Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (sve)

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:67 min, 24 sec

 

 

 

 

Urednička napomena

„Hrvatsko nebo“ objavilo je u šest nastavaka serijal pod gornjim naslovom, kojim se prikazalo jednu od vrlo aktualnih tema i jedan od globalno opasnih trendova, a na temelju najnovijih informacija o zbivanjima u svijetu. Sada su svi nastavci spojeni u jedan tekst, kako bi bili dostupniji za cjelovito čitanje, za dijeljenje s drugima i kao arhivska građa. Pisac je k tomu unio u prvom dijelu sadržajne dopune, pojašnjenja i sintetske ocjene te ponešto redigirao ostatak izvornog teksta kako bi on bio još pregledniji, u ponekom detalju razumljiviji, a kao cjelina zaokruženiji. Ispravljeni su i uočeni zatipci i izvršene  potrebne stilizacije.

Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo

 

Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“

Sve je počelo s borbom za pravo onih koji se – iako rođeni kao fizički muškarci – „osjećaju“ psihički kao žene i onih koje su fizički rođene kao žene da se „osjećaju“ kao muškarci. Zahtijevalo se da dobiju sva prava pripadna pripadnicima suprotnog spola. Istodobno, zamjena realnog „spolnog identiteta“ psihološkim „spolnim identitetom“ dovela je do nametanja u svim jezicima izraza „rodni identitet“ – dakle s mogućnošću „promjene“ i „izbora“ spolne istobitnosti. Upotrijebljen je i u prijepornoj Istanbulskoj konvenciji, koja je za glavni cilj imala borbu protiv „nasilja u obitelji“, a „usput“ je revidirala pojam spola uvođenjem ’izbornog’ pojma „rod“ (engl. gender [izgovara se: džender]), koji se donedavno upotrebljavao isključivo u gramatici, za označivanje roda imenica i zamjenica (muškoga, ženskoga ili srednjega roda). 

 

Uvodne napomene i ocjene

Do prije nekoliko godina, borba brojnih aktivista i „udruga civilnoga društva“  vodila se, tobože, za ravnopravnost žena. U tom svjetlu prikazivano je i protivljenje „stereotipima“ o muškoj i ženskoj ulozi i o muško-ženskim odnosima te se isticalo potrebu da se djecu od najmlađeg uzrasta ne odgaja u tradicionalnim muško-ženskim „stereotipima“. Svemu skupa dodavala se borba protiv „nasilja u obitelji“, protiv „neravnopravnosti“, „diskriminacije“, „isključivosti“, „govora mržnje“, „rasizma“ itd. A sve to i mnogo toga drugoga moglo bi se obuhvatiti pojmom „liberalne demokracije“, kako taj pojam razumiju, tumače i promiču dominantne snage Zapada. 

Najnovija događaja pokazuju pak da je sve to bilo i jest dio određene strategije, određenog plana i programa (ne)vidljivih središta moći koja za konačni cilj ukupnoga aktivizma imaju poništenje „binarne“ (muško-ženske) i po samoj ljudskoj naravi uspostavljene spolne strukture čovječanstva, a u korist proizvoljnih „rodnih“ identiteta i onoga što odatle proizlazi. Nije riječ samo o tomu da bi se fizički  muškarac mogao ili imao pravo osjećati, ponašati i uživati status kao žena, i obrnuto, nego je riječ i o sve većoj relativizaciji pojma „muško i žensko“. Riječ je o nastojanjima i procesima koji duboko zadiru u opstanak, sustav i budućnost ljudske vrste. Posebice su na udaru najrazvijenija i najliberalnija (većinom zapadna) društva. 

Nastave li ti i takvi procesi posvuda jačati, to će imati dalekosežne posljedice za čovječanstvo i za svako društvo, narod i državu napose. Oni nužno vode k pogibeljnoj relativizaciji braka, prokreacije i obitelji, a time utječu i na (ne)rađanje i oblikovanje budućih naraštaja. Znače udar na sve religije i vjerozakone i njihova naučavanja, osobito na jednobožačke religije, a napose na Katoličku i Pravoslavnu crkvu. Znače udar na načela etike i norme morala, na dosadašnje slike svijeta, na tradicije i vlastitosti. Znače i udar na slobodu i pravo na „drukčije mišljenje“ i na drukčije osjećanje. Već dosad doveli su do brojnih ograničenja i sankcioniranja na području slobode mišljenja i izražavanja mišljenja, na planu vjerskih sloboda, slobode savjesti i naučavanja koja nisu u skladu s ideologijom dženderizma, transseksualizma i ’transhumanizma’. Sve skupa snažno utječe na djelovanje međunarodnih organizacija, na nacionalno i međunarodno pravo. Služi kao sredstvo pritiska na nacionalne politike i na samu „suverenu jednakopravnost“ država, premda je ona zajamčena u Povelji Ujedinjenih naroda. Služi kao jedna od poluga za mijenjanje ukupnih odnosa u društvima i ima sve veće učinke na međunarodne političke, ekonomske i diplomatske odnose.

 

Promjene zakonodavstva u korist „prava“ homoseksualnih i trans-osoba, prava na „izbor“ spolnog identiteta i prava na status ženika i nevjeste

U razdoblju posljednjih 15-20 godina konvencije i propisi dopunjavani su odredbama o kažnjivosti „diskriminacije“ prema onima koji – iako jedno po naravnoj danosti, po fizičkim svojstvima, dakle muško ili žensko po tijelu (s rijetkim iznimkama i kombinacijama) – žele po svom slobodnom izboru („po duši“, a onda i po tijelu, po vanjskom izgledu i po formalnom statusu) biti priznati i zaštićeni u javnosti kao nešto drugo, treće, četvrto, peto, šesto… (bi…, trans…, multi…, queer…) u spolno/rodnom smislu. 

Sljedeća ofenziva imala je za cilj da se biološki istospolnim (a po spolno-psihološkom mjerilu raznospolnim) parovima prizna pravo na status „braka“. Inzistiralo se da i njihov status bude upravno-pravno i u javnosti izjednačen s brakom muškarca i žene. S brakom koji kao ustanovu čovječanstvo poznaje tisućama godina kao nešto normalno i sukladno naravi čovjeka, što je utemeljeno na muško-ženskoj privlačnosti, erotskoj ljubavi i sposobnosti za prokreaciju, to jest z ’pro-izvođenje’ i podizanje novih ljudskih bića u zaštićenom, definiranom i povlaštenom ambijentu. 

Zahtjev da se istospolnim zajednicama koje počivaju na seksualnosti i uključuju neku vrstu seksualne interakcije prizna status „braka“ i naziv „brak“ odbačen je na referendumu u Hrvatskoj. No izvršna i zakonodavna vlast zatim su im to statusno pravo u sadržajnom smislu priznale zaobilazno, samo pod drugim imenom, Zakonom o životnom partnerstvu. Ali se nisu odmah usudile dodijeliti im sva prava koja činom „ženidbe“ stječu „ženik i nevjesta“ (službeni izrazi).

Ujedno je, već godinama, trajala borba za „pravo“ homoseksualnih i transrodnih parova na „vlastitu“ djecu. No oni do nje mogu doći samo unošenjem u krug takva istospolnog zdruga djeteta jednoga od njih rođenoga iz prethodne veze s osobom suprotnog spola, zatim udomljivanjem ili usvajanjem genetički i biološki posve tuđeg djeteta, „naručivanjem“ od „surogat-majke“ da rodi dijete začeto sjemenom jednoga od njih ili pak muškim sjemenom nekoga (nepoznatog) muškarca kada su združene dvije žene. Cijelo vrijeme traje zaglušna propaganda u prilog svekolikim pravima ne samo na izbor spolne pripadnosti, nego i na izjednačavanje istospolnih s raznospolnima i na sve ostalo što je inače navlastito samo osobama u tradicionalnom obliku isključivog zajedništva muškaraca i žena, dakle u brakovima odnosno obiteljima. 

Daljnji val u smjeru istog globalnog ’tsunamija’ ide za tim da se maloljetnoj djeci omogući slobodno izjašnjavanje o „rodnoj“ pripadnosti, i da pritom država zabrani roditeljima ometati ih ili priječiti ih u tomu. Time bi vlast na neki način ’otimala’ djecu njihovim vlastitim roditeljima, a dječja prava stavljala iznad roditeljskih. Najnoviji je pak trend taj da se tako „emancipiranoj“ djeci omogući (iz proračuna ili zdravstvenih fondova plaćena) fizička promjena spola i s time povezani doživotni tretmani. Liječnicima koji su suzdržani ili protivni i roditeljima koji se tomu usprotive dalo bi se „crveni karton“… 

U ovom serijalu prikazuju se samo neka najnovija zbivanja na planu poricanja i izokretanja onoga što piše u Knjizi Postanka: „Muško i žensko stvori ih.“ Onoga što se diljem svijeta događa – a događaji na tom planu pretječu jedan drugi, dosežući i dimenziju „vjerovali ili ne“ – ima neusporedivo više od ovdje spomenutoga.

 

Ako je dijete „informirano i kompetentno“, ni roditelji ni liječnici u njegovu se odluku ne bi smjeli miješati

Osim što je proizvoljno psihološka, dakle neovisna o stvarnim spolnim značajkama, odluka o promjeni spola često ne ostaje samo na tomu, nego se poseže i za određenim medicinskim zahvatima s ciljem mijenjanja bioloških značajki. To je osobito problematično kad je riječ o djeci, dakle o osobama koje nemaju ni punu mjeru zrelosti, ni znanja, ni iskustva, a ni pravne samostalnosti i odgovornosti, da bi o tako važnim stvarima mogle odlučivati mimo vlastitih roditelja. No sve te razloge protiv dječjeg spolnog „samoodređenja“ sve se češće ignorira.

Vlade bi morale isključiti iz igre roditelje koji se protive tomu da njihova djeca promijene vlastiti spol pomoću hormonskih terapija i kirurških zahvata, teza je koju se zastupa u časopisu globalnog establišmenta Journal of Medical Ethics. Taj međunarodni časopis s ishodištem u V. Britaniji izlazi mjesečno od 1975. i po svojoj citiranosti četvrti je na svijetu rangirani časopis koji se bavi temama s područja medicinske etike, dakle proučavanja onoga što bi u medicini imalo biti humano, moralno i dopustivo, a što nehumano, nemoralno i nedopustivo. Kada odbiju zahtjev vlastite djece da promijene spol, „roditelji bi trebali izgubiti pravo veta na većinu toga što obuhvaća medicinska skrb u pitanjima promjene spola“, napisala je u sažetku članka autorica Maura Priest. Drugim riječima, roditelji se ne bi smjeli miješati u djetetovu odluku. Umjesto roditelja, o djetetovu spolnom usmjerenju odlučivalo bi ono i za to ovlašteni medicinari. 

Maura Priest [njezino prezime na hrvatskomu znači: Svećenik; zanimljiv etimon!] inače je asistentica i kandidatica za profesora filozofije/bioetike na Državnom sveučilištu Arizona u SAD-u. 

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34103366/

Iskusni medicinski znanstvenici trebaju priznati želju djeteta na donošenje odluke kada jednom zaključe i odluče da je dijete „informirano i kompetentno“ donositi doživotne odluke o „vlastitu medicinskom zdravlju, spolnim odnosima i reproduktivnim izborima“, ustvrdila je Priest u članku od 8. lipnja ove godine. 

Osim toga, ustvrdila je da bi medicinska zajednica morala svačiji iskaz o sebi kao LGBT-osobi uzeti „ozbiljno“. To znači da obiteljski liječnici i specijalisti više ne bi smjeli na vlastitu ruku procjenjivati koliko su medicinske metode opravdane i „isplative“, a koliko ne. Ako je dijete „informirano i kompetentno“, tada jedino ono može donijeti takvu procjenu. Zato što „jedino pacijent ima pristup istinskoj procjeni koristi povezanih s promjenom [spola]“. 

Nakon što je dakle rekla „kuš“ liječnicima, autorica članka zaključila je da se ni roditelji u odlučivanje ne smiju miješati niti djetetov izbor i daljnje korake sprječavati: „Uzme li se očitovanje LGBT-pacijenta ozbiljno, to znači da roditelji trebaju izgubiti pravo veta na većinu pedijatrijske skrbi povezane s tom promjenom [spola].“

Objavu tog članka američki medij Breitbart, koji se već prije našao na udaru establišmenta kao medij „krajnje desnice“ (s kojim je surađivao i strateg Trumpove pobjede g. 2016. na predsjedničkim izborima Steve Bannon), ovako vidi tu stvar: 

„Objava tog članka još je jedan koračić što ga čini medicinski sektor, koji nastoji potiho prigrabiti više moći i statusnih prava jačih od roditelja koji stvaraju, hrane, podižu i odgajaju sljedeći naraštaj Amerikanaca. Taj članak nema ni zakonsku ni regulacijsku snagu. Pa ipak, time što je objavljen ohrabruju se sličnomisleći sudci, doktori i političari da i dalje šire zakonske ovlasti tog sektora, bazu korisnika i da povećavaju prihode unatoč protivljenju javnosti. Do sada su tisuće dječaka i djevojčica bile gurkane, vučene i tjerane da izjave kako osjećaju psihološke tegobe zbog muškog ili ženskog spola njihova tijela. Te izjave potaknule su rastući val skupih medicinskih tretmana koji tek trebaju pokazati imaju li ikakav razvidan dokaz o svojoj uspješnosti.“

 

Kada čovjek postaje „zreo“ za donošenje doživotnih odluka ili zavjeta?

A stanje je takvo da za korisnost i uspješnost u otklanjanju psiholoških „tegoba“ time da se „promijeni spol“ nema pravih dokaza. Naprotiv, jako je mnogo sumnji u negativne posljedice blokiranja određenih hormona u pubertetu, u učinke kirurških zahvata i u posljedice promjene njihova životnog statusa. Medicinska šteta koja se nanosi djeci mogla bi imati teške i nepopravljive posljedice. 

Pritom mediji koji služe establišmentu prešućuju sve negativnosti, rizike i opasnosti, pa tako i slučajeve kada djeca nakon nekog vremena promijene svoje očitovanje o tomu da se osjećaju spolno drukčijima od svog fizičkog spola. Tu se susrećemo s vječitim pitanjem i vrlo teškim problemom: Kada je čovjek dovoljno zreo, dovoljno informiran, dovoljno svjestan, dovoljno slobodan i dovoljno odgovoran donositi cjeloživotne odluke? 

Nezamislivo je na primjer da tko donese odluku o ženidbi/udaji prije svoje osamnaeste, šesnaeste ili eventualno petnaeste godine. A učestalost razvoda pokazuje da mnogi nisu zreli donositi odluke o ulasku u brak ni s 30 ili više godina – jer nisu dosegnuli potrebnu zrelost i svijest o odgovornosti za druge. 

Isto tako, nezamislivo je u tradiciji Katoličke crkve, i drugih religijskih zajednica, da bi se doživotni zavjeti, doživotno obvezujuće odluke („trajne zavjete“) po kojima će tko biti svećenik, trajni đakon, redovnik ili redovnica donosile i na njih se zavjetovalo (davalo svečanu i u pravilu neopozivu prisegu) prije određene godine starosti. Niti da bi se takve odluke donosile prije procesa koji se sastoji od samoispitivanja, odgoja, obrazovanja i višegodišnjih priprava, u kojima se svakomu mora dokraja posvijestiti što za njega ili za nju znači obvezati se na osobno zvanje definirano kao isključivo, doživotno i neopozivo. Unatoč svoj toj pomnji i najstrožijim provjerama, opet se nebrojeno puta događalo da su se poslije, u još „zrelijim“ godinama, svećenici i redovnice odlučivali napustiti svoje zvanje ili sklopiti brak, iako su se pri zavjetovanju obvezali na celibat, dakle da se ne će nikada ni oženiti ni udati ni imati spolne odnose s bilo kime.

 

Ankete pokazuju protivljenje većine Amerikanaca potpomognutoj promjeni spola

Dopustiti djeci s 15, 12 ili 10 godina da odlučuju o promjeni svoga fizičkog spola, svoga fizički-spolnog identiteta strahovito je opasno. Takvo što do jučer je bilo gotovo nezamislivo. No sada se takva „sloboda“ sve više propagira i nastoji zakonski zajamčiti. Problem su i liječnici koji se takvim opasnim zahvatima protive, i roditelji koji se tomu u velikoj većini protive. Njih sada – smislili su to globalni centri moći – treba razvlastiti, oduzeti im pravo u to se po vlastitoj savjesti „petljati“. 

Mnogi etablirani medicinski stručnjaci – sluge i slugani „novoga svjetskog poretka“ – ignoriraju ili prokazuju svoje kolege koji upozoravaju na sve moguće štetne posljedice medicinskih zahvata u spolne značajke dječjih tijela. Ništa im ne znači ni to da u američkoj javnosti jača otpor potpomognutoj promjeni spola, a posebice otpor sklonosti i namjerama vlasti da mijenjaju propise tako da se širom otvore vrata fizičkoj promjeni spola po odluci samog djeteta. U rujnu 2020. jedna anketa među 3.500 anketiranih

https://www.prnewswire.com/news-releases/national-poll-reveals-majority-of-voters-support-protecting-women-only-sports-prisons-301162082.html

pokazala je da se 54 posto glasovatelja snažno protivi tomu da se djecu podvrgava kirurškim zahvatima koji se odnose na promjenu spola ili tomu da im se daju hormoni koji mijenjaju njihov spolni identitet. Bilo je svega osam posto onih koji su odobravali takve metode. 

Na žalost, mediji i političari stvaraju predodžbu da su raspoloženja obrnuta. Američki demokrati praktički su gotovo svi liberalni u pitanjima promjene spola i prava na „rodnu orijentaciju“, pa tako i na „izbor“ fizičkog spola. Osim toga, nije više izbor samo ni između „muško“ i „žensko“, nego se „bira“ u sve širem rasponu svakojakih proizvoljnih identiteta. Za takve potrebe šarenila „duginih boja“ već počinje ponestajati slova u abecedi (LGBTIQ+). Breitbart pak primjećuje i žali se čitateljima kako se i vrlo malo republikanskih (konzervativno-desnih) zastupnika u Kongresu javno suprotstavlja plimnom valu transdženderizma, u ovom slučaju izboru i fizičkom mijenjanju spola u djetinjstvu, vjerojatno najčešće u pubertetu i adolescenciji. 

 

Četvrta faza borbe za zaštitu i prava homoseksualaca i osoba drugih „rodnih“ identiteta

Do godine 2018. Svjetska zdravstvena organizacija navodila je transseksualnost (osjećaj drukčijeg spolnog identiteta od onoga s kojim si rođen) kao bolest na svom popisu mentalnih bolesti. Tek prije tri godine ona je s tog popisa izbrisana. Homoseksualnost pak, kao mnogo starija inačica onoga što je tomu slično ili s time dijelom istovjetno, ima svoju dugu i trnovitu povijest. Za sporadične ili učestalije pojave homoseksualnosti znade se od davnih vremena. Oni koji su izgledali ili su se očitovali kao pripadnici drukčijeg odnosno suprotnog spola od onoga kakav su dobili rođenjem bili su zbog toga vrlo često progonjeni ili pak šutke tolerirani, no njihova prava da slobodno pokazuju to što osjećaju da jesu i da se tako i ponašaju rijetko su kada i rijetko gdje bila zakonski zajamčena i u praksi štićena. Pokret za davanjem njima sve više prava koja su inače priznavana ljudima ’normalnog’ (od riječi: norma=pravilo, koje naravno nikada nije bez iznimaka) spolnog identiteta i ponašanja ojačao je posljednjih desetljeća, istodobno s jačanjem urbanizacije, globalizacije, s razvojem modernog načina života, rada, zabave i provođenja slobodnog vremena, svakako i sa sve većom duhovnom i moralskom dekadencijom, koja je uvijek jačala u visokorazvijenim kulturama i među pripadnicima društva obilja. 

Prava da se bude homoseksualac odnosno da se bude nešto drugo od fizičkoga spola s kojim je tko rođen zastupalo se je i branilo dosad u više faza. Pojednostavljeno rečeno, mogli bismo govoriti da su postojale njih četiri. U prvoj se plediralo za toleranciju, za snošljivost prema ’drukčijima’ i za otklanjanje „spolnih stereotipa“. U drugoj je za istospolne parove traženo da se njihova prava zakonski u što većoj mjeri izjednače s pravima raznospolnih zajednica, poznatih oduvijek kao brakovi. U trećoj fazi traži se da im se dopusti i omogući imati vlastitu obitelj, dakle neku vrstu potomstva ili „potomstva“ odnosno usvojene ili na drugi način „stečene“ djece. 

Već u drugoj i trećoj fazi težište je bilo na javnom pokazivanju i javnoj promidžbi, pa se glavna bitka vodila za pravo na „povorke ponosa“ (čime se zapravo „ponose“, to nikada nije objašnjeno). Time se utvrđivalo nepovrjedivost i „nedodirljivost“ takvih osoba i takvih „vrijednosti“. 

Četvrta faza, koja je upravo aktualna, znači prijelomnicu, zato što se s područja traženja i ostvarivanja određenih prava za osobe različitih spolnih/“rodnih“ sklonosti i proizvoljnih umišljanja otvori put otvorene i povlaštene promidžbe u školskim programima, u slikovnicama i udžbenicima, u javnosti općenito. No težište se pritom sve više prebacujena zahtijevanja da se i odraslima i djeci zakonski dopusti i fizički omogući samostalno ’transrodno (trans, transgender) deklariranje’ i odlučivanje, pa i mimo njihovih vlastitih roditelja, ako je riječ o maloljetnoj djeci. Zato škole, vrtići, nastavni programi (uputnici ili kurikuli) i popratni sadržaji i aktivnosti dolaze u žarište.

Na to se nastavlja ono što je u prvom nastavku naznačeno: sve jači pritisak da se djeci omogući samostalno odlučivanje o promjeni spola putem hormonskih terapija i kirurških zahvata te da im se za te svrhe stavi na raspolaganje javni medicinski sektor i izvori fondovskog i proračunskog financiranja. Ne samo akutno, nego i doživotno. 

 

Kako je borba ’za’ određena prava prelazila u borbu ’protiv’ prava drugih na slobodu mišljenja

Kada tako pogledamo stvari, možemo zaključiti da je s vremenom borba za prava ’inorodnih’ osoba sve više prelazila u borbu protiv onih koji im ta prava ne bi htjeli dopustiti, a osobito protiv onih koji o svemu tomu imaju i iznose drukčija mišljenja i postavke. Iz ’obrambenog rata’ sustavno se prelazilo u ’napadački rat’ i na području zakonodavstva i u samoj praksi. Nitko tko se homoseksualnih osoba i praksa gnuša, komu je homoseksualnost odvratna, čija vjera, svjetonazor i moral ne dopuštaju mogućnost homoseksualnog „braka“, tko smatra da osobe sklone istospolnim odnosima ne mogu imati sva prava koja imaju i raznospolne osobe…., svatko takav nema više pravo nekažnjivo izreći svoje osjećaje, misli i stajališta. Borba za određena prava i slobode jednih pretvarala se je tako u bezobzirno sužavanje prava i sloboda drugih, osobito slobode i prava izražavanja i iznošenja drukčijeg mišljenja i stajališta. 

Iznad svega i svih lebdjela je već ozakonjena zabrana „svake diskriminacije“, koju se pravno i zakonski povezivalo s konvencijom UN-a o borbi protiv svih oblika rasne diskriminacije, u kojoj se strogo odbacuje razlikovanje bilo koje skupine ili njezinih pripadnika po bilo čemu što nju ili njezine pripadnike razlikuje od većinske ili od koje druge skupine. 

’Ljudska prava’ i ’borba protiv diskriminacije’ dva sva su glavna konceptualna stupa na kojima počivaju svi suvremeni kriteriji ponašanja ljudi i društava i gotovo sva suvremena zakonodavstva. Naravno, ti stupovi istodobno ništa ne znače niti se primjenjuju u pogledu zabrane ’diskriminacije´ između super-bogatih i super-siromašnih naroda, staleža, zanimanja i osoba, u smislu ostvarivanja jednakopravnosti u temeljnim ljudskim i socijalnim i klasnim i korporativnim i nacionalnim odnosima. Glad u svijetu nije više primarni problem. Drastičnu i sve opasniju (s obzirom na sve veću nuždu migriranja prema bogatom sjeveru) nejednakost između Juga i Sjevera nitko više i ne spominje. Korporativni kapitalizam, koji je praktički metastazirao i pretvorio se u oblik ekonomske oligarhije, nije prijeporan, niti se na području iskorištavanja siromašnih od bogatih, radnika od poslodavaca, poslodavaca od vlasnika, svega onoga što je marksizam (s pravom) označio kao „otuđenje čovjeka od čovjeka“ ili kao „izrabljivanje čovjeka od čovjeka“, primjenjuju stroga pravila i načela koncepta „zaštite temeljnih ljudskih prava“ kakva se primjenjuju na one skupine koje su neusporedivo manje ugrožene, ako su uopće „ugrožene“.

 

Proces emancipacije ’inorodnih’ osoba na primjeru Portugala

Kako se i u kojem razdoblju emancipacija ’inorodnih’ osoba događala, zorno se vidi na primjeru Portugala, države koju se smatra jednom od ’najnaprednijih’ u tom pogledu. A čije se stanovništvo i danas nominalno sastoji od oko 80 posto kršćana, uglavnom katolika. Sve veća prava i povlastice za ’inorodne’ osobe ostvarivala su se u toj zemlji postupno, korak po korak, mic po mic. Bez suviše riječi, to se najbolje vidi iz kronološke tablice koju ovdje donosimo:

 

Istospolna aktivnost smatra se zakonitom – nije više kažnjiva  (Od 1982.)
LGB-pripadnicima dopušteno je služiti u vojsci  (Od 1999.)
Istospolna ’unija’ zakonski se priznaje – dopustiva je  (Od 2001.)
Antidiskriminacijski propisi pri zapošljavaju ukidaju se  (Od 2003.)
Antidiskriminacijski propisi u drugim područjima ukidaju se  (Od 2004.)
Propisuje se jednaka dob za ulazak u homoseksualnu vezu (od 16. godine)  (Od 2007.)
Donose se zakoni protiv ’govora mržnje’ o ’spolnoj orijentaciji’  (Od 2007.)
Pravo na ’spolnu orijentaciju’ odnosno ’rodni identitet’ priznaje se tražiteljima azila  (Od 2008.)
Priznaje se pravo na istospolni ’brak’  (Od 2010.)
Priznaje se pravo na zakonsku promjenu spola (spolnu pre-registraciju)  (Od 2011.)
Donose se zakoni protiv govora mržnje koji se odnosi na rodni identitet  (Od 2013.)
Dopušta se usvajanje posinka/pokćerke u istospolnom ’braku’ (tj. djeteta koje jedan partner unosi u istospolnu zajednicu)  (Od 2016.)
Dopušta se istospolnim parovima usvajanje tuđeg djeteta  (Od 2016.)
Roditeljstvo se automatski priznaje oboma u istospolnom paru čim jedno rodi dijete  (Od 2016.)
Dopušta se pristup umjetnoj oplodnji (IVF) za lezbijske parove  (Od 2016.)
Operacija spolnih organa nije više uvjet za promjenu ’spola/roda’ u dokumentima  (Od 2018.)
Zabranjeno je obavljanje kirurških zahvata na djeci s mješovitim spolnim svojstvima  (Od 2018.)
Muškim homoseksualcima dopušta se davati krv  (Od 2021.)

 

Među spomenutim pravima jest i pravo na traženje i dobivanje izabranog novog spolnog/“rodnog“ identiteta na osobnoj iskaznici. Svakoj osobi s navršenih 14 godina života priznaje se pravo promijeniti svoj spol u službenim dokumentima bez pribavljanja medicinske dijagnoze ili bez provedene hormonske terapije kojom bi tom djetetu bile promijenjene spolne značajke. To znači da netko može ostati i dalje fizički gledano muškarac, ali se ’osjećati ženom’, ili da si može samo iz hira ili kojeg drugog impulsa umisliti ili poželjeti da nije više muškarac, i njemu će bez daljnjih dokazivanja na osobnoj iskaznici upisati slovo Ž/F, dakle da je riječ o ženskoj osobi (engl. Feminine). Takva prava daju se takvim osobama dosad u Argentini, Brazilu, Francuskoj, Grčkoj i Portugalu. U Španjolskoj je upravo u postupku istovjetan prijedlog zakona, koji je krajem lipnja 2021. prošao na vladi prvo čitanje. 

 

Najnovija ofenziva u Portugalu u prilog ’rodnog identiteta’

Najnovija ’ofenziva’ u Portugalu pokazuje da ta zemlja nije još učinila sve što aktivisti koji se bore za ’transrodna’ prava očekuju i zahtijevaju. Portal The Portugal News objavio je 10. srpnja ove godine članak pod naslovom „Calls for Portugal to adopt gender identity legislation – Pozivi Portugalu da prihvati zakonodavstvo o rodnom identitetu!“ Ispod naslova je ova ilustracija:

 

 

 U čemu je sada problem, pita se neupućen promatrač, svjestan ’naprednosti’ te zemlje u smjeru svekolike liberalizacije prava na području spola i ’roda’. Problem je što je u službenom listu Europske unije još g. 2019. objavljeno da „portugalska vlada nije prihvatila nikakav propis kojim bi regulirala samoodređenje rodnog identiteta sukladno naputku Ustavnog suda“. Taj je pak sud 29. lipnja ove godine odlučio da se pravo na rodno samoodređenje ne može regulirati vladinom uredbom, nego isključivo zakonskim aktom koji je ovlašten donijeti parlament. Zato je odmah pokrenuta peticija kojom se zahtijeva od vlade i od parlamenta da se po hitnom postupku to pitanje zakonski regulira. Peticiju pod naslovom „Samoodređenje rodnog identiteta i izražavanja rodne pripadnosti te zaštita spolnih značajki svake osobe“ pokrenulo je nekoliko udruga. Već ju je potpisalo mnoštvo Portugalaca, od akademika i uglednika (Anália Torres, Miguel Vale de Almeida, Rui Bebiano, Alexandra Araújo Coimbra, Bruno Maia, Ana Gomes, Francisco Louçã, Marisa Matias, Ana Zanatti, André Gago, Helena Ferro de Gouveia, Hugo van der Ding, José Luís Peixoto, Ana Marques Prata, Anabela Rocha, Paulo Côrte-Real…) do običnih građana, a i dalje je otvorena za potpisivanje. Želi se naime mobilizirati vrlo širok spektar ljudi kako bi se vladi i parlamentu pokazalo da taj zahtjev uživa „plebiscitarnu potporu“. Pokretači peticije naveli su u izjavi da ju potpisuju građani „neovisno o tomu identificiraju li se oni ili ne kao LGBTQI+, zato što se ova stvar pred nama tiče svih ljudi, budući da ona jest imperativ toga da jesi građanin/državljanin“.

Iako je nama koji nismo pobliže upoznati s nijansama portugalskog zakonodavstva teško razumjeti u čemu je uopće prijepor i u čemu je zapravo problem, iz konteksta se dade razumjeti da se zahtijevaju amandmani na zakon iz g. 2018. kojima bi se nedvosmisleno potvrdilo i utvrdilo ustavnu odredbu po kojoj je zajamčeno „pravo na samoodređivanje rodnog identiteta i rodnog izražavanja i pravo na zaštitu značajki“. Zakonskih jamstava, dakle, nikada dosta. A iz svake nove zakonske odredbe izvode se stalno neka nova prava. U ovom slučaju vjerojatno je riječ i o utvrđivanju prava na slobodan izbor ’roda’ koji nije ni muški ni ženski, a na što bi pravo imale odrasle osobe s određenim brojem godina, i koje za priznavanje neke treće ili koje god ’rodne pripadnosti’ ne bi trebale priložiti nikakve medicinske dokaze ili odobrenja. 

 

Svjedočanstvo jedne majke čijem su sinu u školi promijenili spolni identitet

A kako pravo na „samoodređenje“ rodnog identiteta (istobitnosti, toga s čime se poistovjećuješ) kod djece u doba puberteta odnosno adolescencije u praksi već ponegdje izgleda i kako bi, očito, posvuda moglo izgledati, svjedoči iskustvo jedne majke, koja je opisala što se u školi dogodilo s njezinim 15-godišnjim sinom. Njezin ojađen prikaz osobnog iskustva objavio je australski portal Mercatornet pod naslovom „Škole, prste k sebi! To je moje dijete kojem mijenjate rod“.

https://mercatornet.com/schools-back-off-its-my-kid-youre-transitioning/73407/?inf_contact_key=535a5f255f901b107a94720ecf6bd9bdb7af0999dac2af6212784c39e05d2aef

U podužem tekstu s mnogo detalja, objašnjenja i razmišljanja, ogorčena i obespravljena majka uz ostalo je napisala:

„Bez moje privole ili toga da me obavijeste, školski savjetnik mog sina [u dijelu australskog školskog sustava riječ je o važnoj funkciji davanja profesionalne potpore učiteljima, učenicima i roditeljima u svrhu usmjerivanja učenika na njihovu životnom putu; ta uloga obuhvaća i ulogu pedagoga i socijalnog psihologa i defektologa – Z. G.] promijenio je njegovo ime u ime djevojke. Kada sam savjetniku pisala, ignorirao je moje e-poruke. Na mene se gledalo kao na neprijatelja iako sam uvijek bila najveći odvjetnik svog sina. Nisam se usudila krenuti u protuudar zato što sam se bojala da će škola pozvati školsku službu [tj. da će joj dijete oduzeti – Z. G.]. 

Djeci koja budu identificirana kao „ino [neka druga, drukčija]“ (trans) [dakle kao ’u duši poistovjećena s drukčijom spolnom/“rodnom“ pripadnošću od one s kakvom su rođena i evidentirana – Z. G.], ne daje se nikakva terapija za traume prouzročene zlostavljanjem zato što su gejevi, što su ekscentrična, što su čudnog ponašanja, autistična ili što kod drugih izazivaju nelagodu. Njih se zgoljno povede prema medicinskom samo-oštećivanju i kaže im se kako je to jedini način na koji će se bolje osjećati. To je razlog što postoje tisuće mladih koji nisu vraćeni s puta poistovjećenja s drugim spolom – zato što ta djeca ne primaju pravu terapiju.

Dapače, škole još od vrtića promiču ideju da čovjek može biti rođen u ’pogrješnu’ tijelu. One sada uče i zbunjuju djecu govoreći o ino-modelu paprenjaka/medenjaka s paprom (trans gingerbread model) [kada dijete ima primjetne odveć različite ili oprečne tjelesne ili spolne značajke koje izazivaju čuđenje ili podsmijeh kod vršnjaka te unutarnje tegobe – Z. G.] pa im govore da bi djeca mogla pripadati bilo kojem ’rodu’. Djeca sada dovode u pitanje najnepobitniju činjenicu o samima sebi – pomišljajući da možda ne pripadaju spolu u kojem su rođena.“

 

Trans-humanizam kao bitna dimenzija ’velikoga temeljnog preoblikovanja’ svijeta

Globalni tsunami homoseksualizma, dženderizma, trans-seksualizma, trans-humanizma te neumorne agitacije u tom smjeru bitna je označnica i odrednica suvremenog svijeta, premda u takvim nastojanjima sudjeluju manjine ili izrazite manjine društava. Temeljni zahtjev koji se postavlja jest: pravo na otkrivanje u sebi drukčijeg spolnog/“rodnog“ identiteta, na donošenje odluke o promjeni spola odnosno „roda“ te na zakonsko priznanje novoga spolnog identiteta. Odatle proizlaze i druga prava, kao što je pravo na unošenje takve odrednice u osobne dokumente i tretiranje takvih osoba u praksi. Sve skupa ima i sve veće političke, socijalne, ekonomske, religijske, kulturološke, diplomatske, međunarodne i sigurnosne reperkusije.

Globalni pokret s mnogo raznovrsnih i vrlo moćnih aktera koji za apsolutni cilj ima pobuđivanje i oslobađanje inospolnih (trans-seksualnih) sklonosti i poriva u ljudima postaje alatom za ’veliko preoblikovanje’ (the Great Reset) suvremenoga svijeta i čovječanstva. Riječ je o jednoj, ali možda ključnoj dimenziji ’velikog preoblikovanja’ svijeta, koje je proglašeno nužnim lani na ekonomsko-socijalnom i ideologijskom planu (Klaus Schwab – Svjetski gospodarski forum u Davosu). Ono se pred našim očima događa i rapidno buja u dimenziji spolnosti, morala, pravila i sloboda ponašanja i izražavanja. 

Pokret relativizacije biblijskoga i općenito tradicionalnog morala u svim civilizacijama na području spolnosti i odnosa među spolovima, braka i obitelji zasijeca i u samu srž i bȋt naravi samog čovjeka odnosno u čovjekovo razumijevanje sama sebe i svijeta koji ga okružuje. Zasijeca u „antropologiju“, u razumijevanje kategorije braka i prokreacije, obitelji i porodičnog stabla, identiteta, vrijednosnih sustava i uređivanja odnosa u državama, među državama i na razini multilateralne suradnje i povezivanja. 

Taj pokret, taj plimni val neizravno, ali oštro i bolno zasijeca i u načelo suverenosti i jednakopravnosti država, unatoč tomu što je „suverene jednakopravnosti“ država zajamčeno i u Povelji Ujedinjenih naroda iz g. 1945.

 

Težište aktivizma prebacuje se na djecu te na odgoj i obrazovanje

Težište aktivizma pritom se sve više prebacuje na maloljetne, na djecu. Zbog toga je sada iznimno važno što će se djeci govoriti, čemu će ih se poučavati i što će im se nuditi, sugerirati i propagirati u vrtićima te u osnovnim i srednjim školama, u udžbenicima, lektiri, priručnicima i multimedijskim pomagalima, u prostoru njihova kretanja i primanja vanjskih sadržaja i podražaja. Naravno, u igri su i filmovi. Sporo doduše, ali sve više, u filmsko promicanje homoseksualne ljubavi i sličnih motiva uključuje se sve izričitije i Hollywood (iako su filmovi i serije već postali ’nezamislivi’ bez istospolnih i inospolnih likova), o čemu se obavijesti donose na ovoj poveznici:

https://www.theblaze.com/news/disney-debuts-first-ever-lgbtq-love-song-on-high-school-musical-tv-show?inf_contact_key=521e8aa609155ace6a2f6320c4b6d54acc0558ed5d4c28cbfab114022b1ec50d

Odatle je lako razumjeti odakle tolika žestina u osudi mađarske vlade i u oštrim kritikama nekih propisa u Poljskoj kojima se ograničuje dostupnost dženderističkih sadržaja na nekim područjima. To da mađarska vlada namjerava zabraniti sadržaje kojima se dječje duše puni istospolnim i inospolnim sadržajima, opcijama i mogućnostima kao nečim između čega mogu birati i svoj spolni/“rodni“ identitet izazvalo je složan odgovor i kategoričko protivljenje europskog i svjetskog establišmenta. Koji očito zna da je spolnu/“rodnu“ strukturu naroda i čovječanstva najlakše temeljito izmijeniti posredstvom odgoja i obrazovanja mladih i najmlađih. A u svoj toj vici i skici na svakoga tko se drzne globalnom tsunamiju dženderizma stati na put, njegovi apologeti i promicatelji pozivaju se na načelo „ne-diskriminacije“ u svezi s vrlo široko i proizvoljno tumačenim i primijenjenim načelima univerzalnih ljudskih prava. 

Ta dva pojma – „ne-diskriminacija“ i „ljudska prava“ – ishodište su, opravdanje, izlika i pomagalo u ovom megalomanskom „projektu“ mijenjanja spolne strukture društava, izokretanja čovjekove slike o sebi, redefiniranja međuljudskih odnosa, svjetonazora, temeljnih vrjednota, norma etike i morala i vjerskog naučavanja u društvima, državama i u svemu čovječanstvu.

 

Pet načina promicanja inorodnih (transgender) prava kao ljudskih prava

Devetoga srpnja ove godine pokret Global Citizen [Globalni građanin] objavio je na svom portalu tekst „Pet načina na koje zemlje mogu promicati inorodna (transgender) prava kao ljudska prava“.

https://www.globalcitizen.org/en/content/trans-rights-countries-policies-united-nations/

Zanimljivo, Global Citizen, kojem je sponzor Svjetska banka, sam sebe inače prikazuje kao „pokret angažiranih građana koji se služe svojim kolektivnim glasom da bi do g. 2030. ukloniti krajnje siromaštvo“. U kakvoj su svezi krajnje siromaštvo s pravima inorodnih osoba?, zapitat će se mnogi. I to dok doznajemo da je u ratnom stanju u Jemenu umrlo ove godine 85 tisuća ljudi od gladi. Takva pitanja mogu postavljati samo oni koji su još starog kova; u današnjem svijetu sve sa svime ima ili može imati veze i sveze, a prava inorodnih osoba izvode se iz općih ljudskih prava, dok opća ljudska prava obuhvaćaju praktički sve: od prava na hranu i rad, na zaštićenost izbjeglica i migranata pa do građanskih i manjinskih prava. Naravno, nije tu riječ samo o temeljnim i istinskim, nego i o dodanim i preferiranim ljudskim pravima i povlasticama. Za Zapad je trenutno neusporedivo važnije „pravo“ na zaštitu „rodnih“ prava nego na hranu i pitku vodu, na posao, na ravnopravnost u raspodjeli svjetskog bogatstva, na pravednost, istinu, vjersku slobodu, slobodu savjesti, na život (ugrožen pobačajima, ratovima, oskudicom, teškim siromaštvom), na zaštićenost djece od zlostavljanja, otmica, ubijanja i terorizma ili recimo na mir u svijetu. 

Članak počinje žaljenjem što neke vlade idu za zakonima koji su protivni interesima inorodnih osoba (LGBTQ), koje zbog toga trpe „veliku stigmu“ (negativnu opečaćenost) i diskriminaciju. Tu izrazitu manjinu u svijetu najviše se hoće zaštititi. Ranjivost tih ljudi povećana je s pandemijom, tvrde; ubija ih se, napada, obespravljuje i trpe još više siromaštvo. Dodatno je za njih nepovoljno odbacivanje od obitelji, koje pridonosi visokoj stopi njihova beskućništva. Mreža koja se bavi zastupanjem njihovih prava u Europi, Transgender Europe, bori se protiv diskriminacije inorodnih osoba promicanjem njihove jednakopravnosti i bilježenjem zločina iz mržnje. A po podatcima iz projekta te mreže, Trans Murder Monitoring, najmanje 250 inorodnih osoba i ljudi koji ne pripadaju nekom rodu bilo je ubijeno između siječnja i rujna 2020.

Naravno da su takve djelatnosti za pohvalu. Za pohvalu je svako djelovanje kojim se štite slabiji i ranjiviji, ugroženi i u društvima neprilagođeni. No ima tu i niz drugih dimenzija o kojima se ne govori. Pridavanje tolike važnosti spomenutima u usporedbi s neusporedivo većim brojem onih koje je u Jemenu ubila glad samo je jedna od njih.

 

Globalni nadzor nad državama – poput onoga u biltenu Srpskoga narodnog vijeća nad Hrvatskom

S druge strane, prava spomenutih osoba općenito promiču se i jačaju, piše dalje u članku. Međunarodna asocijacija lezbijki, gejeva, biseksualaca, inorodnih i međuspolnih osoba (ILGA) izvijestila je da je u lipnju ove godine 27 članica UN-a pozvalo visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR) neka zaštiti ljudska prava inorodnih (trans) osoba. Člankopisac pak iz Global Citizen-a brine se za budućnost njihovih stečenih prava nakon što prođe aktualna ’pandemija’ pa zatim daje upute kako bi zemlje mogle promicati prava inorodnih osoba. Prvo protiv čega se treba boriti jest stanje u 37 država u kojima se takve ljude progoni zbog toga što jesu takvi kakvi jesu.

Na danoj poveznici,

TLMR2019-EN (ilga.org)

donosi se treće izdanje (iz g. 2019.) tog pregleda u kojem se po državama, razvrstanima po kontinentima, donose što teža, što lakša kršenja prava istospolnih i inospolnih osoba, stanje zakonodavstva u pogledu njihova tretiranja i slično. Taj bilten podsjeća ponešto na godišnji bilten Srpskoga narodnog vijeća, u kojem se svaki put navodi svaki stvarni, tobožnji, kao takav prikazani ili prenapuhani, uglavnom verbalni, izgred ili nepovoljna ocjena iznesena na račun nekih pripadnika te manjine. 

Najveći je za Global Citizen problem 13 afričkih i azijskih zemalja koje još uvijek „inorodne identitete“ i njihovo javno iskazivanje i pokazivanje tretiraju u zakonima kao nedopuštene i kažnjive radnje. Ljude se ondje može kazniti i zato što se obuku u odjeću njima suprotnog spola. Globalne nadzornike muči i stanje u državama koje „nemaju dokumentirane zapise o manipuliranju zakonskim sustavom tako da to nerazmjerno više pogađa inorodne osobe. Kao primjer navode SAD, zemlju u kojoj mnoge takve osobe zbog neformalnog i pritajenog obespravljivanja ili odbacivanja od obitelji i društva izlaz traže u bavljenju raspačavanjem droge ili prostitucijom [ona se tu naziva drukčije] kako bi preživjele, i time nerazmjerno povećavaju izglede da budu uhićene i kažnjene. Takve situacije treba otklanjati.

 

„Omogućiti ljudima da po zakonu promijene svoj rod na službenim dokumentima“

Druga zadaća koju se u dokumentu iznosi glasi: „Omogućiti ljudima da po zakonu promijene svoj rod na službenim dokumentima“. Tu se primjećuje da je priznavanje inorodnih identiteta posljednjih godina uzelo zamah, a kao najnoviji pozitivan primjer navode Španjolsku. No odmah se žale na to je da je Britaniji, gdje je (’konzervativna’) vlada lani uvela slobodno određivanje vlastita spola/“roda“ došlo do protuudara feminističkih aktivistica. 

Općenito, snažan otpor brkanju fizičkoga spola sa psihološkim „rodom“ nailazi na otpor dijela feminističkih skupina, pa se feminističke organizacije i pokreti zbog različitih stajališta i raspadaju. Mnoge feministice tvrde da će priznavanje ljudima prava na slobodan izbor spola/roda otvoriti vrata muškarcima koji će svoje pravo na psihološki izbor ženskog spola zlorabiti za ulazak u prostorije u koje smiju ulaziti isključivo žene (zatvori, prihvatilišta, svlačionice; nužnici, toaleti i ženski klubovi, npr.). 

Međunarodne konvencije, piše dalje u dokumentu, daju pravo ljudima da slobodno, a zapravo: i proizvoljno, promijene svoju spolnu/“rodnu“ identifikaciju; ondje gdje se to ne ostvaruje, takve osobe češće su „diskriminirane“. Jako je pohvalan i prijeloman, kažu, trend da se političari i državni dužnosnici otvoreno očituju kao inospolci (trans). Drugim riječima, tko se kao političar ili dužnosnik želi pred globalnim nadzornicima dokazati kao podoban i dobivati njihovu potporu, neka dade sve od sebe tako da što šire otvori vrata mijenjanju spolne odnosno „rodne“ istobitnosti.

 

Kako u bolnici tretirati muškarca kojem u dokumentima piše da je žena?

Treća zadaća koju ino-aktivisti imaju pred sobom jest „spriječiti da zakonodavstvo ima za metu inorodne ljude“, tj. da im u svemu ne ide niz dlaku. U tom pogledu kritički se spominju dvije zemlje: Gana, koja je zakonski spriječila zagovaranje prava takvih osoba, te Mađarska, koja je donijela zakon (zapravo je riječ o amandmanima) kojim se zabranjuje „LGBTQ-sadržaj“ za maloljetnike odnosno za djecu u obrazovnom sustavu. 

U pokretu Global Citizen smatraju da to „otežava afirmaciju“ takvih osoba i da im ne pomaže kako bi naišle „na potporu svojih zajednica“ [misli se na sredine u kojima obitavaju i prebivaju – Z. G.]). Žale se na trend u SAD-u protiv novog zakonodavstva o inorodnim osobama kad je riječ o mladima; tvrde da i to otvara mogućnost „povećane diskriminacije“, te da političari daju potporu „neutemeljenim zahtjevima“ pod izlikom da se njima štite djeca. U toj točki ino-aktivisti pozivaju se na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz g. 1948., praveći se da ne znaju kako je ta deklaracija strogo definirala popis i opseg ljudskih prava koja zaslužuju zaštitu država i međunarodne zajednice, a među kojima nisu i inorodna „prava“ na koja se suvremeni aktivisti pozivaju. 

Četvrto područje na kojem je potreban angažman jest područje zdravstva, osobito u eri borbe protiv covid-19. Aktivisti se boje da inospolne osobe ne bi imale problema pri tretmanu u zdravstvenim ustanovama kada se pokaže da njihove fizičke značajke ne odgovaraju spolu/„rodu“ koji je naveden u njihovoj osobnoj iskaznici. Zbog toga bi zdravstveni djelatnici trebali više toga znati i naučiti o „specifičnim izazovima“ s kojima se suočava LGBTQ-zajednica i „kako na njih odgovoriti“. Pritom je važna i „ispravna upotreba zamjenica“ u oslovljavanju takvih pacijenata (on, ona, ono…) i „potvrđivanje rodnog identiteta inorodnih ljudi“ pri njihovu zdravstvenom tretmanu i općenito u sredini u kojoj žive. Zato je „važnije nego ikada dosad“ da države podupru reforme obrazovanja. Djeca školske dobi trebala bi imati mogućnost stjecanja znanja o inorodnim identitetima i spolnom zdravlju, u protivnomu inorodni će opet češće doživljavati „diskriminaciju“. Za razliku od (kršćanske) Mađarske, koja je na udaru kritika zbog sprječavanja obrazovanja o toj temi, pohvaljen je Pakistan (izrazito islamska zemlja, koja već u svom nazivu ima: „Islamska Republika“); ta je država u Islamabadu kao prva na svijetu uvela „prvu uopće islamsku školu za inorodne učenike“.

Kao petu zadaću sastavljači ovog dokumenta navode „zaštitu ljudi od diskriminacije zasnovane na njihovoj spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu“. Ako zakoni štite ljude s obzirom na njihova religiozna vjerovanja, rasu i spol, vlade bi morale pojačati svoju potporu ’trans-rodnoj zajednici’ time što će njezine pripadnike zakonski zaštititi od diskriminacije. U tom pogledu kao osobito važno iznijeli su sljedeće: „Vrhovni sud SAD-a presudio je g. 2020. da je diskriminacija na temelju spolne orijentacije ili rodnog identiteta nezakonita sukladno Poglavlju VII. Zakona o građanskim pravima. A prijedlog Zakona o ravnopravnosti (Equality Act), koji će dopuniti Zakon o građanskim pravima kako bi zaštitio LGBTQ+-osobe od diskriminacije, prihvaćen je u Zastupničkom domu u ožujku 2021. te sada mora proći u Senatu prije nego što bude proglašen zakonom.“

 

Equality Act – prijedlog Zakona o ravnopravnosti zapeo u američkom Senatu

S time u svezi mora se čitateljima donijeti noviju informaciju, iz koje se vidi da je Equality Act – prijedlog Zakona o ravnopravnosti zapeo u američkom Senatu, tj. u gornjem domu Kongresa. Nakon dvogodišnjeg „kiseljenja“ u kongresnim procedurama u mandatu predsjednika Trumpa i republikanske većine, prijedlog je sada pogurala nova Bidenova administracija i tanka većina demokrata u obama domovima Kongresa. Ali u Senatu on i dalje ne prolazi. Da prođe svu zamršenu zakonodavnu proceduru, potrebno je osim pola svih senatora, dakle 50 demokrata, i 10 glasova republikanskih senatora, a to se ni u snu ne može očekivati.

Postoji i jedna druga mogućnost, a za nju je potrebna samo apsolutna većina, dakle glasovi svih 50 demokratskih senatora. No za metodama filibustering-a [izgovara se u hrvatskoj uporabi: filibastering, a znači raznovrsno ometanje i otezanje postupka unedogled)] posegnulo je dvoje demokrata: senator Joe Manchin i senatorica Kyrsten Sinema (prikazani na fotografijama).

 

 

Time je do daljnjega, ili možda posve, zaustavljen postupak donošenja zakona kojim bi se širom otvorila vrata iskazivanju svakog zamislivog ’rodnog’ identiteta, njegovu pravnom identificiranju te zaštiti u praksi svačijeg prava da se proglasi kojim god hoće dosad poznatim i dosad nepoznatim ’rodom’ odnosno da mu vlasti priznaju taj novi ’rodni’ identitet. 

 

Širenje spektra priznavanja spolnog/“rodnog“ identiteta po Europi

U zaključcima studije iz g. 2018. iza koje stoji Europska komisija, studije koja je obuhvatila tadašnjih 28 država članica EU-a i tri članice EFTA-e, (https://ec.europa.eu/info/sites/default/files/trans_and_intersex_equality_rights.pdf), ne spominju se predrasude, netolerancija ili diskriminacija prema homoseksualcima kao aktualne prijeporne točke. Zašto? Zato što je pitanje predrasuda, netolerancije i diskriminacije praktički uvelike riješeno ili zato što nije više vruća tema. Ušlo se u novu fazu, u proširivanje i zakonsko jamčenje „prava“ na raznovrsne druge spolne/“rodne“ identitete. Prema spolu kao prirodnoj danosti Europska komisija i praktički svi drugi svjetovni akteri u Europi postavljaju se kao prema „Alajbegovoj slami“: tuku po njemu, problematiziraju ga, nagrizaju, potkopavaju i relativiziraju. Njima se u tom poslu pridružuju i protestantske Crkve, a i liberalni katolici, u ime „razumijevanja“, „ljubavi“ i brige za pastoralnu skrb takvih osoba. 

A riječ je o induciranom procesu koji se ne zaustavlja na brizi i skrbi za one koji već pripadaju takvim izrazito manjinskim skupinama, nego ima mnogo veće pretenzije. Vidljiva je težnja i očekivanje da će sve više ljudi „otkrivati“ kako – iako rođeni kao muško ili žensko – ne osjećaju više svoj „rodni identitet“ kao onaj koji se poklapa sa spolnim identitetom koji nose od začeća. Sve je više i onih koji se odlučuju za neki treći, četvrti… „rodni identitet“: dvospolni, međuspolni, bespolni, inospolni…

Područje spolnosti postaje tako područjem proizvoljnosti. „Prava“ koja se preporučuju i zahtijevaju bila bi otprilike prispodobiva pravu da netko tko je po boji kože odnosno rasi crn zatraži da ga se ne smatra crncem, nego bijelcem ili žutcem, ili ni bijelcem ni žutcem, nego recimo pripadnikom ružičaste, tirkizne ili tamnozelene rase. Na priznavanje takvih prava, slikovito rečeno, nositelji dženderističkih kretanja žele nagovoriti, navesti, natjerati ili prisiliti vlade, parlamente, elite i narode suverenih država. 

 

Prednost daju metodi „širokog tumačenja spola“

Ono što se unatrag dvije-tri godine događa potvrđuje da su Europa i čovječanstvo ušli u novu fazu, u kojoj su crno-bijeli homoseksualizam/lezbijstvo već donekle zastarjeli i prevladani relativizacijom ne samo tradicionalnog spola, nego i novoproglašenog „roda“ (ženska duša, ženski ’identitet’ u muškom tijelu, ili obrnuto). Sada je u tijeku širenje raspona spolnih/“rodnih“ identiteta na čitav spektar duginih boja i svih zamislivih nijansi tih boja, a i onih koje su izvan spektra duginih boja. 

Ipak, ne teče sve tako glatko kako bi arhitekti novoga svjetskog „rodnog“ poretka željeli. U zaključcima se naime primjećuje: „Analiza ’stanja igre’ (state of play) u pogledu jamstava ravnopravnosti/jednakopravnosti (equality) i ne-diskriminacijske zaštite za inospolne i međuspolne (trans i intersex) individue pokazuje da je krajolik šaren i ne dovoljno naklonjen novoj seksualnoj revoluciji. U samo 13 od 31 zemlje u kojoj je izvršeno istraživanje rodni identitet i/ili spolne značajke zaštićeni su u nacionalnom zakonodavstvu, makar donekle. Europsko sekundarno zakonodavstvo (neizravno) štiti u najmanju ruku određene individue koje imaju iskustvo ino-istobitnosti (trans identity) (…). Unatoč tomu, važno je pitanje po kojim to značajkama EU i države članice trebaju konceptualno izraziti ino(trans)-diskriminaciju. Tri su opcije koje tu postoje: 

(i) zaštita posredstvom širokog tumačenja spola; 

(ii) proširenje temelja rodnog identiteta, iskazivanja roda te spolnih značajki; ili 

(iii) srednji put, kojim se ne šire temelji, ali se osigurava široko tumačenje spola dodavanjem pojašnjenja da ’spol’ treba razumijevati široko i tako da se [tim pojmom] obuhvate svi oblici diskriminacije koji se odnose na rodni identitet, iskazivanje roda te na značajke spola.“

Svjesni zamršenosti i problematičnosti čitave te priče, auktori studije zatim upozoravaju: „To pitanje iziskuje daljnja razmatranja – i na akademskoj i na političkoj razini. Osobito prijeporno jest pristupanje prostorima za isključivo jedan spol. (…) Prijepor pri donošenju propisa svodi se na to kako će osjećaji neugode utjecati na politike okruživanja pristupa zasebnom prostoru. Konkretno rečeno, tvorci politika diljem EU-a moraju razmotriti opravdava li politike isključivanja [misli se na nedopuštanje fizičkim muškarcima da ulaze u isključivo ženske prostore – Z. G.] tu-spolna/unutar-spolna (cisgender) neugoda/nelagoda žena nazočnošću onih koji su proglašeni ženama (trans women) [a zadržali su muške organe ili druge spolne značajke – Z. G.].“

 

Europske države pružaju otpore trans-seksualizmu

Auktori(ce) studije žale se u nastavku i na još teži problem ne-diskriminiranja međuspolnih (intersex) osoba, dakle osoba s mješovitim spolnim značajkama, primjećujući da je Malta jedina europska država koja je njihovo pravo na uključivanje (dakle na ulazak u isključivo muške ili isključivo ženske prostore sukladno spolnom identitetu za koji su se slobodno odlučile) zakonski propisala i time ga zaštitila. Općenito je težak problem ostvarivanje prava svih „ne-binarnih“ ljudi [dakle malobrojnih ljudi koji se uopće ne uklapaju u podjelu muško-žensko niti su se odlučile poistovjetiti bilo s muškim, bilo sa ženskim spolom – Z. G.]. 

Za studiju i Europsku komisiju strašan je problem to što je zakonski okvir svake od 31 zemlje EU-a i EFTA-e (Švicarska, Norveška i Lihtenštajn), a i sam zakonski okvir Europske unije „čvrsto utemeljen u binarnoj [bez treće opcije] koncepciji spola“. To se odnosi i na poneku zemlju koja je nedavno uvela ili priznala kao svoju obvezu uvesti u svoje zakonodavstvo ’treći spol’ (Austrija, Njemačka i Malta). Stoga eksperti koji su izradili studiju političarima preporučuju i od njih očekuju da budu spremni i voljni činiti „jako potrebne“ korake kako bi osigurali da se jednakopravnost i ne-diskriminacija u praksi ostvare na osnovi „rodnog identiteta, iskazivanja pripadnosti rodu i na osnovi značajki spola“.

 

’Katolička’ Hrvatska vrlo ’napredna’; još ’naprednija’ je ’katolička’ Malta

Glavna je ofenziva usmjerena dakle prema zakonskom reguliranju prava na odabir i priznavanje „roda“ drukčijega od prirodnog spola ili za odabir nekog „među-spola“ odnosno čega trećega. U tom pogledu razmatraju se do u detalje medicinski i pravni aspekti, okolnosti i preduvjeti promjene spolnih značajki. Da ne ulazimo dublje u svu tu stručnu materiju, pogledajmo na nekoliko primjera kako je opisano zakonodavstvo i praksa u Hrvatskoj, za koju se kao nacionalni eksperti navode dvije osobe koje su surađivale u izradi studije: Ines Bojić (za područje „ne-diskriminacije“) i Nada Bodiroga-Vukobrat (za područje „roda“).

„Vrlo je malo oglednih pravnih slučajeva koji se odnose na tretiranje inospolnih i međuspolnih individua u nacionalnim bolnicama od osoblja ili drugih pacijenata. Uvođenje smjernica za tretiranje njih s poštovanjem, kao što se dogodilo u Hrvatskoj, bilo bi dobro došlo za druge države članice.“ Znači, Hrvatska je u pogledu tretiranja i oslovljavanja takvih osoba vrlo ’napredna’.

Iz tablice o postupcima nužnima za priznavanje određene ino-spolne istobitnosti (identiteta) doznajemo da je Hrvatska poravnana s velikom većinom drugih država u Uniji: u njoj postoji propisana procedura prepoznavanja i priznavanja [dakle i promjene] spola u okviru binarnog roda [ili muškog ili ženskog], dakle u okviru dvorodnosti, ali ne daje se zakonska mogućnost da netko odabere, deklarira i da mu bude priznat treći spol. Takva mogućnost doduše postoji, po odluci ustavnog suda, ali još ne izričito ili nikako u zakonodavstvu, samo u trima zemljama: Njemačkoj, Austriji i na Malti.

Hrvatska se je uklopila i u širi trend otupljivanja otpora medicinskoj (kirurškoj ili kojoj drugoj) promjeni spola odnosno dopuštanja i priznavanja takve prakse. Citirajmo opet studiju: 

„Primjeri iz zakonodavstava država koje su u prošlom desetljeću poduzele takve korake jesu ovi: Španjolska (2007.), Portugal (2011.), Nizozemska (2013.), Danska (2014.), Hrvatska (2014.), Norveška (2016.), Francuska (2016.), Belgija (2017.) i Luksemburg (2018.) Na Malti se člankom 3(4) Zakona o rodnoj istobitnosti, o iskazivanju rodne pripadnosti i o spolnim značajkama iz g. 2015. izričito jamči priznavanje rodnih prava bez ikakva ’dokaza o kirurškom postupku u svrhu posvemašnjeg ili djelomičnog preoblikovanja spolnih organa.“ 

U priznavanju državljanima da se slobodno odluče kojeg su „roda“ važnu ulogu u zakonodavnoj praksi imaju i sudovi sa svojim presedanskim ili smjerokaznim odlukama odnosno presudama. Hrvatska se i u smislu dopuštanja kirurškog mijenjanja spolnih značajki spominje u pozitivnom svjetlu, pri čemu se navodi odluka njezina Ustavnog suda U-IIIB/3173/2012 od 18. ožujka 2014. Ona se po tomu našla rame uz rame s Norveškom i Luksemburgom. Za razliku od njih, u Austriji je upravni sud zaključio kako bi obvezno uklanjanje ili mijenjanje spolnih značajki (kao preduvjet za priznanje promjene spola) bilo diskriminacijsko i protivno ljudskim pravima. Slične odluke donijeli su i najviši sudovi u Italiji. Uvjet za promjenu spola u Hrvatskoj nije ni kirurški zahvat ni sterilizacija, nego samo odgovarajuća „dijagnoza“; nju daju psihijatar (koji ima iskustva s mijenjanjem spola ili roda) i klinički psiholog. „Dijagnoza“ kao izričit uvjet propisana je i u Njemačkoj, Finskoj i na Islandu, a presedanskim odlukama sudova (koje nisu pretočene u zakonodavstvo) i u Poljskoj i u Bugarskoj. 

U nizu zemalja dobivanje certifikata o promjeni spola ima za uvjet prethodnu rastavu/razvod braka, ako je riječ o oženjenoj/udanoj osobi (ne samo u heteroseksualnom, nego i u homoseksualnom „braku“). Za razliku od njih, u Hrvatskoj to do g. 2018. nije postojalo kao zakonski ili upravni preduvjet. Sve skupa pravno se dodatno zapetljalo s promjenom Ustava, po referendumskoj odluci i promjeni Ustava g. 2014., kojom se odbija istospolni brak (kao naziv, kao pravna kategorija). Stoga nije izgledno da bi se ikako moglo rastavu homoseksualne (kvazi-bračne) sveze predvidjeti kao uvjet za promjenu spola, procijenili su autori studije.

Hrvatska je uz Maltu i možda Njemačku jedina zemlja u kojoj nije propisana najniža dob, dakle nije propisano s koliko se godina može promijeniti spolni status; jedino što – kad je riječ o djeci i maloljetnicima – roditelji moraju uz takav zahtjev priložiti medicinsku dokumentaciju.

 

Hrvatska među 14 zemalja EU-a koje priznaju iskazivanje (deklariranje) „rodnog identiteta“

Šesnaest zemalja (od 31 obuhvaćene studijom), s Nizozemskom kao posebnom iznimkom, nisu do g. 2018. imale u zakonu nikakve odrednice u pogledu priznavanja roda i rodne istobitnosti. No Hrvatska je među onih 14 koje takve odrednice imaju. Dapače, nalazila se prije tri godine među rijetkima (uz Sloveniju i Belgiju) koje su u zakonodavstvo uključile ne samo priznavanje „rodnog“ (dakle i proizvoljna spolnog) identiteta, nego i pravo na iskazivanje tog identiteta. 

Hrvatska je ocijenjena kao „obećavajuća“ i u pogledu medicinske potpore pri fizičkom mijenjanju spola i u daljnjoj medicinskoj zaštiti, unatoč poteškoćama s dugim rokovima čekanja na medicinske zahvate, zbog čega su neki praktički ’prisiljeni’ obavljati takve zahvate drugdje. Studija se poziva na dokument koji regulira to područje: Stručne smjernice za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu (Narodne novine br. 7/16). U Hrvatskoj kirurško mijenjanje spolnih organa ima status „estetičkog“ zahvata, pa troškove stoga ne plaća zdravstveno osiguranje. 

Na svim vrstama diploma, svjedodžaba i dozvola u Hrvatskoj se mora naznačiti je li riječ o ženskoj ili muškoj osobi, zbog pravila hrvatske gramatike. Time se implicira da „nema prostora za fleksibilnost“, dakle da nema (gramatičke) mogućnosti za navođenje i trećeg spola/“roda“.

 

I Izrael je vrlo ’napredan’ – dopustit će surogatno roditeljstvo

A 7. srpnja ove godine izraelski vrhovni sud utro je put ostvarivanju prava istospolnih parova da stječu djecu ’iz usluge’: putem surogatnog (nadomjesnog) očinstva odnosno surogatnog majčinstva. Surogatno roditeljstvo za raznospolne parove već je otprije dopušteno, uz određena ograničenja. Sada je pak privedena kraju pravna bitka vođena jedno desetljeće, koju je g. 2010. pokrenuo jedan istospolni muški par, a obnovio ju nakon prvog neuspješnog pokušaja g. 2015. 

Sud je još g. 2018. – neovisno o tom postupku – odlučio da pravo na surogatno majčinstvo imaju žene koje žive same. To je izazvalo prosvjede, zato što takvo pravo nije ujedno dodijeljeno i homoseksualnim parovima. 

Ovogodišnju pak odluku suda aktivisti koji se bore za prava inospolnih osoba u Izraelu slave kao velik uspjeh i napredak. Sud je odlučio da ograničenja u pogledu surogatnog roditeljstva moraju bezuvjetno biti ukinuta u roku od šest mjeseci. On je još u veljači prošle godine zaključio i presudio da ograničenja za gej-parove „nerazmjerno škode pravu na jednakopravnost i pravu na roditeljstvo tih skupina te su stoga nezakonita“, a parlamentu je dao rok do ožujka ove godine da promijeni zakon, što je ovog ljeta i učinjeno.

Tako se i Izrael pridružio sve većem broju zemalja koje dopuštaju opasno eksperimentiranje (ne samo s prvim, drugim i sada trećim cijepljenjem stanovništva!) s prokreacijom, s medicinskim tretmanima, s „roditeljstvom“, udomništvom, usvojiteljstvom, odgojem djece u „obitelji“, s dječjim identitetom i međudječjim odnosima, s rodbinskim i svojtinskim odnosima i s budućnošću društva općenito. To da se takvim zakonodavstvom izravno krše Božje zapovijedi iz Starog i Novog zavjeta za premnoge bivše ili još uvijek vjernike više nije problem i ne znači ništa; naprotiv, ljudi se sve više ponašaju kao oni koji sami sebi prilagođuju božanske ili sami sebi propisuju zgoljno ljudske zakone na području ćudoređa i uređivanja ljudskog života. 

 

Što na sve to reći kao židovski vjernik/vjernica, kao kršćanin/kršćanka, kao inovjerac/inovjerica?

Kada pravovjerni židov, kršćanin ili inovjerac sve to promatra, ne može ne sjetiti se mnogih poruka iz svetih knjiga odnosno iz božanske Objave. 

Ne može ne sjetiti se riječi Božjih kako su zapisane u Knjizi Postanka: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ’Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“

I ne može ne sjetiti se Božjih zapovijedi iz Dekaloga i iz drugih dijelova Svetog pisma, koje se na ove načine izravno i izričito krši. I ne biti svjestan da se suvremenim činjenjima oštro zadire u čovjekovu narav, u ljudsku vrstu kakva je stvorena i od Stvoritelja ’projektirana’ pri Stvaranju. A dođe mu na um i proroštvo svetog Pavla, trinaestog apostola, iz četvrtog poglavlja Druge poslanice Timoteju:

Doći će naime vrijeme kada ljudi ne će podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim žudnjama gomilati učitelje, onako kako im godi ušima. I odvraćat će svoje uho od istine, a okretat se k tlapnjama. A ti budi trijezan u svemu, trpi zlo, učini djelo blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!

 

Rijeku spolnosti pretvara se u rijeku bez obala, no ne predaju se ni ’otoci otpora’

Današnja bitka na planu spolnosti, „roda” i „rodne istobitnosti (identiteta) odnosno braka i obitelji te sustava morala i odnosa u društvu općenito ima tri glavne dimenzije. Jedna je sprječavanje ljudi u zastupanju i branjenju tradicionalnog braka kao zajednice isključivo muškarca i žene. Druga je stalno proširivanje opsega prava istospolnih parova i onoga što odatle proizlazi odnosno kataloga pravā koja se takvim parovima žele dati. Treća je otvaranje trećih opcija, dakle borba za priznavanja raznih „rodova” koji nisu ni muški ni ženski, i umnažanje odatle proistječućih prava. 

Što sve uz tako postavljene ciljeve i pretpostavke možemo tek očekivati, bolje je i ne zamišljati. 

Primjerice, već se ozbiljno govori o potrebi da se u Europi legalizira poligamija: da muškarac može imati više žena. Takvih brakova ima u Europi navodno već više od stotinu tisuća, pri čemu se velika većina valjda odnosi na muslimanske brakove. Naime, u dugoj islamskoj tradiciji muškarcu se uz određene uvjete dopuštalo imati do najviše četiri žene, što po novom razumijevanju načela ne-diskriminacije otvara vrata i poliandriji (da jedna žena ima više muževa). Naravno, ženski identiteti u muškim tijelima i obrnuto mogu sastav takvih promiskuitetnih zajednica dodatno zamrsiti. Otvara se i pitanje dopuštanja spolnih odnosa s maloljetnicima do određenog uzrasta, tako da se oni ne bi više tretirali kao „pedofilija”. 

Inzistiranje na individualnim pravima u svemu i svačemu i njihova absolutizacija nužno pretvara rijeku spolnosti u ’rijeku bez obala’, relativizira tradicionalne obrasce, brak, obitelj i sam pojam čovjeka kao bića ukorijenjenoga u određenu zajednicu i njezina pravila i ukuse.

 

Pobuna državnih odvjetnika 17 američkih saveznih država

Drže se, doduše, i otoci otpora, no vrlo je upitno dokle će se uspijevati održati. Tako je primjerice sredinom srpnja ove godine koalicija državnih odvjetnika iz 17 američkih saveznih država (Aljaska, Arizona, Georgia, Idaho, Indiana, Kanzas, Kentucky, Louisiana, Mississippi, Missouri, Montana, Nebraska, Južna Karolina, Južna Dakota, Tennessee i Teksas) ustala zajedničkim pismom u obranu zakona iz Arkanzasa kojim se zabranjuje primjena (hormonskih) lijekova za promjenu spola kod djece i kirurški zahvati s istim takvim ciljem – uz obrazloženje da takvi postupci i zahvati mogu dovesti tijela do sakaćenja i neplodnosti odnosno da djeci mogu nanijeti nepopravljivu štetu. 

Protiv tog zakona ustala je naime moćna Američka unija građanskih sloboda (liberties) u pravnom sporu Brandt v. Rutledge. “Prijateljsko pismo” državni su odvjetnici poslali nadležnom sudu u Arkanzasu. U njemu se podsjeća da i države kao što su liberalna Finska, Švedska i Velika Britanija razmatraju postupke promjene spola samo kao eksperimentalne, te se napominje da se „većina slučajeva rodne disforije [duševno stanje suprotno euforiji – Z. G.] kod djece s vremenom riješi sama od sebe”, a i to da djeca u toj dobi nisu kadra donositi tako teške i dalekosežne odluke. 

 

Zastrašujući slučaj udara na jednu knjigu u SAD-u

Konzervativni američki medij The Daily Wire izvijestio je o zastrašujućem slučaju odnosa prema jednoj knjizi. Udruga američkih prodavača knjiga ispričala se je zato što je bestseler novinarke uglednog mainstream-medija Wall Street Journal uvrstila u popis knjiga što ga je u srpnju poslala mailom kao preporučene naslove na oko 750 knjižara. Riječ je o knjizi Irreversible Damage: The Transgender Craze Seducing Our Daughters Nepopravljiva šteta: Zaluđenost inospolnošću zavodi naše kćeri. Ta ugledna knjižarska kuća, koja postoji već 121 godinu, u dugoj je pokajničkoj izjavi priopćila uz ostalo: 

“Jedna anti-trans [protivna promjeni spola – Z. G.] knjiga bila je uključena u našu srpanjsku e-poruku našim članovima. To je ozbiljan, nasilan incident koji ide protiv ciljeva naših politika, vrjednota i svega što vjerujemo da podupiremo. Za nj nema opravdanja. (…) Ispričavamo se našim trans-članovima i trans-zajednici za ovaj strašan incident i za bol koji smo im nanijeli. Ujedno se ispričavamo i široj zajednici LGBTQIA+ općenito, i našoj zajednici prodaje knjiga. Same isprike nisu dovoljne. Počeli smo s ovim pismom danas, i odlučni smo angažirati se u kritičkom dijalogu nužnom za poduzimanje konkretnih koraka kako bismo se uhvatili u koštac sa štetom koju smo prouzročili….”

I maloprodajna korporacija Target imala je zbog te knjige velikih neprilika. Još u studenomu jedan aktivist LGTQ-zajednice prigovorio je što je ta knjiga, objavljena lani u nakladi konzervativnog nakladnika Regnery, stavljena u maloprodaju. Tada je Target najavio da povlači knjigu. No kako je zatim došlo do žestoke reakcije šire javnosti, Target se predomislio, objavivši da je knjiga opet na policama njegovih knjižara. Pa ipak, otad je te knjige počelo potiho nestajati s tih polica. Danas njezina naslova više nema na mrežnom popisu Targetove ponude knjiga.

 

Kolumbijska pjevačka zvijezda morala povući video s YouTubea

U Kolumbiji pak velikih si je nevolja navukla na vrat popularna pjevačica Erika “Kika” Nieto.

 

 

Jedan od kolumbijskih sudova donio je naime odluku da ona s YouTube-a ukloni video u kojem brani i podupire tradicionalni brak. Pjevačica je to učinila, ali je uložila priziv. Sada je na priziv reagirao Ustavni sud, najavivši da će razmotriti je li sudska odluka sukladna kolumbijskom ustavu. 

„Postoje velike nade u pozitivnu presudu koja će potvrditi slobodu govora. Odluka Ustavnog suda odnosit će se na naše pravo da dijelimo kršćanske nazore na društvenim medijima”, izjavila  je kršćanska pravna skupina ADF International, koja podupire zvijezdu društvenih medija „Kiku” Nieto, a koja ima milijune fanova. 

U čemu je problem?, moramo zapitati. Problem je to što ona u videu govori kako brakom smatra samo zajednicu muškarca i žene. Nije joj pomoglo ni to što je dodala da tolerira druga gledišta.

Tamošnji sud bijaše najprije odbacio tužbu aktivista inospolačke zajednice, ocijenivši da je njezino pravo na govor zajamčeno ustavom. No tu priči nije bio kraj. Pojavio se jedan drugi aktivist, koji je iznio optužbu da je ta ista njezina izjava o braku „uvrjedljiva i diskriminatorna”. Na što je taj isti sud pokleknuo, ocijenivši da video sadrži „govor mržnje” te naloživši pjevačici da ga ukloni s YouTubea. Sada se pak Nieto nada da će ustavni sud „potvrditi pravo svakoga da govori slobodno. Nitko se ne bi trebao bojati cenzure ili kaznenih sankcija zbog izricanja onoga što duboko u sebi vjeruje. Izgovarajući što mislim, nadam se da ohrabrujem raspravu i potičem na više snošljivosti prema različitim gledištima.”

 

U Finskoj bivšu zastupnicu žele strpati na dvije godine u zatvor

I u Finskoj, na europskom luteranskom sjeveru, mediji su u srpnju zabilježili drastičan slučaj slične uskrate prava na izražavanje mišljenja. Na udaru se našla bivša zastupnica u finskom parlamentu, Päivi Räsänen,

 

 

protiv koje je pokrenuta kaznena istraga nakon što je g. 2019. na društvenoj mreži podijelila svoje protivljenje sudjelovanju Evangeličko-luteranske crkve u LGBT-povorci. Kako je izvijestio ADF International, finsko državno odvjetništvo optužilo ju je za „etničku agitaciju”, koja je kažnjiva zatvorskom kaznom do dvije godine. 

„Sloboda govora temeljno je pravo koje dolazi pod sve veći udar u današnjoj ’kulturi poništavanja’ (’cancel culture’). Slučajevi i Nieto i Räsänen pokazuju da sloboda dijeljenja s drugima onoga što vjerujemo mora biti na pravi način zaštićena”, ocijenio je te događaje zamjenik ravnatelja ADF International Robert Clarke u posebnoj izjavi.

 

Pravne, upravne i političke bitke vode se na sve strane 

Pravne i političke bitke vode se na sve strane, a u ovom novom šarenilu ima i egzotičnih događaja. Jedan je od njih vijest kako je pastor Norveške (evangeličko-luteranske) crkve Stein Ovesen vodio sredinom srpnja posebni obred za 49-godišnju ’ženu’, Ellin Stillingen, u čast promjene njezina imena. Ime je, naravno, promijenila zato što je promijenila „rodnu“ pripadnost iz muške u žensku. Pastor je svečanost isplanirao sa zakladom Stensveen, norveškom nevladinom organizacijom koja pomaže ljudima u pitanjima „rodnog“ identiteta i „spolne orijentacije“. Osoba o kojoj je riječ živjela je 40 godina kao muškarac, a lani je osporila svoje ime i „rodnu“ pripadnost, zatraživši da joj se prizna nova spolna istobitnost. Svečanost je održana u crkvi u srednjovjekovnom dvorcu sjeverno od Osla. O prvom događaju te vrste u ionako luteransko-liberalnoj Skandinaviji izvijestila je i norveška TV2.

Međunarodni olimpijski odbor (IOC) odobrio je sredinom srpnja novozelandskoj dizačici utega Laurel Hubbard sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Tokiju, unatoč kritikama kako nije fer da taj bivši muškarac koji je promijenio spol, a nisu mu uklonjeni testisi (mošnje), konkurira ženama. No IOC kaže da su pravila sada takva, premda misli da će ih biti potrebno revidirati. Potporu joj je 18. srpnja iskazao novozelandski predsjednik Thomas Bach. Sada je prošla sve stroge procedure provjere, koja uključuje i mjerenje količine muškog hormona testosterona. Ima 43 godine, natječe se u kategoriji do 87 kilograma, proces postajanja ženom pokrenula je u 35. godini, i već je nastupio/nastupila u natjecanjima kao žena: g. 2017. osvojivši srebrnu medalju na Svjetskom kupu, a 2019. zlatnu medalju na Pacifičkim igrama. Ona je samo jedan od mnoštva znanih sudionika ovogodišnjih Olimpijskih igara koji su prethodno ’promijenili spol’. 

 

 

U američkoj saveznoj državi Louisiani, gdje je dopušteno da se biološki muškarci koji su sebe proglasili ženama natječu u ženskim sportovima, bila je pokrenuta protuakcija. Vodili su ju republikanski zastupnici, s ciljem da većinom glasova ponište veto kojim je guverner-demokrat spriječio stupanje na snagu prethodne većinske odluke zastupničkog doma. Nisu uspjeli. Na glasovanju 21. srpnja ostali su „prekratki“ za svega dva glasa. Iako je ishod glasovanja bio 68-30 u njihovu korist, ipak im je nedostajala kvalificirana većina propisana za poništenje guvernerova veta. A jedna demokratska senatorica, koja im je isprva davala verbalnu potporu, predomislila se u međuvremenu. S objašnjenjem da u prijepornom propisu ipak nema ’diskriminacije’: dopušteno je naime i ženama natjecati se u muškim sportovima. Da to (samo)opravdanje nije komično, bilo bi samo tragično!

Bidenova Amerika i bankrotirala (o stranim vjerovnicima totalno ovisna) Argentina uvele su u drugoj polovini srpnja mogućnost deklariranja trećeg spola na putovnicama odnosno na osobnim iskaznicama. Argentina je prva zemlja u Latinskoj Americi koja će davati takvu mogućnost. Tom svojom odlukom pridružila se je Novom Zelandu, Kanadi i Australiji, zemljama koje su ju već prije donijele. „Postoje drugi identiteti osim muškarca i žene, i njih se mora poštovati“, rekao je predsjednik Alberto Fernández, dodavši tronuto kako „ima tisuću načina da voliš i budeš voljen i sretan“. I kao da je i to što je izjavio bilo premalo, dodao je: „Idealno će stanje biti onda kada budemo ono što jesmo i nitko ne bude mario za to kojeg su ljudi roda. Ovo je korak koji činimo, a ja se nadam da ćemo jednoga dana doći do točke kada identifikacijski dokumenti ne će kazivati je li tko muškarac, žena ili što drugo.“

A novost o uvedbi trećeg spola u dokumente SAD-a stigla je na posljednji dan „Mjeseca ponosa“ – razdoblja pojačanog angažmana za LGBTQ+aktivizam, izvijestio je 23. srpnja The Daily Wire. Predsjednik Biden iskazao je potporu „Mjesecu ponosa“, istodobno kritiziravši mnoge savezne države u kojima „za LGBTQ+-osobe još uvijek nedostaje zaštita temeljnih prava i dostojanstva u bolnicama, školama, javnim ustanovama i na drugim mjestima“. Dodao je opomenu da su neke savezne države odlučile djelatno staviti na nišan mladež putem diskriminacijskih zakonskih prijedloga te prkositi našim nacionalnim vrjednotama uključnosti i slobode za sve.“ Divni novi svijet što ga naviješta Biden, reklo bi se. Ispada da bi u zemlji u kojoj se dnevno dogode tisuće zabilježenih čina svakovrsnih nezakonitosti, razbojstava, zločina, ubojstava, prijevara, pljački, otimačina i ostaloga svi najednom postali sretni kada bi poštovala prava inospolaca; kao da bi u Americi odmah zavladala „uključnost“ i „sloboda za sve“! „Sloboda za sve“, ha-ha! – Poželimo im da takve divote prošire iz Amerike (u kojoj jedan posto stanovništva – više od tri milijuna – čami u strogo čuvanim zatvorima, u kojoj policija svakodnevno sprječava na tisuće kaznenih djela ili uhićuje počinitelje i sumnjive, u kojoj se propisuju obvezne prigušnice i obvezna cijepljenja, u kojoj se može aktivirati i prisilno novačenje u vojsku, u koju se silom ne pušta one koji nemaju vizu ili koju drugu pravnu osnovu za ulazak u državu ili za izlazak iz nje, u kojoj se mnoge prisilno stavlja u psihijatrijske ustanove, u kojoj se iz mjesta i saveznih država izgoni one koji su opasni za okolinu, itd.) na čitav svijet.

 

 

Diplomatski presedan u Budimpešti

Do koje mjere odnos prema pravima na homoseksualnost, na inospolnost, na „rodno” šarenilo duginih i izvanduginih boja te prema promidžbi takvih opcija mijenja pravila igre, unutarnje i međunarodno pravo, pravila diplomatskih odnosa i ostaloga, pokazala je zorno presedanska izjava 30 veleposlanstava u Mađarskoj uoči ovogodišnje manifestacije „Budapest Pride”. Oni su se 19. srpnja obratili javnosti u „otvorenom pismu”. To je forma diplomatske komunikacije kojom se diplomati gotovo nikad dosad nisu služili, zato što je protivna pravilima Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz g. 1961., kojom je diplomatskim predstavnicima zabranjeno miješanje u unutarnje poslove zemlje-primateljice ili angažiranje u unutarnjim prijeporima.

Dakle, 30 diplomatskih misija u Budimpešti zatražilo je „slobodu od nasilja” za queer-ljude u Mađarskoj. [Englesko-američki izraz queer nije moguće jednoznačno prevesti, izvorno mu je značenje: atipičan, neobičan, čudan, šašast, nastran…, no tim pojmom obuhvaća se sve vrste osoba koje po svom izgledu, osobinama, tjelesnim svojstvima, osjećajima, htijenjima ili čemu drugomu nisu ili se ne osjećaju u skladu s očekivanom pripadnošću isključivo muškom ili ženskom spolu niti se ponašaju „tipično”.] Pismo su potpisali ovlašteni diplomati iz ovih zemalja: Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Cipar, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Izrael, Italija, Kanada, Latvija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, Portugal, Španjolska, Švedska, Švicarska, Ujedinjena Kraljevina (V. Britanija) i SAD. Supotpisalo ga je i 12 instituta s područja kulture u Mađarskoj.

U pismu se daje „puna potpora pripadnicima LGBT+zajednice i njihovim pravima na ravnopravnost i ne-diskriminaciju, na slobodu izražavanja i mirnog okupljana, na slobodu od nasilja”. Mađarske vlasti strani diplomatski predstavnici podsjećaju da su „poštivanje vladavine prava i univerzalnih ljudskih prava temelji na kojima se grade demokratske države”. Izražavaju zabrinutost zbog toga što predsjednik vlade Viktor Orbán opetovano dovodi u pitanje prava te zajednice, što proglašava nezakonitima neke udruge civilnog društva, što se protivi usvajanju djece od istospolnih parova, a htio bi i „zakonski prebrisati ino-ljude (trans people)”.

 

Velika međunarodna uzbuna zbog Mađarske

To pismo odaslano je kao otrovna strjelica u fazi velike međunarodne uzbune zbog toga što je mađarska vlada predložila, a parlament prihvatio amandmane kojima se zabranjuje promidžba tema o pitanjima LGBT+ u školama, što se ustanovljuje od države odobren popis pružatelja spolnog obrazovanja u školama te što se zabranjuje LGBT+-sadržaj u reklamama ili u medijima u koje bi uvid mogli imati i maloljetnici. (Referendum o tom pitanju održat će se početkom sljedeće godine.) Diplomati uz ostalo u pismu kažu da će poduprijeti okupljanje Budapest Pride, te veličaju ulogu te „povorke ponosa” u „promicanju ravnopravnosti… u doprinosu stvaranju otvorenijeg, pravednijeg, uključnijeg i ravnopravnijeg društva”.

A Europska je komisija prethodnog tjedna najavila da će poduzeti pravnu akciju protiv Mađarske zbog „kršenja temeljnih prava LGBT+-ljudi”. Komisija je ocijenila da spomenuta zabrana „promidžbe” u školama i medijima „narušava ljudsko dostojanstvo, krši slobodu izražavanja i informiranja, pravo na poštivanje privatnog života” i „pravo na ne-diskriminaciju”. Mađarskoj je dan dvomjesečni rok da „ispravi” ono što po ocjeni Komisije nije dopustivo, a ako to ne učini, bit će podnesena tužba Europskom sudu, koji bi Mađarsku imao pravo i mogao kazniti financijskim kaznama u velikim iznosima. Osim toga, Mađarskoj i Poljskoj (ne samo zbog odnosa prema LGBT+) prijeti i postupak oduzimanja prava glasa u institucijama EU-a te odgađanje ili uskraćivanje isplate milijarda eura iz europskog proračuna i iz nepovratnih sredstava iz programa za oporavak Next Generation EU.

 

Litavski predsjednik pružio otpor

Unatoč silovitim pritiscima na države i njihove institucije da liberaliziraju svoja zakonodavstva i pravnu praksu u skladu s očekivanjima homoseksualnih i inospolnih osoba, udruga i raznih međunarodnih organizacija i gremija, i u Litvi se svega koji dan prije toga našao netko da pruži otpor. Bio je to predsjednik države, Gitanas Nausėda, koji je potvrdio da ne će potpisati već prihvaćeni prijedlog zakona o životnom partnerstvu. Time će zaustaviti njegovo formalno ozakonjenje. „Ne ću to potpisati zato što se zakonom gotovo posve izjednačuju brak i partnerstvo. Drugim riječima, ta definicija u zakonu praktički je ista kao i ona za brak”, izjavio je Nausėda na tiskovnoj konferenciji u srijedu, 21. srpnja. 

Prvi prijedlog tog zakona bio je u Seimasu s dvotrećinskom većinom odbijen prošlog proljeća zato što je uvodio kategoriju ’spolno neutralnog partnerstva’. Popravljeni prijedlog, prihvaćen zatim u Seimasu, partnerstvo definira kao „činjenicu kohabitacije [zajedničkog života i upravljanja] dviju osoba (partnera), registrirano u skladu s postupkom uspostavljenim propisima, u svrhu uspostave i (ili) razvijanja i štićenja međusobnih odnosa tih partnera”.

Zbog protivljenja dženderističkim nastojanjima i potpore prosvjedima protiv propagiranja dženderizma litavski Predsjednik doživljava javna prozivanja i medijske udare. Napadnut je i što nije s većinom drugih čelnika EU-država htio potpisati pismo o pravima LGBTQ+. On pak pokazuje razumijevanje i za njih, pa je izjavio kako bi trebalo kompromisno riješiti pitanje ozakonjenja homoseksualnih odnosa. Litavski zakoni za sada ne priznaju ni raznospolna ni istospolna građanska partnerstva kao inačicu ili surogat zakonitog braka odnosno formaliziranoga spolnog partnerstva dviju osoba. 

 

Italija podijeljena, Sveta Stolica pokušala spriječiti zakon koji bi mogao kriminalizirati katoličko učenje o braku i obitelji

U Italiji su se i katolički biskupi i laici i stranke podijelili u prijeporu o tekstu novog zakona o borbi protiv „homofobije” (negativnog odnosa prema homoseksualnim osobama). Desna, većinom katolička oporba zahtijevala je dotjerivanje teksta kako se ne bi otvorilo prostor za proizvoljno kažnjavanje građana zbog izražavanja mišljenja. Homoseksualni aktivisti, ljevičari i dio centrista nije popuštao ni pristajao na kompromisni dogovor. I kada je već izgledalo da će zakon i na ponovnom glasovanju u Senatu dobiti potrebnu većinu, to se 20. srpnja nije dogodilo. Desna liga pod vodstvom Mattea Salvinija podnijela je 700 amandmana na taj zakon. Salvini je rekao da će povući sve amandmane ako inicijator zakona, homoseksualac i zastupnik Alessandro Zan (po kojem je zakonski prijedlog i nazvan), pristane razgovarati o korekcijama u smislu zaštite slobode izražavanja. No ljevičari su taj prijedlog odbili. Osim toga, nije sigurno da u Senatu uopće postoji većinska potpora zakonu, pa će se odlučivanje zacijelo protegnuti na jesen. 

U postupku parlamentarnog odlučivanju o prijedlogu tog zakona dogodio se i kuriozitet. Država Vatikanskog Grada (Sveta Stolica) uložila je Farnesini verbalnu notu, pozvavši se na odredbe konkordata između sklopljenog s Mussolinijevom vladom (Lateranski ugovori iz g. 1929.), usprotivivši se donošenju zakona s takvim odredbama. Sadašnja verzija teksta predloženog zakona, po ocjeni vatikanske diplomacije, preopćenita je te bi mogla kriminalizirati katoličko učenje o braku i obitelji i time kršiti jamstva u pogledu vjerske slobode. A takva jamstva zapisana su i u talijanskom ustavu i u Lateranskim ugovorima. 

Miješanje „Vatikana“, zapravo Pape, u talijansku unutarnju politiku od mnogih je dočekano „na nož“, bez imalo razumijevanja pravne osnove i svrhe te diplomatske intervencije. I brojni su biskupi i angažirani katolički laici i ljevičari i udruge napale diplomatsku notu kao nedopustivo miješanje u unutarnja pitanja Italije. No Vatikan se samo pozvao na međunarodne ugovore koji su na snazi i na talijanski ustav. 

Kada se diplomati drugih država neovlašteno miješaju u unutarnje poslove Mađarske i drugih zemalja, tada se to u javnom prostoru uglavnom smatra legitimnim, a kada se ugovorna strana pozove na odredbe važećeg međunarodnog ugovora, odmah i mnogi katolici „skoče na zadnje noge” i tomu se usprotive. 

 

Da više nitko ne bi smio ni zucnuti u obranu tradicionalnog (kršćanskog) braka i obitelji 

Duhovi su posvuda razdijeljeni i među svjetovnjacima i među klericima. Zbrci nerijetko pridonose i liberalni katolici i katoličke udruge liberalne ili popustljive ili mjesečarske orijentacije, ali i one koje s pozicija desničarske isključivosti ne uviđaju kako se prava i sigurnost ranjivih osoba, pa tako i osoba koje osjećaju istospolnu ili inospolnu istobitnost, ili imaju takvih vanjskih značajki, mora na neki način i zakonski zaštititi. 

Kao i uvijek, pitanje je samo to na kojoj točki legitimna zaštita ljudskih prava prelazi u nešto što je tomu suprotno: u agresiju na prava i na slobode i na integritet drugih odnosno na integritet, identitet i temeljne vrijednosti zajednice. A upravo to drugo posvuda je sada u jeku, i nastavit će se s još većom odlučnošću, žestinom i nesnošljivošću prema svima koji se protive absolutizaciji takvih manjinskih prava i nametanju novog svjetonazora i nove para-religije svima koji ne žele prihvaćati nove dogme niti svekolike promjene zakona koje se nameću. A nameću se zato da više nitko ne bi smio ni zucnuti u obranu tradicionalnoga kršćanskog braka i obitelji, u obranu prava roditelja na odgoj, obrazovanje i odlučivanje o bitnim pitanjima svoje maloljetne djece u skladu s vlastitim svjetonazorom i vlastitom procjenom. 

Dženderizam se pak sa svojim konceptom izmišljenog pojma „roda“ kao osnove slobodnog izbora „spolne orijentacije“ nameće svima u ime neproglašenoga novog svjetskog poretka. Nameće se i propagira u ime i pod aktivnim pokroviteljstvo globalnog establišmenta i nacionalnih mu podružnica. 

 

S ciljem, očito, da se većinu čovječanstva u sljedećem razdoblju pretvori u homoseksualce

Biti danas za dženderizam kao sveobuhvatnu ideologiju vrlo je slično nekadašnjemu masovnom svrstavanju uz komunistički režim i uz druge totalitarne pokrete i režime. Nedavna pak pjesma homoseksualnog pjevača i homoseksualnog zbora iz San Francisca otvoreno je pokazala što će ubuduće biti glavna meta globalne dženderizacije i dženderizma kao dogme i bitne sastavnice ideologije liberalne demokracije: Preobraćat ćemo, za sebe ćemo pridobivati, otimat ćemo vam vašu vlastitu djecu i pretvarati ih u homoseksualce! S ciljem, očito, da se većinu čovječanstva u sljedećem razdoblju pretvori u homoseksualce i u tko zna kakve sve druge vrste sukladne slobodnoj (i poželjnoj) ’rodnoj autoidentifikaciji’ svakoga.

Službeno gledano, pritisak trenutno ide u smjeru zahtjeva i inicijativa da u osobne dokumente sve zemlje uvedu i označnicu za treći spol (ni muško ni žensko). No i unutar trećeg spola (ma što to bilo) sve veće šarenilo tražit će za neko vrijeme da se službeno priznaju i proglase razni drugi „spolno-rodni” identiteti. Tako tom proširenju broja spolova/rodova ne će biti kraja. Nastavi li se tim smjerom, nastat će tolika zbrka i kakofonija da će se kao jedini izlaz pokazati i službeno nuditi odustajanje od bilo koje spolne identifikacije i kategorizacije. Thanatos će ubiti Erosa, i zavladat će spolni relativizam.

Suočeni smo, u širem smislu, sa svojevrsnim duhovnim, idejnim, ideoloških i političkim tsunamijem koji svijet kakav smo poznavali kani pretvoriti u neki „vrli novi svijet” sa sasvim novom slikom o čovjeku i sasvim novim pravilima ponašanja za čovjeka. Po mogućnosti – posvuda. 

 

Snažni su i otpori

Ipak, snažni su i otpori kojima se taj tsunami želi zaustaviti. Njih ima i u SAD-u i po europskim zemljama, u zemljama kršćanske, islamske i drugih vjersko-kulturoloških tradicija. Jedan od najnovijih primjera otpora dolazi iz Putinove, pravoslavne, Rusije. Ondje je 14. srpnja ove godine objavljeno da ruske vlasti odbacuju nalog Europskog suda za ljudska prava [to je sud Vijeća Europe, kojega je Rusija još uvijek članica] kojim se traži da se u Rusiji priznaju istospolne unije. 

Glasnogovornik Kremlja Dmitri Peskov kazao je da istospolni brakovi „nisu dopušteni” po ruskom ustavu. Dužnosnici Dume napali su Europski sud za „petljanje” u unutarnja pitanja Rusije. Prošle godine Rusija je donijela amandmane na ustav u kojima je proglasila nezakonitima istospolne unije te potvrdila da je „ustanova braka unija između muškarca i žene”. 

Naravno, stvar ne će na tomu stati. Kao što pokazuje i primjer Mađarske i drugih zemalja, nadnacionalne organizacije i tijela te vidljiva i nevidljiva središta moći postavljaju se tako, i dobivaju potporu od mnogih vlada, da se ustave nacionalnih država smatra aktima nižega pravnog reda i manje pravne snage od međunarodnih sudova, od akata međunarodnih organizacija u koje su države učlanjene i od političkih odluka i proizvoljnih procjena nad-nacionalnih gremija, kružoka i birokrata. 

 

Nadnacionalnim klinom „ljudskih prava“, kako ih tumače najjači igrači, izbija se nacionalni klin „suverene jednakopravnosti“ država

Sužavanje suvereniteta država zorno se vidi, primjerice, pogleda li se na čemu je zasnovana presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić-Finci”. Zasnovana je na Protokolu br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe. BiH je i taj protokol prihvatila i potvrdila u svojoj skupštini. No pravni problem nastaje zato što ta presuda narušava i dijelom poništava ono što piše u Ustavu BiH. Zato europski establišment i velika većina država članica Vijeća Europe i EU-a poseže za tumačenjem po kojemu presude međunarodnih sudova i odluke međunarodnih organizacija imaju veću snagu od ustava država na koje se te presude i te odluke odnose.

Iz takva razumijevanja odnosa nacionalnog i nadnacionalnog (međunarodnog) prava može se razumjeti to da se je 30 država odlučilo demonstrativno zaprkositi mađarskoj vladi time što su ju u „otvorenom pismu“ prozvali diplomati pri njoj akreditirani. U „zaleđu“ stoji tumačenje po kojemu je Mađarska dužna provoditi u praksu i štititi načela o zaštiti ljudskih prava sadržana u ugovorima o Europskoj uniji, koje je prihvatila, potpisala i ratificirala. Nije bitno što su po tim istim ugovorima područje odgoja, braka i obitelji, zdravstva, kulture i mnoga druga ostala u isključivoj nadležnosti država članica. Posredstvom općih kategorija kao što su „vladavina prava“ ili „temeljne (zajedničke) vrijednosti (vrjednote)“, kao što je zabrana svih oblika rasizma i diskriminacije (Konvencija UN-a), kao što su „ljudska prava“ kako ih je opisalo Vijeće Europe u svojim konvencijama i tumačenjima, itd., može se na svaku državu članicu pritiskati i time joj poništavati i one aspekte suverenosti što ih ona formalnopravno i dalje ima u svojoj ovlasti.

Riječ je dakle, slikovito rečeno, o tomu da se (recimo) nadnacionalnim klinom „ljudskih prava“, u smislu kako ih tumače i propagiraju najjači igrači na određenom području, izbija nacionalni klin „suverene jednakopravnosti“ država (Povelja UN-a). Pravno-političke bitke svakako će se nastaviti, a njihovi ishodi imat će dalekosežne posljedice. Kakvi će pak krajnji ishodi tijekom sljedećih godina ili desetljeća biti, to nitko ne može prognozirati. Kao što ni budućnost nitko od ljudi ne može sa sigurnošću, ili ju uopće ne može predviđati.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.