Objavljivanje Motu proprija Traditionis Custodes dalo je novi dodatak staroj raspravi o tumačenju Drugoga vatikanskog koncila. Papa Franjo vjeruje da katolici koji preferiraju tradicionalnu latinsku misu vjerojatno odbacuju učenje Koncila. Tradicionalisti sa druge strane misle da su učenja Koncila, osobito o reformi liturgije, redovito zanemarivana. Te se tako opet vraćamo na pitanje je li „duh Drugog vatikanskog koncila“, na koji se često pozivaju liberalni katolici, u suprotnosti sa stvarnim radom Koncila.
Čudno je, zar ne, da pedeset godina nakon Koncila nema utvrđenog konsenzusa o tome što naučavaju koncilski oci?
Neslaganje oko nijansi teologije bilo bi razumljivo, ali u ovom slučaju kompetentni teolozi zastupaju potpuno nespojive stavove i navode Koncil, kao temelj njihovih stavova. Postojali su razlozi za žestoke sporove nakon crkvenih sabora; podsjećamo da su orijentalne (pravoslavne) crkve imale raskol s Rimom zbog definicije o dvije naravi Krista na Kalcedonskom koncilu. No je li ikada prije postojalo tako duboka podjela mišljenja o onome što je neki Koncil reklo?
Uz vrlo malo nade za rješavanje tih starih problema – budući da suprotne strane već nekoliko desetljeća kreću od svojih utvrđenih pozicija – dopustite mi da postavim nekoliko retoričkih pitanja koja bi mogla barem pomoći razjasniti situaciju s kojom se sada suočavamo.
1) Trebamo li tumačiti učenje Drugog vatikanskog koncila u svjetlu tradicije ili tumačiti tradiciju u svjetlu Drugog vatikanskog koncila? To je u biti pitanje koje je postavio papa Benedikt XVI., osuđujući „hermeneutiku puknuća“ koja je mnoge teologe navela na zaključak da je Drugi vatikanski koncil označio radikalan raskid s prethodnim crkvenim učenjima.
U Motu propriju Traditionis Custodes papa Franjo s pravom tvrdi da katolik ne može odbaciti rad ekumenskog sabora, a da ne dovede u pitanje doktrinarno načelo da Duh Sveti vodi djelo Crkve. No, po istoj logici, vjerni katolik ne može prihvatiti mišljenje da je Crkva stoljećima bila u zabludi; Duh Sveti bio je na djelu i prije Drugog vatikanskog koncila. „Hermeneutika kontinuiteta“ – naučava da Koncil ne može iz temelja promijeniti crkveno učenje, već samo pojasniti i razviti ono što je već u nauku – i to je jedina opcija dostupna vjernom katoliku. Stoga se Koncil mora ispravno shvatiti kroz perspektivu stalne crkvene tradicije. Ako postoje odlomci u dokumentima Koncila koji su možda u suprotnosti s tom tradicijom, onda su potrebna daljnja pojašnjenja, daljnji njihov razvoj ili čak možda jednostavniji ispravci.
2) Je li Koncil želio da se Crkva uključi u suvremeni svijet ili da se vodi prema modernom svijetu? Doba prosvjetiteljstva, reformacije i Francuske revolucije dovele su Crkvu u obrambeni stav u odnosu na modernost. Papa Ivan XXIII. uvidio je potrebu odlaska iz crkvenih tvrđava, otvaranja novih linija komunikacije sa svjetovnim svijetom. No, jesu li on ili koncilski oci namjeravali da Crkva prosuđuje svoje uspjehe i neuspjehe prema standardima tog svjetovnog svijeta? Sigurno da nisu. Naprotiv, Koncil je ohrabrilo kršćane laike da transformiraju svjetovni svijet snagom Evanđelja.
Danas se, nažalost, taj poticaj prečesto svodi na prijedlog da se kršćani trebaju usredotočiti na „dobra djela“ koja naše svjetovno društvo prepoznaje – na štetu proročkog svjedočanstva koje Crkva nudi kada kršćani osuđuju zla u društvu koja gaze dostojanstvo ljudskog života.
Što me dovodi do trećeg i konačnog retoričkog pitanja.
3) Je li Koncil proglasio sveopći poziv na svetost ili sveopći poziv svetosti? Odnosno, jesu li koncilski oci tvrdili da su svi kršćani pozvani posvetiti sebe i svijet oko sebe? Ili su učili da su svi kršćani već posvećeni i da ih treba ohrabriti i pohvaliti u svakoj radnji koju poduzmu? Je li nama katolicima naređeno da svijet učinimo svetim ili da svijet priznamo kao da je već svet?
Potraga za svetošću je mukotrpna kampanja, dok bi samozadovoljna Crkva bila zadovoljna postavljanjem nižih standarda, prihvaćanjem osobnih propusta i popuštanjem na manje prijestupe. Čitatelj može sam prosuditi hoće li, na primjer, „Sinodalni put“ njemačke hijerarhije dovesti do svetosti ili do samozadovoljstva.
Možda postoje neki tradicionalistički katolici koji odbacuju sva učenja Drugog vatikanskog koncila. No, smatram da ima još mnogo onih koji prepoznaju da se u Crkvi u zadnjih nekoliko generacija nešto ozbiljno poremetilo. Ako se za probleme katolicizma ne može okriviti Koncil – jer su ti problemi bili vidljivi prije nego što su se okupili koncilski oci – isto tako je očito da Koncil nije riješilo sve probleme. Stoga se ozbiljni katolici i dalje osvrću prema tradiciji Crkve kako bi pronašli siguran temelj na kojem će graditi budućnost.
Izjave veleposlanika Velike Britanije u BiH Juliana Reillyja, a koje je, kako je nedavno Večernjem listu potvrdio predsjedatelj Općinskog vijeća Bugojno Miroslav Zelić,...
Objavljivanje Motu proprija Traditionis Custodes dalo je novi dodatak staroj raspravi o tumačenju Drugoga vatikanskog koncila. Papa Franjo vjeruje da katolici koji preferiraju tradicionalnu latinsku misu vjerojatno odbacuju učenje Koncila. Tradicionalisti sa druge strane misle da su učenja Koncila, osobito o reformi liturgije, redovito zanemarivana. Te se tako opet vraćamo na pitanje je li „duh Drugog vatikanskog koncila“, na koji se često pozivaju liberalni katolici, u suprotnosti sa stvarnim radom Koncila.
Čudno je, zar ne, da pedeset godina nakon Koncila nema utvrđenog konsenzusa o tome što naučavaju koncilski oci?
Neslaganje oko nijansi teologije bilo bi razumljivo, ali u ovom slučaju kompetentni teolozi zastupaju potpuno nespojive stavove i navode Koncil, kao temelj njihovih stavova. Postojali su razlozi za žestoke sporove nakon crkvenih sabora; podsjećamo da su orijentalne (pravoslavne) crkve imale raskol s Rimom zbog definicije o dvije naravi Krista na Kalcedonskom koncilu. No je li ikada prije postojalo tako duboka podjela mišljenja o onome što je neki Koncil reklo?
Uz vrlo malo nade za rješavanje tih starih problema – budući da suprotne strane već nekoliko desetljeća kreću od svojih utvrđenih pozicija – dopustite mi da postavim nekoliko retoričkih pitanja koja bi mogla barem pomoći razjasniti situaciju s kojom se sada suočavamo.
1) Trebamo li tumačiti učenje Drugog vatikanskog koncila u svjetlu tradicije ili tumačiti tradiciju u svjetlu Drugog vatikanskog koncila? To je u biti pitanje koje je postavio papa Benedikt XVI., osuđujući „hermeneutiku puknuća“ koja je mnoge teologe navela na zaključak da je Drugi vatikanski koncil označio radikalan raskid s prethodnim crkvenim učenjima.
U Motu propriju Traditionis Custodes papa Franjo s pravom tvrdi da katolik ne može odbaciti rad ekumenskog sabora, a da ne dovede u pitanje doktrinarno načelo da Duh Sveti vodi djelo Crkve. No, po istoj logici, vjerni katolik ne može prihvatiti mišljenje da je Crkva stoljećima bila u zabludi; Duh Sveti bio je na djelu i prije Drugog vatikanskog koncila. „Hermeneutika kontinuiteta“ – naučava da Koncil ne može iz temelja promijeniti crkveno učenje, već samo pojasniti i razviti ono što je već u nauku – i to je jedina opcija dostupna vjernom katoliku. Stoga se Koncil mora ispravno shvatiti kroz perspektivu stalne crkvene tradicije. Ako postoje odlomci u dokumentima Koncila koji su možda u suprotnosti s tom tradicijom, onda su potrebna daljnja pojašnjenja, daljnji njihov razvoj ili čak možda jednostavniji ispravci.
2) Je li Koncil želio da se Crkva uključi u suvremeni svijet ili da se vodi prema modernom svijetu? Doba prosvjetiteljstva, reformacije i Francuske revolucije dovele su Crkvu u obrambeni stav u odnosu na modernost. Papa Ivan XXIII. uvidio je potrebu odlaska iz crkvenih tvrđava, otvaranja novih linija komunikacije sa svjetovnim svijetom. No, jesu li on ili koncilski oci namjeravali da Crkva prosuđuje svoje uspjehe i neuspjehe prema standardima tog svjetovnog svijeta? Sigurno da nisu. Naprotiv, Koncil je ohrabrilo kršćane laike da transformiraju svjetovni svijet snagom Evanđelja.
Danas se, nažalost, taj poticaj prečesto svodi na prijedlog da se kršćani trebaju usredotočiti na „dobra djela“ koja naše svjetovno društvo prepoznaje – na štetu proročkog svjedočanstva koje Crkva nudi kada kršćani osuđuju zla u društvu koja gaze dostojanstvo ljudskog života.
Što me dovodi do trećeg i konačnog retoričkog pitanja.
3) Je li Koncil proglasio sveopći poziv na svetost ili sveopći poziv svetosti? Odnosno, jesu li koncilski oci tvrdili da su svi kršćani pozvani posvetiti sebe i svijet oko sebe? Ili su učili da su svi kršćani već posvećeni i da ih treba ohrabriti i pohvaliti u svakoj radnji koju poduzmu? Je li nama katolicima naređeno da svijet učinimo svetim ili da svijet priznamo kao da je već svet?
Potraga za svetošću je mukotrpna kampanja, dok bi samozadovoljna Crkva bila zadovoljna postavljanjem nižih standarda, prihvaćanjem osobnih propusta i popuštanjem na manje prijestupe. Čitatelj može sam prosuditi hoće li, na primjer, „Sinodalni put“ njemačke hijerarhije dovesti do svetosti ili do samozadovoljstva.
Možda postoje neki tradicionalistički katolici koji odbacuju sva učenja Drugog vatikanskog koncila. No, smatram da ima još mnogo onih koji prepoznaju da se u Crkvi u zadnjih nekoliko generacija nešto ozbiljno poremetilo. Ako se za probleme katolicizma ne može okriviti Koncil – jer su ti problemi bili vidljivi prije nego što su se okupili koncilski oci – isto tako je očito da Koncil nije riješilo sve probleme. Stoga se ozbiljni katolici i dalje osvrću prema tradiciji Crkve kako bi pronašli siguran temelj na kojem će graditi budućnost.