DA SE NE ZABORAVI: Muslimanski logori za Hrvate u BiH od 1992. do 1995. godine

Ovi podaci se rijetko spominju, negiraju se ČINJENICE o muslimanskim logorima i zločinima. Muslimani svoje logore negiraju pa su ih preimenovali u sabirne centre, negiraju zločine počinjene nad Hrvatima i Srbima u mnogobrojnim logorima. Tužiteljstvo BiH je 2013. donijelo skandaloznu odluku da se muslimanski logori (logori tzv. Armije BiH) preimenuju u sabirne centre.

Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH više od 14.444 Hrvata je bilo zatočeno u 331 logoru tzv. Armije BiH (u 23 općine), više od 10.386 civila i više od 4.098 vojnika HVO-a. U tim logorima su ubijena 632 Hrvata, 50 njih na ritualan način.

Logori Hrvata, Muslimana i Srba na teritoriju Bosne i Hercegovine (BiH) su činjenica i ne smije se negirati. U tim logorima su počinjeni masovni zločini pa je zločin negirati te zločine. Pored najnehumanijih logora bila su i sabirna logori (mjesta), gdje su zločini bili rjeđi, iz kojih se zatočenike slalo u zloglasne logore.

Nažalost, svi nastoje umanjiti zločine svoje etničke skupine pa umanjuju zločine svojih sunarodnjaka, a uvećavaju zločine druge i treće strane.

Prema navodu Centra zа demokrаciju i trаnzicijsku prаvdu (CDTP) u BiH je ukupno bilo 1.350 logora i zatočeničkih mjesta, 656 zatočeničkih mjesta za Bošnjake, 523 za Srbe i 173. za Hrvate. Vidljivo je da je broj zatočenih mjesta za Hrvate jako umanjen što ukazuje na grubu manipulaciju. Bošnjaci – Muslimani negiraju svoje logore, a naglašavaju zločine nad Bošnjacima.

Negiranje zločina, bez obzira s koje strane dolazi, je novi zločin prema svim stradalnicima rata u BiH. Bošnjačko vodstvo ne dopušta pristup arhivima tzv. Armije BiH i AID-a (tajne službe Alije Izetbegovića) pa je do nekih podataka nemoguće doći. Zašto? Ne žele istinu? Muslimani niječu svoje logore i uvjete života zatočenika.

Bivši logoraš su svjedočili o uvjetima u tim takozvanim sabirnim centrima, odnosno u logorima.

Za koncentracijski logor Muzej u Jablanici su Muslimani izjavili da je to sklonište za civile od ratnih posljedica. To je laž i izvtanje činjenica.

Za zatočenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a korištene su športske dvorane, škole, tvorničke hale, općinske i policijske zgrade, muzeji, crkve, štale, privatne obiteljske kuće, podrumi, trapovi i slično. U muslimanskim logorima ubijena su 632 Hrvata!

Maltretiranje logoraša/zatočenika, uskraćivanje hrane i vode, osakaćivanje, tjeranje na prisilni rad, nasilno vađenje krvi, silovanje, ranjavanje, fizičko i psihičko maltretiranje su bili svakodnevni.

U svim logorima (Bošnjaka, Hrvata i Srba) su zaraćene strana krišile Ženevske konvencije (I. – IV.) i Dopunske protokole I. i II.

Prvi muslimanski logor bio je u Sarajevu za zarobljene pripadnike JNA 1992. godine (većinom Srbe). General Sefer Halilović je namjeravao zarobljene pripadnike JNA (173 vojnika) rasporediti na mjesta koje su Srbi granatirali, kao živi štit su trebali poslužiti. Nije bilo još nijednog srpskog i hrvatskog logora za Muslimane u BiH, bili su logori za Hrvate (Manjača).

Sefer Halilović je kazao „Ja se ne slažem da se vrati ijedan. Nego da se rasporede po 10 na objekte koje oni gađaju, pa ako hoće neka izvole da gađaju, jer prvo ne poštuju prekid vatre“.

Nakon početka muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Muslimani otvaraju logore za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a). Među prvima je otvoren logor Silos u Kaćunima, općina Busovača. Muslimanski logor je otvoren 5. siječnja 1993., a sukob je počeo 24 siječnja 1993. Također je otvoren logor u jednoj kući u Dubravici (općina Vitez, 9. siječnja 1993.).

Otvaranje logora u Konjicu, nakon napada muslimanskih postrojbi na HVO, 14. travnja 1993.

Muslimanski logori za Hrvate (civile i zarobljene pripadnike HVO-a):

Općina Bugojno. Najpoznatija mjesta zatočenja: Stadion NK „Iskra“; KSC – Kulturno sportski centar, dvorana; Bivši dom časnih sestara; MUP; Hotel Kalin; Gimnazija; Donjići – garaža kuće; BH banka, Salon namještaja; O. Š. Vojin Aleksić; Garački podovi; Guvna; Gračanica, podrum osnovne škole; Vejići, Muzička škola i drugdje.

Nestanak 21 logoraša u Bugojnu, odvedeni iz koncentracijskog logora sa Stadiona NK Iskra.

Općina Uskoplje/Gornji Vakuf. Najpoznatija mjesta su: Duratbegovićev Dolac; Pajić Polje, Osnovna škola i Centar.

Općina Donji Vakuf, logor Prusac

Općina Travnik. Najpoznatija mjesta su: Kasarna JNA; Mehurić; Stara tvrđava Travnik. U logoru Mehurići, u kući Milojka Savića bilo je 35 djece i staraca, a od toga su 2 žene bile Srpkinje.

Općina Zenica, najpoznatiji logori: KPD Zenica i Muzička škola.

Općina Maglaj, najpoznatiji su: zgrada MUP-a, TO-e.

Općina Žepče, najpoznatija mjesta su: Preko i Kiseljak.

Općina Vareš, najpoznatija mjesta zatočenja su: Motel „Sretno“ i Strujni pogon.

Općina Mostar. Najpoznatija mjesta zatočenja su: Stara IV. osnovna škola; Drežnica – općina Mostar – Crkva svih Svetih; Logor u Bijelom Polju u Mostaru; Topčić Polje.

Općina Konjic. Športska dvorana na Musali, 1.092 logoraša (od toga 108 srpskih civila).

Općina Hadžići. 2 mjesta zatočenja („Silos“ i hotel Mrazište – Igman). . U logoru „Silos“ bilo je zatočeno 570 Srba i 180 Hrvata, ubijeno je 7 Hrvata.

Općina Jablanica, Muzej Bitke za ranjenike (bilo je 623 logoraša, 88 su bili ratni zarobljenici).

Općina Vitez. Crna kuća je najpoznatiji logor/mjesto zatočenja.

Općina Busovača. U Lašvanskoj dolini bila su 24 muslimanska logora kroz koja je prošlo 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a.

Privatni logori. Logori u kojima su zatočene Hrvatice i Srpkinje a služili su za prisilnu prostituciju, za „odmor“ muslimanskih vojnika. Javne kuće, u kojima su silovane Hrvatice i Srpkinje (Bugojno), zimski centar Rostovo na putu Novi Travnik – Bugojno. Djevojčice su bile silovane i ubijane.

U muslimanskim logorima su bila zatočena djeca i njihove majke:

U logoru OŠ Maskim Kujundžić u Čelebićima bilo je 4 djece.

U Otrošcu od 35 zarobljenika bilo je njih 15 do godinu dana života.

U kući Vjekoslava Drlje bilo je zatočeno 7 djece.

Na području Bugojna u tri muslimanske kuće bilo je 36 djece (Hrvati).

U kući Franje Jurčevića 25 žena i djece u Novom Travniku.

U kući Žarka i Mate Adžaipa 63 djece i žena.

Zatočenici su, također, bili katolički svećenici i časne sestre, bili su maltretirani na razne načine.

Logori u franjevačkom samostanu i crkvi u Gučoj Gori, u klosteru časnih sestara u Bugojnu, kroz koji je prošlo 106 zatočenika civila i vojnika HVO-a, u crkvi Duha Svetoga u Fojnici sa 33 zatočenika, u župnoj crkvi u Drežnici. Logori su bili i u džamijama i kućama hodža.

Muslimansko političko i vojno rukovodstvo je znalo za logore nije dopuštalo posjete djelatnika Međunarodnog Crveniog križa. Međunarodni Crveni križ je morao dobiti dopuštenje Harisa Silajdžća (predsjednik vlade BiH, u to vrijeme) ako je želio posjetiti neki logor.

O zločinačkoj politici muslimanskog vodstva svjedočio je i vođa mudžahedina, suđenje generalu Armije BiH Rasimu Deliću koji je potvrdio da su sve naredbe dolazile od muslimanskog vodstva. Naredba mudžahedinima bila je „Očistite Hrvate iz Lašvanske doline, civile prognati ili odvesti u logore. Mudžehedini su u BiH došli na poziv Alije Izetbegovića. Muslimanski političari (Ejup Ganić) je javno izjavio da je njihov cilj zauzeti Lašvansku dolinu i istjerati Hrvate s njihovih vjekovnih ognjišta.

Tijekom rata su u Lašvanskoj dolini bila 24 muslimanska logora (IM) kroz koja su prošla 3.515 hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a. U Lašvanskoj dolini ima 23 hrvatska stratišta, smrtno je stradalo 338 Hrvata ili 0,4%, a na 7 muslimanskih stratišta 166 Muslimana ili 0,12% prema popisu stanovništva iz 1991. godine.

Hrvati su u logorima Armije BiH prošli užasne torture. Tužiteljstvo BiH je 2013. logore Armije BiH preimenovalo u sabirne centre. Povodom te skandalozne odluke tada je reagirao predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata Mirko Zelenika:

„NA KRAJU ĆE NAM REĆI KAKO HRVATI NISU IMALI ŽRTAVA U PROŠLOM RATU. VRIJEME JE DA SE I HRVATSKA POLITIKA U BIH AKTIVNIJE UKLJUČI U RJEŠAVANJE OVOGA PITANJA. IPAK, BH. PRAVOSUĐE SASVIM DRUGAČIJE VIDI TU PRIČU. ONO SE SVRSTALO NA STRANU BOŠNJAČKIH POLITIČARA KOJI GODINAMA PONAVLJAJU LAŽI KAKO ARMIJA BIH NIJE IMALA LOGORE ZA HRVATE I SRBE U PROŠLOM RATU. TVRDE KAKO SU UMJESTO TOGA IMALI ZATVORE I SABIRNE CENTRE, A POKUŠAJIMA PROMJENE POVIJESNIH ČINJENICA SADA SE PRIKLJUČILO I TUŽITELJSTVO BIH. JA SAM BIO U TRI LOGORA NA TRI LOKACIJE.

BIO SAM U ZUKINOJ BAZI, ZATIM U CRKVI U DREŽNICI, A ONDA SU ME PONOVNO VRATILI U JABLANICU. JA SAM DOŠAO U MUZEJ POČETKOM STUDENOG 1993. I ZATEKAO SVE CIVILE IZ DOLJANA KOJI SU OSTALI ŽIVI, GRABOVICE I OSTALIH MJESTA. TO JE BIO KLASIČNI KONC-LOGOR GDJE SU LJUDI UBIJANI, VOĐENI NA PRISILNI RAD, ZLOSTAVLJANI“, REKAO JE PREDSJEDNIK UDRUGE HRVATSKIH LOGORAŠA U BIH MIRKO ZELENIKA.

BIVŠI LOGORAŠI SVJEDOČILI SU O UVJETIMA ŽIVOTA I O TORTURI U LOGORIMA ARMIJE BIH. SVOJE ISKAZE SU DALI PRED MEĐUNARODNIM SUDOM ZA RATNE ZLOČINE NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE I PRED LOKALNIM SUDOVIMA BIH. NEKA SVJEDOČANSTVA SU I OBJAVLJENA. BIVŠI LOGORAŠ MARIĆ: „LJUDI SU UBIJANI, ŽENE SILOVANE, TORTURE SU SE VRŠILE NA SVE MOGUĆE NAČINE. LJUDI SU REDOVITO PREMLAĆIVANI, SEKSUALNO ZLOSTAVLJANI. DOVOĐENI SU LJUDI IZ GRABOVICE, DOLJANA, HERCEGOVINE, BOSNE I SVI SU PROŠLI STRAŠNE TRAUME“.

Mali broj zločina nad Hrvatima je procesuiran.

Izvori:

Ivan Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.

Izjave zatočenika, Dokumenti Međunarodnog Crvenog križa, dokumentacija Komisije za razmjenu Herceg Bosne, izjave pojedinog osoblja logora, zarobljena dokumentacija

Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.

Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II.  Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.

Dr. Marko Jukić/croativ.net/https://hb.hteam.org/Hrvatsko nebo