Masakr nad Hrvatima u selu Pecki – zaseok Bjelovac, 16. kolovoza 1991. godine

Dva dana nakon što su ubili petero staraca u selu Kraljevčani, srpski teroristi iz okolnih sela počinili su 16. kolovoza 1991. godine još jedan u nizu krvavih zločina, ovoga puta u mjestu Pecki (zaseok Bjelovac), gdje su okrutno ubili Ivicu Bugarina, Đuru Horvata, Matu Horvata i Stjepana Horvata. 

 Tog dana u popodnevnim satima, četvorica pričuvnih hrvatskih policajaca (Andrija Bugarin, Ivica Bugarin, Mato Horvat i Đuro Horvat) ušli su u napušteno selo (iz kojeg je gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo već ranije moralo otići) kako bi obišli i nahranili stoku, ali su ih srpski teroristi iznenadili i postavili im zasjedu. Hrvatski su branitelji bili su naoružani puškama i obučeni u maskirne odore. Inače su svakodnevno obilazili svoje kuće preko dana i tu povremeno držali stražu plašeći se upada terorista, dok su se noću povlačili izvan van sela, na prvu crtu obrane. 

 Prema svjedočenju Andrije Bugarina na sudu (2009. godine), tog 16. kolovoza između 16:00 i 17:00 sati njih su četvorica došla u selo, pri čemu je on u jednom trenutku ušao u kuću, dok se ostala trojica ostala vani. Ubrzo je začuo pucnjavu, viku i galamu. Izišavši iz kuće ugledao je 12 – 15 maskiranih osoba. Na glavama su svi imali maskirne kape različitih boja, većina ih je bila obučena u različite (maskirne i vojne – SMB) odore, a neki i u civilnu odjeću. Samo je jedna osoba u rukama imala lovačku pušku, a svi ostali puške (vojno naoružanje kakvo je koristila “JNA”). 

 Andrija je u metežu koji je nastao uspio pobjeći kroz voćnjak, a preostala trojica ljudi su ubijeni. Forenzička analiza pokazala je kako su bili mučeni, potom ustrijeljeni i na kraju dokrajčeni sjekirama. Istoga dana u podrumu (u kojem se krio sa psihički oboljelom kćeri Marijom), ubijen je civili Stjepan Horvat. Ivici Bugarinu zločinci su izvadili srce i odsjekli ruku, Mati Horvatu je sjekirom odvaljeno pola lica, a Đuri Horvatu odsječeni su nos i prsti na jednoj ruci.

 U istom sudskom procesu svjedočio je i Joso Abramović koji je rekao da je u tom razdoblju bio pričuvni policajac i da je organizirao izvlačenje nastradalih iz Bjelovca, ali tek sljedeći dan, jer to nisu mogli učiniti iste noći. Kad su došli do kuće Milana Horvata, tamo su pronašli ubijene Matu i Đuru Horvata i Ivana Bugarina. Na tijelima se vidjelo kako su bili masakrirani. Sjeća se da je Mati Horvatu bilo odsječeno pola lica, Đuri Horvatu nos i prsti jedne ruke, Ivanu Bugarinu odsječena ruka koja se nalazila 10-ak metara od njegova tijela, a iz tijela mu je bilo izvađeno srce. Stjepana Horvata pronašli su mrtvog u podrumu njegove kuće, gdje je bio zaključan sa svojom kćerkom Marijom. Usmrćen je hicima kroz vrata podruma. Tijela su nakon izvlačenja odvezli na patologiju u Sisak. Svjedok je spomenuo kako je očevidac ulaska u selo maskiranih osoba bio Nikola Herceg koji se tada nalazio na mjestu događaja u zaseoku Bjelovac u svojoj kući, te da je kasnije pričao o tomu, ali u međuvremenu je preminuo i nikada nije rekao imenom i prezimenom tko je tada bio u selu. 

(Vidi: https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/SELO_PECKI_ZASEOK_BJELOVEC_izvjestaji_sa_rasprave.pdf; stranica posjećena 14. 8. 2021.)

 U odsutnosti su od Županijskog suda u Sisku, na po 20 godina zatvora za ovaj zločin (1993. godine) osuđeni srpski teroristi iz sela Joševica: Jovo Zubanović, Dušan Paunović, Nikola Radišević i Simo Plavljanić. Međutim, 16 godina poslije (2009.), DORH je zatražio od Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukidanje ove presude iz proceduralnih razloga, što je od ovog tijela i prihvaćeno. Iste godine započelo je novo suđenje ovoj četvorici osumnjičenika, ali je DORH uskoro zatražio obustavljanje postupka, tako da je i taj zločin ostao nekažnjen – kao i golema većina drugih počinjenih nad Hrvatima.

 Žitelji Banovine koji nisu bili Srbi, pa i Srbi ako su odbili uključiti se u redove terorista – jer nikad ne treba zaboraviti da se dio građana srpske nacionalnosti u ovoj regiji dragovoljno uključio u obranu Hrvatske – na svojoj su koži osjetili što znači ekstremizam terorista i kakve metode su sve u stanju koristiti. Već od veljače 1989. godine i prvog četničkog mitinga u Kninu nadalje, ta je struja u jednom znatnom dijelu srpske manjine bila sve agresivnija i svojim je provokacijama nastojala izazvati sukobe s većinskim hrvatskim narodom ne bi li se prolila “srpska krv” i tako potvrdile njihove bolesne teze o “ustaškoj Tuđmanovoj vlasti” i “pripremanju novog genocida nad Srbima”, a kad to nije uspjelo, već tijekom ljeta 1991. godine započeli su s nizom zločina nad civilima, hrvatskim policajcima, novinarima, odnosno svima koji nisu bili na njihovoj strani.

 Ničim izazvan zločin koji su izvršili u Donjoj Budučini (općina Petrinja), 5. srpnja 1991. godine, kad su bez ikakvoga povoda i razloga iz zasjede pucali u automobil u kojem su se nalazili pričuvni hrvatski policajac iz PP Petrinja, Vlado Dumbović, te sestre Josipa i Snježana Kožić bio je jedno od prvih takvih zlodjela na području Banovine. U pucnjavi je ubijena 16-godišnja Josipa Kožić (uz 18 prostrijelnih rana), dok je njezino dvoje suputnika teško ranjeno. 

 Nažalost, iako se sudilo osumnjičenima za ovo nedjelo, do danas nitko nije osuđen. Kad su u pitanju Srbi, onda se po pravilu pristupa njihovoj aboliciji (jer se djelo prekvalificira iz ratnog zločina u oružanu pobunu) ili se postupak obustavi “zbog nedostatka dokaza”. Na drugoj strani, rijetko koji se hrvatski branitelj osumnjičen za ratni zločin – pa bilo to i na temelju “objektivne zapovjedne odgovornosti” – oslobodio krivnje (za njih uvijek postoje “dokazi”).

 Do ovdje opisanog masakra u Bjelovcu (Pecki), srpski su teroristi počinili niz masovnih zločina i u drugim mjestima Banovine: Kuljani (općina Dvor na Uni) – 26. srpnja, nepoznat točan broj žrtava; Zamlača (općina Dvor na Uni) – 26. srpnja, nepoznat točan broj žrtava; Kozibrod (općina Dvor na Uni) – 26. srpnja, 10 ubijenih; Struga Banska (općina Dvor na Uni) – 27. srpnja, 12 ubijenih; Pastuša (općina Petrinja) – potkraj srpnja, 7 ubijenih;  Kraljevčani (općina Petrinja) – 14 kolovoza, 5 ubijenih; 

 Istoga dana kad je počinjen pokolj u Bjelovcu (16. kolovoza 1991.), srpski su teroristi počinili masovne zločine i u Hrvatskom Čuntiću i Dragotincu (općina Petrinja), gdje je također nepoznat točan broj žrtava. Rušena su i paljena čitava sela, uz ubijanje i progon civila, te temeljitu pljačku – i u svemu tomu prednjačili su susjedi Srbi, s kojima su Hrvati do tada živjeli u normalnim odnosima, bez ikakvih trzavica.

“Slomljeni pejzaž” – spomenik snimatelju HTV-a, Gordanu Ledereru na mjestu pogibije

  Budući da je njihova propaganda (potpomognuta medijima iz Beograda i Banja Luke) u isto vrijeme tvrdila kako ustvari “Hrvati ubijaju Srbe”, po svaku su cijenu htjeli spriječiti da istina o svemu što se događa izađe i javnost, pa su na meti bili svi hrvatski ali i strani novinari i reporteri, pogotovu oni televizijski. 

 Tako su 10. kolovoza prve ratne (1991.) godine, snajperom ubili snimatelja Hrvatske radio-televizije, Gordana Lederera, ispod brda Čukur kod Hrvatske Kostajnice, koji je pratio našu ophodnju u izviđanju tog dijela Banovine. Egzekutor je bio pripadnik srpske paravojske, Milan Zorić čija je očita namjera bila ubiti upravo čovjeka s kamerom. Navodno je aboliran i nikad nije odgovarao za svoje zlodjelo. Ostat će zapisano i to kako general zločinačke “JNA”, Andrija Rašeta nije odobrio polijetanje helikoptera koji je mogao spasiti život 33-godišnjem reporteru, pa je žrtva iskrvarila na putu prema Zagrebu. 

 Gotovo 30 godina je trebalo da se razriješi slučaj ubojstva dvojice ruskih novinara Gennadija Demjanovića Kurinnoja (1950.) i Viktora Vladimirovića Nogina (1948.), za koje su optuženi (među ostalima) u veljači 2021. godine dvojica bivših pripadnika srpske paravojske (tzv. specijalne policije SAO Krajina) – do tada je srpska propaganda taj zločin pripisivala hrvatskoj strani. Oni su u mjestu Panjani (kod Hrvatske Kostajnice) postavili zasjedu na stotinjak metara od ceste Hrvatska Kostajnica – Petrinja i u trenutku nailaska vozila na isto otvorili vatru, poslije čega se vozilo zaustavilo. Iako ranjeni, novinari su tada još uvijek bili živi, ali ih je jedan od spomenutih dvojice osumnjičenih (tada 26-godišnjak) nakon oduzimanja osobnih isprava obojicu usmrtio hicima iz pištolja. Neslužbeno se doznaje i tko su osumnjičenici (jer, kad su Srbi i srpski zločini u pitanju njihov se identitet u Hrvatskoj krije!?). Navodno je riječ o Iliji Čizmiću i Zdravku Matijaševiću Žapcu. Pitanje je bi li se ikad išta ozbiljno u ovom slučaju poduzelo da nije bilo upornosti umirovljenog pukovnika HV Ivice Pandže Orkana koji već više od 25 godina marljivo i požrtvovno istražuje i prezentira javnosti svoja saznanja o događajima i počinjenim zločinima tijekom Domovinskog rata.

(Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/otkriveno-koga-se-sumnjici-za-ubojstvo-ruskih-novinara-kod-hrvatske-kostajnice-20210223; stranica posjećena 15. 8. 2021.)

 U barbarskom ratu koji je nametnut Hrvatskoj i njezinim građanima a cilj mu je bio istrijebiti sve što nije srpsko i zatrti svaki trag postojanja Hrvata, nije bilo pravila. Agresor se nije pridržavao nikakvih međunarodnih normi, pa ni Ženevske konvencije. Bilo je sasvim uobičajeno, pa čak i poželjno osuti paljbu kad se na meti njihovih oruđa i oružja nađu ne samo novinari, fotoreporteri ili međunarodni promatrači, nego i bolnice, vozila Crvenog križa, škole, crkve, knjižnice, kazališta, spomenici kulture, pa i groblja – što je  najmorbidniji čin destrukcije nepojmljiv civiliziranim ljudima.

 Do studenoga 2019. godine, na području Sisačko-moslavačke županije pronađene su 44 masovne grobnice žrtava iz Domovinskog rata i ova je županija po broju masovnih grobnica na drugom mjestu u Hrvatskoj (odmah iza Vukovarsko-srijemske). U ratu je u ovoj županiji na hrvatskoj strani poginulo 560 branitelja i gotovo trostruko više civila (čak 1.600), za više od 80 osoba se još uvijek traga, a oko 20.000 branitelja je bilo angažirano u obrani i oslobađanju.

 Istinu o ratu koji su nam nametnuli barbari s Istoka ne smijemo nikad zaboraviti, niti dopustiti da nam je bilo tko izvrće, jer ovom je narodu ionako dosta poniženja i nepravde. Dok Hrvatskom šeću stotine nekažnjenih srpskih zločinaca, mi s Beogradom još uvijek raspravljamo je li na Hrvatsku izvršena agresija ili ne i tko je to učinio. 

 Istina se zna i ona je samo jedna: Mi Hrvati, sa svim drugim građanima koji su pružili otpor zločinačkoj agresiji Srbije, Crne Gore, “JNA” i zločinačkih skupina domaćih terorista iz ruralnih područja Hrvatske, borili smo se za biološku opstojnost – jer bilo nam je namijenjeno potpuno brisanje s područja vlastite međunarodno priznate države, jednako kao i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

 I nije to učinio nikakav “režim”, nego je sve bilo dio jednog sustavno i pomno razrađenog državnog projekta koji je skrojen u SANU, crkvenim, intelektualnim i političkim krugovima i u vrhu “JNA” (koja se stavila u službu ideje “Velike Srbije”) i masovno podržan od većine Srba na području tadašnje SFRJ. To su činjenice koje se vrlo lako, egzaktno mogu dokazati i to uz pomoć izvora samih aktera ovog zločinačkog pothvata.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo