Damir Pešorda: SUPERMENOV SIN

Superman je jedan od onih američkih stripovskih junaka koji su planetarnu popularnost stekli prelaskom na filmsko platno tako da je moj doživljaj Supermana presudno oblikovan istoimenim filmom Richarda Donnera s Christopherom Reeveom u glavnoj ulozi. Superman  je s jedne strane vanzemaljskog podrijetla što konvenira  s glavnim trendovima u okviru suvremene mitologije dvadesetoga stoljeća, a s druge strane je nepokolebljivi ”borac za pravdu i američki način života.” Upravo to potenciranje kriptonsko-američke iznimnosti zasmetalo mi je i kada sam film prvi put gledao početkom osamdesetih iako Americi i američkom načinu života bio kudikamo skloniji tada nego danas. Štošta se promijenilo od tada. Kako američki način života, tako i Superman.

Novi Superman je biseksualac, otkriveno nam je ovih dana.  Taj je novi, s cancel kulturom usklađeni,  Superman, zapravo Supermanov sin Jonathan Kent koji preuzima očevu ulogu superjunaka, počeo izlaziti u srpnju ove godine, a u studenom ćemo upoznati i njegovu simpatiju, novinara Jaya Nakamuru, najavljuju iz DC Comicsa. Ne znam… Možda me je vrijeme pregazilo, sigurno jest, ali nekako ne mogu zamisliti Supermana kako petlja oko dečkova rasporka. Ili ženskog Jamesa Bonda. Ali ne treba ni zamišljati, sve nam to uredno crtaju, opisuju, ekraniziraju – pa serviraju. Ne možemo ih izbjeći, htjeli to ili ne. Pa se rezignirano pitamo gdje se djenula pravda i s njom američki način života?

Sada tu nije više riječ o toleranciji drugih i drugačijih, nemojmo se zavaravati, sada se uspostavlja nova norma. Ili novo normalno, kako to sada vole reći. Kad se nova norma učvrsti, teško da će biti tolerantna jer nova norma nikada nije tolerantna. Zato mi se ne sviđa Superman biseksualac, ne što bih imao nešto protiv biseksualaca kao takvih, nego stoga što superjunaci uvijek utjelovljuju poželjnu normu, ideal kojemu klinci trebaju težiti. Nisam siguran da bi društvo u kojemu bi se biseksualnost etablirala kao ideal bilo uspješno i za život poželjno društvo. Bilo kako bilo, jedno je izvjesno: tendencija revidiranja seksualnih, rasnih i drugih obilježja junaka iz područja pop kulture svjedoči da je u tijeku veliki projekt preodgajanja širokih masa i stvaranja vrlog novog svijeta.

Ipak, kada bolje razmislim, Supermanova slavna rečenica kako se on bori za pravdu i američki način života aktualna je i danas. Samo što su se, kao što sam i prethodno konstatirao, i pravda i američki način života promijenili. Što je pravda i što je poželjan način života, uvijek odlučuju društvene elite čak i kada se čini da neke trendovi i mode kreću odozdo, iz baze. Čak i kada elite ne biraju za sebe takav način života koji se propagira kao poželjan. Onoga trenutka kada elite nisu u stanju diktirati trendove, one su već postale nepovratno dekadentne i silaze s povijesne pozornice i zamjenjuju ih nove elite. Je li identitetsko poigravanje sa superjunacima stvar dekadencije  ili dio velikog plana dekonstrukcije kršćanske civilizacije, teško je reći. Vjerojatno je u pitanju i jedno i drugo, ali i još ponešto jer stvarnost nikada nije jednoznačna.

Dakle, Superman je još uvijek na istom zadatku: prenositi nadmoć američkog poimanja pravde i američkog načina života diljem kugle zemaljske. Međutim, teško je nama stiješnjenima između istoka Zapada i zapada Istoka, ovaj put navijati da Amerika pobijedi kao što smo nekoć, za vrijeme blokovske podjele, navijali. Jedina suvisla alternativa nadirućem ideološkom ekstremizmu sa zapada i islamskom ekstremizmu s istoka rađa se na srednjoeuropskom prostoru od Mađarske do Poljske. Alternativa koja se temelji na kršćanstvu s jedne strane i demokraciji unutar okvira nacionalne države s druge strane.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo