Damir Pešorda: Dokle uzmicati

Pjevač Marko Perković Thompson jedan je od najprogonjenijih ljudi u Hrvatskoj. Njegovi ga progonitelji kao psi goniči slijede od grada do grada, od zemlje do zemlje i pokušavaju onemogućiti u onome što najbolje radi i od čega, u konačnici, živi. U pjevanju. Uz udruge, aktiviste, medije, preferirane stavotvoritelje i druge javnike, tom se progonu sve više pridružuje dobar dio politike i neke državne instituciji. Domaći sudovi reagiraju kako kada, jednom je dosuđeno da poklič ZDS u sklopu pjesme Čavoglave nije prijestup, dok je drugi put, primjerice, makarski pjevač Mario Roso osuđen zbog izvođenja Čavoglava! Uzimajući u obzir udruženu kampanju srpskih i jugoslavenskih propagandista u Hrvatskoj, velika je vjerojatnost da će Thompsonova pjesma u originalnom obliku tijekom sljedeće godine dana postati protuzakonita.

    Dobar je primjer dvostrukih mjerila hrvatskog pravosuđa kada je Thompson u pitanju jest slučaj kada je Thompsonu hrvatski sud dosudio da ”definitivno ostaje bez 1,164.211,42 kuna, koliko mu je porezna uprava razrezala porez i prirez na dohodak za 2007. godinu, temeljem utvrđenog nesrazmjera u prijavljenim prihodima i rashodima za tu godinu” (Jutarnji list,  05. travnja 2014.). Uzalud se Thompson opravdavao da je taj nesrazmjer zapravo posudba, odnosno povrat posuđenog novca. Kada je Stipe Mesić ustvrdio da mu je lovu za kupnju dvaju stanova posudio stanoviti Dimnik, naše pravosuđe ni trenutka nije dvojilo da Stipe govori istinu i samo istinu. Iako je sam Mesić za sebe u Haagu rekao da mu nitko ne vjeruje osim njegove žene. Na žalost, povjerovao mu je i Haag, ali to je druga priča.

   Što god Thompson izjavi ili učini mjeri se posebnim aršinom, a često mu se i medijski montira nešto što s onim što je on učinio ili izjavio ima vrlo malo ili nimalo veze. Svojevrsnu mu je sačekušu, ovdje ta riječ iz srpskog mafijaškog žargona baš odgovara, prošle godine pripremio  novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga i srpski zet Michael Martens. Umjesto da korektno objavi svoj razgovor s pjevačem, Martens se raspisao o svojim dojmovima po kojima je Thompson, naravno, ispao ustaša i mrzitelj Srba. Pri tome je nekorektni Nijemac na ružan način zlorabio poznanstvo s nekim dobronamjernim Hrvatima u Njemačkoj i Thompsonovo gostoprimstvo. Thompsona svih tih godina nitko nije branio, osim rijetkih tzv. desnih kolumnista. Kao plod takvih nastojanja nastala je knjiga Thompson u očima hrvatskih intelektualaca Josipa Pečarića i Mate Kovačevića u kojoj su sabrani njihovi i tekstovi drugih autora koji su stali u Thompsonovu obranu. Jedna knjiga naspram tisuće stranica žuči, tv emisija, optužnica…

   Ovih dana je novinarka RTL-a Danka Derifaj, poznata po pokliču ”O***bite više od moje maternice i moje pi**e!”, sa stanovitim Miodragom, švercerom kave ako je vjerovati novinama, prodrla na Thompsonovu terasu, snimala i preplašila Thomsonovu djecu. Unatoč tomu nasilnom upadu u privatnost doma digla se medijska kuka i motika na Thompsona, ne na Derifaj! Thomsonu izgleda nije dopušteno reći ”O***bite od moje terase i moje djece!” Na najbjednije načine nastojalo se njega ocrniti kao pohlepnog vlasnika penthausa, a Derifajku prikazati kao heroinu istraživačkog novinarstva. Thompson je, vidjevši da ga baš ne štiti ni policija ni pravobraniteljica za djecu, odlučio podići privatnu tužbu protiv drskih upadača, jer za policiju provalnici nisu budući da ništa nisu ukrali,  u prostor njegova doma.

   Na to je drska novinarka uzvratila protutužbom. Tako u današnjem Jutarnjem listu čitamo: ”Slučaj je kulminirao u linč novinarke na Thompsoovoj službenoj Facebook stranici zbog kojeg je Danka Derifaj podnijela kaznene prijave protiv niza nepoznatih počinitelja. Njezina odvjetnica Jadranka Sloković najavljuje i pokretanje kaznene odgovornosti protiv Thompsona, koji, u najmanju ruku, nije spriječio, ako nije i poticao, da se na novinarku nabacuju verbalnim kamenjem i otvoreno zaziva fizičke napade na nju.” Dakle, Thompson je kriv što nije spriječio anonimne žvrljotine na  Facebooku, a novinarka dok provaljuje u tuđe domove, zapravo samo istražuju. Što je previše, previše je! 

   Ovaj slučaj važan je ne samo zbog Thompsona nego i zbog njegove paradigmatičnosti. On pokazuje kako uzmicanje pred pokretom srpsko-jugoslavenske rekonkviste neće donijeti mir onima koji uzmiču. Kada osvoje jedan dio javnog prostora, oni nasrću dalje. Hrvatstvo se već danas u Hrvatskoj srozalo otprilike na onu razinu na kakvoj je bilo u SR Hrvatskoj sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Stipe Šuvar sastavljao svoju najpoznatiju knjigu, Bijelu knjigu. Doduše, ideološke pozicije s kojih se nacionalno proglašava anakronim, rigidnim i nepoželjnim nešto su drukčije, to je danas ideologija globalizma, ali stupanj averzije prema nacionalnom nije ništa manji. Dapače! Kad uzmaka više nema, vrijeme je krenuti u protunapad.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo