Zdravko Gavran: Kakvo iskustvo s kovidom 19 imaju amiši?

Sve u svemu, amiško iskustvo ide u prilog onima koji su, u osnovi, zagovarali „švedski model“, kojim je stanovništvo planski prepuštano (doduše nadziranoj i doziranoj) zarazi i umiranju određenog broja, uglavnom starijih ljudi s drugim zdravstvenim slabostima i bolestima, a koji bi se ionako u nekom skorom trenutku zarazili, radi općeg stjecanja „imuniteta krda“. Sve to bez uvođenja drastičnih mjera i bez prevelikog narušavanja redovnog života, radnih aktivnosti, obrazovnog procesa i vjerskog okupljanja. I kakav je rezultat? Švedska je dosad ostvarila razmjerno manji broj umrlih od mnogih drugih zemalja koje su protiv zaraze novim koronavirusom poduzimale stroge, dramatične i drastične mjere, a koje su posvuda imale brojne nepovoljne, još uvijek neistražene ili nepredvidive, izravne i neizravne posljedice. A amiši su čuvali ono što im je najvrjednije: svoju vjersku praksu, svoje zajedništvo i svoj posebni i uvriježeni, zdravi i slobodni način života i borbe s bolešću daleko od bolnica, medikamenata i zdravstvenog sustava.

U Italiji je 18. listopada stupila opća zabrana dolaska na radno mjesto bez kovid-putovnice. Mnogi ljudi ostali su doma. Mnogi prosvjeduju i počinju opći štrajk. U Trstu su, koliko se doznaje, prosvjednici blokirali luku. Sve nacionalne i lokalne televizije prešućuju masovne prosvjede i ogorčenost u Italiji. Što će dalje biti u toj i drugim zemljama, sam Bog zna, no sada je situacija postala ozbiljna, s vrlo teškim socijalnim, a i prijetećim političkim implikacijama…

Dok se po mnogim zemljama cijepljenje i ostale „epidemiološke“, zapravo političke, mjere nameću i nastoje nametnuti čitavim društvima, i bez ulaženja u meritum stvari, koji bi trebalo prepustiti slobodnim znanstvenicima koji imaju savjest i osobnu čestitost i razumsku uravnoteženost, zanimljivo je pogledati iskustvo s kovidom 19 jedne male i specifične vjersko-životne zajednice u SAD-u. Riječ je amišima.

Amiši su neobična menonitska sekta proistekla iz luteranizma

Amiši su pripadnici konzervativne kršćanske skupine, zapravo vjerske sljedbe, sekte, u Sjevernoj Americi, poznate kao Stari red amiške menonitske crkve. Pojavili su se krajem 17. stoljeća kao sljedbenici menonitskog starješine Jakoba Ammanna odnosno anabaptizma (krštenje odraslih i slično), radikalnog ogranaka Lutherove reformacije. Emigrirali su davno u Ameriku. Žive u 28 američkih saveznih država, imaju (iako su se i oni raspali na stari i novi red) ukupno oko 250.000 pripadnika, drže se skupa kao čvrste zajednice vjere i tradicionalnog načina života, u sljedbu primaju mlade između 17. i 20. godine, čuvaju većinom njemački jezični identitet, žive skromno, na vrlo prirodan način i odbacuju brojne tečevine moderne tehnologije, kao što su, automobili i telefoni, a mnogi ne žele u svoje kuće uvesti struju.

Amiše se smatra najzdravijim ljudima na svijetu. Tvrdi se da uopće ne obolijevaju od raka i drugih bolesti koje na zapadu odnose milijuna života, isto tako ni od kardiovaskularnih bolesti, dok je autizam u amiškim zajednicama apsolutna nepoznanica. Jedu zdravu organsku hranu, bez aditiva, s mnogo dobrih masti te mesnih i mliječnih proizvoda, stalno su u kontaktu s prirodom, fizički su aktivni, konje i fizičku snagu upotrebljavaju za prijevoz ljudi i stvari i za obradu zemlje. Žive smireno u zajednicama koje se sastoje od određenog broja obitelji i izbjegavaju svaki stres, posvećeni su obitelji, a rastava im je gotovo nepoznata. Nema seksa prije braka (iako poznaju postupak prepuštanja adolescenata njima samima na određeno vrijeme), nema promiskuiteta, prijevara, pornografije. Jedni drugima pomažu, a zavist, natjecanje, ogovaranje pokušavaju odbaciti. Nema ni glazbe ni glazbala, osim harmonike za glazbeni ugođaj na vjerskim slavljima. Liječe se prirodno, a većina od njih nikada ne ode k liječniku. Pacifisti su, pa ne idu u vojsku. Imaju svoje osmogodišnje škole, koje djeca završe s 13 godina, a onda se prebacuju na fizičke i zanatske poslove, dalje se ne obrazuju. Preziru ovosvjetsku taštinu i izbjegavaju iskušenja modernih ispraznosti.

Moderniji amiši prihvaćaju pomoć liječnika, žene im rađaju i u bolnicama itd.

I među nekim katolicima u Hrvatskoj ostvarivan je model sličan amiškomu

Za amiše, o kojima su snimljeni brojni dokumentarni filmovi, a poslužili su kao privlačan motiv i za brojne igrane filmove, karakterističan je život u zatvorenim zajednicama po određenim načelima vjere i morala, kako ih oni razumiju, tumače i prakticiraju. Riječ je o mikro-zajednicama odnosno o savezu širih zajednica koje njeguju svoj specifičan način života.

Nešto slično imali smo, sporadično, i u Hrvatskoj; riječ je katoličkim sljedbenicima slavonskog laika po imenu Đuka, koji je tijekom 1960-ih zasnovao sličan način života u zajednicama okupljenima oko vjere u Isusa Krista, koje su se obično povlalile, preseljavale na selo, u neki zaselak u kojemu mogu živjeti skupa i ostvarivati zajednički svoje kršćansko zajedništvo i u tom duhu odgajati svoju djecu.

Bile su to odnosno jesu laičke zajednice. Živjelo se, a možda je ponešto od tih nekoliko zajednica opstalo i do danas, po strogim pravilima. Načelno se odbacivala uporaba modernih pomagala i uređaja. Mušarci su ulazili u radni odnos, a žene se nisu zapošljavale, nego su se brinule za obitelj, rađale i obavljale kućne poslove i poslove na zemlji. Živjelo se u skromnosti, tegobnosti rada i razmjernom siromaštvu, ali s mnogo veselog zajedništva i duhovnog zadovoljstva. Nedjelja je u punom smislu bio dan odmora i slavljenja Gospodina misom, pjesmama, hvalospjevima i cjelodnevnim bratsko-sestrinskim druženjem te ugošćivanje ljudi iz drugih zajednica ili drugih dragih gostiju.

U kakvoj su svezi amiši i kovid 19?

To da su amiši – po svemu sudeći – jako dobro podnijeli epidemiju kovida 19 – i to bez primjene ikakvih epidemiologijskih mjera! – zaintrigiralo je više američkih i drugih medija, i o tom je objavljeno proteklih mjeseci više različitih članaka. Prije nekoliko dana tu je temu obradio Ryan Foley, novinar najinformativnije američke kršćanske mrežne stranice Christian Post, u članku od 13. listopada pod naslovom „Amiši su preživjeli kovid 19 bolje od većine drugih zato što nije bilo ’zaključavanja’ ni prestanka crkvenih okupljanja“.

https://www.christianpost.com/about-us.html

Foley je ukratko prikazao iskustvo amiške zajednice u Lancasteru u saveznoj državi Pensilvaniji, istaknuvši na početku kako su amiši odbili prihvatiti mnoge od preventivnih mjera koje su općenito bile prikazivane ili nametane kao nužne kako bi se spriječilo masovno obolijevanje i umiranje. Nastavili su svojim načinom života, i nisu prekidali okupljanja na bogoslužje u svojoj crkvi.

Novinar tog portala poziva se na niz članaka što ih je u nedjeljnom magazinu „Full Measure“ [Puna mjera] objavila istraživačka novinarka Sharyl Attkisson. Riječ je o ženi koja je dva desetljeća bila popularna izvjestiteljica za vrlo gledani televizijski program CBS News, a koja je prije sedam godina prijevremeno raskinula ugovor s tom kućom.

„To je posve protivno svemu u što vjerujemo“

Attkisson je amiše sažeto opisala kao „kršćansku skupina koja uzdiže krjeposti nad onim što je površinsko“. Posjetila je okrug Lancaster u Pensilvaniji, poznat i po svom amiškom pučanstvu, da vi izvidjela kako su se amiši nosili s pandemijom. U razgovoru s jednom tamošnjom osobom čula je i ovo: „Postoje tri stvari koje amiši ne vole: a to je vlast; ne petljaju se u vlast. Ne vole javno obrazovanje; ne žele slati svoju djecu na školovanje. I… ne vole ni zdravstveni sustav. A sve te tri stvari dio su onoga što jest kovid.“

Samo nakratko bijahu amiši lani prekinuli redovan život, a onda su se odlučili za jedincat način koji je „doveo do toga da kovid 19 bude potučen na najbrži mogući način“. Što su učinili? Zajednica se okupila na bogoslužje i svi su se članovi pričestili. Oni se pričešćuju tako da utoče vino u čašu (kalež) i redom ga piju svi iz iste čaše, i tako opet u krug. Računali su: Ako itko ima koronavirus, sva će se zajednica zaraziti. I doista, svi su se, kako se tvrdi, okužili koronavirusom.

Zašto su se na to odlučili. Citirani amiš to je novinarski protumačio ovako: „Od umiranja gore je prestati raditi. No to da se svatko zaključa u svoj dom i da svi kažu kako ne mogu ići u crkvu, to da se ne mogu okupljati s obitelji i rođacima, da ne mogu posjetiti svoje starce u bolnici, da prestanu raditi… to je posve protivno svemu u što vjerujemo.“

Mali broj umrlih, svi imuni, zajednica dobro poslovala; „najbolja godina ikada dosad“

Godinu dana nakon što je u SAD-u buknula zaraza novim koronavirusom, američke informativne platforme i središnja izvještajna agencija Associated Press izvijestili su da je amiška zajednica u okrugu Lancaster stekla „imunitet krda“. To znači da je „velik dio populacije bio zaražen kovidom 19 i postao imun“. Do posve točnih podataka teško je doći zato što amiši nevoljko daju u javnost podatke u broju zaraženih u njihovoj zajednici. O rezultatima se zaključuje na temelju raznih pokazatelja.

Steve Nolt, znanstvenik koji se bavi amišima i menonitskom kulturom, izjavio je novinarski Attkisson da su u nekim slučajevim „amiški ljudi… odbijali ići u bolnicu, pa i onda kada su bili vrlo bolesni zato što, ako odu u bolnicu, ne će moći primati posjetitelje, a njima je mnogo važnije da kada su bolesni, pa i jako bolesni, ostanu kod kuće i mogu imati neke ljude oko sebe nego otići u bolnicu, gdje će biti izolirani od drugih“.

Nolt dodaje da ni oni koji su bili uvjereni da imaju kovid nisu željeli biti testirani. Njihov je pristup uglavnom bio ovaj: „Bolestan sam, znam da sam bolestan, ne mora mi nitko drugi reći da sam bolestan.“ Drugi je razlog bio bojazan da bi od tih zaraženih amiša, ako se na testu pokaže da su pozitivni, zatražili da strogo prekinu činiti sve ono što inače čini, a to bi „za njih moglo biti neugodno“.

Zapravo je time ublaženo rečeno u čemu je zapravo stvar i koji su razlozi njima bili glavni: Draži im je njihov vjerski život i život u zajednici s bližnjima nego medicinski tretman, pa kud puklo da puklo!

Novinarka je uvjerena kako „nema nikakvih dokaza da je imalo više umrlih bilo među amišima nego ondje gdje su se svi pridržavali strogog zaključavanja“. I sve to postignuto je bez nošenja na nosu i ustima prigušnica („maski“), bez zadržavanja u kućnoj samoizolaciji, bez dezinficijensa i bez primanja cjepiva protiv koronavirusa.

Sve skupa imalo je i vrlo pozitivan ekonomski učinak. Amiši u toj zajednici zaradili su, i dalje radeći i poslujući, „više novaca prošle godine neko ikada dotad“. Za njih je godina 2020. bila, kako jedan reče, „naša najbolja od svih prijašnjih godina“.

Sve u svemu, amiško iskustvo ide u prilog onima koji su, u osnovi, zagovarali „švedski model“, kojim je stanovništvo planski prepuštano (doduše nadziranoj i doziranoj) zarazi i umiranju određenog broja, uglavnom starijih ljudi s drugim zdravstvenim slabostima i bolestima, a koji bi se ionako u nekom skorom trenutku zarazili, radi stjecanja „imuniteta krda“, bez drastičnih mjera i bez prevelikog narušavanja redovnog života, radnih aktivnosti i obrazovnog procesa. I kakav je rezultat? Švedska je, metodom razmjerno blagih mjera, nesprječavanjem da se stanovništvo masovno izloži doticaju s virusom, dosad ostvarila razmjerno manji broj umrlih od mnogih drugih zemalja koje su protiv zaraze novim koronavirusom poduzimale stroge, pa i najdrastičnije mjere, a koje su posvuda imale brojne druge nepovoljne i, još uvijek, ili neistražene ili nepredvidive, izravne i neizravne posljedice. A amiši su čuvali ono što im je najvrjednije: svoju vjersku praksu, svoje vjersko i ljudsko zajedništvo i svoj uvriježeni, zdravi način života.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo