KNJIŽEVNA VRIJEDNOST BLEIBURŠKIH PROPOVIJEDI: Ukoričeni krik i nada tolikih koje zemlja prekriva
Vrijeme:5 min, 2 sec
Akademik Stjepan Damjanović u tekstu Korizmene propovijedi Broza Kolunića navodi da je poznati propovjednik brat Richard, kasniji ispovjednik Ivane Orleanske, propovijedao u Parizu 1429. godine deset dana uzastopce po šest sati dnevno, a slušatelji su neprestano dolazili čuti što im on to ima poručiti i tugovali kada je najavio svoj odlazak.
Prema Zakonu kanonskoga prava propovijedanje je naviještanje kršćanskoga nauka (kan. 761), ono je naviještanje Božjega evanđelja i jedno je od glavnih svećeničkih dužnosti (kan. 762). Također, propovijed je po svojoj prirodi i retorička vrsta koja u slušatelja, sudeći po navedenom primjeru iz pariškoga srednjovjekovlja, može izazvati i određeni estetski doživljaj, stoga se u njoj, unatoč istaknutoj praktičnoj svrsi, mogu prepoznati i elementi književnoga teksta.
Početkom srpnja 2021. godine u Zagrebu u izdanju Hrvatske biskupske konferencije i Glasa Koncila objavljena je zbirka biskupskih propovijedi iz Bleiburga izrečenih od 2003. do 2020. pod naslovom Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje. Propovijedi su prevedene i na engleski i njemački jezik kako bi bile dostupne širemu govornomu području do kojega zasigurno nisu došle u cjelini, nego samo kao interpretacije i reinterpretacije »nepristranih« komentatora o lošim, obranaškim, manipulativnim propovijedima u kojima se osuđuju partizani, ali ne i ustaše i u kojima se govori o mržnji, ali ne i o ljubavi. Iako bleiburške propovijedi ne pripadaju kategoriji laganih tema za užareno ljeto, a knjiga od petstotinjak stranica zasigurno nije najpraktičniji izbor za čitanje na plaži, vrući su dani čitateljima Prilike ipak odlučili poslužiti i vruću temu, temu koja neprestano podiže temperaturu u hrvatskom društvu čiji porast, začudo, nije uzrokovan prisutnošću pandemijskoga virusa u organizmu, nego odsućem interesa za otkrivanjem istine u hrvatskom narodu i o hrvatskom narodu.
Bleiburg je grad u Austriji, nalazi se u blizini granice sa Slovenijom. Na Bleiburškom su polju u svibnju 1945. Englezi zaustavili hrvatske vojnike i civile te zatražili od njih da se predaju partizanima. Nakon što su to odbili učiniti, otvorena je vatra iz partizanskih redova i započelo je brutalno ubijanje ljudi u obruču. Kad su nakon toga istaknute bijele zastave, preživjele zarobljenike preuzele su jugoslavenske vojne jedinice. I započeo je njihov »križni put«, praćen mučenjem i progonima od logora do logora, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Makedonije.
U svojim propovijedima biskupi ponajprije promatraju stradanje hrvatskih vojnika i civila na Bleiburgu u jedinom kontekstu koji ovozemaljski besmisao može zaodjenuti smislom – u kontekstu Kristove muke u koju su od iskona već upisane sve muke čovječanstva, sve žrtve nevinih, izdanih i ostavljenih čija se prolivena krv, zajedno s odgovornošću, nevjerojatnom lakoćom ispire s umazanih ruku. Međutim, kada bi se događaji Bleiburga i križnoga puta promatrali isključivo iz perspektive stradanja i trpljenja, iz perspektive Velikoga petka, uzaludna bi tada bila svaka ljudska nada. Sagledani tek iz perspektive onoga prvoga dana u tjednu, iz perspektive Kristova uskrsnuća, rane koje je jedan čovjek nanio drugomu prerastaju u znakove pobjede, donoseći napokon obespravljenima pravdu i željno iščekivani trijumf dobra nad zlom.
Stojeći za oltarom na Bleiburškom polju, biskupi stoje kao navjestitelji Kristova evanđelja, ali i kao glasovi onih utihnulih; velika je to odgovornost i zato u svojim propovijedima često navode svjedočanstva preživjelih, svjesni njihova značenja za očuvanje istine o onome što se zbilo u svibnju 1945. Želio bih danas biti usta mnogih od vas koji ste ovdje i vas koji niste mogli doći; krik tolikih koje zemlja prekriva i koji su našli utjehu u kraljevstvu Božjem; glas onih kojima na križ života pribiše krivnju koju nisu počinili.
Bleiburg je u propovijedima uzdignut na razinu simbola, on nije samo naziv jednoga konkretnoga povijesnoga događaja koji se zbio sredinom 20. stoljeća, nego oznaka svih stradanja hrvatskoga naroda kroz povijest, kao i oznaka općeljudske patnje: Želimo povezati u jedno sva naša druga stratišta, sve naše Krbave i Vukovare, i pretvoriti ih u jedinstveni oltar/žrtvenik da svim žrtvama odamo počast zbog podnesenih patnja te da im izrazimo zahvalnost jer su ih i za nas podnijeli. (…) Na ovom polju spominjemo se i molimo za svaku osobu koja je bila žrtva mržnje i nasilja, ma gdje bila i kad god se dogodila.
Unatoč vrlo postojanoj, gotovo nepromjenjivoj težnji da se Crkva u Hrvatskoj prikaže u dijelu javnosti kao nacionalistička i isključiva tvorevina, diskurs bleiburških propovijedi potvrđuje Crkvu kao zajednicu koja životom želi propovijedati jedino istinu, oprost i ljubav. Biskupi s oltara redom poručuju da se na mržnji ne može graditi i da svi oni koji dolaze u Bleiburg odati počast žrtvama dolaze ponajprije kao hodočasnici, kao vjernici, a ne kao sudci i osvetnici jer Božja istina glasi da Bog ljubi – neograničeno i bezuvjetno – sve ljude, cijeli svijet i da je njegovo milosrđe i spasenje namijenjeno cijelomu svijetu. Biskupi pozivaju na stvaranje klime suživota, praštanja, pomirenja i vraćanja povjerenja svjesni da je žrtva uvijek žrtva, ma tko ona bila, te da je zločin uvijek zločin, ma tko ga učinio. Opraštati naneseno zlo i ljubiti one čija su djela bila zla itekako je moguće, ali praštanje je daleko od toga da isključuje istinu; ono je traži jer bitna pretpostavka praštanja i pomirenja jest pravda. Opraštati i ljubiti ne znači stajati sa strane, biti neutralan, okretati, u onom najdoslovnijem smislu, drugi obraz, ne znači dopuštati drugomu da čini što želi i pri tome ne poduzimati ništa. Na križnom se putu ne može biti neutralan. Pilat, skeptički intelektualac, pokušao je biti neutralan, biti izvan svega, ali se baš tako postavio protiv pravednosti. Da bi se moglo oprostiti, mora se znati istina; da bi se moglo voljeti, mora se znati istina; polovičan oprost krnji je oprost, a polovična je ljubav suzdržana i nepotpuna, podignuta na propadljivim, pješčanim temeljima.
Zbirka propovijedi Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje vrlo je vrijedna i dragocjena zbirka liturgijskih, retoričkih, književnoumjetničkih tekstova koji čitatelju mogu poslužiti i kao građa u nekoj njegovoj osobnoj, osamnaestodnevnoj duhovnoj obnovi. U njoj su sabrani tekstovi nad kojima valja ozbiljno zastati i razmatrati o zahtjevima stavljenim pred one koji svoje kršćanstvo žele propovijedati životom i koji su spremni prihvatiti paradoks vjere koja uistinu nije od ovoga svijeta – svijeta koji je kadar olako osuditi riječi u kojima se ne nalazi ništa osim ljubavi.
https://www.glas-koncila.hr/Hrvatsko nebo
