J. Sabol: Vjera i zdravlje čovjeka

 Nismo sami na putu života

Nije neobično nego je zapravo uobičajena praksa da se kod religije postavlja pitanje o korisnosti religije za čovjeka, o njezinoj korisnosti na različitom području života: gospodarstva, obrazovanja, odgoja, politike, znanosti, kulture. Kao da se posvuda čuje pitanje, što mi religija zapravo donosi za moj život? Od tog pitanja nije pošteđena niti kršćanska vjera. Na prvi pogled je to pitanje posve razumljivo jer odgovara ljudskoj razumskoj naravi da se čovjek služi onim što mu je na korist. Ali je li to pitanje legitimno, kada se radi o kršćanskoj vjeri? Problematika tog pitanja leži u riječi „korisnost“. Gledano samo za sebe, riječ „korisnost“ ne sadrži već u svojoj supstanciji određenje svog sadržaja, koji bi u sebi i po sebi bio odgovor na pitanje što je korisno u svakom slučaju, za svakog čovjeka, u svakoj situaciji. Egzistencija kategorije „korisnost“ je prema tome ovisna od čovjeka. On određuje hoće li nekoj stvari, nekoj osobi, nekom događaju, nekom nauku dati pridjev korisnosti ili ne. Time ističemo samo nešto, što svaki čovjek doživljava svakodnevno, naime da prihvaća ono, što je po njegovom sudu za njega korisno, i da istovremeno to isto druga osoba ne prihvaća, jer je to po njezinom sudu za nju nekorisno. Konkretno za naše pitanje o religiji možemo ustvrditi: netko prihvaća religiju odnosno vjeru, jer ju smatra korisnom za svoj život, dok drugi odbacuje tu istu religiju, jer ju smatra nekorisnom za svoj život. Naslov ovog razmišljanja sugerira baš to: da vjera ima veliko značenje kada je u pitanju zdravlje čovjeka. Stoga možemo reći: vjera, mislim ovdje kršćanska katolička vjera, je ona moć, koja čuva zdravlje čovjeka odnosno koja bolesnom čovjeku pribavlja zdravlje.

U znanosti se raspravlja što je zdravlje, što je bolest. Ima mislilaca – većinom iz područja psihologije – koji nas uvjeravaju da su danas gotovo čitava društva, pa i nacije bolesne, a ne samo ljudi pojedinci. Svoje uvjerenje potkrepljuju izvještajima o pojavama kolektivnog strahovanja, o egzistencijalnoj nesigurnosti i frustriranosti, o duhovnoj pomućenosti i praznini, o proturječnostima u pitanjima morala i istine, o egoizmu i bezosjećajnosti… i o nusproduktima takvoga stanja: o alkoholizmu, o drogi, seksu, o rastavi brakova, o korupciji i agresivnosti, o samoubojstvu. Spontano pitanje: odakle onda pomoć za ozdravljenje ako smo „svi“ na neki način pogođeni tim pojavama? Ne moramo li zaključiti: teško bolesnicima ako smo svi bolesni; teško slijepima ako smo svi slijepi; teško žalosnima ako smo svi razočarani…? Ima li koga na svijetu koji bi nam mogao pomoći? To pitamo usprkos činjenici da posjedujemo dobro razvijenu medicinu i različite socijalne službe od kojih nam dolazi pomoć. Zahvalni smo za sve to. Ipak kao da očekujemo pomoć od još nekoga.

Katolički vjernici znaju tko je to. To je Isus Krist. On nam poručuje: Došao sam k bolesnima; došao sam k grešnicima; došao sam k gladnima; došao sam k siromašnima, prezrenima, žalosnima… Jednom riječju: došao sam da svakog čovjeka oslobodim od jednog određenog manjka u njegovom životu; od jednog nedostatka koji mu čini život teškim, nepodnošljivim. Došao sam da budem za svakoga koristan i da svakom darujem ono najdragocjenije: spas. Spas, to je biblijska riječ za biti zdrav, biti cjelovit, biti sretan, biti prava slika Boga. Radi toga je došao na svijet Isus, koji je Krist i Spasitelj – donositelj spasa. Tko se od nas ljudi nalazi u stanju bilo kojeg nedostatka, taj može očekivati da će mu Isus Gospodin pomoći. Očigledno je da kršćanska vjera spada u kategoriju korisnosti za čovjeka. Još više, da je jedino ona korisna za svakog čovjeka jer po vjeri čovjek ne ozdravlja samo fizički nego i duševno. Isus Krist donosi spas čovjeku, to će reći on ozdravlja čovjeka u cjelini: oslobađa ga od bolesti i oslobađa ga od grijeha.

Sada jedno važno pitanje: što treba činiti čovjek da bi doživio korisnost vjere? Što treba čovjek činiti da bi ga Isus oslobodio od onoga nedostatka, koji čovjeka čini nesretnim, slabim, nemoćnim? Odgovor na to pitanje nalazimo kod evangeliste Marka (2,1-12) u osobi uzetog i njegovih pratitelja. Ovi su poduzimali gotovo nemoguće, konkretno kroz krov jedne kuće su spustili bolesnika pred Isusa, jer su bili posve sigurni da Isus ima moć ozdravljati i da Isus hoće ozdraviti ovog teškog bolesnika. Tako se i dogodilo. Iz Isusovih riječi čujemo temeljnu izreku, koja vrijedi za sva vremena: „Tvoja vjera ti je pomogla“. Vjera u Isusa mu je donijela ozdravljenje. Ali ne samo fizičko ozdravljenje nego i duševno ozdravljenje: „Tvoji grijesi su ti oprošteni. Ustani i hodi.“ Pred gledateljima se nalazi novi čovjek, preporođen na novi život. Još prije nekoliko časaka nije mogao hodati, sada hoda; prije nekoliko časaka nije mogao slaviti Boga, sada hvali i slavi Boga. Gledatelji su shvatili: to je čudo. Bili su izvan sebe i započeli su slaviti Boga: „Takvog što nismo još nikada vidjeli“. Mnogi hodočasnici, primjerice u Lourdes, M. Bistricu, Međugorje…, kažu to isto i danas. Makar nisu doživjeli fizičko ozdravljenje, u svakom slučaju doživljavaju ozdravljenje duše, dobivaju novu snagu za život, za nošenje križa života, doživljavaju utjehu, osjećaj Božje ljubavi. I radosni se vraćaju svojim kućama hvaleći i slaveći Boga! Sretni su oni – sretni su i njihovi. Jer nitko nije sretan sam za sebe; i nitko nije žalostan sam za sebe.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo