Improvizirana satnija – crtica iz života dr. Ive Korskog

Hrvatski političar i publicist, dr. Ivo Korsky (1918.-2004.), dugogodišnji predsjednik Hrvatske republikanske stranke (1968.-1991.) i urednik stranačkog časopisa Republika Hrvatska, bio je jedan od prvaka hrvatske političke emigracije i ujedno jedan od njezinih najutjecajnijih intelektualaca.

Prisiljen napustiti domovinu nakon sloma NDH, dr. Korsky je svoj novi dom, zajedno s mnoštvom Hrvata, našao u Argentini, u Buenos Airesu, gdje je 1951. postao članom netom osnovane Hrvatske republikanske stranke (koja će nakon uvođenja višestranačja i demokracije nastaviti djelovati u domovini pod imenom Hrvatska republikanska zajednica, sve do svoga gašenja 2016.). Kao predsjednik HRS-a dr. Korsky je 1974. prigodom osnivanja Hrvatskog narodnog vijeća, krovne udruge hrvatske političke emigracije, izabran za njezina dopredsjednika, te potom, u dva mandata, za sabornika. Uz brojne članke koje je objavljivao u različitim emigrantskim časopisima, koji otkrivaju kako je riječ bila o vrhunskom hrvatskom intelektualcu, njegova knjiga Hrvatski nacionalizam (Zagreb: NZMH, 1991.) jedno je od temeljnih djela hrvatske političke misli nacionalne orijentacije.

Svoj politički put dr. Korsky započeo je pak znatno prije toga, još kao sveučilištarac, kada se po dolasku na studij prava u Zagreb g. 1935. priključio Marijinoj kongregaciji akademičara, Sveučilišnome pododboru Matice hrvatske te, krajem iste godine, ustaškom pokretu. Kako je zbog svog političkog djelovanja više puta bio uhićivan, proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao je u zatvoru na Savskoj cesti. “Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske”, kako sam navodi, „bio sam prvo ustaški dužnosnik i dužnosnik Ustaške mladeži, a zatim u vojsci ustaški časnik” (Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, str. 408.) Tijekom tog razdoblja dr. Korsky je obnašao dužnost sudca Ratnoga suda II. ustaškog stajaćeg zdruga (1943.), dok je pred kraj rata promaknut u čin satnika i imenovan sudcem Kotarskog suda u Stocu (1944.)

Židovski biografski leksikon

U jednoj svojoj bilješci, uz koju stoji njegova rukom dopisana napomena „Ne znam kojom sam prilikom zapisao tu bilješku. Vjerojatno između 1994. i 1997.” i koju ovom prigodom prenosimo u cijelosti, dr. Korsky prisjetio se epizode iz tih ratnih dana.

Dr. sc. Ante Birin

* * *

Improvizirana satnija

Početkom jeseni 1944. VI. ustaški zdrug povukao se je iz Imotskog izgubivši pri tome dobar dio ljudstva koje se nije htjelo udaljiti iz svog rodnog kraja. Prvo smo se zaustavili u Posušju a zatim, u okviru općeg povlačenja, što je bilo posljedica njemačkog povlačenja iz Grčke, zaustavili smo se u Širokom Brijegu gdje smo zauzeli obrambene položaje da sa zapada zaštitimo Mostar. Zdrugom je zapovijedao ustaški pukovnik Frano Primorac, a stajao je pod operativnim vodstvom domobranskog generala Zorha koji je imao svoje sjedište prvo u Dubrovniku a zatim u Mostaru. 

Kad nadporučnik, časnik-sudac, nisam imao mnogo posla, jer su vojnici bili stegovni, pa mi je bilo malo dosadno. No ne za dugo. Uskoro su partizani počeli napadati, a sjeverna obrambena linija koju su držali pripadnici njemačke divizije “Prinz Eugen” nije bila ni čvrsta ni pouzdana. Saznao sam u našem stožeru da se očekuje veći napadaj. 

Onih dana stigla je u Široki Brijeg skupina od 20 mladih dočasnika koji su upravo bili završili Dočasničku školu u Osijeku i još nisu bili dodijeljeni u pojedine jedinice. Upitao sam pukovnika Primorca, ne bi li mi mogao dati zapovjedništvo nad tim mladićima i pravo da pogledam u skladištu što imamo od neupotrijebljenog oružja, da bismo pomogli u obrani. Dao mi je dopuštenje i s dečkima smo u skladištu otkrili šest teških strojnica različitih kalibara i tipova i dva bacača. Ovo je oružje bilo namazano i pohranjeno, jer nije bilo odgovarajućeg streljiva.

Uzeo sam 5-6 dočasnika i neki stari mali kamion i otišao sam do njemačkog skladišta, jer smo znali da imaju streljiva koje im nije trebalo. Zamolio sam zapovjednika skladišta da mi dade nekoliko sanduka toga streljiva, no on se je nećkao, jer da nema dopuštenje od svoje divizije koja je u onaj čas imala privremeno sjedište u Ljubuškom. Rekao sam dečkima koji su stajali pred vratima da nisam uspio, a jedan od njih mi odgovori: “Nádporučniče, Vi dobro govorite njemački. Zabavite malo toga njemačkog zapovjednika a mi ćemo razgovarati u skladištu s nekim dočasnicima, banatskim Švabama, s kojima se možemo sporazumjeti.”

I tako nastavih pregovarati nekih desetak minuta, naravno bez uspjeha, dok se nije na vratima pojavilo nasmijano, skoro dječačko lice jednoga od mojih dočasnika. Namignuvši mi upita me, ne bi li smo mogli krenuti nazad u naš stožer. Otišli smo i kad smo stigli do tvornice duhana, otkrili su mi veći broj sanduka s potrebnim streljivom i priličan broj mina za naše bacače. Nisam ih pitao kako su se snašli sa Švabom, nego sam od službujućeg časnika zatražio dopuštenje da se smijemo popeti na krov tvornice i da tamo pokušamo postaviti naše teško oružje. 

Bilo je dosta hladno i pomalo kišovito, a već je počeo padat mrak. Svi smo bili u ljetnim odorama te sam odlučio spustiti se na četvrti ili treći kat (ne sjećam se točno) i počeli smo uređivati strojnička gnijezda kod prozora. Započelo je sastavljanje i čišćenje pojedinih strojnica. Dočasnici su bili veoma vješti i kod malih svjetiljka i lojanica radili su marljivo kao mravi. Oko ponoći imali smo spremne dvije strojnice, no nastavili smo spremati i ostale. Kad je započeo partizanski napadaj, na opće iznenađenje napadača kao i Nijemaca koji su bili ispred (i ispod) nas, s visine su se oglasile naše prve dvije austrijske Schwarzlose. Pred zoru imali smo već u “pogonu” daljnje dvije strojnice, a kad je zadanilo, dovršili smo sa spremanjem pete i šeste strojnice i naših bacača koje nismo upotrijebili, no koje smo već slijedeći dan zajedno s četiri dočasnika morali predati drugoj jedinici za osiguranje prilaza Širokom Brijegu. Ova moja improvizirana jedinica ostala je na položaju samo još dva dana i kad se po noći oglasila, od jeke se činilo da ima dva puta toliko oružja od onoga što je stvarno imala. Zatim su strojnice u izvrsnom stanju i opskrbljene streljivom, bile dodijeljene drugim jedinicama, a ja sam se oprostio od tih dragih mladića s kojima smo drhćući od zime, no suhi jer smo bili pod krovom, proveli tri dana braneći Široki Brijeg.

Kao star čovjek sjećam se njihovih mladenačkíh lica i njihove stege i sposobnosti.

Dr. Ivo Korsky

Ne znam kojom sam prilikom napisao tu bilješku. Vjerojatno između 1994. i 1997.

Ante Birin/Hrvatsko nebo