Što je bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti?
Vrijeme:4 min, 3 sec
„Proces integracije i stvaranja većih zajednica naroda služi održanju zapadno-kršćanskih vrijednosti koje daju smisao našem životu. Nadalje, on služi socijalnom napretku i materijalnom blagostanju, što se u demokratskom svijetu može postići ne u suprotnosti, nego u skladu sa slobodom osobe i naroda” (Konrad Adenauer, govor u Foreign Press Association u Londonu, 1951.).
Članice EU-a moraju ozbiljno raspraviti o tome kamo ide blok 27 država da bi ublažile i riješile prijepore, poput onoga s Poljskom u vezi s vladavinom prava, rekla je u petak 22. listopada 2021. u Bruxellesu njemačka kancelarica na odlasku Angela Merkel pri svom posljednjem sudjelovanju na samitu EU. A nakon tog skupa dodala je pred novinarima kako “postoji problem neovisnosti pravosuđa…. ali to otvara i pitanje kamo ide EU, što su europske nadležnosti, a što nadležnosti nacionalnih država”.
Mađarski premijer Viktor Orban osudio je 23. listopada u Budimpešti odnos EU-a prema Mađarskoj i Poljskoj, usporedivši Uniju s negdašnjim SSSR-om. “EU nam govori i ponaša se prema nama i Poljacima kao prema neprijateljima”, rekao je na skupu u prigodi obilježavanja protusovjetskog ustanka iz g. 1956. Dodao je: “Bruxellesu bi bilo dobro razumjeti da nas ni komunisti nisu uspjeli nadjačati. Mi smo David, a Golijatu bi bilo bolje da ga izbjegava”, istaknuo je i podupro Poljsku u sukobu s Bruxellesom u pitanju neovisnosti sudbene vlasti i prvenstva, za Poljake, prava EU-a nad poljskim ustavom ili obrnuto.
Na međunarodnoj konferenciji Hrvatske paneuropske unije koja se 22. i 23. listopada održala u Zagrebu predsjednik Njemačke paneuropske unije i dugogodišnji zastupnik u EP-u Bernd Posselt (CSU) rekao je: „Tko je zapravo suveren Europe i kako se taj suverenitet može provoditi u praksu? Europa je više od zajednice nacionalnih država na koju su nacionalne države prenijele dio svoga nacionalnog suvereniteta. No to se ne osjeća odviše, čak se osjeća proces re-nacionalizacije Europske unije. Svi smo mi pojedinačno nositelji europskog suvereniteta, a i nositelji nacionalnih suvereniteta. Mi smo im ga posudili i trebamo dio dati Europi, ali tako da nacionalne države ne budu ugrožene u pitanjima koja mogu same dobro rješavati”.
EU nije ujedinjena, već je duboko podijeljena na istočnu i zapadnu, na lijeve i desne, na liberalne demokrate i autoritarne populiste, na bogate i siromašne, na katolike i katolikofobe, na globaliste i antiglobaliste, na „pro-life” i „pro-choice”, na patriote i apatride, na poslušne i neposlušne, itd. ’Bruxelles’ svaki put više sve više zastupa zapadne, lijeve, liberalne demokrate, bogate, katolikofobe, antiglobaliste, „pro-choice”, apatride i poslušne, itd. Čini se da će svi koji se ne uklapaju u njegovu „viziju” dobivati osim pogrdne etikete raznovrsne kazne ili biti isključeni.
Bruxelles se, očito, odrekao Adenauera (i Schumana, i Monneta i De Gasperija). A kako i ne će kad se prethodno odrekao i Boga. Promatra li se njezino političko i upravno središte, Europska unija polako se ali sigurno odriče Europe. Kao da ne uspijeva razumjeti svu širinu i unutarnju različitost Europe ni voditi brigu o njezinim problemima. A takvim odnosom riskira sporo ali sigurno propadanje ideje o ’ujedinjenoj Europi’.
Sada pokojni akademik Slobodan Novak neposredno je prije ulaska Hrvatske u EU napisao:
„A Europska unija, međutim, samo je još jedna teritorijalno-administrativna birokratska, nadnacionalna politička formacija, interesna zajednica suprotstavljenih gospodarstava, industrije, trgovine, novčarstva. Na njezinim transparentima, proklamacijama, rezolucijama, na njezinim zastavama i panoima nema ni jednog velikana europske prošlosti, baš kao što ih nema ni na njezinim novčanicama. Jer Aristoteli, Shakespearei, Leonardi, Goethei, ili Boškovići i Tesle očito i nisu začetnici ovakova partnerstva i savezništva – nego duhovnog zajedništva. Netko bi možda još rekao: EU je Cosa nostra velikih i bogatih imperijalnih sila, varijantna supstitucija neokolonijalnih aspiracija nad malima, kao nad egzotičnim garnirungom, kao nad proširenim tržištem i izvorom sofisticirane eksploatacije. Nad onim malima koji su ostali siromašni (bolje reći, materijalno prikačeni), jer nisu s velikom civiliziranom Europom dijelili kolonijalno carstvo crnog kontinenta i dalekih mora, nego samo kulturne i poneke civilizacijske tekovine, ali uz krvni danak.”
Reklo bi se da ni sadašnji predsjednik vlade Andrej Plenković nije otpočetka zamišljao takvu Europsku uniju, ili je tada samo glumio da ju takvom nije zamišljao. On je naime prije 11 godina na međunarodnoj konferenciji izjavio i ovo:
„Stvarna vizija i cilj Pape (Ivana Pavla II.) za Europu ostala je, na žalost, nedostižna: … Papin apel, na tragu Roberta Schumana i drugih katoličkih ’otaca utemeljitelja’, da se u europskom ustavu zapiše pozivanje na Boga, odnosno navode kršćanski korijeni Europe, ostao je mrtvo slovo.” (Govor državnog tajnika za europske integracije, mr. sc. Andreja Plenkovića; Poljsko-hrvatska znanstvena konferencija „Ivan Pavao II. – Papa i Europljanin” Zagreb, 6. prosinca 2010.).
Iako zasigurno nije sve negativno, i zasigurno ima i podosta pozitivnoga u tomu što je Hrvatska u EU-u, a ne recimo u Mesićevu ’regionu’, ne smijemo nikad izgubiti iz vida da „jedini bezuvjetni cilj hrvatske političke djelatnosti jest i mora biti sačuvati samostalnu hrvatsku državu” (dr. Ivo Korsky).
M.O./Hrvatsko nebo
