iznenađenja, na sva rivalstva, na sve interese, na sve gluposti itd. To je tako u prirodi života, u prirodi događanja, u prirodi odnosa među ljudima i skupinama. Kad bismo mi mogli strpati svu međunarodnu politiku u jedinstvenu poziciju prema našem nacionalnom zahtjevu, onda bi bilo prirodno suprotstaviti tome i jedinstvenu odskočnu podlogu. Ali što da radimo kad ima stotinu ušiju od kojih svako želi čuti muziku na svom valu, a život ne podnosi jedinstvene skupine koje bi svoju muziku slale na svim valovima. 

Život kaže da demokrati slušaju muziku najradije na demokratskom valu, sa demokratske postaje, komunisti na komunističkom valu s komunističke postaje itd. Postaju, koja bi u sebi bila jedinstvena kompozicija i slala svoju muziku na povoljno prihvaćanje i komunistima i kršćanima, i fašistima i kapitalistima, i socijalistima i svim mogućim strujama i interesima, može se zamisliti kao jedan monstrum, ali ne kao životnu funkciju.

Mudrac koji bi točno znao što će se dogoditi (ne radi se o onima mnogima, koji poslije izvjesnog događaja kažu: pa ja sam kazao, ja sam točno znao da će se dogoditi…) imao bi pravo nametnuti jedinstvenu bazu, jednu muziku na jednom valu, uperenu na jedno uho.

Međutim, zar nam nije povijest dokazala kako nam je uvijek manjkala truba i za drugu stranu (i zar samo za drugu?). Zar su zaboravili svoje riječi oni koji su govorili da smo za vrijeme rata trebali odvojiti trubače i za drugu stranu, u obliku posebnih jedinica u šumi, u obliku političkih ljudi koji bi vani djelovali, kad je u tom pogledu potpuno zakazala „kraljevska” emigracija Hrvatske seljačke stranke. Organičnost života ne priznaje teoretske, mehaničke pretpostavke na temelju kojih bi se politika mogla voditi upućivanjem jednih u Moskvu, drugih u Berlin, trećih u Washington, četvrtih u Vatikan, petih u šumu iz jednog jedinstvenog sjedišta. Takvi su uvijek samo poslanici i ništa drugo. Nikakva gluma i vještina nije dostatna da iskusnom oku sakrije pomanjkanje organične pozadine u zastupanju jedne, druge, treće, četvrte itd. politike. Život ne priznaje ove vještačke kombinacije, nego traži realnost, a za komunizam, na primjer, predstavljaju realnost komunisti, a ne skupina poslanih da glume komunizam, i tako na svim drugim područjima. Prema tome mi moramo imati žive, stvarne, razvijene političke skupine, koje će hrvatsku muziku svirati na organskom živom valu koji može prodirati do odgovarajućih postaja. (1952. – Republika Hrvatska 5/6: 2/3)

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

Nastavit će se

Hrvatsko nebo