Sarajevskim provokatorima Šejtan mira ne da – nisu uspjeli “minirati” gradnju Pelješkog mosta pa se dovezali naših generala
Vrijeme:12 min, 38 sec
Ne tako davno, turski “sultan” Recep Tayyip Erdoğan zaprijetio je kako će “ako zatreba turska ratna flota uploviti u Neumski zaljev” i spriječiti gradnju Pelješkog mosta. Most se izgradio u rekordnom roku, zablistao u punom sjaju na ponos nacije i dične nam Croatie, svečano je proslavljeno spajanje hrvatskog teritorija uz velebni vatromet – a Turaka i njihove flote nigdje na vidiku. Na ovakve neslane provokacije nepromišljenog Turčina čije su ruke umrljane krvlju vlastitih sunarodnjaka do ramena, gotovo smo već navikli, kao i na one što ih svako malo odašilje njegov obožavatelj i politički pijun na Balkanu, Bakir Izetbegović koji je svojedobno mrtav ozbiljan ustvrdio kako je njegov rahmetli babo Alija ostavio Bosnu i Hercegovinu “u amanet” upravo istom tom Erdoğanu, baš kao da je ova zemlja prćija kojom Izetbegovići mogu raspolagati po svojoj volji i kako im se prohtije.
Kad su ove teme posrijedi, uvijek se iznova nameće pitanje koliko je uopće produktivno ozbiljno analizirati ono što govore Izetbegović, Džaferović, Komšić ili njihov pokrovitelj i sponzor iz Ankare koji sanja o novim osmanlijskim pohodima na Europu, budući da je riječ o mahom infantilnim, diletantskim i nezrelim izjavama . Ali, kako je ipak riječ o osobama koje su u poziciji donositi odluke i povlačiti političke poteze u ime države, to što javno iznose nije moguće niti razumno ignorirati. Svoje ciljeve zacijelo ne mogu i neće ostvariti – kao što ih nisu ostvarile Osmanlije u dalekoj prošlosti ili velikosrpski agresor tijekom posljednjih ratnih sukoba – ali stvaraju nemir, nameću ozračje konflikta i u konačnici mogu narodima u BiH pa i onima u okruženju nanijeti veliko zlo i to je objektivno gledajući najveći problem.
Bakir Izetbegović i njegovi istomišljenici iz Sarajeva rade svom snagom na rastakanju Bosne i Hercegovine i tu nema nikakve slučajnosti, nego je očito riječ o pomno razrađenoj i osmišljenoj strategiji. Zar bi bilo koji razuman političar kojem je stalo do cjelovitosti i opstanka vlastite države ustrajavao na protuustavnom ponašanju i opstrukciji načela propisanih Daytonom? Bi li razuman i racionalan politički predstavnik muslimana u BiH (koji sebe nazivaju “Bošnjacima”) proglašavao preostala dva konstitutivna naroda (Hrvate i Srbe) “izmišljenim” i “nepostojećim” nacijama, a da ne uzme u obzir kako je narod u čije ime to govori sam sebe jednostrano i voljom svoje vjersko-političke “elite” proglasio nacijom (“Bošnjacima”) u rujnu 1993. godine, na “Prvom bošnjačkom saboru” u Sarajevu (do tada su, kako se dobro zna, bili “Muslimani”)? Zar bi predstavnik bilo kojeg naroda u BiH (pod uvjetom da je normalan i da želi dobro svojoj zemlji) sustavno i smišljeno trovao odnose s druga dva konstitutivna naroda i tražio zaštitnika za svoju naciju u čovjeku koji otvoreno prijeti tim narodima (u njegovoj državi!), pa i okruženju sa “100 milijuna Turaka” koji su tobože spremni kao zapete puške krenuti na Balkan kad god zatreba, a što je svojedobno učinio Erdoğan:
“‘Kunem vam se velikim Allahom, dok sam ja živ, ako bi itko na bilo kakav način dirnuo Bošnjake, imao bi protiv sebe sto milijuna Turaka’ – prijetećim tonom govorio je turski predsjednik Tayyip Erdogan na predizbornom skupu pred mnoštvom Turaka koji su ga pozdravili uz povike ‘Allahu Akbar’.”
(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/bosnjake-ce-braniti-100-milijuna-turaka-949987; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 11. 8. 2021.)
Ako se to može nazvati pozivima na mir i njegovanjem skladnih odnosa među narodima u državi i okruženju, onda Izetbegović, Džaferović i Komšić – pod pokroviteljstvom svoga mentora Erdoğana – vode razumnu i produktivnu politiku; u protivnom, treba se upitati što je njihov pravi i dugoročni cilj. Istini za volju, to i nije tako teško dokučiti.
Sarajevska muslimanska politička “elita” izvan svake sumnje – a što je u glavnom gradu i mnogim drugim krajevima u BiH već toliko očito da se sakriti ne može – namjerava korak po korak islamizirati Federaciju, uz istodobno potiskivanje Hrvata svim raspoloživim sredstvima kako bi ih se pretvorilo u nacionalnu manjinu. Hrvatska konstitutivnost je jedna od glavnih smetnji tom procesu islamizacije koja se protivno Ustavu BiH, Daytonskom sporazumu, pa i interesima svih građana u Bosni i Hercegovini nastoji nametnuti među ostalim i ispraznim pričama o nekoj “građanskoj” državi. Na jednoj strani muslimani se tobože zalažu za tu opciju – a na drugoj radikalno provode islamizaciju i smišljaju neku svoju novokomponiranu “historiju” i etnogenezu uz pomoć koje na jedan tragikomičan način žele dokazati kako su upravo oni “temeljni narod” kojem BiH pripada. Volja Hrvata se izigrava, a njihova neotuđiva prava, čak i na izbor svojih legitimnih predstavnika u tijela središnje vlasti grubo krše. Napadi su još žešći, a njihova kampanja beskrupuloznija od kad se čuju najave o nužnosti izmjene spornih odredbi Izbornog zakona.
Na meti sarajevskih islamista je po naravi stvari i Republika Hrvatska koja načelno i čvrsto stoji na poziciji zaštite jednakopravnosti i konstitutivnosti sva tri naroda. I zato nam otuda stižu prijetnje, uvrede i provokacije, što će se zacijelo nastaviti i dalje, sve dok jednog dana sljedbenici “Islamske deklaracije” i islamističke ideologije Alije Izetbegovića čiji je cilj oduvijek bio stvaranje prve islamske – šerijatske države u Europi na tlu BiH ne udare glavom u tvrdo i ne shvate kako oni nisu niti mogu biti arbitri koji će odlučivati o pravima drugih naroda čiji su korijeni na ovim prostorima daleko dublji i čvršći nego njihovi.
Zadnjih nekoliko dana naši mediji bruje o “optužnicama” što ih je navodno podiglo Tužiteljstvo BiH protiv 14 visokih časnika (generala) Hrvatske vojske, a vezano za VRO ‘Bljesak’ (koja je vođena 1 – 4. svibnja 1995. godine). Treba odmah reći kako nisu u pitanju nikakve optužnice, nego međunarodna zamolnica našem Ministarstvu pravosuđa i uprave za pravnu pomoć, a vezano za eventualno procesuiranje naših visokih časnika – što je upućeno diplomatskim putem.
Ravno je apsurdu da bilo koja susjedna zemlja a pogotovu BiH uopće poteže pitanje bilo kakve odgovornosti za operacije naše vojske u granicama vlastite države i u regularnim i legitimnim operacijama oslobađanja okupiranog teritorija, ali, namjera sarajevske klike i nije ništa drugo nego provocirati. Samo tako se mogu objasniti ovi nerazumni postupci. Zato ne treba dizati tenzije niti se uzbuđivati, nego mešetarima doskočiti na najdjelotvorniji način.
Republika Hrvatska bi trebala formalno preuzeti vođenje postupka putem DORH-a i taj slučaj zaključiti; u protivnom, ako odbije suradnju s Ministarstvom pravde BiH, predmet će i dalje “živjeti”, a sarajevska bratija nastavljati svoju kampanju uz pomoć konstruiranih optužbi koje nemaju nikakvoga rezona ni opravdanja, pa moguće i raspisati međunarodne tjeralice.
Mi u Hrvatskoj znamo, a znaju to i kreatori ove provokacije, kako tu nikakvoga temelja za bilo kakvu i bilo čiju odgovornost na našoj strani nema, niti se VRO ‘Bljesak’ u bilo kojem smislu i kontekstu doticala BiH i njezinih područja.
Ali zato Republika Hrvatska itekako ima razloga prema međunarodnom pravu teretiti BiH za sve one topničke, zračne, tenkovske i pješačke napade tijekom 90-ih godina koji su išli preko njezina teritorija. I unatoč tomu, nikad nije povukla takav potez. Zar nisu hrvatski gradovi i sela – od Rajeva Sela, Županje, Gunje i Slavonskog Broda do Karlovca i Dubrovnika u bezbroj navrata razarani s područja BiH? I može li se tu tek tako otkloniti odgovornost tadašnjeg muslimanskog (sarajevskog) političkog vodstva na čelu s Alijom Izetbegovićem koje je sebe proglašavalo legitimnim predstavnicima BiH i zaštitnicima cjelovitosti države?
Kad se ima posla s mešetarima, šićardžijama i balkanskim sjecikesama, uvijek treba biti na oprezu. Njima ne vrijedi ponavljati stare priče o našim dobrim namjerama i svekolikoj pomoći koju smo im pružali kako bi sami opstali i obranili se 90-ih godina. U toj skučenoj, malograđanskoj vizuri “komšijskih” odnosa, onaj stari balkanski princip po kojem je najvažnije da susjedu krepa krava, ono je što određuje njihovo ponašanje i postupke.
Znaju naši susjedi muslimani jako dobro što se sve događalo. Znaju i za zločine svojih mudžahedina koji su u agresiji na hrvatske prostore ubili 1.606 Hrvata (od čega 1.088 civila). Znaju da su zatrli desetke hrvatskih sela, odsjekli 400 hrvatskih glava, protjerali 150.000 Hrvata s ognjišta. Znaju kako su njihovi zločinci Zulfikar Ališpago, Atif Dudaković, Nedim Zerdo, Miralem Čengić, Vahid Begić, Samin Mušinbegović, Muharem Šabić, Nedžad Hodžić, Enver Buza, Zaim Hero, Smail Hero, Rasem Handanović ‘Zolja’, Nihad Bojadžić, Edin Džeko, Arif Pašalić i brojni drugi – uključujući suborce mudžahedine – ubijali sve što je bilo živo po hrvatskim i srpskim gradovima i selima, “tako da ni kokoš ne ostane” (kako su govorili). Znaju i to da su Alija Izetbegović, Rasim Delić, Sefer Halilović, Sakib Mahmuljin, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i njihovi suradnici sve to pokrivali i zapovijedali operacijama etničkog čišćenja. Znaju muslimani kako su na hrvatski Jadran (na sigurno) najprije uputili žene i djecu a potom otpočeli ofenzivu na Središnju Bosnu s nakanom uništenja Hrvata i zauzimanja ovih područja koja su trebala biti sastavnicom buduće islamske države, pa i to da je u našim bolnicama u Hrvatskoj liječeno više od 10.000 njihovih ranjenika. Sjećaju se i kako su uz potporu srpskog agresora kidisali na Neum u operaciji ‘Neretva ’93’ s namjerom izlaska na more. Zacijelo nisu zaboravili ni to kako je njihov general i zapovjednik obrane istočnog Mostara, Arif Pašalić naručio topničke udare na hrvatske položaje od srpskog krvnika i zločinca Ratka Mladića i bio u izravnom kontaktu s njime. I znaju, jako dobro znaju i svjesni su toga da njihovi okrutni i masovni zločini nisu kažnjeni – kako prema Hrvatima, tako i prema Srbima, pa i svojim sunarodnjacima, jer ne treba zaboraviti da se u zapadnoj Bosni odigravao krvavi muslimansko-muslimanski oružani sukob (1994/1995.) pri čemu su Atif Dudaković i njegovi vojnici palili i pljačkali kuće “pobunjenika” i surovo ih ubijali – što je ovjekovječeno kamerama i javnosti dobro poznato.
Malobrojni zločinci iz muslimanskih redova koji su završili pred ICTY-em u Den Haagu dobili su sramotnih 8,5 godina robije, dok su Hrvati osuđeni na ukupno 273 godine, iako su prema svim analizama uzrokovali uvjerljivo najmanje žrtava i kao najmalobrojniji narod niti su koga ugrožavali niti su to bili u stanju i da su htjeli.
Unatoč svemu, koristeći medije islamskih zemalja i zahvaljujući naklonosti SAD-a (koji je preuzeo ulogu njihovog zaštitnika zbog svojih dugoročnih strateških interesa u arapskom svijetu), muslimani su sebe uspjeli prikazati kao jedinu žrtvu rata u BiH, a Hrvate u percepciji velikog dijela svjetske javnosti izjednačiti s agresorom, što je samo još jedna u nizu apsurdnih i neodrživih konstrukcija.
Da nije bilo Hrvata u BiH koji su se od početka sami organizirali za obranu (od napada na selo Ravno 1. listopada 1991. godine nadalje) i pružali otpor agresoru u vrijeme kad je Alija Izetbegović putem televizije proglašavao “neutralnost BiH” i govorio svome narodu: “Ovo nije naš rat”, da Republika Hrvatska nije isto tako od prvog dana rata na sve raspoložive načine pomagala, apelirala da Hrvati izađu na referendum o samostalnosti BiH i prva priznala Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu; i na kraju da se Hrvatska vojska nije uključila u oslobađanje njezinih područja (1994/1995.) s postrojbama HVO-a i “ARBiH”, te zemlje danas ne bi bilo. A bez naše VRO ‘Oluja’, muslimani bi u bihaćkoj enklavi doživjeli veći pokolj nego u Srebrenici. Ni to ne uzimaju u obzir i na ‘Oluju’ nemaju primjedbi, iako smo tada sa svojom vojskom izašli na njihove granice cijelom duljinom fronte – na potezu od Hrvatske Dubice do Vrlike.
U povodu najnovijih događaja oglasio se i Željko Komšić, “hrvatski član” Predsjedništva BiH izabran na tu poziciju nelegalno, glasovima muslimana – bošnjaka i rekao kako “ne postoji osnova za progon hrvatskih generala vezano za operaciju ‘Bljesak’, ali zato se može razgovarati o odgovornosti u ratnim operacijama “Ljeto ’95’ i ‘Južni potez'”.
Pa da kratko podsjetimo, njega i sve druge koji su možda “zaboravili” neke bitne činjenice a uzimaju sebi za pravo arbitrirati i odnositi se prema hrvatskim žrtvama poput strvinara.
Vojna operacija ‘Ljeto ’95’ uslijedila je nakon što je poslije razgovora između vodstva Republike Hrvatske i BiH u Splitu, 22. srpnja 1995. godine donesena “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice” (Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Deklaracija_o_o%C5%BEivotvorenju_Sporazuma_iz_Washingtona,_zajedni%C4%8Dkoj_obrani_od_srpske_agresije_i_postizanju_politi%C4%8Dkog_rje%C5%A1enja_sukladno_naporima_me%C4%91unarodne_zajednice; stranica posjećena 11. 8. 2021.).
Ne bi bilo loše da Bakir i njegovo društvo pročitaju ovaj dokument koji su potpisali: Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, Predsjednik Federacije BiH, Krešimir Zubak i Predsjednik Vlade BiH, Haris Silajdžić.
Nije nevažno podsjetiti kako je taj sastanak u Splitu održan na inicijativu predstavnika Republike BiH i Federacije, koji su uputili poziv Republici Hrvatskoj i zamolili je za pružanje hitne vojne i svake druge pomoći u obrani od srpske agresije, osobito na području Bihaća gdje je stanje bilo najkritičnije. Dakle, kad je gorjelo pod nogama, onda su Alija i društvo jako dobro znali na koga se mogu osloniti i tko je jedini pouzdan saveznik.
Operacija ‘Ljeto ’95’ odvijala se u razdoblju od 25. do 30. srpnja 1995., a u borbi protiv srpskog agresora sudjelovale su združene hrvatske snage (Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane i Policija Herceg – Bosne). Oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč (oko 1.600 kilometara do tada okupiranog područja).
Operacija ‘Južni potez’ bila je nastavak operacije ‘Maestral’ koja je izvedena u razdoblju od 8. do 15. listopada 1995. godine i pri tomu su Hrvatske snage (HV, HVO i Policija Herceg – Bosne) stigle na 23 kilometra do Banja Luke, što je označilo konačni slom srpskog agresora. Konkretni ciljevi operacije bili su: uspostaviti kontrolu nad cestovnim prometnicama Banja Luka – Čađavica i Mrkonjić Grad – Banja Luka, postaviti topove u položaje da se po potrebi može tući Banja Luku i pomoći 5. i 7. korpusu Armije BiH na rijeci Sani i Ugru južno od Skender Vakufa. Ta je operacija prekinuta od strane međunarodne zajednice.
Hrvatske združene snage su u ovim operacijama pretrpjele gubitke od ukupno 67 poginulih i 342 ranjena vojnika i policajca (23 poginula i 180 ranjenih u operaciji ‘Ljeto ’95’ i 42 poginula i 162 ranjena u operaciji ‘Južni potez’) i pri tomu su oslobodili najveći dio područja što su ga muslimani izgubili tijekom dotadašnjih ratnih operacija bježeći pred agresorom.
Nakon toliko prolivene krvi, muke i znoja hrvatskih vojnika i policajaca u oslobađanju Bosne i Hercegovine smišljati bolesne teze o nekoj “krivnji” Hrvata u ovim operacijama!? To prelazi sve granice drskosti i bezobrazluka i samo pokazuje tko je Željko Komšić, slugan Bakira Izetbegovića i njegove islamske klike, veteran “ARBiH” koji bez ikakvog kompleksa i osjećaja srama statira na mjestu “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH igrajući dodijeljenu mu ulogu “trojanskog konja” i vodeći “džihad” protiv naroda kojeg tobože “predstavlja”, nevješto se skrivajući iza floskula o “građanskoj BiH”.
Sarajevskim politikantima koji danas pričaju prazne priče o “građanskoj BiH” i to samo s jednim ciljem: kako bi obmanuli Hrvate u Federaciji i lišili ih njihova identiteta i prava na status konstitutivnog naroda, argumenti, činjenice i dokazi ne znače ništa. Oni i dalje upiru oči u Tursku i misle kako će uspjeti ušićariti nešto na sukobu Erdoğana i Europske unije, ne shvaćajući da taj hazardni “ples po žici” vrlo lako može imati pogubne posljedice – prije svega po same “artiste” koji se time bave.
Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo
