Nenad Piskač: Uokolo Međunarodnog dana pasa i Dan žrtava provala u dom

Neki idiot ispao iz inkubatora liberalne demokracije predložio je, a njegovi su kamaradi raspoređeni po zapadnim državnim i naddržavnim ustanovama prihvatili – Međunarodni dan pasa. Oko pet sati ujutro o tomu informiram Hosa. Na to on meni, vau, vau, vau, odgovara – gazda, fućkaš budale, piša mi se, pusti me van i pripremi klopu. I izjuri Hos na redovni jutarnji izlazak. Još se nisam oporavio od bljedolikog i pretežno „antifašističkoga“ obilježavanja Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma (23. kolovoza), kad me samo tri dana kasnije sustigao dan peseka i kujica. Dok Hos vani uzduž i poprijeko od rane zore zapišava Međunarodni dan pasa (26. kolovoza), švrljam po portalima, možda su, nadam se, prenijeli nešto novo i relevantno… Tako su nastale ove bilješke od kojih ne stižem napisati zasebne kolumne.

Beogradski lopovi i njihove drobilice kradu hrvatsku i židovsku povijest

Ostatci totalitarnoga komunističkoga režima „na ovim prostorima“ sa sjedištem u Beogradu suočavaju se sa židovskom kontraofenzivom. Židovi su u posljednje vrijeme detektirali problem i krenuli u akciju. Nedavno su u SAD-u prozreli film srbijanske državne propagande i u smeće strpali „Daru iz Jasenovca“. A sada su u Jeruzalem Postu rekli dosta i Ivi Drobilici i njegovoj jugokomunističko-velesrbijanskoj interpretaciji povijesti. Shvatili su da im Srbija želi „ukrasti“ holokaust i lažno se prikazati kao njegove žrtve. Židovima do svijesti još nije doprla činjenica da je Srbija u Drugom svjetskom ratu na svom ozemlju izvršila holokaust, ali na dobrom su putu da shvate i tu tragičnu činjenicu iz povijesti „srpskoga sveta“. 

Morat će shvatiti i ovo: Beogradski državni lopovluk strahovito jako uporište ima u Hrvatskoj, državi s nedovršenom tranzicijom iz totalitarnoga u demokratski režim. Pa, i ovo: Na meti srbijanskoga lopovluka i hrvatskih jugokomunističkih drobilica već više od stotinu i pedeset godina nalaze se hrvatski jezik, književnost, teritoriji, medijski prostor, povijest, znamenite osobe iz svijeta znanosti i umjetnosti, sakralni objekti i pripadnost Rimokatoličkoj crkvi, cijeli gradovi, čak i dijelovi Jadranskoga mora. Ukratko: Srbijanski lopovi i njihove sluge kradu i drobe hrvatsku i židovsku povijest. Hrvatima su veliki dio već ukrali. Nadam se da Židovima ne će ukrasti i Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta (27. siječnja). Tema beogradske krađe zavrjeđuje bilateralni susret Hrvatske i Izraela na vrhu, ali to još nije palo napamet hrvatskom ministru vanjskih poslova. Ima on važnijega posla…

Trgovački odnos predsjednika Vlade i predsjednika HBK

IKA je 19. kolovoza objavila jednu do druge dvije kratke vijesti. Prva – Vlada Republike Hrvatske prihvatila je prijedlog vlastitoga Ministarstva vanjskih i europskih poslova i odobrila 450 tisuća eura za izgradnju Kapele hrvatskih svetaca i blaženika u Betlehemu. Druga – Predsjednik Vlade posjetio je (istoga dana, nešto kasnije) predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (izvor druge vijesti je „twitter predsjednika Vlade Plenkovića“). To će reći da je Plenković došao Puljiću „naplatiti“ državnu investiciju u gradić pod Palestinskom samoupravom. Iako vijest to prešućuje, odmah je tražio kompenzaciju za 450 tisuća državnih eura, i po mom mišljenju, daljnju pasivizaciju Katoličke crkve u Hrvatskoj glede njegove covid politike, što zaključujem iz zajedničke fotografije sa susreta na kojoj su dva predsjednika i njihovi suradnici zakrinkani besmislenim maskama. Srećom, nisu još došli do zajedničkoga prijedloga o uvođenju Dana nošenja prigušnica (maskama). A razgovarali su i o turističkim temama, iako nisu relevantni za to područje tercijalnih djelatnosti.

A kaj se tiče izgradnje kapelice u inozemstvu, podsjećam kako još nisu obnovljene ni sve stradale u velesrbijanskoj agresiji, kamoli u potresu… Primjerice, restauracija orgulja u mojoj župnoj crkvi trajala je pet godina! Koliko para, toliko vremena. Crkvi i njezinim redovničkim zajednicama bilo bi bolje da si same izgrade ono što misle da im je potrebno u Betlehemu. Svrha kapelica nije turizam i afirmacija „Hrvatske u svijetu“, kako to hoće Plenković naknadno objasniti, već je svrha sakralnoga objekta sljedeća: to je mjesto sastanka Božjega naroda s uskrsnulim Kristom. Praksa suradnje s bogatim mecenama nije više, ako je ikad i bila, produktivna za povijest spasenja. Mecene, posebice ako su to države, uvijek traže nešto zauzvrat. A danas traže isto ono kroz što je prošao Krist tijekom četrdeset dana provedenih u pustinji. Upravo nam to posadašnjuju ove dvije vijesti. A govore one i puno više od toga, ali o tom nekom drugom nezgodom. Ipak, samo ovo: Državnim novcima tražiti crkvenu pokornost i poslušnost, jest nemoralna ponuda. A još gore od toga nemorala jest pristati na takvo trgovanje. Takve trgovce utemeljitelj Crkve bičem je namlatio ispred hrama i otjerao u bespuća profane i sakralne neozbiljnosti. E, moj sveti Alojzije Stepinče!

Dan žrtava provala u dom

Obavljajući partijski zadatak stanovita Danka Erte El povrijedila je privatnost doma jednom od najpoznatijih hrvatskih branitelja, ratnoga imena Thompson. Danka je inače poznata po svojim nekulturnim izljevima na društvenim mrežama. I ni po čemu drugomu hvale vrijednome. Sudeći po tomu njezin je profil utjelovljenje suvremene simbioze Antifašističke fronte žena s propuhom liberalne demokracije „na ovim prostorima“. Veli policija da afežejka nije provalila u privatnost doma – kao što ni partizani nisu provaljivali u privatnost doma kad su iz šume došli na zagrebački asfalt kako bi „revoljuciju“ (J. B. Tito) proveli u djelo. A za tu revoluciju Ivo Drobilica tvrdi da nije bila totalitarna najmanje od 1950. i nastavlja dalje drobiti po Sveučilištu, medijima i gdjegod stigne. A stigne na sve strane, jer su mu mediji otvorili sva vrata i prozore.

Umjesto da obilježava besmislene dane ovoga i onoga, Hrvatska bi trebala uvesti Dan žrtava provala u dom. To bi mogao biti nadnevak 8. svibnja (1945.), ili 25. kolovoza kad je agresor 1991. otvoreno krenuo na sve vukovarske domove, ili dan kad je Danka provalila na zemljišno-knjišku česticu obitelji Perković. Kako taj dan obilježiti? Možda ovako: Svi službenici i dužnosnici, tv voditelji, službene drobilice i neslužbeno građanstvo neka na Dan žrtava provala u dom istaknu bedž s prekriženom crvenom petokrakom i ružičastom vrpcom, a predsjednici Sabora, Vlade i Države neka tom prigodom daju prigodne izjave o tomu da je nepovredivost doma ustavna kategorija i civilizacijsko dostignuće. Ova ideja, nažalost, nije moja. Predložila mi ju je hrvatska mladež da je predložim hrvatskoj javnosti…

Zlatno tele, a zapravo čobanski voditelj

Danki Erte El u afežeovskom zanosu, opravdavajući njezinu provalu i javno sotoniziranje žrtve provale, pridružili su se „znani i neznani“ antifašisti po profesiji – djelatni ostatci i dragovoljni sljednici jugokomunističkog „tužilaštva“ i agitpropa. Među njima i Zoran Erte El, napuhana veličina davno etablirana po nacionalnom ključu, trećerazredni tv voditelj sada jedne od uvoznih šrot dalekovidnica s nacionalnom koncesijom koju joj treba oduzeti ako ni zbog čega drugoga, onda zbog sustavnoga zaglupljivanja „širokih narodnih masa“. Taj je tip, mezimac, gotovo kućni ljubimac jugokomunističkih ostataka i poraženih snaga u Domovinskom ratu, kojega mediji prate i kad ide na wc, hrvatskoga branitelja, koji mimo dopuštenja glavne struje zarađuje kruh na estradnome nebu, dakle, žrtvu kojoj je liberalno demokratski afeže neovlašteno ušao u privatnost doma, nazvao „pastirskim pjevačem“. Takvo što može samo čobanski voditelj zalutao u slobodu i demokraciju. Kad bi netko čobanskom voditelju, pretvorenom u moderno zlatno tele, narušio privatnost doma, nastala bi velika drama s međunarodnim odjecima. Jadna je nacija i država prepuštena divljanju liberalne demokracije u kojoj čobanski voditelji kroje i nameću pretežno mišljenje. Jadno je i stanje u braniteljskoj populaciji s kojom se režim igra mačke i miša.

Međunarodni dan propale misije u Afganistanu

Hrvatski je (državni) sabor svojedobno odobrio odlaske svih kontingenata Hrvatske vojske u Afganistan unatoč staroj prisezi Hrvata da ne će ratovati izvan svojih granica. I tako je u drugom i ne znam kojem još kontingentu u Afganistan otišao i moj brat Miro. Stožerni narednik iskaljen u Domovinskom ratu. Tamo ga je neki američki general odlikovao NATO odličjem. Pitate se zakaj? Zato kaj je kao međunarodno osposobljen vojni policajac poslije jednoga talibanskoga napada skupljao ostatke raznesenih američkih vojnika i njihovih oklopnjaka. Vodio je očevid, a onda je stigao taj američki general i počeo se miješati u posao vojne policije. Pa ga je Miro morao disciplinirati, skoro pa i privesti. Ukratko, general je za koji dan došel k sebi, ispričao se, nešto kasnije ga je odlikovao, i tak su si postali pajdaši. Štoviše, general je tražio da ga čuva Mirek iz Dubrave i hrvatski vojnici – njima je najviše vjerovao. 

General i Mirek bili su zaduženi za obuku afganistanske policije i vojske, a sve u sklopu velike antiterorističke koalicije. Ove godine i policija i vojska i političke elite instalirane po receptu liberalne demokracije skinule su gaće i predale Kabul u rekordnih nekoliko dana talibanima, baš kako je to i zamislio prvi čovjek liberalne demokracije, stanoviti Joe Biden. Epilog? Po povratku iz Afganistana Miro je po kratkom postupku umirovljen, obolio i umro od raka. Pa se sad pitam tko snosi političku, materijalnu i kaznenu odgovornost za prekršenu hrvatsku prisegu, odobrenja i slanja hrvatskih vojnika u nemoguću misiju, koja je na kraju, unatoč uloženih bilijuna dolara, jednostavno propala?! Stoga predlažem Međunarodni dan propale misije Zapada u Afganistanu i očekujem da hrvatski predsjednici Sabora, Vlade i Republike, iznesu taj prijedlog na međunarodnu pozornicu (da se ne zaboravi i ovako skupi debakl ne ponovi).

Drugarice i drugovi, Papa je pred ostavkom

Evo i jedne vijesti zbog koje će u Hrvatskoj proplakati drobilice, beogradske sluge, afežeovke, gojenci liberalne demokracije, trgovci pred hramom, poražene snage iz Domovinskoga rata i jugokomunistički nelustrirani ostatci. Papa Franjo je, drugarice i drugovi, pred ostavkom. Ove godine navršit će osamdeset i pet godina života. Vijest 23. kolovoza prenosi talijanski portal iltempo.it. Zbog prve rečenice ovoga pasusa ne čudi me da je ova vijest u Hrvatskoj prešućena. Evo i vrela, dobro će doći IKI i ostalim agencijama, istina poveznica ne dolazi s relevantnoga privatnoga Plenkovićeva twittera, ali svejedno, nek se nađe: La bomba sul Vaticano, Papa Francesco vuole dimettersi per colpa della malattia – Il Tempo. 

Režimski stručnjak Boris Jokić

Čitam da se približava nova školska sezona. A onda mi stiže zanimljiva usporednica vezana za stručnjaka za školstvo (osobito za izborni predmet katoličkoga vjeronauka) u čije ruke nikad ne bih povjerio školovanje svoje djece, ispričavam se – unučadi. Riječ je o blagoglagoljivom Borisu Jokiću. Taj je prošle 2020. godine, 29. travnja izjavio: Otvaranje škola jedna je od najsramotnijih odluka u povijesti Hrvatske. Sad je pak, ove 2021. godine, kako prenosi HINA 25. kolovoza izjavio: „Nužno je da škole ostanu otvorene, pandemija je negativno utjecala na većinu učenika“. Prošle je godine režimu pasala ondašnja izjava ovoga „stručnjaka“, a ove godine režimu paše dijametralno suprotna izjava. Jokić dobro čita što režim hoće i stoji mu na usluzi, djeluju u sinergiji. Dakle, on je režimski „stručnjak“. Vjerodostojan u mjeri u kojoj je vjerodostojan i režim i „pandemija“ i „cjepivo“ i „procijepljenost“ u cjelini.

Hosov zaključak

Vratio se Hos i vratio me na početak. Vidno olakšan, vau, vau, vau, prosvjetiteljski laje: Gazda, stvarno misliš, da nas dvojica imamo pravo obilježiti Međunarodni dan pasa?! Nego kaj da imamo, odgovorim s globalne razine. Vau, vau, gazda, tak si star, a niš ne kužiš. To je dan namijenjen za vau, vau elitu i njihove kućne ljubimce, a ne za tebe i tvog hrvatskog tornjaka kojemu si dao politički nekorektno ime. Kaj nisi čuo da me treba zabraniti, a ne obilježiti?! Vau!

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo