IZ STRANIH MEDIJA: Pokušaj izgradnje nacije izvana nije propao samo u Afganistanu

0

 

 

Dolazak talibana na vlast u Afganistanu nije samo težak udarac svjetskoj sili SAD-u. U Afganistanu je propao najveći pokušaj „nationbuilding“, izgradnje nacije intervencijom izvana, proteklih desetljeća. A taj neuspjeh potresa jedan od glavnih stupova europske vanjske politike i uloge međunarodne zajednice država.

Brojni su razlozi zašto SAD u dvadeset godina s dva bilijuna dolara troškova nije uspio u Afganistanu stvoriti stabilnu državu koja bi mogla izdržati napad talibana: pogrješni politički koncepti, pogrješna vojna strategija, neuspjeh afganistanske elite. Ta je zemlja s razlogom već prije ulaska Amerikanaca važila kao groblje ambicija velikih sila.

No Afganistan nije usamljen slučaj. Izgradnja nacije vojnim i civilnim sredstvima nije funkcionirala ni u Iraku ni na Haitiju. I u našem neposrednom susjedstvu, u Bosni i Hercegovini, međunarodni je protektorat, često pod vodstvom austrijskih diplomata, u 25 godina zaledio doduše krvavi sukob, ali nije približio političko rješenje. Ono što je nakon 1945. u posebnim uvjetima uspjelo u Zapadnoj Njemačkoj i Japanu, otad je uvijek doživljavalo neuspjeh.

 Dva fenomena

Zašto? Dva su fenomena na putu svakom pa i najdobrohotnijem miješanju izvana: ovisnost i nacionalizam. Kada neki vanjski autoritet – bio to SAD, UN ili EU – preuzme odgovornost za neku državu, tada to postane dopuštenje lokalnim skupinama da na trošak društva ostvaruju svoje vlastite interese. A nazočnost neke međunarodne sile jača nacionalističke osjećaje i sve se više doživljava kao tlačenje. Tako su se talibani, koji su samo religiozni smjer i predstavnici jedne etničke skupine, mogli odjenuti u ruho osloboditelja od strane okupacije i dobiti široku potporu.

Ali kad se zbog bezizglednosti mora odustati od izgradnje nacije, tada svaka intervencija u kriznoj državi postaje besmislen pa i štetan pothvat; to je pokazao primjer Libije. Predodžba koja je jačala poslije 1989.: da međunarodna zajednica država snosi globalnu odgovornost i da se po cijelom svijetu mora boriti protiv nepravde, pokazala se liberalnom iluzijom.

To važi i za nevojne intervencije. Gospodarskim sankcijama ne mogu se srušiti diktatori, kako pokazuju vlastodršci u Sjevernoj Koreji ili Bjelorusiji. A gdje ne postoji društvo koje funkcionira, svaki oblik gospodarske pomoći gubi se ili pak završi u džepovima pohlepne elite.

Hranom ili pomoći izbjeglicama može se spašavati živote; vojnim sredstvima mogu se od agresije štititi suverene države. No osim toga gotovo da i nema mogućnosti da se unutar država doista provede zaštita koju je objavio UN (R2P).

Afganistan pokazuje da nacije i u stoljeću globaliziranog gospodarstva i globaliziranih vrjednota snose odgovornost za svoju sudbinu. Svijet ih može optuživati ili prosvjedovati, ali povrh toga može učiniti mnogo manje nego što smo mi na Zapadu dugo vjerovali.

Za Hrvatsko nebo preveo Z.G.

Der Standard/https://www.derstandard.at/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara