D. Dijanović: Silazak Europe s međunarodne scene

Vrag dolazi po svoje

Nedavno sklopljeni savez Sjedinjenih Američkih Država, Australije i Velike Britanije – tzv. AUKUS ne predstavlja samo združeni nastup anglosfere protiv kineskih interesa na području azijsko-pacifičke regije, nego i novu geopolitičku realnost koja ozbiljno dovodi u pitanje obnovu transatlantizma.

Mandat bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa prema mišljenju je većine srednjostrujaških analitičara doveo do pogoršanja odnosa SAD-a i Europske unije. Trump nije uveo tarife samo Kini, zbog nerazmjera u trgovinskoj razmjeni, nego su tarife u njegovo vrijeme uvedene i Europskoj uniji na uvoz čelika i aluminija, a planirane su i za automobile. Nakon što je u Bijelu kuću došao Joe Biden pompozno se najavljivala obnova multilateralizma i transatlantizma.

Orijentacija na Latinsku Ameriku i azijsko-pacifičku regiju

Na retoričkoj razini, Biden je poručio kako se Amerika vratila, on odaje mnogo više priznanja tradicionalnim američkim saveznicima, no u mnogim aspektima, kao što je nedavno u članku za Foreign Affairs primijetio Richard Haass, nastavio je provoditi politiku svoga prethodnika. Amerika odbacuje intervencionizam, žele koristi od međunarodnoga poretka, ali više ne želi predvoditi posao njegove izgradnje i očuvanja. U prilog tome govoriti i povlačenje iz Afganistana.

U sljedećem razdoblju SAD će se orijentirati na očuvanje utjecaja u regijama koje smatra od strateškog značenja. Osim Latinske Amerike (Monroeova doktrina) Washington gleda na azijsko-pacifičku regiju (koja se u američkim i japanskim sigurnosnim dokumentima naziva Indo-Pacifikom) kao na ključnu točku budući da je riječ o najvećemu tržištu svijeta i o regiji prema kojoj se seli težište svjetske moći. „Pivot“ to Asia, proglašen još u vrijeme Obamine administracije, nužno dovodi SAD u konflikt s Kinom pa ne čudi što je u Trumpovu mandatu ta država proglašena kao glavni geopolitički, geostrateški, geoekonomski i sigurnosni rival SAD-a. Istu politiku nastavlja i Joe Biden.

Udarci transatlantizmu

Treća točka koja se nameće kao ključna za projiciranje američkih interesa je Europska unija koju je svojedobno Zbigniew Brzezinski nazvao najvažnijim američkom mostobranom u Europi. I dok Biden deklarativno naglašava savezništvo s državama EU-a, u praksi obnova transatlantizma ne postiže osobite rezultate. EU je suspendirala investicijski sporazum s Kinom, sklopljen u razdoblju prijenosa vlasti s Trumpa na Bidena, no sama činjenica da je on žurno sklopljen krajem prošle godine nije dobro odjeknula u Washingtonu. Radilo se o potezu koji nije govorio u prilog obnove transatlantizma, nego je bio na tragu ideje strateške autonomije EU-a.

Nedavno sklapanje AUKUS-a, koje je izazvalo veliki revolt Francuske, još je jedan udarac obnovi transatlantskih veza. Francuska je nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a jedina država u EU koja je nuklearna sila i članica Vijeća sigurnosti. Uz Njemačku riječ je o najsnažnijoj državi EU-a. Prirodna reakcija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona nakon što je sklopljen AUKUS bila je ponovna najava formiranja jedinica za brzo djelovanje EU-a, tj. kolokvijalno europske vojske. Ideja europske obrane čini jednu od ključnih sastavnica koncepta strateške autonomije. Dakako, dok god funkcionira NATO postavlja se pitanje realne provedivosti ove zamisli. K tome, ideja strateške autonomije podrazumijeva i daljnju federalizaciju, tj. jačanje ovlasti Bruxellesa, što svakako ne izaziva oduševljenja onih država i kojima su na vlasti suverenističke opcije.

Europa je sve beznačajnija u međunarodnim odnosima

Šef europske diplomacije Josep Borrell nedavno je izrazio strah da će nedavni događaji na međunarodnoj sceni smanjiti ulogu EU ako europske zemlje ne razviju zajedničku strategiju. „Europljani riskiraju postati više objekt nego igrač u međunarodnim odnosima, reagirat će na odluke drugih umjesto da sami upravljaju i oblikuju događaje”, napisao je Borrell na svome blogu. Na sličnome je tragu pred kraja svoga mandata govorio i bivši šef Europske komisije Jean-Claude Juncker.

On je u listopadu 2019. istaknuo da Europa slabi demografski, ekonomski i politički. „Mi smo najmanji kontinent. Većina Europljana to uopće ne zna. Mi smo vrlo mali, kao europski kontinent“, rekao je tada i dodao: „Mi izumiremo. Nećemo nestati, ali bit će nas sve manje. Na početku 20. stoljeća Europljani su činili 20 posto svjetske populacije. Na kraju ovog stoljeća Europljani će činiti samo 4 %. Europljani će izgubiti i ekonomsku moć i za nekoliko godina niti jedna europske zemalja ne će biti članica Grupe sedam najrazvijenijih“.

Kad se odrekla svojih kršćanskih temelja i kulture života Europa, do Prvoga svjetskoga rata centar svijeta, zauzimala je sve beznačajnije mjesto u međunarodnim odnosima, pa tako danas teško može riješiti ijedan ozbiljniji međunarodni problem. Koliko su sve dekadentnije europske glavešine toga svjesne ponajbolje govori činjenica da se u okviru obračuna s Poljskom i Mađarskom tzv. LGBT tzv. vrijednosti proglašavaju „temeljnim vrijednostima Europske unije“. Sigurni smo da Adenauer, De Gasperi i Schuman kad su udarali temelje EU-a ni u primisli nisu imali bilo kakve LGBT agende.

No očito je da umjesto ideja ove trojice očeva Europske unije sve više prevladavaju ideje očuha Unije, von Coudenhove-Kalergija. Dekadencija ide prema svome vrhuncu, a Europa prema svome silasku sa svjetske pozornice. I materijalno blagostanje koje još uvijek koliko toliko krasi europske države ne će biti vječno. Kad-tad se ostvari ona Šenoina: Ide vrijeme, dođe rok: Eto vraga skok na skok.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo