Nije mu bila dosta plaća župana – sramotni svršetak političke karijere Matije Posavca kojem je presudilo 10.000 kuna
Vrijeme:5 min, 25 sec
Pohlepa je gadna bolest i ako uzme maha, jako se teško liječi. Svi smo manje-više toga svjesni, pa opet trčimo za novcem zaslijepljeni stjecanjem imetka ili gomilanjem novca, a ne rijetki odlučuju se i na brojne sumnjive (“mutne”) radnje ne bi li se okoristili – i to oni koji imaju dok se sirotinja i “obični smrtnici” najčešće mire sa svojim stanjem i žive kako znaju i umiju. To je jedan od fenomena čije je prave uzroke i korijene jako teško dokučiti i razumjeti. Sklonost grabežu, pljački, makinacijama, prijevarama, izigravanju propisa i traženju “rupa” u zakonu, pa čak i onda kad se objektivno gledajući nema potrebe za time jer se živi daleko iznad prosjeka, naša su svakodnevica, žalosna stvarnost u kojoj živimo i koja nam pored ostaloga pokazuje da se nismo previše odmaknuli od naslijeđenog mentaliteta iz ne tako davne prošlosti, kad je u sustavu “radničkog samoupravljanja” kao jedna od glavnih parola vrijedilo ono: “snađi se druže”. Danas se više ne oslovljavamo tako, ali sve drugo je ostalo isto. “Gospoda” na vrhu piramide vlasti, osim po svome položaju i društvenim privilegijama što ih uživaju, u poziciji su “lova u mutnom” i mnogi ne prežu iskoristiti takve prilike.
Županu međimurskom, popularnom i (do jučer) cijenjenom Matiji Posavcu koji u zadnja tri izborna ciklusa uvjerljivo dobivao izbore nije bilo dosta onih 18.296 kuna neto što ih je primao iz državnog proračuna (a to mu sasvim sigurno nije bio sav prihod), nego se čovjek polakomio i dočepao se ponuđenih 10.000 kuna mita, ne znajući kako se primopredaja novca snima (vjerojatno uz pomoć džepnog audio-uređaj).
Kako mediji javljaju, Posavec je (navodno) nakon jučerašnjeg uhićenja i saslušavanja priznao sve što mu se stavlja na teret, a osim primanja mita sumnjiči se i za protupravno zapošljavanje i neke druge malverzacije. U svakom slučaju, pokažu li se te sumnje točnima, ne samo da se može “pozdraviti” s političkom karijerom, nego mu prijeti dugogodišnja kazna zatvora.
Tako je mladi “lav” HNS-a i najmlađi župan u povijesti moderne hrvatske države neslavno završio svoj put i priključio se onoj plejadi individua bez savjesti i morala koje su za novac spremne na sve. Žalosno. Jadno. Sramotno. Živjeti u luksuzu i izobilju, s najmanje 4 prosječne hrvatske plaće, a polakomiti se za tričavih 10.000 kuna!?
Dakako, mora se uzeti u obzir i to da se – kad je župan Posavec u pitanju – radilo o osobi koja je dijelila lekcije svima oko sebe i predstavljala se “moralnom vertikalom”, ne rijetko oštro kritizirajući i Vladu i žaleći se na njezin “diskriminatoran odnos” prema županiji kojoj je na čelu. U svakom slučaju, uspio je zavarati mnoge, pa su naši Međimurci (pogotovu oni iz Čakovca i okolice i poglavito susjedi i njegovi glasači) ostali uglavnom šokirani najnovijim razvojem događaja. Šarmer koji je oko sebe širio optimizam i entuzijazam, uredno obučen, lijepo počešljan i glatko izbrijan, namirisan i njegovan, elokventan, pristojan, kulturan (pogotovu u ophođenju s javnošću i medijima) i što je vrlo važno, čovjek koji je znao braniti svoje stavove i “bez dlake na jeziku” ulazio u polemike s neistomišljenicima i političkim oponentima, očito je već odavno pronašao recept za politički uspjeh i uspon, ali po svemu sudeći nije mogao odoljeti “sitnim” ljudskim slabostima.
Što će sve pokazati istraga i kakav će na kraju biti sudski epilog, pokazat će vrijeme, no sad su već neke stvari gotovo izvjesne: i u ovom se slučaju potvrdila ona stara izreka da dim obično ukazuje na vatru.
Naravno, presumpcija nevinosti do pravomoćne presude i konačnog utvrđivanja krivnje ni ovdje nije upitna i ona se mora poštivati, kao i u slučaju bivšeg gradonačelnika Čakovca (uglednog člana SDP-a), Stjepana Kovača, koji je postao pionir političke scene u Hrvatskoj po jednom stupidnom, imbecilnom, idiotskom igrokazu što ga je priredio u izbornoj kampanji prije nekoliko mjeseci, kad je ustvrdio kako je primio prijetnje smrću i to potkrijepio suzama pred TV kamerama, dok su ga stranački prijatelji i autoriteti SDP-a (Peđa Grbin i Biljana Borzan) samilosno i ganuto tješili, grleći ga i tepajući mu.
“Nikad se nije vodila ovako prljava kampanja i nećemo dopustiti da se više vodi. Takvima nije mjesto u društvenom i političkom životu. Ljudi moraju razmisliti i zapitati se jesmo li ljudi ili zvijeri.” – poručio je hrvatskoj javnosti i svojim “progoniteljima” Kovač (gorko plačući) na tiskovnoj konferenciji uoči drugog kruga lokalnih izbora, nakon čega je dobio i zaštitu policije.
(Za citirani navod vidjeti: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/bivsi-gradonacelnik-cakovca-stjepan-kovac-plakao-zbog-prijetnji-smrcu-danas-uskok-trazi-da-mu-se-skine-imunitet—666135.html; istaknuo: Z. P.)
Po svemu sudeći, Kovač nije imao ambiciju samo predstaviti se životno ugroženim i ušićariti koji glas na emocijama sugrađana iz Čakovca koji u to povjeruju, nego i predstaviti se “mučenikom” i “žrtvom”, pa i podučiti sve nas potrebi promišljanja, a sa svrhom da “postanemo ljudi”, odnosno, “prestanemo biti zvijeri”, ne bi li konačno napravili selekciju i odredili komu je u ovom društvu “mjesto u političkom životu”, a komu ne.
Prema informacijama koje su procurile, navodna “prijetnja” je bila odaslana s Internet – stranice preko koje je Kovač i otkriven, a u svemu je sudjelovao i jedan policajac. I kako bi stvar bila još zanimljivija, folirant i prevarant Stjepan Kovač u nekoliko je navrata slao upite i požurnice policiji vezano za otkrivanje navodnog “počinitelja” – i na kraju upao u vlastitu mrežu. Osim blamaže što ju je priredio sebi, obitelji i svojoj stranici, uzrokovao je i goleme troškove državi, jer istraga i tjelesna zaštita neminovno traže angažiranje ljudi i materijalnih resursa. Ako je kriv i ako smo pravna država, to mu treba debelo naplatiti.
Uz sve rezerve koje se moraju uzeti u obzir – budući da se ono što se do sada zna o vezano za uhićenje i pritvaranje ove dvojice Međimuraca temelji na medijskim izvješćima i neslužbenim informacijama – teško je zamisliti da bi PNUSKOK ili bilo koje drugo tijelo u ovoj državi tek onako bilo koga lišavalo slobode i trpalo u zatvor.
Što god tko mislio o Hrvatskoj i njezinu pravosudnom sustavu, uzimajući u obzir sve ono što se događa u našem okruženju – pogotovu osvrnemo li se na istočne susjede – kod nas stanje možda i nije tako očajno kako obično mislimo. Nadajmo se da će i samo pravosuđe to potvrditi dovođenjem do kraja ne samo ovih, nego i drugih slučajeva, pa i onoga koji su vezani za suce Županijskog suda u Osijeku. Samo tako se može povratiti ozbiljno poljuljano povjerenje ovog naroda i građana u segment vlasti koji je po svemu jedan od temeljnih stupova države.
Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo
