Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (2)

Do godine 2018. Svjetska zdravstvena organizacija navodila je transseksualnost (osjećaj drukčijeg spolnog identiteta od onoga s kojim si rođen) kao bolest na svom popisu mentalnih bolesti. Tek prije tri godine ona je s tog popisa izbrisana. Homoseksualnost pak, kao mnogo starija inačica onoga što je tomu slično ili s time dijelom istovjetno, ima svoju dugu i trnovitu povijest. Za sporadične ili učestalije pojave homoseksualnosti znade se od davnih vremena. Oni koji su izgledali ili su se očitovali kao pripadnici drukčijeg spola od onoga kakav su dobili rođenjem bili su zbog toga vrlo često progonjeni ili pak šutke tolerirani, no njihova prava da slobodno pokazuju to što osjećaju da jesu i da se tako i ponašaju rijetko su kada i rijetko gdje bila zakonski dopuštena i u praksi štićena. Pokret za davanjem njima sve više prava koja su inače priznavana ljudima ’normalnog’ (od riječi: norma=pravilo, koje naravno nikada nije bez iznimaka) spolnog identiteta i ponašanja ojačao je posljednjih desetljeća, istodobno s jačanjem urbanizacije, globalizacije, s razvojem modernog načina života, rada i provođenja slobodnog vremena, svakako i sa sve većom duhovnom dekadencijom, koja je uvijek jačala u visokorazvijenim kulturama i među pripadnicima društva obilja. 

Četvrta faza borbe za zaštitu i prava homoseksualaca i osoba drugih „rodnih“ identiteta

Prava da se bude homoseksualac odnosno da se bude nešto drugo od fizičkoga spola s kojim je tko rođen zastupalo se je i branilo dosad u više faza. Pojednostavljeno rečeno, mogli bismo govoriti da su postojale njih četiri. U prvoj se plediralo za toleranciju, za snošljivost prema ’drukčijima’. U drugoj je za istospolne parove traženo da se njihova prava zakonski u što većoj mjeri izjednači s pravima raznospolnih zajednica poznatih oduvijek kao brakovi. U trećoj fazi traži se da im se dopusti i omogući imati vlastitu obitelj, dakle neku vrstu potomstva ili „potomstva“ odnosno usvojene ili na drugi način „stečene“ djece. 

Već u drugoj i trećoj fazi težište je bilo na javnom pokazivanju i javnoj promidžbi, pa se glavna bitka vodila za pravo na „parade ponosa“ (čime se zapravo „ponose“, to nikada nije objašnjeno). Time se utvrđivalo nepovrjedivost i „nedodirljivost“ takvih osoba i takvih „vrijednosti“. 

Četvrta faza, koja je upravo aktualna, znači prijelomnicu, zato što se s područja traženja i ostvarivanja određenih prava za osobe različitih spolnih/“rodnih“ sklonosti i proizvoljnih umišljanja otvori put otvorene i povlaštene promidžbe u školskim programima, u slikovnicama i udžbenicima, u javnosti općenito. No težište se pritom sve više prebacujena zahtijevanja da se i odraslima i djeci zakonski dopusti i fizički omogući samostalno ’transrodno (trans, transgender) deklariranje’ i odlučivanje, pa i mimo njihovih vlastitih roditelja, ako je riječ o maloljetnoj djeci. Zato škole, vrtići, nastavni programi (kurikuli) i popratni sadržaji i aktivnosti dolaze u žarište.

Na to se nastavlja ono što je u prvom nastavku naznačeno: sve jači pritisak da se djeci omogući samostalno odlučivanje o promjeni spola putem hormonskih terapija i kirurških zahvata te da im se za te svrhe stavi na raspolaganje javni medicinski sektor i izvori fondovskog i proračunskog financiranja. Ne samo akutno, nego i doživotno. 

Kako je borba ’za’ određena prava prelazila u borbu ’protiv’ prava drugih na slobodu mišljenja

Kada tako pogledamo stvari, možemo zaključiti da je s vremenom borba za prava ’transrodnih’ osoba sve više prelazila u borbu protiv onih koji im ta prava ne bi htjeli dopustiti, a osobito protiv onih koji o svemu tomu imaju i iznose drukčija mišljenja i postavke. Iz ’obrambenog rata’ sustavno se prelazilo u ’napadački rat’ i na području zakonodavstva i u samoj praksi. Nitko tko se homoseksualnih osoba i praksa gnuša, komu je homoseksualnost odvratna, čija vjera, svjetonazor i moral ne dopuštaju mogućnost homoseksualnog „braka“, tko smatra da osobe sklone istospolnim odnosima ne mogu imati sva prava koja imaju i raznospolne osobe…., svatko takav nema više pravo nekažnjivo izreći svoje osjećaje, misli i stajališta. Borba za određena prava i slobode jednih pretvarala se je tako u bezobzirno sužavanje prava i sloboda drugih, osobito slobode i prava izražavanja i iznošenja drukčijeg mišljenja. 

Iznad svega i svih lebdjela je već ozakonjena zabrana „svake diskriminacije“, koju se pravno i zakonski povezivalo s konvencijom UN-a o borbi protiv svih oblika rasne diskriminacije, u kojoj se strogo odbacuje razlikovanje bilo koje skupine ili njezinih pripadnika po bilo čemu što nju ili njezine pripadnike razlikuje od većinske ili od koje druge skupine. 

’Ljudska prava’ i ’borba protiv diskriminacije’ dva sva su glavna konceptualna stupa na kojima počivaju svi suvremeni kriteriji ponašanja ljudi i društava i gotovo sva suvremena zakonodavstva. Naravno, ti stupovi istodobno ništa ne znače niti se primjenjuju u pogledu zabrane ’diskriminacije´ između super-bogatih i super-siromašnih naroda, staleža, zanimanja i osoba, u smislu ostvarivanja jednakopravnosti u temeljnim ljudskim i socijalnim i klasnim i korporativnim i nacionalnim odnosima. Glad u svijetu nije više primarni problem. Nejednakost između Sjevera i Juga nitko više i ne spominje. Korporativni kapitalizam, koji je praktički metastazirao i pretvorio se u oblik ekonomske oligarhije, nije prijeporan, niti se na području iskorištavanja siromašnih od bogatih, radnika od poslodavaca, poslodavaca od vlasnika, svega onoga što je marksizam označio kao „otuđenje čovjeka od čovjeka“ ili kao „eksploataciju čovjeka od čovjeka“, primjenjuju stroga pravila i načela koncepta „zaštite temeljnih ljudskih prava“.

Proces emancipacija ’transrodnih’ osoba na primjeru Portugala

Kako se i u kojem razdoblju emancipacija ’transrodnih’ osoba događala, zorno se vidi na primjeru Portugalu, države koju se smatra jednom od ’najnaprednijih’ u tom pogledu. A čije se stanovništvo i danas nominalno sastoji od oko 80 posto kršćana, uglavnom katolika. Sve veća prava i povlastice za ’transrodne’ osobe ostvarivala su se u toj zemlji postupno, korak po korak, mic po mic. Bez suviše riječi, to se najbolje vidi iz tablice koju ovdje donosimo:

Među spomenutim pravima jest i pravo na traženje i dobivanje izabranog novog spolnog/rodnog identiteta na osobnoj iskaznici. Svakoj osobi s navršenih 14 godina života priznaje se pravo promijeniti svoj spol u službenim dokumentima bez pribavljanja medicinske dijagnoze ili bez provedene hormonske terapije kojom bi tom djetetu bile promijenjene spolne značajke. To znači da netko može fizički ostati i dalje fizički gledano muškarac, ali se ’osjećati ženom’, ili da si može samo iz hira ili kojeg drugog impulsa umisliti ili poželjeti da nije više muškarac, i njemu će bez daljnjih dokazivanja na osobnoj iskaznici upisati slovo Ž/F, dakle da je riječ o ženskoj osobi (engl. Feminine). Takva prava daju se takvim osobama dosad u Argentini, Brazilu, Francuskoj, Grčkoj i Portugalu. U Španjolskoj je upravo u postupku istovjetan prijedlog zakona, koji je krajem lipnja 2021. prošao na vladi prvo čitanje. 

Najnovija ofenziva u Portugalu u prilog ’rodnog identiteta’

Najnovija ’ofenziva’ u Portugalu pokazuje da ta zemlja nije još učinila sve što aktivisti koji se bore za ’transrodna’ prava očekuju i zahtijevaju. Portal The Portugal News objavio je 10. srpnja ove godine članak pod naslovom „Calls for Portugal to adopt gender identity legislation – Pozivi Portugalu da prihvati zakonodavstvo o rodnom identitetu!“

https://www.theportugalnews.com/news/2021-07-10/calls-for-portugal-to-adopt-gender-identity-legislation/61006

 U čemu je sada problem, pita se neupućen promatrač, svjestan ’naprednosti’ te zemlje u smjeru svekolike liberalizacije prava na području spola i ’roda’ (gender). Problem je što je u službenom listu Europske unije još g. 2019. objavljeno da „portugalska vlada nije prihvatila nikakav propis kojim bi regulirala samoodređenje rodnog identiteta sukladno naputku Ustavnog suda“. Taj je pak sud 29. lipnja odlučio da se pravo na rodno samoodređenje ne može regulirati vladinom uredbom, nego isključivo zakonskim aktom koji je ovlašten donijeti parlament. Zato je odmah pokrenuta peticija kojom se zahtijeva od vlade i od parlamenta da se po hitnom postupku to pitanje zakonski regulira. Peticiju pod naslovom „Samoodređenje rodnog identiteta i izražavanja rodne pripadnosti te zaštita spolnih značajki svake osobe“ pokrenulo je nekoliko udruga. Već ju je potpisalo mnoštvo Portugalaca, od akademika i uglednika (Anália Torres, Miguel Vale de Almeida, Rui Bebiano, Alexandra Araújo Coimbra, Bruno Maia, Ana Gomes, Francisco Louçã, Marisa Matias, Ana Zanatti, André Gago, Helena Ferro de Gouveia, Hugo van der Ding, José Luís Peixoto, Ana Marques Prata, Anabela Rocha and Paulo Côrte-Real…) do običnih građana, a i dalje je otvorena za potpisivanje. Želi se naime mobilizirati vrlo širok spektar ljudi kako bi se vladi i parlamentu pokazalo da taj zahtjev uživa „plebiscitarnu potporu“. Pokretači peticije naveli su u izjavi da ju potpisuju građani „neovisno o tomu identificiraju li se oni ili ne kao LGBTQI+, zato što se ova stvar pred nama tiče svih ljudi, budući da ona jest imperativ toga da jesi građanin/državljanin“.

Iako je nama koji nismo pobliže upoznati s nijansama portugalskog zakonodavstva teško razumjeti u čemu je uopće prijepor i u čemu je zapravo problem, iz konteksta se dade razumjeti da se zahtijevaju amandmani na zakon iz g. 2018. kojima bi se nedvosmisleno potvrdilo i utvrdilo ustavnu odredbu po kojoj je zajamčeno „pravo na samoodređivanje rodnog identiteta i rodnog izražavanja i pravo na zaštitu značajki“. Zakonskih jamstava, dakle, nikada dosta. A iz svake nove zakonske odredbe izvode se stalno neka nova prava. U ovom slučaju vjerojatno je riječ i o utvrđivanju prava na slobodan izbor ’roda’ koji nije ni muški ni ženski, a na što bi pravo imale odrasle osobe s određenim brojem godina, i koje za priznavanje neke treće ili koje god ’rodne pripadnosti’ ne bi trebale priložiti nikakve medicinske dokaze ili odobrenja. 

Svjedočanstvo jedne majke čijem su sinu u školi promijenili spolni identitet

A kako pravo na „samoodređenje“ rodnog identiteta (istobitnosti, toga s čime se poistovjećuješ) kod djece u doba puberteta odnosno adolescencije u praksi već ponegdje izgleda i kako bi, očito, posvuda moglo izgledati, svjedoči iskustvo jedne majke, koja je opisala što se u školi dogodilo s njezinim 15-godišnjim sinom. Njezin ojađen prikaz osobnog iskustva objavio je australski portal Mercatornet pod naslovom „Škole, prste k sebi! To je moje dijete kojem mijenjate rod“.

https://mercatornet.com/schools-back-off-its-my-kid-youre-transitioning/73407/?inf_contact_key=535a5f255f901b107a94720ecf6bd9bdb7af0999dac2af6212784c39e05d2aef

U podužem tekstu s mnogo detalja, objašnjenja i razmišljanja, ogorčena i obespravljena majka uz ostalo je napisala:

„Bez moje privole ili toga da me obavijeste, školski savjetnik mog sina [u dijelu australskog školskog sustava riječ je o važnoj funkciji davanja profesionalne potpore učiteljima, učenicima i roditeljima u svrhu usmjerivanja učenika na njihovu životnom putu; ta uloga obuhvaća i ulogu pedagoga i socijalnog psihologa i defektologa – Z. G.] promijenio je njegovo ime u ime djevojke. Kada sam savjetniku pisala, ignorirao je moje e-poruke. Na mene se gledalo kao na neprijatelja iako sam uvijek bila najveći odvjetnik svog sina. Nisam se usudila krenuti u protuudar zato što sam se bojala da će škola pozvati školsku službu [tj. da će joj dijete oduzeti – Z. G.]. 

Djeci koja budu identificirana kao „ino [neka druga, drukčija]“ (trans) [dakle kao ’u duši poistovjećena s drukčijom spolnom/“rodnom“ pripadnošću od one s kakvom su rođena i evidentirana – Z. G.], ne daje se nikakva terapija za traume prouzročene zlostavljanjem zato što su gejevi, što su ekscentrična, što su čudnog ponašanja, autistična ili što kod drugih izazivaju nelagodu. Njih se zgoljno povede prema medicinskom samo-oštećivanju i kaže im se kako je to jedini način na koji će se bolje osjećati. To je razlog što postoje tisuće mladih odraslih koji nisu vraćeni s puta poistovjećenja s drugim spolom – zato što ta djeca ne primaju pravu terapiju.

Dapače, škole još od vrtića promiču ideju da čovjek može biti rođen u ’pogrješnu’ tijelu. One sada uče i zbunjuju djecu govoreći o ino-modelu paprenjaka/medenjaka s paprom (trans gingerbread model) [kada dijete ima primjetne odveć različite ili oprečne tjelesne ili spolne značajke koje izazivaju čuđenje ili podsmijeh kod vršnjaka te unutarnje tegobe – Z. G.] pa im govore da bi djeca mogla pripadati bilo kojem ’rodu’. Djeca sada dovode u pitanje najnepobitniju činjenicu o samima sebi – pomišljajući da možda ne pripadaju spolu u kojem su rođena.“

Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (1)

(Nastavit će se)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo