Što se želi postići klimatskom konferencijom u Glasgowu COP26?

Vrijeme:6 min, 54 sec

 

 

 

Sasvim slučajno upravo na kršćanski blagdan Svih svetih, u ponedjeljak 1. studenoga sastankom na vrhu svjetskih čelnika i čelnica počinje 26. konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. Konferencija je poznata pod kraticom COP, od engleskih riječi: conference of the parties – konferencija stranaka; ne misli se na političke partije, nego riječ „stranka“ znači sudionica s izvorno samostalnim pravnim ovlastima. Ovogodišnja će konferencija, COP26, nakon što se čelnici država i organizacija sastanu i raziđu, trajati na nižim odnosno resornim razinama do 12. studenoga. Okupit će 197 stranaka odnosno potpisnica Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC). Među strankama su i EU kao zajednička organizacija 27 država i sve države članice EU-a pojedinačno.

Domaćin je konferencije Ujedinjena Kraljevina, poznatija pod nazivom Velika Britanija. Ona će zajedno s Italijom predsjedati konferencijom. Na 26. konferenciji razmotrit će se napredak u vezi s obvezama preuzetima u pogledu cilja Pariškog sporazuma da se globalno zagrijavanje zadrži znatno ispod porasta temperature od 2 °C u odnosu na predindustrijske razine odnosno da se ustraje u nastojanjima da se porast ograniči na 1,5 °C.

Izaslanstvo EU-a predvodit će predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i slovenski premijer Janez Janša, u svojstvu šefa vlade države koja do 31. prosinca predsjeda Vijeću EU-a. Temelj za pregovore – u nastavku konferencije – na izvršnim i sektorskim i stručnim razinama o zaključnom dokumentu, koji se planira donijeti na kraju ove konferencije, bit će Izjave čelnika i čelnica sa sastanka na vrhu.

Dan uoči početka konferencije, a neposredno nakon dvodnevnog susreta na vrhu 20 gospodarski najjačih zemalja na svijetu G20, britanski premijer Boris Johnson izjavio je kako postoji „ozbiljan rizik“ da čelnici država ne postignu planirani sporazum. Naime, neke važne zemlje i veliki onečišćivači klime još uvijek ne pokazuju spremnost prihvatiti sve mjere kako bi se pokušalo porast globalne temperature ograničiti na 1,5 Celzijevih stupnjeva.  

Konferencija u Glasgowu trebala se održati prošle godine, ali je odgođena zbog tadašnjih mjera protiv kovida 19, kojima je mnogima bilo ograničeno ili otežano putovanje u druge države. Nekoliko mjeseci prije lani planiranoga skupa u Glasgowu, o temi borbe protiv klimatskih promjena na razini EU-a i na globalnoj razini stručni je članak u glasilu Hrvatskog društva za Ujedinjene narode objavio diplomat i analitičar međunarodnih odnosa Zdravko Gavran, inače od proljeća te godine i stalni suradnik Hrvatskog neba. Sada prenosimo taj članak, zato što daje osnovne podatke važne za razumijevanje klimatske problematike i aktivnosti povezanih s njom. 

 

Darko Daran Bašić, gl. urednik portala Hrvatsko nebo

 

Kolumna: Zdravko Gavran, bivši savjetnik predsjednika RH Franje Tuđmana, opunomoćeni ministar i voditelj Službe za analitiku MVEP-a: „Zelena agenda“, EU i UN

Posted on 11/05/2020

http://una-croatia.org/2020/05/11/intervju-s-gosp-zdravkom-gavranom-voditeljem-sluzbe-analitiku-mvep-a-zelena-agenda-eu-un/

Posljednjih godina na raznim se stranama i razinama govori i poduzima koliko se god može s ciljem ublaživanja nepovoljnih klimatskih promjena. One se mjere (neprihvatljivo velikim) globalnim porastom temperature, koji izaziva ili će do kraja ovog stojeća izazvati velike i dalekosežne poremećaje kao što su otapanje ledenjaka, dizanje razine mora, širenje pustinje, meteorološke šokove, promjene godišnjih doba… sve u svemu, dalekosežne promjene uvjeta u kojima živi biljni i životinjski svijet na planetu Zemlja. Mjere se te promjene i (sve većom) količinom ugljikovih i drugih za čovjeka, njegov habitat i atmosferu općenito štetnih i nezdravih kemijskih spojeva. Politikama borbe protiv klimatskih poremećaja bave se i brojne međunarodne organizacije, državna tijela, znanstvene ustanove i civilne udruge.

U siječnju je Europska unija pokrenula „Europski zeleni plan“, koji predviđa 47 područja sustavna djelovanja u energetici, prometu, industriji, graditeljstvu, poljoprivredi i proizvodnji hrane, turizmu, digitalnim industrijama i tržištima u desetljećima koja su pred nama. Taj plan, koji u sljedećem sedmogodišnjem proračunskom razdoblju računa na jedan bilijun eura ukupnih ulaganja iz raznih izvora (manji dio došao bi iz EU-fondova), snažno će utjecati na razna područja, na gospodarstva i ukupne reforme, na društva i međunarodne trgovinske i druge odnose. Plan ima za cilj, uz ostalo, da se do 2050. postigne 85-90 postotna „ugljična neutralnost“, tj. da se emisija štetnih plinova smanji na minimum. To pak nije moguće bez krupnih strukturnih prilagodbi, među kojima je na prvom mjestu rast obnovljivih/alternativnih izvora energije uz istodobno smanjivanje, odbacivanje ili čak zabranjivanje uporabe fosilnih goriva, napose ugljena, a zatim i nafte. Što se tiče prirodnog plina, koji se među fosilnim gorivima smatra „najčistijim“ energentom, planira se primjena posebnih tehnologija kojima se sprječava izbacivanje u atmosferu („hvatanjem“) velikih količina CO2 koje nastaju izgaranjem prirodnog plina odnosno kojima se ugljikovi oksidi razgrađuju u daljnjim tehnološkim postupcima.

Ostvarivanje ciljeva za bolju klimu, time i za bolji okoliš, imat će enormne gospodarske i socijalne, ali i geopolitičke reperkusije. Najveći otpori javljaju se stoga iz ekonomskih razloga, recimo kod zemalja koje proizvode i troše ili izvoze najveće količine fosilnih goriva (što je bitno za njihove ukupne prihode). U ovom trenutku u Europi „Zelena agenda“ napose pogađa zemlje koje se u proizvodnji energije oslanjaju na velike količine ugljena kojim raspolažu, kao što su Poljska i Njemačka. Zato takve zemlje traže dodatnu potporu iz EU-fondova, napose iz „tranzicijskog fonda“.

S druge strane, ekološki „osjetljiva“ restrukturacija industrije ima svoju cijenu i učinke na međunarodne trgovinske odnose, napose u smislu (smanjene) kompetitivnosti. Zbog toga se EU-ov „Zeleni plan“ ne odnosi niti se može odnositi samo na države članice, nego će se primjenjivati, u smislu odgovarajućih carina, tarifa, sankcija i drugih instrumenata, i prema trećim zemljama u trgovinskoj razmjeni i u raznim oblicima primijenjenog i uvjetovanog multilateralizma odnosno slobodne trgovine. Tako će, primjerice, „zelene“ propozicije biti ugrađene i u kriterije odnosno u ’novu metodologiju’ u procesu približavanja (potencijalnih) zemalja kandidata Zapadnog Balkana članstvu u EU-u.

Klimatska i zelena agenda EU-a nije nešto što se događa izvan šireg konteksta. Naprotiv, putovanje koje je dovelo do nje krenulo je s razine Ujedinjenih naroda. Krupan korak učinjen je već davne g. 1992., kada su članice prihvatile Okvirnu konvencije u klimatskim promjenama (UNFCCC), koju je otad potvrdilo čak 197 zemalja. Pet godina poslije toga, 1997., UN je prihvatio i Protokol iz Kyota, kojim se predviđaju mehanizmi djelovanja, a napose monitoringa emisija štetnih plinova, a g. 2012. Amandman iz Dohe. Jedno vrijeme vladala je stagnacija, zato što siromašnije zemlje nisu bile u stanju provoditi nužne prilagodbe. No posljednjih godina, napose nakon prihvaćanja okvira za prilagodbe na 16. konferenciji u Cancunu 2010., klimatske su aktivnosti živnule. Ustanovljen je, sukladno Sporazumu iz CancunaOdbor za prilagodbe, koji je uz ostalo izradio program rada za razdoblje 2019. – 2021. te izglede do 2023. Ideja je da se siromašnijim zemljama financijski i na druge načine pomogne.

Klimatske promjene neće biti ni uspješne ni moguće ako ih bude provodio samo dio zemalja. Kao kruna svih dotadašnjih napora na razini UN-a održan je u Parizu skup UNFCCC-a na kojem je postignut Pariški sporazum. Njime je potvrđena središnja uloga Tajništva UNFCCC-a, osnovanoga još 1992., na poslovima davanja tehničke pomoći, potpore globalnom odgovoru na prijetnju klimatskih promjena, izradom ekspertiza itd. Tajništvo od 1995. ima sjedište u Bonnu, zapošljava oko 450 stručnjaka raznih profila i afilijacija iz više od stotinu zemalja. Ono održava i registar nacionalno dodijeljenih doprinosa (NDC). Trenutno mu je na čelu Patricia Espinosa. Tajništvo podupire i Marakeško partnerstvo za globalnu klimatsku akciju, koja uključuje i razne ne-državne aktere, a organizira ili potpomaže i druge aktivnosti.

UN-ove konferencije o klimatskim promjenama održavaju se jednom godišnje na različitim lokacijama, a na njima sudjeluje u prosjeku 25.000 sudionika. Prošle godine u prosincu takva je konferencija održana u Madridu – nazvana COP 25, kao 25. po redu konferencija sukladno Okvirnoj konvenciji (15. po Protokolu iz Kyota i 2. po Pariškom sporazumu). Na žalost, nije se baš „proslavila“, tj. nije došlo do suglasnosti u pogledu konkretizacije članka 6. Pariškog sporazuma, koji se odnosi na tržište ugljikovih spojeva i na druge oblike međunarodne suradnje u borbi protiv klimatskih promjena. Možda se u pregovorima ne uspiju usuglasiti propozicije za međunarodnu trgovinu emisijama štetnih plinova (jedna zemlja plati drugoj da bi joj se i to uračunalo u nacionalni doprinos propisanim smanjenjima koje sama ne uspijeva posve ostvariti). U tom slučaju, oči međunarodne javnosti trebale su biti još više uprte prema Glasgowu, gdje se najesen trebala održati COP26, ali koja, je, prema najnovijim informacijama, zbog pandemije odgođena.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori