Do danas ne prestaje traganje za preživjelim nacionalsocijalističkim počiniteljima zločina iz Drugoga svjetskog rata. U tom kontekstu nitko ne dovodi u pitanje potrebu kažnjavanja svih onih koji su svojim postupanjima, izravno ili neizravno, sudjelovali u počinjenju teškog zločina programiranog uništavanja Židova.

Nacionalsocijalizam je uspostavio takav totalitarni režim u Njemačkoj koji je omogućio ostvarenje ideološkoga cilja – zloćudne nakane „konačnoga rješenja židovskog pitanja“. Stoga valja naznačiti kako je nacionalsocijalistička doktrina podrazumijevala težnju prema kojoj je narod bio apsolut, što je značilo kako pojedinac u takvu odnosu ima zanemarivu ulogu. Prema takvim shvaćanjima njemački je narod uzimao pravo mogućnosti uništenja, protjerivanja ili dovođenja u podređeni položaj svih po tom kriteriju manje vrijednih naroda ili narodnih skupina. Slijedom toga u ratu je nastupila puna provedba u prvome redu genocidnoga plana uništenja Židova i usporedno s time pokušaj osvajanja europskih prostora i „čišćenja“ od rasno nepoćudnoga pučanstva (prema jednom od doktrinarnih ciljeva osiguranja životnoga prostora za njemački narod).

Poslijeratna Njemačka ustrajno teži za time da kazni sve one koji su na bilo koji način sudjelovali, ili pomagali u provedbi nacionalsocijalističkih ideoloških određenja. Pridržavajući se takvih načela, u listopadu 2021. započet će suđenje jednom stogodišnjaku u Njemačkoj (premda ima još nekolicina postupaka za koje se obavljaju provjere kod nadležnih državnih odvjetništava), koji je razotkriven kao osoba koja je u razdoblju između 1942. i 1945. u koncentracijskom logoru Sachsenhausenbio članom stražarskoga bataljuna, pa je i tom činjenicom svrstan u kategoriju onih koji su “svjesno i voljno” sudjelovali u usmrćivanju 3.518 zatočenika. Na toj osnovi Državno odvjetništvo Neuruppin podignulo je optužnicu koju je sud prihvatio.

S obzirom na navedeno valja zamijetiti kako je njemačko pravosuđe, poštujući važeće zakone, veoma temeljito i bez obzira na starosnu dob optuženika pristupilo pravnom razrješenju tog slučaja. Važno je istaknuti i to kako u ovakvim primjerima počinjeni zločini ne zastarijevaju, a njihovi počinitelji podvrgavaju se bez izuzetaka pravosudnom progonu i nakon sedamdeset i šest godina od okončanja rata.

S druge strane, počinjeni poslijeratni zločini od tzv. narodne vlasti na prostoru komunističke totalitarne Jugoslavije, pa stoga i Hrvatske, ostali su do danas predmetom različitih tumačenja, u kojima prevladavaju ona s pozicija pokušavanja njihove relativizacije s ciljem opravdanja kako su događaji nastupili kao odmazda za zločine što ih je počinila poražena strana u Drugome svjetskom ratu. Jedan od osnovnih razloga zašto se pojavljuju tako posve različiti pristupi razrješavanju problematike zločina nalazi se zapravo u nametnutoj logici odnosa i položaja pobjednika prema poraženima.

Pored toga, zagovaratelji drukčijega pristupa u odnosu na nesporne poslijeratne komunističke zločine ustrajavaju i na pokušajima pojašnjenja kako je temeljna komunistička ideja legitimna, odnosno da su ideološki pravac pa time i nastali režimski napori za ostvarenje ključnih ideoloških značajki sadržanih u smjernicama postizanja društvene jednakosti (društvo bez klasa), preko ukidanja privatnog vlasništva do konačne uspostave diktature proletarijata, a sve to revolucionarnim metodama, bili legitimni. Prema takvim shvaćanjima, ostvaruje se bitna programatska razlika u odnosu na ideološke postavke nacionalsocijalizma, te stoga i moguće različito, odnosno opravdavajuće vrednovanje počinjenih zločina.

Pritom se zanemaruje i to kako se ostvarenje komunističkih ciljeva moglo provoditi i jest provodilo isključivo putem revolucionarnoga procesa (nasiljem – rušenje staroga i nametanje novoga), a jednako tako ostavljena je namjerno po strani i činjenica da su zločini počinjeni u mirnodopskom razdoblju. Nastupajući s takvih pozicija, po kojima je u komunizmu proletarijat apsolut, bilo je dopušteno u ime tog istog proletarijata koristiti se svim sredstvima, pa i zločinom, kako bi se nametnuo politički poredak nazivan diktaturom proletarijata (zapravo Partije), a koji je podrazumijevao postupak „čišćenja“ nepoćudnih klasnih elemenata.

Polazeći s osnove kako zločini ne zastarijevaju, a budući da u pravnom smislu ne postoje razlike glede njegova počinjenja, već se isključivo odmjerava djelo, nastalo bilo iz rasnih ili klasnih razloga, ostaje i nadalje otvorenim pitanje: Vrijedi li kazna za zločin jednako i za sve i u svakom demokratskom društvu?

I danas u Republici Hrvatskoj ima onih koji su svojim djelovanjem u komunističkoj Jugoslaviji, pa time i Hrvatskoj, bez obzira na trenutnu starosnu dob, sudjelovali u komunističkim tijelima vlasti koja su provodila ili pripomagala u izvedbi pravoga „udruženog zločinačkog pothvata“ usmjerenog na eliminaciju pojedinaca i skupina osoba, po klasnoj ili svjetonazorskoj osnovi. I upravo uzevši sve to u obzir, valja zaključiti kako svako demokratsko i civilizirano društvo između ostaloga teži održanju dostignutih ljudskih, moralnih i kulturnih vrijednosti, što ga potiče na dostojanstveni izlazak iz vlastite prošlosti. To pak ne znači negirati prošlost, već ju shvaćati kao povijesnu lekciju, pri čemu ostaje obveza kažnjavanja počinjenih zločina od koje se nikako ne smije odustati.

Doc. dr. sc. Zlatko Begonja/Hrvatsko nebo