Sinoda je prigoda za cjelovitu obnovu Crkve

Nakon što je u nedjelju 10. listopada papa Franjo misnim slavljem u Bazilici sv. Petra otvorio sinodalni hod Crkve, to je 17. listopada pod geslom „Zato i dalje hodimo s Kristom u novosti života“ učinio i zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić na nadbiskupijskoj razini. Time je put Sinodi otvoren!

Sinode zacijelo ne bi bilo kada se ne bi osjećalo da je Crkva u krizi. Njezinih znakova i simptoma je mnogo. I mi, hrvatski katolici, čiji su pretci kroz stoljeća za Crkvu prolili more krvi i suza, osjećamo kako nekada „vojujuća Crkva“, a poslije II. vatikanskog koncila  „putujuća“, posljednjih desetljeća krivuda i nesigurno hoda kroz povijest. Je li to stoga što joj je put postao odveć uzak i strm ili je, možda, postao odviše ravan i širok? Pitanje s početka dakle više je nego životno, ono gotovo viče iz nas, iz nade i tjeskobe, no poglavito iz vjere u Krista i ljubavi za Crkvu.

Crkva je nakon Koncila, da bi se otvorila svijetu (nakana je bila plemenita), pošla putem na kojemu se malo-pomalo gubila razlika između „biti u svijetu“ i „ne biti od svijeta“. Uskoro se dijagnosticirala kriza zvanja, pa kriza teologije, uskoro i kriza vjere, na koju su se u novije vrijeme nakalemile afere, koje, osobito u zapadnim nacijama, uzimaju danak masovnim razočaranjem, pa i apostazijom. Istodobno, Crkva je pala pod povećalo svijeta, i svijet je ustanovio i objavio da nije sveta kako bi i koliko bi željela biti. Taj nedostatak svetosti očituje se u mnogim slabostima mističnog tijela Kristova – Crkve, što je Papa sasvim jasno dijagnosticirao rekavši kako je Sinoda “proces ozdravljenja vođen Duhom”.

To spasonosno poniženje Crkve, vidljivost njezinih rana (koje mnogi po zakonima „duha svijeta“ sa zadovoljstvom sole), podsjeća sada Crkvu koliko je važno da ne obljutavi, nego da bude sol svijeta. A da bi to mogla biti, valja čuvati i promicati Istinu – po Kristu, s Kristom i u Kristu, valja Krista ponovno staviti u središte svega. Kovid-kriza pokazala je ne samo pastoralno nesnalaženje nego i doktrinarnu nesigurnost. Ako smo iskreni, onda naime moramo priznati da, unatoč tomu što imamo stotine doktora i profesora, tisuće diplomiranih teologa i religiologa, razne komisije, urede, strukture, medije i tiskovne urede, držimo konferencije i simpozije i sl., nismo našli odgovor kako dati prvenstvo primarnoj ljudskoj čežnji – čežnji za Bogom, koja za svakog katolika ima sasvim konkretnu formu i sadržaj u živom, euharistijskom Kristu. Neki u tome, zacijelo s pravom, vide Božju pedagogiju. Bilo je dirljivo spoznati tijekom tih mjeseci euharistijskog „zaključavanja“ da su i oni koji nisu revni penitenti ni pričesnici osjetili veliku glad za Kristom u euharistiji, koju nikakve „duhovne pričesti“ nisu mogle zamijeniti.

Sinoda je sada prigoda za cjelovitu obnovu Crkve: duhovnu, intelektivnu, voljnu… Sinoda je prigoda da Krista učvrstimo na prvome mjestu svega što jesmo i za čim čeznemo. I da se podsjetimo da Crkva nije poslana rješavati probleme svijeta, nego svjedočiti Krista raspetoga (pa tek onda) i uskrsloga.  Koliko svijet po našem svjedočanstvu bude Krista spoznavao i prihvaćao, toliko će svjetlom razuma sam moći i znati rješavati vremenite probleme.

(rf)/MI portal/https://miportal.hr/Hrvatsko nebo