Deklaracija “socijalnog tjedna” – floskularno bez i jednog ozbiljnog prijedloga

Nedavno je u Zagrebu održan Šesti hrvatski socijalni tjedan, koji je razmatrao temu „Demografija – iseljavanje – migracije“. Tom je prigodom objavljena Deklaracija s četrnaest točaka, kojom „Crkva želi dati svoj doprinos u pronalaženju rješenja“.

Nakon svih nacionalnih programa demografske obnove, silnih javnih rasprava i apela demografa izumiranja i iseljavanja, i Crkva se Deklaracijom očitovala o tom problemu. No je li zaista? Prije svega, tema je to koja nije od jučer. Donositi ovakvu Deklaraciju sada, kada je voda već prešla preko grla, znači isprovocirati pitanje: (za)što se do sada čekalo? No kada je već donesena i objavljena, ovakva kakva jest, napisana uopćenim birokratskim politološko-sociološkim rječnikom, floskularno, bez ijednog ozbiljnog prijedloga, i, što je još važnije, bez imalo biblijskog i evanđeoskog duha i rječnika, bez ijedne riječi i poruke koja bi zaista bila kršćanska, katolička, i bez ikakve obveze i zahtjeva za vjernike i Crkvu u cjelini – što ona znači? Koga predstavlja? Komu govori? Čemu služi? Po čemu je ta deklaracija crkvena? Gdje je tu Crkva?

Ako smo iskreni, onda ne možemo ne priznati da, unatoč tomu što imamo stotine doktora i profesora, tisuće diplomiranih teologa i religiologa, razne komisije, urede, strukture, medije i tiskovne urede: unatoč našim sinodama, konferencijama, simpozijima i tjednima, nismo katoličkim rječnikom ponudili katolički odgovor na, kako se to kaže, izazove vremena. Crkva danas ima sve, ali joj nedostaje apostolski žar i proročki govor, govor koji  neće biti govor svijeta, nego će biti govor Crkve, kojoj je (uvijek!) glava Krist! Nedostaje joj samosvijest o sebi, svijest da ona nije puki zbroj pojedinaca koji „vjeruju u Boga“, nego nova kvaliteta,  koja je svjetlo i sol, kvaliteta po kojoj će ljudi spoznati, uzljubiti i prihvatiti Krista kao spasitelja i otkupitelja, a Evanđelje zaista biti dobra i radosna vijest.

Tvrd je ovo govor? Pa jest, tvrd je, ali sve drugo bilo bi guranje glave u pijesak. I stoga puštanje ovakvih „deklaracija“ u javni prostor, pisanih jezikom svijeta, bez prijedloga koji bi, koliko je do katolika, zaista bili lijek za bolesti društva i nacije, pisanih bez istinskog kršćanskog oduševljenja i proročke snage, bez radosti, utjehe i nade, samo umrtvljuje i ono malo energije i značenja katolika u javnome prostoru.

Jedan od najvažnijih dokumenata što ih je donio II. vatikanski sabor bila je pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ – „Radost i nada“, u kojoj u prvom paragrafu stoji: „Kršćansku zajednicu naime sačinjavaju ljudi, koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu Kraljevstvu“, dok u paragrafu 21. kao zadaću ističe: „Crkva naime treba da učini prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenoga Sina, neprekidnom obnovom i očišćenjem same sebe pod vodstvom Duha Svetoga.“ Nema li u Crkvi vodstva Duha, ne osjeća li se, uz ostalo i u proročkom govoru, ne može zaista biti ni Crkve u svijetu, niti u svijetu može biti radosti i nade. I zato, braćo i sestre, Duha, Duha  nam treba!

(rf)/MI portal/https://miportal.hr/Hrvatsko nebo