Tomislav Jonjić: Trag novca – formula za shvaćanje takozvane hrvatske politike

Otkad ju je Alexandre Dumas otac prije više od stoljeća i pol uveo u književnost, francuska fraza „cherchez le femme“ („Tražite ženu!“) postala je čestim, skoro standardnim rekvizitom detektivskih, kriminalističkih romana: krenuti tragom žene, tamo je značilo izabrati pravi put pri rekonstrukciji zločina i uhićenju počinitelja. Oni, pak, koji su u takozvanoj hrvatskoj politici makar na tren bili nešto više od pukih promatrača i rodoljuba opće prakse koji mazohistički uživaju u tome da ih se uvijek iznova prevede žedne preko uvijek iste vode, znaju da bi na našim širinama formula za shvaćanje političkog života mogla vrlo često glasiti: „cherchez l’argent“ – tražite novac, tražite trag novca.

Razgovor Miroslava Škore s „Večernjim listom“ od 6. kolovoza 2021. dragocjen je prilog hrvatskoj političkoj kulturi upravo zato što se njime otvoreno svraća pozornost na taj aspekt naših naizgled ideološko-političkih prijepora i nadmetanja. Samo ljude koji su članovi Domovinskoga pokreta, ili ljude koji su se naivno ponadali da u tom pokretu treba, usprkos svim rezervama, prepoznavati snagu koja će dovesti do okupljanja i konsolidiranja nacionalističko-suverenističkih (pritom tobože „desnih“) grupacija, živo zanima, jesu li točne ili su neutemeljene Škorine grube optužbe na račun svojih dojučerašnjih prijatelja i izabranika, od stranačkoga glavnoga tajnika Darija Žepine, preko donedavnoga Škorina pomazanika za predsjedništvo saborskoga kluba Stjepe Bartulice, sve do lokalnih stranačkih prvaka i dužnosnika, često skupljenih s kolca i konopca, nekad romantičnih idealista, ali nerijetko i frustriranih karijerista iz raznih odlagališta koji se stalno nude na sajmovima rabljene robe. 

Puno važnije je da je Škoro u tom razgovoru izvijestio najširu javnost kako Domovinski pokret, kao stranka koja u Saboru ima osam zastupnika, u iduće tri godine ima iz državnog proračuna primiti oko 24 milijuna kuna odnosno nešto više od tri milijuna eura. Prema zakonu, to su sredstva namijenjena političkom djelovanju; u praksi koju dosad poznajemo (da ne bude dvojbe: ne znajući baš ništa o financijama same te stranke!) – njima se, pored političkog rada i političke promičbe, koji kod pojedinih nazovi-stranaka uopće ni ne postoje (jer i te stranke postoje samo na papiru), pokrivaju i oborita riba, privatna putovanja i troškovi, izmišljene dnevnice, fiktivni honorari za nikad pružene i ničim dokazive intelektualne usluge, prividni ugovori o djelu i razni drugi izdatci kojima se već i prosječno inventivan balkanski mozak može dovinuti (šteta je što prostitutke i dileri kokaina ne izdaju fiskalizirane račune, ali se s malo vještine i taj trošak dade zaobilaznim putem uvesti u poslovne knjige na isti način na koji se magla uspješno prodaje svakomu tko ju želi kupiti!), i koje je Državna revizija kadra uporno previđati. 

Kad kažemo da ih previđa, ne kažemo da ih ne vidi, jer: kao i mafija, vlast oduvijek voli obilježene, one koje može držati na uzici, one na čiju poslušnost može računati, jer oni sebi ne smiju dopustiti da budu neposlušni više od onoga što vlasti odgovara. Zato ona i u svojim i u suparničkim redovima favorizira ljude savitljive kralješnice i one uhvaćene s prstima u pekmezu; zato se vješto potiču i instrumentaliziraju stranačke smutnje i raskoli koje onda mjerodavno ministarstvo modelira prema potrebama vladajućih struktura, bez ikakva obzira na stranačke statute, političko zakonodavstvo i opća načela ustavnopravnog poretka. 

Doživjeli smo to već 1990. kod uzurpacije obnovljene Hrvatske stranke prava, donekle slično i kod Hrvatske seljačke stranke (s tom razlikom da je uzurpacija HSS-a našla put čak i do opće javnosti, dok se prva uzurpacija HSP-a, ona iz 1990./91., sustavno i dosljedno prešućuje, kako bi drastičnijom mogla izgledati ona druga, koju godinu poslije); doživljavamo to i kasnije, sve do danas, kad taj partitokratski sustav ne samo omogućuje, nego i faktično potiče pretvaranje stranaka u privatna trgovačka poduzeća, čak u jednostavna društva s ograničenom odgovornošću. 

Dok svoje naivne pristaše i još naivnije članstvo zavode svijetlim idealima i bučnim frazama, one zapravo ne žele vlast radi postignuća nacionalnih ciljeva, radi prožimanja Hrvatske hrvatskim duhom i hrvatskim vrijednostima, radi osiguranja položaja Hrvata u današnjoj Bosni i Hercegovini, radi iskorjenjivanja korupcije i slično, nego radi moderiranja državnog proračuna i zakonodavstva uopće prema partikularnim težnjama, radi pogodovanja stranim središtima moći ili, na najnižoj razini, radi parazitskog sisanja proračunskih sredstava namijenjenih djelovanju političkih stranaka.

U svemu tome je, dakako, najtragičniji položaj prosječnoga Hrvata i takozvanih običnih članova stranke, ljudi što su sačuvali posljednje iskre idealizma koje im hrvatski pravni i politički sustav tako uporno hoće ugasiti. To je i u ovome najnovijem slučaju s Domovinskim pokretom najveća nevolja: sasvim izvjesno je da će demoralizacija i dezorijentacija biti glavne posljedice previranja u stranci koja je na najboljem putu da nestane. Zato bi bilo iznimno važno kad bismo svi – imajući na umu da se tom brzinom raspada samo ono što je u sebi otprije imalo klice smrtne bolesti – poradili na podizanju optimizma i vjere u budućnost. 

Hrvati su u 20. stoljeću dva puta stvorili državu. Onu prvu – a s njome i jedan sjajan, jedva nadoknadiv naraštaj – izgubili smo u kataklizmi Drugoga svjetskog rata. Usprkos tomu, jedva pola stoljeća kasnije, opet protivno volji svjetskih moćnika, stvorili su i obranili drugu: „Snažno o nju udaraju / Vjetar, talas i oluje / Slomila se, prignula se: / Na pijesku je – al’ još tu je!“ (Vl. Nazor) Preživjela je ta Nazorova Zvonimirova lađa i valove što ju biju, preživjela je žive munje što sikću i jesenje kiše što liju; zato će sasvim sigurno preživjeti i ove udarce, samo – gore srca! Jer, tko nam je dopustio da odustanemo!?

Tomislav Jonjić/Hrvatsko nebo