Zorica Vuković: ON TREBA RASTI, A JA SE UMANJIVATI

0

 

„Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo. (Iv 1,6-8)
Ivan svjedoči za njega. Viče:
‘To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!’“ (Iv 1,15)

U Proslovu Ivanova Evanđelja spominje se svjedok koji svjedoči za Svjetlo. Taj svjedok je sveti Ivan Krstitelj. O njegovu rođenju najdetaljnije piše evanđelist Luka. On opisuje kada i kako se dogodilo začeće i rođenje Krstiteljevo. Zbilo se to u ‘dane Heroda, kralja judejskog’ ili Heroda Velikog (73. pr. Kr. – 4. pr. Kr.) koji je vladao Judejom od 37. pr. Kr. – 4. pr. Kr.

U te dane u svetištu Hrama služio je svećenik Zaharija. Žena mu je bila Elizabeta. Oboje su bili u poodmaklim godinama i nisu imali djece. Dok je služio u Hramu, narod se vani molio, a njemu se ukazao anđeo Gospodnji.

„Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: ‘Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.’“ (Lk 1,12-17)
Zaharija anđelu nije povjerovao zbog svojih i Elizabetinih godina i zbog toga je oslijepio ‘do dana dok se to ne zbude’.

„Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem. Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: ‘Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.’“ (Lk 1,21-25)

Za trudnoću svoje rođakinje Elizabete je saznala i Marija. Kad je po navještaju anđela Gabrijela i silasku Duha Svetoga začela Isusa, Elizabeta je bila trudna šest mjeseci. Marija je pohitala ‘u Gorje, u grad Judin’ kako bi joj pomagala. Prema predaji ‘grad Judin’ je bilo selo Ain Karim udaljeno oko 7 km zapadno od Jeruzalema, a 140 km od Nazareta.

Došavši u Zaharijinu kuću, Marija pozdravi Elizabetu. „Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: ‘Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!’“ (Lk 1,41-45) Bio je to prvi susret Ivana i Isusa dok su još bili u majčinim utrobama.

Napomena: Isus (a i Ivan Krstitelj) se rodio oko 7. god prije kršćanske ere. Dionizije Mali (475. – 544.), od koga potječe računanje vremena po Kristu, krivo je pretpostavio da se Isus rodio 753. godine od osnutka Rima.

„Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: ‘Nipošto, nego zvat će se Ivan!’
Rekoše joj na to: ‘Tȁ nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao’. Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: ‘Ivan mu je ime!’ Svi se začude,  a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: ‘Što li će biti od ovoga djeteta?’ Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.“ (Lk 1,57-66)

Tada Zaharija zapjeva hvalospjev:
„…A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu
po otpuštenju grijeha njihovih,
darom premilosrdnog srca Boga našega
po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine
da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj,
da upravi noge naše na put mira.“  (Lk 1,76-79)

„Dječak je međutim rastao i duhom jačao: Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“ (Lk 1,80)

Što se u međuvremenu dogodilo s Ivanom, ne zna se. Ali apokrifni spisi navode da se i Elizabeta, poput Marije, Isusa i Josipa morala skrivati od pomahnitalog kralja Heroda koji je dao pobiti svu djecu u Betlehemu i okolici jer se bojao novog Kralja kako mu navjestiše mudraci.

Prošle su godine.

„Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.  On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha, kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
Svaka dolina neka se ispuni,
svaka gora i brežuljak neka se slegne!
Što je krivudavo, neka se izravna,
a hrapavi putovi neka se izglade!
I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ (Lk 3,1-6)

Povijesno gledano Krstiteljevo djelovanje zbilo se tijekom vladavine cara Tiberiusa Claudiusa Nero Caesara (42. pr. Kr. – 37. po Kr.), poznatijeg kao Tiberije koji je vladao od 14. – 37., što znači da je to bilo oko tridesete godine. Poncije Pilat (42. pr. Kr. – 37.) bio je namjesnik cara Tiberija od 26. – 37. godine, a Kajfa, punim imenom Josif Kajafa je bio veliki svećenik od 18. – 36. godine. Njegov prethodnik, ali i dalje nositelj autoriteta bio je Ana, Kajfin tast.

Ivan je ‘krstio u Enonu blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode. Ljudi su dolazili i krstili se’. (Iv. 3,23)

Danas je to Qasr Al Yahud koje se nalazi unutar palestinskog teritorija. Trenutno je pod upravom izraelskih vlasti. Izraelci i Palestinci slobodno posjećuju to mjesto koje je nekada bilo minirano. Do 1948., kada je osnovan Izrael, bilo je pod kontrolom Jordana, sve do Arapsko-izraelskog rata 1967. godine, kada je Izrael okupirao Zapadnu obalu i postavio oko tri tisuće mina i drugih eksploziva oko lokacije kako bi osigurao granicu.

Planiranje obnove i razminiranje dogovoreno je suradnjom jordanskih vlasti, civilne uprave Judeje i Samarije i nacionalnog parka 2018. godine. Mine su očistile izraelske vlasti i britanska humanitarna organizacija za razminiranje Halo Trust.
„Razminiravanje na mjestu krštenja – prostoru koji je važan za mnoge – jedinstven je i predivan posao,“ rekao je Marcel Aviv, šef izraelske agencije za razminiranje.

„Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.

Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: ‘Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donòsite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: »Imamo oca Abrahama!« Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.“ (Mt 3,4-12)

„Pitalo ga mnoštvo: ‘Što nam je dakle činiti?’ On im odgovaraše: ‘Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.’

Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: ‘Učitelju, što nam je činiti?’ Reče im: ‘Ne utjerujte više nego što vam je određeno.’

Pitahu ga i vojnici: ‘A nama, što je nama činiti?’ I reče im: ‘Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.’

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ (Lk 3,10-15)
„I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.“ (Lk 3,18)
Kad se krstio sav narod, „dođe i Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: ‘Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?’ Ali mu Isus odgovori: ‘Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!’ Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!’“ (Mt 3,13-17)

Nakon kušnje u pustinji, Isus je sa svojim učenicima otišao u Judejsku zemlju gdje su i oni krstili.

„Između Ivanovih učenika i nekog Židova nastade tako prepirka o čišćenju. Dođoše Ivanu i rekoše mu: ‘Učitelju, onaj koji s tobom bijaše s onu stranu Jordana i za kojega si ti svjedočio – on eno krsti i svi hrle k njemu.’ Ivan odgovori:
‘Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba.
Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: »Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim.«
Tko ima zaručnicu, zaručnik je.
A prijatelj zaručnikov koji stoji uza nj i sluša ga,
klikće od radosti na glas zaručnikov.
Ta se moja radost upravo ispunila.
On treba da raste, a ja da se umanjujem.
Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju;
tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori.
Tko dolazi s neba, on je iznad sviju:
što je vidio i čuo – za to svjedoči,
a svjedočanstva njegova nitko ne prima.
Tko primi njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit.
Uistinu, onaj koga Bog posla Božje riječi govori
jer Bog Duha ne daje na mjeru.
Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu.
Tko vjeruje u Sina, ima vječni život;
a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života;
gnjev Božji ostaje na njemu.“ (Iv 3, 25-36)

Ivan poziva na obraćenje. „Govoraše dakle mnoštvu koje je dolazilo da se krsti: ‘Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plodove dostojne obraćenja.’“ (Lk 3,7-8)

Prekorio je Ivan i Heroda Antipu koji je počinio dvostruko rodoskvrnuće.

Govanni Papini u romanu Povijest Kristova piše da je Herod Antipa (20. pr.Kr. – 39. po Kr.) počeo vladati kao tetrarh u Galileji i Pereji u svojoj sedamnaestoj godini, nakon smrti oca Heroda Velikog od 4. god. pr. Krista. Majka mu je bila Maltaka. Da se umili Tiberiju, ponudi mu da će mu potajno dojavljivati što rade njegova braća po ocu, tetrarsi Herod Arhelaj, Herod II. i Philip Tetrark. Na jednom putovanju u Rim zaljubi se u Herodijadu (15. pr.Kr. -39.), kćerku njegova brata Aristobala IV. i ženu njegova brata Heroda II. Ona je pristala poći za njega. Sa sobom je povela i svoju kćerku Salomu.

Prva Antipina žena Faselida bila je kći nabatejskog kralja Arete IV. Filopatrisa (9. pr.Kr.-40.) i nakon ‘razvoda’ vratila se ocu. Areta je stoga godine 36. napao Antipu i porazio njegovu vojsku, zauzevši zapadne obale rijeke Jordan. Antipa se obratio za pomoć Tiberiju, ali Lucije Vitelije, guverner Sirije, je izbjegavao sukob.

Antipa je doveo Herodijadu kad se Krstiteljevo ime pronijelo narodom. Prorok osudi dvostruko rodoskvrnuće: Herodijada je Antipi bila nećakinja, jetrva i napokon žena: „Ne smiješ imati ženu brata svoga!“ (Mk 6,18). Čak je i židovski povjesničar Josp Flavije opisao ovaj brak kao neobičan. Herodu i Herodijadi nije se svidjelo Ivanovo upozorenje na grijeh. Stoga ga je Herod zatočio u tvđavi Makeront koja se nalazila na istočnoj obali Mrtvog mora.

„Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: ‘Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!’ I zakle joj se: ‘Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.’ Ona iziđe pa će svojoj materi: ‘Što da zaištem?’ A ona će: ‘Glavu Ivana Krstitelja!’ I odmah žurno uđe kralju te zaište: ‘Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!’

Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.“ (Mk 6,19-29) Sveti Matej dodaje da su sve javili Isusu. (Mt 14,12)

Relikvije svetog Ivana Krstitelja danas se čuvaju u crkvi sv. Silvestra u Rimu i u katedrali u Amiensu u Francuskoj.

Sveti Augustin o činu glavosjeka piše: „Tek što sam pročitao Evanđelje, pred mojim se očima ukazao okrutan prizor: glava svetog Ivana na pladnju, prokleti nalog pun okrutnosti, jer se nije mogla podnositi istina. Jedna djevojka pleše, a jedna se mati odmara; usred bestidnosti i uživanja jedne gozbe drsko se stvara i izvodi bezbožna zavjera. I tako se na Ivanu ispunila riječ, koju je sam unaprijed rekao: ‘On mora rasti, a ja se umanjivati. On je, uistinu, bio umanjen kad mu je bila odrubljena glava; a Krist je porastao na križu.“

Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja uslijedilo je nakon što je Ivan upozorio na blud, strašan grijeh koji se ni danas ne smije spominjati. Čak ni katolicima. A grijeh je prisutan i on je uzrok svakog zla na svijetu. Posebno grijeh bluda koji je najrašireniji grijeh današnjice. To je grijeh kojim se ljudi kockaju s vječnim životom, a ovaj svijet, u tami kraljevstva kneza ovog svijeta, koji ga namjerno potiče upravo zato da bi na kraju vremena ostali vani – van vječnog života!

Je li Heroda ‘grizla savjest’ zbog čina glavosjeka? „U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa pa reče svojim slugama: ‘To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.’“ (Mt 14, 1-2) „I tražio je priliku da ga vidi,“ dodaje sv. Luka 9,9b.

Mnogi su umjetnici ovjekovječili život i djelovanje Krstiteljevo. Među njima je i Leonardo da Vinci koji je Ivanov portret slikao između 1513. – 1516. u tehnici ulja na drvetu. Godine 1517., slika je bila predstavljena kardinalu Aragonu u dvorcu Cloux, a uskoro ju je kupio kralj Franjo I. (1494. -1547.). Godine 1625. Luj III. (1601. – 1643.) daje sliku engleskom kralju Charlesu I. (1600. – 1649.) u zamjenu za Ticianovu Svetu obitelj. Charlesovu zbirku 1649. kupio je bankar Ebrhard Jabach (1618. – 1695.). Djelo se vratilo francuskom kralju Luju XIV. (1638. – 1715.), a od Francuske revolucije (1789. – 1795.) nalazi se u Louvreu.
Leonardo prikazuje Ivana kao mladića kojemu je jedna ruka okrenuta prema gore, prema nebu, a drugom je pritisnuo križ na srce. Tajanstvenost i misterioznost slike pojačana je kontrastom tamne pozadine i osvijetljene figure mladića. Unatoč oduševljenim kritikama kolega u kreativnoj radionici i kritičarima o radu umjetnika toga vremena, istinsko iznenađenje izazvala je različitost od uobičajene kanonske slike svetaca. Lik komunicira s publikom očima. Nježno se osmjehuje. Odjeća pustinjaka je krznena koža. Nije potpuno odjeven, a desno rame ostaje golo. Duga kovrčava kosa teče valovima na ramena.

Analiza je pokazala da je nemoguće vidjeti poteze kista na ovoj slici.

Za sv. Ivana Krstitelja Isus je rekao: „Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.“ (Lk 7,28)

„S kime dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.“ (Lk 7,31-35)

Sveti Matej dodaje: „…poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: ‘Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? (Mt 11,7b)
„Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.“ (Mt 11, 11-15)

Zbog značenja Ivana Krstitelja u povijesti spasenja, pored Majke Božje i Isusa, jedino on od svih svetih, ima i blagdan svoga rođenja koji se obilježava 24. lipnja i Blagdan rođenja za nebo ili Glavosjek sv. Ivana Krstitelja – 29. kolovoza.

Željko Glasnović (FB, 24.6.2021.): „Ivan mu je ime!” (Lk 1,63b) Budete li uvijek govorili istinu nećete imati puno prijatelja, ali oni koji ostanu bit će pravi. Neki kažu da sam ja previše grub u iznošenju istine, ali kad pogledam život i djelovanje sv. Ivana Krstitelja vidim koliko sam zapravo blag.
„Kad strovale niz hridinu suce njihove, razumjet će kako blage bijehu riječi moje.“(Ps 141,6)
Gospodin naš Isus Krist se sam predstavio kao ‘Put i Istina i Život’ (usp. Iv 14,6) te rekao kako će nas istina osloboditi. Istinu treba govoriti uvijek, čak i pod cijenu vlastitog života. Današnji svetac nam je najveći primjer toga. Za njega sam Gospodin kaže da ‘ne usta veći od njega’ (usp. Mt 11, 11). Naše je uvijek svjedočiti istinu. Istinu o Bogu, obitelji i Domovini jer, za vječnost smo stvoreni.

Ivan Krstitelj je zaštitnik pjevača, glazbenika, krojača, kožara, krznara, vunara, remenara, gostioničara, nožara, brusača, zatvorenika, osuđenih na smrt, uzgajivača ptica, oboljelih od epilepsije, krštenika. Zaštitnik je Malte, Jordana i velikog broja gradova širom svijeta.

U Hrvatskoj su po njemu nazvana mjesta Ivandol, Ivanić Grad, Ivanec, Kloštar Ivanić, Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Žabno, Ivanska, Ivankovo… U mnogim se mjestima diljem Hrvatske nalaze crkve i župe posvećene sv. Ivanu Krstitelju: Zagreb, Zelina, Županja, Zaprešić, Split, Lug Samoborski, Gornje i Donje Vratno…

No, za hrvatski narod najznačajnije svetište Svetog Ive nalazi se u Bosni i Hercegovini, u Podmilačju kraj Jajca. To je i najstarije svetište u BiH iz 15. stoljeća. Stara crkvica izgrađena je u gotičkom stilu i preživjela je turska osvajanja, ali nije preživjela velikosrpske osvajače koji su u ožujku 1993. do temelja razorili svetište Svetog Ive i staru crkvu. Spašen je jedino čudotvorni kip sv. Ivana Krstitelja.

Ipak. Projekt za novu crkvu i svetište u Podmilačju izradio je 2003. godine slovenski arhitekt Marko Mušič, a obnovljena je i stara srednjovjekovna crkvica. Život se obnavlja…

Uz svetište vežu se različiti oblici pučke pobožnosti, ali i hodočasnička praksa izrasla iz naroda kojoj pripada i umivanje na vrelu Mrtvalj, nazvano Izvor sv. Ive, a koje se smatra ljekovitim i čudotvornim. Hodočasnici uzimaju vodu i kao blagoslovljenu nose svojim obiteljima i bolesnicima. Ovo svetište je do ukazanja Majke Božje u Međugorju 1981. godine, bilo najvažnije u BiH.

Kardinal Puljić je 24.6.2020. u propovijedi rekao: „Najvažnija poruka Ivana Krstitelja, kojemu se možemo moliti i u ovom najstarijem bosanskom svetištu, jest da ne pokleknemo iskušenjima današnjega svijeta, da živimo po uzoru na sv. Ivu, da budemo hrabri i borimo se za pošten, pravedan i bolji svijet.“

Porijeklo muškog imena Ivan potječe iz hebrejskog jezika, tako da se Ivan originalno izgovara Johanan (Jo + hanan) – što znači Bog je milostiv, Bog je milosrdan, Bog je dobar… Iz hebrejskog se ime prenijelo u latinski jezik kao Iohannes, a onda u grčki kao Ioannis. Tek kasnije se pojavljuje i u drugim jezicima. Iako je ime Ivan židovskog porijekla, razvojem kršćanstva proširilo se po cijelom svijetu. Piše se i izgovara različito, ali mu je značenje isto na svim jezicima. Od imena Ivan potječe najviše inačica toga imena. Npr. u hrvatskom jeziku Ivan, Ivica, Iko, Ivo, Ivek, Ico… Jednako tako postoji i čitav niz inačica ženskih imena: Ivana, Ivka, Iva… a među prvih je 10 ženskih imena najpopularnijih u Hrvatskoj u proteklih 10 godina.

Preko dvadeset svetaca katoličke crkve nose ime Ivan. Među njima su apostol i evanđelist sv. Ivan, sv. Ivan Zlatousti – propovjednik, sv. Ivan od Križa – karmelićanin, naučitelj i reformator Crkve, sv. Ivan Marija Vianney – zaštitnik svećenika, pa i naš dragi papa sv. Ivan Pavao II. …

Braniteljice iz Zadra napravile su i popis poginulih tijekom Domovinskog rata. „Poštovani, pozivamo vas da putem svojih medija prenesete glas naših žena, a govoriti ćemo u ime 15876 poginulih hrvatskih branitelja, 21959 ranjenih hrvatskih branitelja, 8000 poginulih hrvatskih civila, 404 ubijena hrvatska djeteta, 1044 ranjena hrvatska djeteta, 7169 ranjenih hrvatskih civila. Među ubijenima najviše je onih koji su se zvali Ivan. Čak punih 10 autobusa,“ objavila je 28. listopada 2018. braniteljica Ivana Haberle.

Tom lijepom imenu odana je i počast na Kupresu 1. kolovoza 2017. kada je Marko Perković Thompson okupio 2 325 Ivana u manifestaciji Vratio se Ivan s 1000 momaka. Ovo je okupljanje završilo i u Guinnessovoj knjizi rekorda jer je okupilo najviše ljudi istog imena na jednom mjestu.

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara