Zdravko Gavran: Povodom umrća hrvatskog prevoditelja i pisca Seada (Ivana) Muhamedagića
Vrijeme:5 min, 40 sec
Književni prevoditelj s njemačkoga, književni kritičar, publicist i pjesnik Sead Ivan Muhamedagić umro je ovih dana u 67. godini života. Rođen 1954. na Skokovima kraj Cazina u Bosni i Hercegovini, završio je srednju školu za slijepe te diplomirao germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu. Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora.
Premda slijep, ostvario je nevjerojatno bogat i vrlo kvalitetan opus. Prevodio je cijeli život i za prevodilački rad dobio godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1996.). Djelovao je kao samostalni umjetnik, književnik i prevoditelj. Bio je dugogodišnji član Upravnog odbora Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Prije više godina primljen je i u članstvo Društva hrvatskih književnika. Četiri godine bio je glavni urednik časopisa „Glas slijepih“, koji je koncipirao po uzoru na njemačke i austrijske časopise.
Pomoću posebno prilagođenog računala Muhamedagić ne samo da je pisao, nego je već odavno čitao knjige i druge tekstove te se dopisivao s mnogima, među kojima i s potpisnikom ovih redaka. Pisao je i pjesme (zbirka „Slijepčev vir“ i druge), nastupao na skupovima i simpozijima, putovao u Austriju i Njemačku držati predavanja. O vlastitu životu i nazorima ostalo je Muhamedagićevo osobno svjedočanstvo, dostupno na YouTubeu.
Prevodio je liriku, uglazbljenu poeziju, esejistiku, književno-znanstvenu, te muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodio je na njemački.
Jedno od najvažnijih njegovih prevodilačko-književnih djela jest „Antologija novije austrijske drame“ (Zagreb, 2002.), kojoj je napisao i pogovor. U knjizi je donio prijevode pet drama nastalih u Austriji od 1977. do 1999. iz pera petero dramatičara: Elfriede Jelinek, Petera Turinija, Wernera Schwaba, Petera Handkea i Felixa Mitterera.
Svakako je zanimljivo i djelo koje je preveo s njemačkoga „Isus i Marija u islamskoj mistici“. U njemu je Annemarie Schimmel, auktorica brojnih studija o sufizmu, islamskoj kaligrafiji i filozofiji dala prikaz Isusa i Marije u islamskoj duhovnoj i književnoj literaturi te u pučkim predajama, a iz kojega se vidi kolik su utjecaj Biblija i kršćanstvo izvršili na islam i islamsku duhovnost.
Prevodilački najzahtjevnije djelo zacijelo je bilo „Posljednji dani čovječanstva. Tragedija u pet činova s predigrom i epilogom“ (Zagreb, 2015.) austrijskog književnika i satiričara Karla Krausa (1874. – 1936.). Riječ je o piscu koji je izvršio mnogo veći utjecaj na Miroslava Krležu nego što su on osobno, jako svjestan odakle je učio te crpio vlastita nadahnuća, motive i kritičke pristupe građanskom društvu i Austro-Ugarskoj, i hrvatska književna kritike to željeli priznati. Klausovo djelo na 690 stranica, kako čitamo u opisu Gradske knjižnice Zagreb, „svojevrsni je dramski kolaž u kojemu on kroz dijalošku formu portretira stanje cijele jedne epohe, kao i civilizacije u njoj, i to ponajprije kroz ratna zbivanja, odnosno strahote Prvog svjetskog rada, ali i kroz psihozu kao opće stanje duha izazvanu ponajprije ratnohuškačkom propagandom ondašnjeg tiska. Riječ je zapravo o antidrami u kojoj Karl Kraus u svojoj sveobuhvatnoj višeslojnoj panorami dijagnosticira bolesno stanje austrijskog društva kroz događaje i razgovore u kojima su ’operetni likovi igrali tragediju čovječanstva’ i koji su toliko strašni da izgledaju nevjerojatni, premda su, prema riječima autora, citati, odnosno vjeran preslik kataklizme jednog društva i vremena.“
Jedan od najvećih Muhamedagićevih prevoditeljskih pothvata svakako je knjiga „Rad na mitu“ Hansa Blumenberga, u kojoj taj njemački filozof na osnovi odabranih anegdota iz povijesti zapadnog mišljenja i literature analizira značenja i vrijednost mita. U knjizi se traže odgovori na pitanja kao što su: što nas pokreće kad si predočujemo svijet, kako – kao povijesnu i egzistencijalnu veličinu – zamjećujemo vrijeme, u čemu se sastoji svladavanje značenja mita, čime se određuju slike i prispodobe, tehnike i strategije kojima životu osiguravamo podnošljivost i dajemo mu određeni smisao.
Jedno od vrlo vrijednih djela neliterarne naravi koje je Muhamedagić preveo svakako je „Razumjeti stoljeće. Općepovijesno tumačenje“ (Zagreb, 2013.) Dana Dinera, u kojoj taj vodeći njemački povjesničar progovara o uzrocima nacionalnih i građanskih sukoba tijekom dvadesetog stoljeća, odnosno o destruktivnoj strani moderne europske povijesti. Tražeći srednji put između spekulativno-filozofske analize i činjenično utemeljenog prikaza događaja, on opisuje dva svjetska rata, pojedine nacije i važne revolucije, različite pojmove demokracije i režimskih diktatura, počinjene genocide te dekolonizaciju i Hladni rat.
Općenito, Sead Muhamedagić bio je fini duh, humanist u klasičnom smislu riječi, pun ljudske topline i dubokog razumijevanja zbilje i unutarnjega života čovjekova, s vrlo velikim znanjima o raznim područjima, od književnosti i jezika do umjetničkih, filozofskih, povijesnih i vjerskih tema. Bio je i lirski pjesnik i publicist, izrazite meditativnosti i produhovljenosti, koju je osim iz svojih muslimanskih korijena crpio osobito iz evanđelja i kršćanstva, na koje se u zreloj dobi obratio, ali ne tako da okrene leđa islamskoj kulturi i duhovnosti kao nečemu što bi pritom odbacio.
Jako mu je bilo stalo do produbljivanja kršćansko-muslimanskog upoznavanja i razumijevanja. Na međunarodnom simpoziju g. 2012. u Islamskom centru Zagreb govorio je o statusu muslimanske zajednice u Austro-Ugarskoj carstvu odnosno u Austriji 20. stoljeća. Njegovo izlaganje dostupno je na ovoj adresi:
U katoličkom glasilu župne zajednice Presvetog Srca Isusova (iz Palmotićeve u Zagrebu) objavio je mnoštvo meditacija i duhovnih razmišljanja, u rubrici „Laičke kolumnice“, svaka do najviše 300 riječi, a sve su na međumrežju dostupne ovdje i mora ih se preporučiti za čitanje, osobito u doba godišnjih odbora, krize zajedništva i za potrebe unutarnjih propitivanja, traženja i nalaženja:
http://www.croatianhistory.net/etf/sead.html
Surađivao je neko vrijeme kao književni stručnjak s Glasom Koncila, s Hrvatskim radijem i drugim medijima. Predavao je na stranim školama i učilištima, sudjelovao na simpozijima. Među ostalim, sudjelovao je dvaput i na Zagrebačkim književnim razgovorima u organizaciji Društva hrvatskih književnika.
O njegovim duhovnim rasponima svjedoči uz ostalo knjiga duhovno-književnih eseja „Miris neba“ (Zagreb, 2009.), u kojoj govori o duhovnom aspektu različitih umjetnosti: književnosti, glazbe i kazališta te o nekim socijalno-kulturnim problema na koje nailazi suvremeno društvo. U knjizi je predstavio i poetiku književnika Ivana Goluba, Josipa Sanka Rabara, Jasminke Domaš, Stjepana Tomića i Sonje Tomić.
Na planu pedagogije svojim je prevođenjem dao doprinos osobito knjigom „Odgoj ka slobodi. Pedagogija Rudolfa Steinera. Slike i izvješća iz međunarodnog pokreta waldorfskih škola“ Fransa Carlgrena. Preveo je i niz beletrističkih djela te više djela s područja povijesti i razumijevanja glazbe, književne teorije, teologije, duhovnosti, a pisao je i o problematici prevođenja te o poteškoćama u životu slijepih i slabovidnih osoba.
Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek izrazila je sućut obitelji u ime ministarstva i u svoje osobno ime: „Svojim vrijednim radom, punim iskrenog entuzijazma i velike erudicije, gospodin Muhamedagić preveo je na hrvatski jezik brojna djela njemačke književnosti [ispravno bi bilo: austrijske književnosti njemačkog jezika – Z. G.] i tako uvelike obogatio hrvatsku kulturu. Upravo je povezivanju i međusobnom razumijevanju dviju kultura, najplemenitijem cilju književnog prevođenja bio posvećen njegov opus, ali i cijeli njegov život.“
Počivao u miru! Pred lice Svevišnjega doveli ga anđeli!
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
