Riječ uredništva – povezanost nebeske i zemaljske domovine

Blagdan Svih svetih i odmah nakon njega Dušni dan otvaraju pred kršćanima i svim ljudima jednom godišnje vrata prema carstvu na ovoj zemlji umrlih. Prisjećamo se onih koji su ovdje ikada živjeli, a ne žive više. Posvješćujemo si da je smrt, jednako kao i začeće i rođenje, i sve ono između začeća i smrti, bitna i neotklonjiva sastavnica života, života koji se na neki drugi način od ovozemaljskoga proteže u budućnost, u vječnost.

Iako su ta dva spomendana, od kojih je prvi zapovijedani blagdan, praktički u našim životima i praksi danas gotovo stopljena u jedan, svaki put mora se iznova podsjetiti da je među njima velika i ključna razlika. Prvi je blagdan – svetkovina, dan u koji mi koji vjerujemo u Krista i koji vjerujemo Kristu slavimo Božje spasenje i prelazak u raj onih koji su na zemlji nedvojbeno sveto živjeli i koji su drugima svijetlili kao svjedoci vjere i ljubavi, kao svjetionici svetosti ili kao mučenici. Slavimo one koje je Crkva takvima proglasila, ali ne samo njih, nego i sve one nepopisane, neznane i nebrojene za koje nije proveden crkveni postupak proglašenja blaženim ili svetim, a koji sigurno već jesu „na nebu“, u stanju vječnog blaženstva u Bogu i kod Boga. Prvo i najizvrsnije takvo biće koje je već kod Boga, i to za cijelu vjekovječnu vječnost, a koje jest samo čovjek, ne i Bogočovjek, jest Marija, „Majka Božja“, „Bogorodica“, „Sveta Djevica“, „Zaštitnica kršćana“. (I nju i Isusa više se puta sa štovanjem spominje i u Kur’anu.)

Drugog dana sjećamo se bliskih i znanih i neznanih i zaboravljenih pokojnika, i onih za koje nema tko moliti, u molitvi za njihove duše, za skraćivanje svima njima muka u čistilištu, kako nam to otkriva i dočarava Sveto pismo i katolička predaja, za njihovo što skorije pročišćenje i povratak u puninu Božje milosti i blizine nebeskom Ocu. Palimo svijeće, grobove urešujemo cvijećem, molimo se za njih bilo na grobljima bilo na drugim mjestima, pa tako i za one čiji grobovi ne postoje ili nam nisu poznati. 

Neke druge kulture nemaju takvo štovanje svetih ni molitve za pokojne kakve poznaju kršćanstvo, i brojne druge religije, koje su nastajala ponajviše bez Objave, iz pukog nemirenja čovjeka sa smrtnošću, kao izrazi neiskorjenjive i neuništive težnje svih ljudi za time da ljudski život nikada ne prestane. Kršćanstvo pak, po božanskoj Objavi, poznaje i molitvu svetima i molitvu sa svetima, poznaje „zajedništvo svetih“, povezanost one vječne nebeske i ove prolazne zemaljske domovine, a u duhovno-religioznom smislu Crkve – zajednice krštenih i vjerujućih i svih onih koji su u nadi Spasenja i u žudnji za Spasiteljem, i za koje bi se moglo smatrati da su „kršteni željom“.

U tom smislu, uredništvo Hrvatskog neba želi svojim čitateljima mir i Božji blagoslov, utjehu svim žalosnima i tugujućima, poticaj i nadahnuće svima čija je potreba i dužnost moliti se svetima i za duše pokojnih, svima koji ih se sjećaju i koji time na najbolji način potvrđuju jedinstvo ljudskog roda u težnji k vječnosti, k pročišćenju i k posvećenju duha, duše i samog ovozemaljskog života. 

Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo