T. Ražnjević: Ante Jerkov – od mlade nade novinarstva NDH do Miloševićevog apologeta

0

 

 

Priča o lukavcu s više lica koji je udbaše vrtio oko prsta

Dok mnoge ličnosti iz bliže nam povijesti dobivaju retke i retke biografskih tekstova u kojima Ante Jerkovhagiografi biranim riječima dočaravaju njihovu transformaciju iz „velikih Jugoslavena“ u „velike Hrvate“, predočavajući nam to kao zavidnu snalažljivost i oštroumnost svojih junaka u izazovnim vremenima, a tabloidna skribomanija mnoge „udbaške“ sirovine poput Mustafe Golubića ili Mike Špiljka pretvara u profinjene dendijevske „james bondove“ s devet mačjih života, životopis lika čiji život objedinjuje i korjenitu nacional-identitetsku transformaciju i vješto plivanje u obavještajnim igrama i igricama na međunarodnoj sceni na visokoj razini, polagano guta tama nezapisane prošlosti. Radi se o Anti (Antoniu) Jerkovu (1922. – 2004.), novinaru, publicistu i profesoru, naše gore listu koji je svoju bogatu karijeru ostvario u Italiji, a čiji opus nam ostavlja dilemu imenovati ga hrvatskim ili pak jugoslavenskim emigrantom.

Suprotno od mnoštva onih koji su pri kraju XX. stoljeća evoluirali ka hrvatstvu, dotični se kretao potpuno suprotnim smjerom. U studentskim danima nadahnuti Merzov križar i perspektivni novinarski djelatnik u NDH, životnu je zrelost dočekao na suprotnoj strani, u redovima apologeta integralnog jugoslavenstva i podržavatelja Miloševićeve politike 90-ih. Za razliku od tih istih, poniklih pod skutima domaće Partije, čiji doseg riječi i djela nije prelazio okvire „od Vardara do Triglava“, ostajući van doticaja sa zapadnim auditorijem, utjecaj pisane riječi Ante Jerkova mjerio se činjenicom da je taj rimski imigrant u hladnoratovskoj Italiji bio jedan od ponajboljih poznavatelja balkanskih prilika, i jedan od najvrsnijih izvancrkvenih „vatikanologa“ uopće, te kao takav imao pristup talijanskoj i europskoj publici.

Zagonetka i za puno moćnije sustave

Na prvu nepoznato ime, nakon što se uz mrvicu istraživačkog truda zagrebe ispod površine, s velikom sigurnošću se može reći da je riječ o jednoj od najokretnijih i najsnalažljivijih ličnosti koju je naša poslijeratna emigracija dala zapadnoj Europi. Usudimo se reći, kao novinar i analitičar od formata, a prije svega trgovac informacijama, u određenim je trenucima predstavljao zagonetku i za puno moćnije sustave, igrajući riskantnu igru, izvlačeći materijalnu korist i demonstrirajući rijetko viđenu umjetnost proračunatosti, manipulacije, uvjeravanja i prodaje „mačka u vreći“. Na štetu po hrvatske interese, pragmatičan spoj Antinih sposobnosti, osobnih ambicija i ideoloških stavova se najizrazitije negativno očitovao u sudbonosnim trenucima na početku 1990-ih, kada je dotični, tada već kao veteran na zalasku, svoje pero usmjerio protiv hrvatske države i otvoreno agitirao za jugoslavensku stvar. S obzirom da je bio usmjeren ka talijanskom čitateljstvu, jedini dostupan izvor iz kojega se dade „dešifrirati“ svjetonazorsko-ideološki habitus Ante Jerkova jest njegova serijska publikacija „Balcanica“ (dostupna u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici), točnije, skup zbirki eseja o književnosti, umjetnosti, povijesti i političkim problemima europskog jugoistoka, koji je u polugodišnjim razmacima na talijanskom jeziku izlazio od sredine 1980-ih do početka 1990-ih, gdje je putem intervjua ili prenoseći autorske radove ugostio etablirana imena iz svijeta politike, akademskog života i kulture, kako one talijanske, tako i balkanske, poglavito jugoslavenske. No, kada je o životu Jerkova riječ, „Balcanica“ predstavlja tek vrh sante leda.

O Anti Jerkovu se osim nekoliko rečenica iz pera njegova rimskog sugrađanina-kolege Inoslava Beškera i istraživača Gordana Akrapa ne zna gotovo ništa, i malo se toga može pronaći pretraživanjem interneta. Rođen je 1922. u ravnokotarskom selu Polača u ondašnjem benkovačkom srezu, gdje mu je otac bio u žandarskoj službi. Gimnaziju je pohađao u Valjevu, u Srbiji, kamo je Antinog oca dovelo služenje Kraljevini. Travanjski rat i raspad Jugoslavije odveli su Jerkova u Zagreb, na studij medicine i filozofije. Odmah se kao mladi književnik i novinar stavio na raspolaganje Vinku Nikoliću, jednom od rukovoditelja ustaške mladeži, o čemu svjedoči njegovo privatno pismo pohranjeno u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, sastavljeno u formi svojevrsne izjave o lojalnosti. Objavljujući poeziju domoljubnog, ljubavnog i religijskog sadržaja biva zapažen u novinarskim krugovima. Zahvaljujući dobrim odnosima s Feliksom Niedzielskim i Lavom Žnidarčićem, 1943. je izabran u vodstvo Velikog križarskog bratstva, na čelo ureda za tisak, u sklopu čega uređuje list „Nedjelja“. Jedan od njegovih tekstova iz popularne „Nedjelje“, utvrdio je Gordan Akrap u svojoj analizi suđenja Stepincu, bit će kasnije iskorišten u tom montiranom procesu kao „krunski dokaz“ povezanosti Katoličke crkve i ustaške politike. Bez dvojbe, u listu doista nije manjkalo sadržaja koje bi se s pogromaškog komunističkog očišta dalo interpretirati kao kolaboracionističku rabotu, no ne postoje naznake da je s tog položaja incognito radio za komuniste. Kako se rat primicao kraju, tako je i Jerkov uspješno izbjegavao svako pretjerano eksponiranje. Slom NDH zatekao ga je u Sušaku, mobiliziranoga u domobranstvu, i kao promidžbeni djelatnik uskoro će dijeliti sudbinu čitavog intelektualnog sloja oslonjenog o NDH, te napustiti Hrvatsku sklanjajući se preko Trsta u Italiju. U sudskom procesu protiv novinara, komunisti su ga osudili na zatvorsku kaznu, o čemu nam u Udbinom elaboratu „Rekonstrukcija propagandnog aparata NDH“ svjedoči njegovo ime na popisu 251 osuđenog novinara.

Život u Rimu

Našavši se u Rimu, Jerkov je zatražio pomoć Zavoda sv. Jeronima, stjecišta ondašnje hrvatske katoličke emigracije. Prema podacima koje su jugoslavenske vlasti priskrbile prilikom obrade stanovitog klerika Ante Kopunovića, Jerkov je zajedno s dotičnim Kopunovićem poslan u Rim upravo po nalogu samog Stepinca kako bi tamo pripomogli u prihvatu katoličke mladeži i uspostavili kontakte s angloameričkim vojnim vlastima i humanitarnim organizacijama. No, takvi navodi, kao i štošta drugo iz kontroverzne Jerkovljeve biografije, nisu provjerljivi, i nejasno je u kolikoj mjeri su pouzdani. Već tada Ante pokazuje zavidnu okretnost i sklonost sjedenju na više stolica, te pokraj osobne afirmacije kroz Zavod sukladno svojem ranijem statusu u križarskoj organizaciji, dolazi u vezu s krugovima oko izbjegličkog HSS-a, ali i izbjeglim Hrvatima rojalistima okupljenima oko generala Matije Parca, načelnika malobrojne „Hrvatske vojske“ pri izbjegličkoj Jugoslavenskoj vojsci, bliskog suradnika najužega kruga ljudi oko Draže Mihailovića, stacioniranima u logoru Cesena, što mu je među ustašama i činovnicima bivše NDH nesumnjivo moralo donijeti epitet nepoželjnog i sumnjivog uljeza, usprkos antikomunističkoj agendi koje se držao. S druge strane, određene indicije upućuju na to da je Jerkov već tada morao biti zahvaćen obavještajnim akcijama Titove Jugoslavije koja je 1945. premrežila Italiju svojim agentima u pokušaju vrbovanja suradnika među hrvatskim iseljenicima, što su radnje koje je američki vojno-sigurnosni Counter Intelligence Corps vrlo dobro dokumentirao i pratio. Imajući u vidu presudu zbog kolaboracije i novinarskog angažmana u NDH, koja ga je čekala doma, jasno je odakle aduti novim jugoslavenskim vlastima za nastupanje prema bjeguncu Jerkovu. Jerkova je uskoro „pročitao“ pronicljivi Krunoslav Draganović, koji će i sam kasnije za njega reći da je isprva bio križar, pridružio se četnicima, da bi naposlijetku završio u Titovoj službi. Na zalaganje Draganovića, 1948. su mu zatvorena vrata Zavoda sv. Jeronima, i izbačen je iz Katoličke akcije. Od tada počinje njegova faza „razračunavanja“ s hrvatskim katolicizmom, i sve jasnije pristajanje uz protuhrvatske aspekte jugoslavenskog socijalizma, koja poprima i dramatiku osobnog obračuna s Draganovićem. Štoviše, kako navodi povjesničar Miroslav Akmadža, Draganović je smatrao da Jerkov stoji iza dva klevetnička teksta objavljena 1949. u Vjesniku, u kojima ga se najoštrije napada kao ustaškog špijuna, koljača i zločinca, a o spremnosti Jerkova na „gadnu osvetu“ obavijestio ga je i isusovac Stjepan Sakač.

 

Vatikan

 

Izvan zidina Vatikana

Do razlaza s Draganovićem, Jerkov je već ostvario vrlo živu komunikaciju s jugoslavenskim informatorima i temeljem toga stekao pohvalni epitet najkorisnijeg i najagilnijeg suradnika u Italiji, kroz opservacije ustaške, HSS-ovske i katoličke emigracije. Zbog učestalog raspitivanja oko abolicije i mogućnosti repatrijacije u Hrvatsku, u jugoslavenskom veleposlanstvu su tijekom 1949. i 1950. rasle sumnje da je prevrbovan od strane Talijana i da igra dvostruku igru, te se na njegova traženja vjerojatno gledalo kao na dio plana da se povratkom osnaži talijanska suradnička mreža u Jugoslaviji. Cijelo to vrijeme se nad glavom onih službenih osoba koje su ga držale, sukladno Draganovićevim riječima, u „Titovoj službi“, nalazio upitnik o njegovim vezama s američkim ekspoziturama, tim više što se od 1946. u Rimu družio s osebujnim belgijskim dominikancem Felixom Morlionom, ravnateljem katoličke agencije „Centre Informazioni Pro Deo“, oslonjene na američki OSS, preteču CIA-e, kojega suvremena historiografija bez dileme dovodi u vezu s Trumanovom politikom zauzdavanja komunizma u Europi. Svrha Morlionova angažmana bila je da Amerikancima pomogne uspostaviti nadzor nad medijskom i kulturnom scenom (osobito kinematografijom) u trusnoj Italiji, kao pozadinsku pripremu za eventualni sukob s komunistima. Međutim, sa sukobom Jerkova s Draganovićem koincidira i prekid u odnosima s Morlionom. Okončana je i suradnja s Morlionovim učilištem „Pro Deo“. Bilo kakve veze s Amerikancima, doduše, sam Jerkov nije potvrdio niti se s time pohvalio.

Ostavši izvan zidina Vatikana i ostraciran od Draganovićeve mreže, indikativno, Jerkov se u potpunosti okreće novinarstvu i publicistici, i sve više profilira kao talijanski autor, intenzivno prateći politiku Vatikana i unutarnju crkvenu problematiku. U tomu kroz nadolazeće desetljeće bilježi uspjeh za uspjehom, što je uključivalo i stjecanje doktorskog zvanja iz slavenske filologije. Ulaz u samostalne novinarsko-poduzetničke vode obilježio je 1950-ih osnivanjem privatne, nominalno prokatolički orijentirane izvještajne agencije „Academia Internationale Roma“. Jasno je da su takvi zahtjevni poduhvati tražili određenu logističku i financijsku podršku sa strane, uključujući i intervencije „više sile“, novac iz inozemstva, a ne samo kapital i veze njegovih najbližih poslovnih suradnika. Do kraja 1960-ih se Jerkov profilirao kao jedan od najboljih porijeklom istočnoeuropskih „vatikanista“ u Italiji, a kao specijalist za te teme, s iskustvenim temeljem za rasprave o katolicizmu i komunizmu, uspio se afirmirati kao suradnik u brojnim talijanskim, ali i europskim tiskovinama. Uglavnom u listovima, što je također znakovito, ljevičarske socijalističke provenijencije. Do 1964. je ustanovio agenciju „Stampa Relazioni“, u okviru koje publicira tiskovine „Relazione Religiosi“ i „Relazione Economiche“. Posredstvom agencije je poslovnim partnerima distribuirao specijalne ekspertize. Ona mu je ujedno služila kao pokriće za putovanja, upoznavanja mnogih važnih ličnosti i prikupljanje raznih „skupih“ informacija. S vremenom, Jerkov će kao vrstan novinar uspostaviti brojne kontakte s akterima iz kulturne, akademske, političke, vojne i policijske zajednice u Rimu i Vatikanu. Bio je dovoljno prodoran da je uspijevao, prema vlastitom priznanju, tijekom 1950-ih održavati konstruktivan odnos sa stanovitim „Lanciotijem“, načelnikom informativnog odjeljenja za Balkan unutar talijanske obavještajne službe. I s mnogima drugima, od veće ili manje važnosti u društvu u kojemu se kretao. Interes za njegovim uslugama navodno je pokazao i sam šef vojne agencije SISMI, general Santovito, kasnije jedan od „palih“ desničarskih kadrova u velikoj aferi P2 iz 1982. godine.

 

kardinal stepinac.akrap

 

Decidirani antinacionalist s dozom protežiranja talijanskih interesa

Strelovit razvojni put zapeo je za oko predstavništvima zemalja koje su gajile izniman interes prema problematici Vatikana, Katoličke Crkve i Italije. U prvom redu mislimo na strukture vanjskih poslova Titove Jugoslavije, a njoj možemo pridružiti i neke istočnoeuropske komunističke režime gdje je Katolička crkva bila utjecajna, prvenstveno Poljsku, o čemu je određene konstatacije iznio Gordan Akrap u knjizi o Stepincu, dovodeći Jerkova u kontekst suradnje s poljskom obavještajnom službom.

Hrvatsku je prvi put nakon rata posjetio 1967. u sklopu istraživačkog putovanja kako bi izbliza proučio otopljenje odnosa između Jugoslavije i Vatikana, te stekao uvid u posljedice sklapanja famoznog Protokola između dviju država.

U Zagrebu je posjetio svog nekadašnjeg bliskog križarskog suradnika Lava Žnidarčića, kojega je Udba smatrala glavnom vezom Draganovića u Hrvatskoj i držala pod posebnom prismotrom. Sukladno onomu što se dade iščitati iz njegovih eseja, nominalno je Jerkov kroz cijelo razdoblje nakon svađe s Draganovićem ostao na katoličkim stajalištima, no naglašeno anacionalnima, rekli bismo, integralno jugoslavenskim. Decidirani je antinacionalist u kontekstu unutarnjih jugoslavenskih prilika, ali s dozom protežiranja talijanskih interesa na području Jugoslavije.

Pritom je iskazivao izrazito kritičan stav prema visokom kleru. Diskurs kakvim je pokrivao jugoslavensko-vatikansku bilateralnu problematiku odisao je atmosferom ekumenizma, zagovaranja dijaloga pravoslavnih i katolika, te tom prilikom ostvaruje i plodonosnu suradnju s nekolicinom svećenika Srpske pravoslavne crkve, ali i blisko surađuje s veleposlanikom Jugoslavije pri Svetoj Stolici, Vjekoslavom Cvrljom, kojemu pomaže u plasmanu tekstova u talijanskim ljevičarskim listovima. Osim toga, 1970-ih je bio vrlo angažiran i vrlo afirmativan oko pitanja makedonske pravoslavne crkve, tj. njenog odvajanja od srpske. Makedonsko nacionalno pitanje je bio jedan od krupnijih zalogaja kojim se bavio i izbliza ga proučavao, u vezi čega je ustanovio bilten „Relazioni Macedonia“. S druge strane, jugoslavenski promatrači su taj interes svoga suradnika ocjenjivali kao kripto-obavještajno ispipavanje pulsa na terenu, stjecanje saznanja o političkim konzekvencama razdvajanja MPC od SPC, odnosno jačanja pro-bugarske i pro-sovjetske struje u toj najjužnijoj jugoslavenskoj republici. Naime, sigurnosni aspekti tog problema odražavali su se u činjenici da je Makedonija predstavljala klin između Albanije i Bugarske, dva stupa tvrdolinijaškog komunizma na Balkanu. Geopolitička težina problema i njegove potencijalne refleksije na stabilnost Jugoslavije zasigurno su Jerkova činila rado viđenim komentatorom tog pitanja ne samo za potrebe domaće, talijanske vlade, već i šire.

Jerkovljeve putešestvije po policijskoj državi kakva je bila SFRJ, razumljivo je, privukle su pažnju jugoslavenskih „bezbednjaka“ koji će iz toga nastojati iščitati dublje motive i ustvrditi postojanje prikrivene agende koja je u interesu pretpostavljenih inozemnih aktera. Sve te posjete domovini, razumljivo je, služba će i bilježiti, te ga tom prilikom, među ostalim, izravno dovoditi u vezu s nekim pojedincima zavedenima pri državnom SDB-u pod kategorijom „srpskog nacionalizma i klerikalizma“, što naizgled stoji u raskoraku s njegovim zauzimanjem za afirmaciju makedonske crkve. Kompleksna ambivalentnost Jerkovljeva nastupa i stavova, među ostalim, primjerice, zrcali se i u činjenici da je dok se zalagao za promoviranje načela kršćanskog socijalizma u politici i međunarodnim odnosima, istovremeno u mnogočemu na talijanskom tržištu nastupao kao svojevrsni promotor Titova režima „s ljudskim licem“. U svakom slučaju, bio je sposoban u istom trenu prodati dvije različite priče za dva različita „kupca“, i vješto balansirati između interesno suprotstavljenih strana.

„Trbuhozborac“ prema Italiji i Zapadu, i „krtica“ od Italije prema Beogradu

Umješno plivajući u vodama talijansko-jugoslavenskih odnosa 1960-ih i 1970-ih godina, i crpeći korist od obje „majke“, Jerkov je gradio vlastitu reputaciju i imidž na temelju kojega je, u svojstvu rukovoditelja specijalizirane novinske agencije, bio u mogućnosti da u formi svojevrsnog polu-insajdera sve skuplje „prodaje vlastitu kožu“ i jednoj i drugoj strani. U tom smislu stekao je i nezanemarivu materijalnu korist, što je uključivalo i poprilične isplate novca iz jugoslavenskog proračuna. U prilog njegovoj reputaciji ide i konstatacija Inoslava Beškera kako je posjedovao jednu od najkvalitetnijih novinarskih baza podataka u Italiji, objavljena u Jutarnjem listu povodom smrti u listopadu 2004. godine. Nije teško zaključiti kako je ta činjenica svojevremeno bila vrlo dobro poznata jugoslavenskim vanjskopolitičkim i obavještajnim operativcima koji su profesionalno bili usmjereni ka Italiji i Rimu, i kojima je apologet sporazumijevanja između Vatikana i Titove Jugoslavije mogao biti od velike koristi kao „trbuhozborac“ prema Italiji i Zapadu, i „krtica“ od Italije prema Beogradu. Štoviše, postoje pouzdane indicije da je jugoslavensku stranu preko rimske ispostave opskrbljivao gomilama podataka i masom talijanske dokumentacije, iako nedefinirane i neprovjerene vrijednosti i vjerodostojnosti. Pored toga, primjerice, 1970-ih je surađivao u obradi dvoje talijanskih državljana (zavedenih pod pseudonimima) „Korona“ i „Cametti“, privremeno stacioniranih u Beogradu. Potonja, „Korona“, ženska osoba sa sveučilišnom filološkom pozadinom, bila je izuzetno zanimljiva jugoslavenskim vlastima zbog toga što je kao intelektualka s razvijenim kontaktima u zemljama Varšavskog pakta održavala suradničke odnose s pojedincima iz vrha SPC-a, beogradskog sveučilišta i SANU, uslijed čega je Udba baratala pretpostavkom da se radi o „kuriru“ na zadatku talijanskih ili sovjetskih službi. Ako je vjerovati tvrdnjama Jerkova, on sam se pobrinuo da joj boravak u Jugoslaviji učini što konstruktivnijim i plodonosnijim u tom smislu, istovremeno ciljano izlažući je domicilnom nadzoru. Krećući se u rimskom visokom društvu i blizu izvora informacija, svestrana i gentlemanska pojava Jerkova je zasigurno imponirala raznoraznim „čvorovićima“ ugniježđenima oko diplomatskih i gospodarskih predstavništava Jugoslavije, što je on znao iskoristiti kao prednost u interakciji, pa i s tim u vezi treba postaviti rezerve prema procjenama njegove „inkorporiranosti“ u talijanski i vatikanski sustav u onim momentima kada je na temelju te visoke predodžbe o njemu prakticirana suradnja s jugoslavenskim interesantima. No, stvar nije ostala samo na jugoslavensko-talijanskim i katoličko-pravoslavnim temama. Jerkov je surađivao i s mnogim židovskim rabinima, i preko tih kanala imao pristup židovskim zajednicama diljem Europe. U tom pogledu javljale su se određene pretpostavke da, među ostalim, stoji u vezi s izraelskim veleposlanstvom u Italiji, i preko toga ima utjecaj na židovske uglednike u Jugoslaviji. Bez sumnje, takvo što moralo je biti kontekstualizirano u okviru zategnutih izraelsko-jugoslavenskih odnosa, pa se višestrukosti lica i naličja tog zagonetnog Jerkova, pored vatikanske, američke, talijanske, poljske, bugarske, sovjetske i britanske, pridodala i karta „izraelski čovjek“. Samim time, dotični je postajao sve veća nepoznanica za jugoslavenski sustav, kojeg je često ostavljao na tankom ledu i u šlampavom neznanju kako uopće prići tom prepredenom kombinatoru, i koliko mu vjerovati.

 

Milošević

 

Poveznica s Miloševićevim državnim aparatom?

Tijekom kasnih 80-ih „Balcanica“ je svoj primarni fokus sve više stavljala na jugoslavensku krizu, uključujući i nacionalizme koji su postupno izbijali na površinu. Demokratizaciju Jugoslavije je Jerkov u svojim tekstovima ponajviše sagledavao kroz problem fragmentacije većinskog naroda, Srba, među avnojskim republikama. S tim u vezi, konzultirao je i neke kasnije prominentne ličnosti „srpskog pitanja“ iz crkvenih redova, poput Amfilohija Radovića i Artemija Radosavljevića, poznanike iz ranijih dana. U izdanjima „Balcanice“ iz tog vremena, uredništvo će otvoriti širok prostor mnogim zagovarateljima redefiniranja Jugoslavije, pa i onima čija je paradigma bila istovjetna stavovima SANU. Njegova najbliža suradnica iz Hrvatske, Branka Pribić, asistentica pri zagrebačkom Institutu za historiju radničkog pokreta, čiji je poseban interes bilo izučavanje afirmacije srpske nacije i položaja Srba u modernoj Hrvatskoj 19. stoljeća, bit će zabilježena u opservacijama zagrebačke službe sigurnosti, prema navodima Ivice Miškulina za Vijenac, kao pripadnica „intelektualnog jezgra srpskog nacionalizma“ okupljenog oko Jovana Raškovića.

S dotičnom je, nota bene, Jerkov održavao blisku suradnju još od ranijeg razdoblja svoje novinarske karijere, a njezin rad itekako je bivao vidljivim unutar „Balcanice“. U osvit demokratskih promjena, „Balcanica“ je bila talijanski domaćin kritici postojećeg jugoslavenskog sustava, ali i kritičarima Titovog režima i komunizma općenito. No ono što je postalo dominantno obilježje jest da se krivnju za destabilizacijske procese imputiralo hrvatskom nacionalizmu, pripisujući Tuđmanovoj politici značajke NDH i Drugog svjetskog rata, ustaštva, hitlerizma itd. U srpskom nacionalizmu, nedvojbeno je, Jerkov je vidio reakciju na ustaštvo, ali ga kao mobilizacijsko gorivo većinskog naroda prepoznavao kao jedini faktor koji Jugoslaviju može održati na okupu. Štoviše, njegov osobni obračun s povijesnim ustaštvom i poslijeratnom emigracijom nije ostajao na marginama, jer je uz standardne političko-ekonomske oglede o Jugoslaviji objavljivao i arhivske izvore koji su se ticali ustaške epizode u Italiji. U tom afirmativnom stavu prema očuvanju Jugoslavije pod svaku cijenu, našao je zajednički jezik s Miloševićevom vanjskom politikom. Odbacujući socijalističko uređenje kao prevladani i zastarjeli model, federalno jugoslavenstvo je uzdizao na tron jedinog rješenja za opstanak „naroda i narodnosti“. U kakvim je relacijama taj stav uglednog talijanskog novinara stajao prema ondašnjim hrvatskim interesima, ne treba trošiti riječi. Razvidno je. Nalazi li se u pozadini tog njegovog „meštrovićevskog“ demokratskog jugoslavenstva neka konkretna poveznica s Miloševićevim državnim aparatom – ostaje tajna.

 

Tomislav Ražnjević/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara