Damir Pešorda: Antigona i korona
Vrijeme:3 min, 45 sec
Ovoga sam ljeta bio na misi u Povljani na Pagu. Pozornost mi je privukla činjenica da je svećenik hostiju davao isključivo na jezik. Jedan je sredovječni gospodin njegovana lica pružio dlan da primi hostiju, međutim svećenik mu je nije htio dati. Također treba spomenuti da je prije podizanja Tijela i Krvi Kristove jedan postariji čovjek, očito svećenikov svjetovni pomoćnik, kroz crkvu pronio košaricu punu ženskih marama nudeći ih ženama obnaženih ramena da se zaogrnu. Iz klupe iza sebe čuo sam došaptavanje bračnog para na izmaku srednjih godina. On je htio da se idu pričestiti, ona je odlučno otklanjala tu mogućnost jer ih nije željela izlagati opasnosti da dobiju koronu. Kako on i nije baš previše navaljivao, ostali su stajati čekajući da pričešćivanje završi i svećenik izrekne završni blagoslov i ono znamenito ”Idite u miru.”
Viđeno me nagnalo na razmišljanje. Još za vrijeme onog prvog lockdowna, koji će u povijesti sigurno ostati kao važan događaj, možda i kao događaj međaš među epohama – Crkva je šaptom pala. Misa se preselila na televiziju, a svećenici zatvorili crkvene prostore. Jedino se don Josip Delaš, župnik u splitskom predgrađu Sirobuji, borio protiv novonormalnog diktata, međutim od njega se ogradila i njegova Splitsko-makarska nadbiskupija. U međuvremenu mise su vraćene, ali bez svete vodice kod ulaza, bez rukovanja prilikom davanja mira u euharistijskom slavlju, uz propisani razmak, obveznu masku i primanje hostije na dlan.. Iz svega toga očita je jedna stvar: strah od korone veći je od vjere u Boga. Ili barem upravljači žele da je veći, a narod se još nije pribrao i osvijestio činjenicu što njihovo ponašanje i prelako odustajanje od ustaljenih rituala uistinu implicira.
Dugi niz stoljeća kršćanska se vjera razvodnjavala. Drugi vatikanski koncil donio je značajne reforme, između ostalog i u pogledu liturgije. Potiskuje se latinski jezik i uvodi se narodni jezik. Na prvi pogled činilo se to logičnim i poželjnim, međutim s reformama nikada ne znamo. One su uvijek popločavanje dobrim namjerama puta u nepoznatom smjeru. Kažu da jedan od tih putova vodi i u pakao. Posljednjih desetljeća pritisak na Crkvu da od odustane od cijeloga niza crkvenih dogmi postoje gotovo neizdrživ. Od prihvaćanja homoseksualnosti do ređenja žena itd. S dolaskom korone i čudnovate epidemije bolesti COVID-19 mnogo toga se stubokom promijenilo, pa i crkveni život. Kada bi aktualna pandemija bila planirana, kako nagađaju teoretičari urote, a to su u posljednje vrijeme gotovo svi koji ne vjeruju televiziji – onda bi to bez konkurencije bio najgenijalniji mehanizam za uvođenje diktature.
Logično je da tom naletu totalitarne svijesti ni Crkva ne može odoljeti. Nadolazeće promjene stavljaju običnog vjernika u pred Antigoninu dilemu: poštovati Božje ili ljudske zakone? Doduše u Sofoklovoj tragediji glavna junakinja hrabro prima svoju sudbinu i ne dvoji što treba učiniti, pa se i po cijenu života suprotstavlja Kreontovu nalogu, međutim obični ljudi u svakodnevnom životu ne žele se previše petljati sa sudbinom. Žele jednostavno mirno živjeti, a sudbini, ako se već mora, prepustiti nekoliko važnih točaka u životu kao što su rađanje, prva ljubav, ženidba, prijelomni trenutci u karijeri, smrt. Ali susretati se s Antigoninom dilemom, svaki put za vrijeme nedjeljne mise, to im je ipak previše. To bi i za samu Antigonu bilo previše. Teško je izlaziti na kraj s tragičnim sukobom koji se ponavlja iz dana u dan ili iz tjedna u tjedan. A vjernik, kršćanin, katolik trebao bi biti spreman upravo na to.
Izazovi poput primanja hostije na jezik, pružanje ruke prilikom davanja mira i slični nisu bogzna što, ali već znatan dio onih koji idu crkvu ne želi riskirati da na taj način dobije koronu. Opasnost od bolesti od koje je smrtnost doista neznatna ne bi smjela ometati ljude ni u nekim puno nevažnijim aktivnostima od prakticiranja vjere na konvencijama i dogmama utvrđeni način. Ako je vjernik, a ne tek pozer. Onaj tko zazire od hostije, ne vjeruje da je ona uistinu Tijelo Kristovo. Onaj tko to ne vjeruje, nije istinski vjernik nego tek poštovatelj tradicije. Većina ljudi koji idu u crkvu obično izbjegava dosljedno razmišljati na ovaj način i osvijestiti konzekvence učenja u koje navodno vjeruju. Na žalost ili na sreću, ovisno o kutu gledišta, izazovi s ovim sitnim nelagodnostima neće prestati.
Slijede vremena kad će odluke biti puno teže, a ulozi puno veći. Život sam, na primjer. Koliko još ima kršćana spremnih da ih bace lavovima u arenu? Spremnih da daju život za svoju vjeru. Tko će nadvladati: Antigona ili korona? I to nije priča vezano samo uz religiozni život nego iza život općenito.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
