Fragmenti hrvatske zbilje D. Dijanović: Mogu li Sjedinjene Američke Države odvojiti Rusiju od Kine?

Geopolitičke igre na velikoj šahovskoj ploči

Strateški zaokret Sjedinjenih Američkih Država prema Kini u mandatu predsjednika Richarda Nixona, za koji je velikim dijelom bio zaslužan njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, izolirao je Sovjetski Savez i u perspektivi omogućio pobjedu Washingtona u hladnome ratu. Kasniji razvoj događaja doveo je do suradnje SAD-a i Kina koja je u nekim razdobljima poprimala oblike strateške suradnje.

Nakon protržišnih reformi u Kini, američka poduzeća iskorištavaju kinesko tržište i snižavaju troškove robe iskorištavanjem jeftinije radne snage. Milijuni radnih mjesta iz industrijskih središta SAD-a (Detroit, Cleveland, Pittsburgh itd.) sele u Kinu i druge države. Kina se pretvara u „tvornicu svijeta”, a deficit SAD-a u trgovini s Kinom raste iz godine u godinu. U kolovozu 2010. Kina prestiže Japan kao drugo najveće gospodarstvo što prvi put ozbiljnije pali lampicu u američkoj administraciji.

U godinama koje su uslijedile najavljuje se strateški zaokret prema Aziji, no tek Donald Trump Kinu označava kao glavnoga američkog geopolitičkog, geostrateškog, geoekonomskog i sigurnosnog rivala. Optužbe za deficit u trgovinskoj razmjeni, za nepoštene trgovinske prakse i krađu intelektualnog vlasništva bile su osnažene izbijanjem korona-krize kad strateško rivalstvo dvije sile postaje posve otvoreno.

Tri globalna aktera

Specifičnost je današnjega neohladnoratovskog nadmetanja SAD-a i Kine postojanje trećega globalnog aktera – Ruske Federacije. Rusija nema jaku ekonomiju, ali je vojno-sigurnosni i energetski div bez čije suglasnosti se danas teško može rješavati bilo koji međunarodni problem. Iako se neki jastrebovi u američkoj administraciji zalažu za dvostruko obuzdavanje Kine i Rusije istodobno, to je potpuno nerealno. Kina je već danas mnogo ozbiljniji rival od Sovjetskog Saveza, a snaga Sjedinjenih Američkih Država nije na razini iz vremena hladnoga rata.

Ovakve su relacije nagnale pojedine američke geopolitičare i geostratege da odustanu od nerealne bitke na dva fronta i osmisle drugačije koncepte. Tako je navodno Kissinger predložio Trumpu inverziju manevra iz šezdesetih odnosno sedamdesetih godina prošloga stoljeća i približavanje Rusiji s ciljem obuzdavanja kineskih ambicija. Kasnije je demantirano da je takav prijedlog postojao, no da se u nekim krugovima u Americi razmišlja u smjeru razdvajanja Rusije i Kine, čiji se odnos posljednjih godina može opisati kao strateški savez u nastajanju, oko toga ne bi trebalo biti baš nikakve dvojbe.

Druga strana jednadžbe

U Foreign Affairsu prekjučer je objavljena analiza profesora međunarodnih odnosa Charlesa Kupchana znakovitog naslova „Pravi način kako razdvojiti Rusiju i Kinu – Washington bi trebao pomoći Moskvi izaći iz lošeg braka”. Kupchan polazi od toga da se Joe Biden u potrazi za strategijom upravljanja usponom Kine opravdano oslanja na globalnu mrežu saveza. No on bi, smatra ovaj autor, morao raditi i na drugoj strani jednadžbe s ciljem oslabljivanja kineskih međunarodnih partnerstava. On ne može zaustaviti uspon Kine, ali može ograničiti njezin utjecaj pokušavajući „odmamiti“ od Kine glavnoga suradnika – Rusiju.

Kupchan smatra da kinesko-rusko partnerstvo (koje je najopasnijim po američke interese još 1997. označio u svojoj knjizi Velika šahovska ploča Zbigniew Brzezinski) značajno povećava izazov koji kineski uspon predstavlja pred Sjedinjene Države. Timski rad između Pekinga i Moskve pojačava kineske ambicije i doseg u mnogim regijama svijeta, u borbi za kontrolu globalnih institucija i u svjetskom nadmetanju između demokracije i neliberalnih alternativa. Potvrđivanje rastuće moći Kine dopušta Rusiji da nadmaši svoju težinu na globalnoj pozornici i daje energiju moskovskoj kampanji za podrivanje demokratskog upravljanja u Europi i Sjedinjenim Državama.

Pukotine u odnosima Kine i Rusije

Iako se čini da je veza između Kine i Rusije jaka, naglašava se u analizi, ispod površine postoje pukotine. To je asimetričan odnos koji povezuje uzlaznu, samouvjerenu i samopouzdanu Kinu s stagnirajućom i nesigurnom Rusijom. Ta asimetrija Bidenu otvara prostor: kako bi se napravila distanca između dvije zemlje, njegova administracija trebala bi iskoristiti zabrinutosti Rusije o svome statusu mlađega kineskog partnera. Pomažući Rusiji u otklanjanju ranjivosti koje proizlaze iz njezinih odnosa s Kinom, Biden može potaknuti Moskvu da se udalji od Pekinga.

Između Rusije i Kine posljednjih je godina došlo produbljivanja suradnje u području vojske (zajedničke vojne vježbe, kupovina ruskoga naoružanja), digitalnim tehnologijama, energetici (plinovod Snaga Sibira), ali i ekonomiji s ciljem slabljenja uloge dolara na međunarodnoj sceni. Moskva se više okrenula Pekingu zbog sankcija koje su uslijedile nakon okupacije Krima 2014. I jedna i druga zemlja od suradnje imaju uzajamne i individualne koristi. „Partnerstvo omogućuje Rusiji da svoju stratešku pozornost usmjeri na zapadnu granicu, a Kini da se usredotoči na svoje pomorsko krilo. Rusija ostvaruje značajan prihod od prodaje energije i naoružanja Kini, a Kina potiče ekspanziju svog gospodarstva i jača svoje vojne sposobnosti uz pomoć ruskog naoružanja“, ističe se u analizi.

Dvije zemlje ipak nisu, dodaje Kupchan, prirodni partneri jer „povijesno gledano, oni su bili konkurenti, a izvori njihovog dugogodišnjeg suparništva teško da su zauvijek nestali. Kremlj je izrazito osjetljiv na stvarnost moći i dobro zna da troma Rusija od oko 150 milijuna ljudi ne može parirati dinamičnoj Kini od gotovo milijardu i pol ljudi. Kinesko gospodarstvo otprilike je deset puta veće od ruskog, a Kina je u potpuno drugačijoj ligi što se tiče inovacija i tehnologije. Kineska inicijativa ‘Pojas i put’ (BRI) duboko je ušla u tradicionalnu sferu utjecaja Rusije u srednjoj Aziji, a Kremlj je opravdano zabrinut što Kina također ima nacrte za arktičku regiju“.

To što se Rusija i dalje priklanja Kini unatoč takvim asimetrijama snažan je znak nezadovoljstva Moskve prema Zapadu, upozorava se u analizi. Ipak, neravnoteža će s vremenom samo rasti i postat će sve veći izvor nelagode za Kremlj. Washington mora iskoristiti tu nelagodu i uvjeriti Rusiju da bi bilo bolje geopolitički i ekonomski da se zaštiti od Kine i nagne prema Zapadu, preporuča se u Kupchanovoj analizi.

Složeniji izazov od onoga koji je imao Nixon

Bidenov izazov bit će složeniji od onog s kojim se suočio američki predsjednik Richard Nixon 1970-ih, kada je posegnuo za Kinom i uspio potaknuti kinesko-sovjetske odnose i oslabiti komunistički blok. U vrijeme Nixonova posjeta Kini 1972., podsjeća Kupchan, Peking i Moskva su se već razišli. Nixonu je bilo lako; njegov je zadatak bio graditi, a ne inicirati razdor. Biden se suočava s većom preprekom razdvajanja netaknutog partnerstva. Zato je potrebno potaknuti latentne napetosti u kinesko-ruskim odnosima.

U analizi se navodi da trgovina s Kinom čini više od 15 posto cjelokupne ruske vanjske trgovine, dok trgovina s Rusijom čini oko jedan posto kineske vanjske trgovine. I ta neravnoteža raste kako napreduje kineski visokotehnološki sektor. Na ruskom Dalekom istoku, oko šest milijuna Rusa živi preko granice od otprilike 110 milijuna Kineza u tri pokrajine Mandžurije, a regija postaje sve ovisnija o kineskoj robi, uslugama i radnoj snazi. Dmitri Trenin, istaknuti ruski analitičar, otišao je toliko daleko da je nagađao o potencijalnom „kineskom preuzimanju“ regije.

Bidenova administracija, preporuča se, trebala bi s Moskvom iskreno razgovarati o područjima u kojima se preklapaju dugoročni nacionalni interesi Sjedinjenih Država i Rusije, uključujući i Kinu. Rusija i Sjedinjene Države i dalje se razilaze na mnogim poljima, no umjesto da se zadovolji nastavkom otuđenja, Washington bi trebao pokušati pronaći zajednički jezik s Moskvom u širokom rasponu pitanja, uključujući stratešku stabilnost, kibernetičku sigurnost i klimatske promjene. Ovaj dijalog, čak i u nedostatku brzog napretka, dao bi Moskvi signal da ima druge mogućnosti osim usklađivanja s Kinom. Iako su zapadne sankcije Rusiji bile nužan odgovor na agresivno ponašanje Moskve, one su Rusiju gurnule dalje u kineski ekonomski zagrljaj. U skladu s tim, upozorava autor, Sjedinjene Države i njihovi partneri trebali bi dva puta razmisliti prije uvođenja novih sankcija.

Bolji odnosi u interesu SAD-a i Rusije

Odnosi Rusije i Kine nedvojbeno su u usponu posljednjih sedam godina, a ruski predsjednik Vladimir Putin govori o „odnosu sličnom savezu“. No disproporcije su vrlo jasne i nisu svi u Rusiji oduševljeni tolikom suradnjom s Kinom. Ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin upozorava da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Što, dakle, možemo u budućnosti očekivati kad su u pitanju odnosi Rusije i Kine odnosno Rusije i SAD-a? Inverzirana repriza Kissingerova manevra teško će biti ostvariva. Sjedinjene Američke Države bile bi prisiljene dati prevelike ustupke Rusiji, a oni bi se uglavnom odnosili na jačanje utjecaja Kremlja u Europi. To SAD-u ne odgovara. Zbnigniew Brzezinski nije bez razloga svojedobno Europsku uniju nazvao najvažnijim američkim mostobranom na području Euroazije.

Kao što smo već jednom istaknuli, mnogo je izglednije kako će ruska strateški inteligentna vanjska politika umjesto potpunog svrstavanja na bilo koju stranu nastojati igrati ulogu „jezičca na vagi“ u različitim rivalskim situacijama SAD-a i Kine. Vođenjem strateški inteligentne vanjske politike Rusija će nastojati jačati svoju globalnu ulogu u multipolarnome svijetu koji nesumnjivo nastaje. Pritom nije bez izgleda i mogućnost da dođe do određenoga otopljavanja odnosa Rusije i SAD-a. Bolji odnosi u interesu su i jedne i druge strane, posebno s obzirom na golemi rast komunističke Kine.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo