Darko Daran Bašić: Kako katolički biskupi vide danas stanje u Bosni i Hercegovini, i kakav su njezin preustroj prije 15 godina predložili?
Vrijeme:10 min, 13 sec
Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić pozvao je u srijedu političare u Bosni i Hercegovini da se prestanu svađati i javno razmjenjivati različite optužbe te sjednu za stol i pronađu rješenja otvorenih pitanja, izvijestila je Hina, a prenio Jutarnji list. Puljić je poziv političarima odaslao na konferenciji za novinstvo održanoj nakon redovnog zasjedanja Biskupske konferencije BiH u Banjoj Luci. Kazao je kako je vrijeme da politički dužnosnici prestanu slati jedni drugima otrovne strijele posredstvom medija. Zašto ne? Zato što su, smatra on, političari obične ljude odavno umorili neproduktivnim svađama.
Dan prije toga, isto tako izvijestila je Hina, a prenijela AlJazeera, na početku zasjedanja BK BiH kardinal je rekao kako osjeća da i dalje „pušu čudni vjetrovi“ destabilizacije pa nastavio: „Ne razumijem domaće političare da uporno izbjegavaju konstruktivni dogovor oko jednakih prava na ovim prostorima. Ne razumijem zašto su Hrvati i drugi katolici, ali ne samo oni, u najvećem dijelu naše domovine Bosne i Hercegovine godinama prepušteni sami sebi pa se za njih ne zauzimaju ni oni koji su to dužni činiti kao ni oni koji tvrde da su njihovi predstavnici.“ Podsjetio je i na činjenicu da vlasti u BiH uporno ignoriraju provedbu Temeljnog ugovora između te države i Svete Stolice, a isto tako i Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, nastavljajući „maćehinski odnos“ prema oduzetoj crkvenoj imovini, koja još uvijek nije vraćena, nego se preprodaje i uništava. Osim toga, donošenjem „nakaradnih“ zakona nastavlja se otimačina imovine ne samo Crkve, nego i običnih ljudi, što je kardinal opisao kao dovršenje projekta etničkog čišćenja.
Nadbiskup Puljić neprihvatljivim je opisao i djelovanje međunarodne zajednice u BiH u odnosu na katolike, ustvrdivši kako im ona svojim postupcima otežava opstanak i ugrožava identitet.
“U ime navodne slobode žele nam ograničiti slobodu naučavanja kršćanskog nauka pa nam čak prigovaraju da nismo demokrati jer propovijedamo evanđelje.“ Podsjetio je da je papa Ivana Pavao II. prigodom pohoda Sarajevu 1997. pozvao biskupe BiH da neumorno dižu glas i ukazuju na nepravdu, bore se za čovjeka i njegova prava i dostojanstvo te rade na jedinstvu Crkve, posebno u procesu pomirenja, povjerenja i praštanja.
Citirane izjave kardinala Puljića, ’stožernika’ Katoličke crkve, svakako su razumljive znade li se kakvo je stanje u praksi i na terenu. Razumljiva je i njegova kritika retoričkih vatrometa između visokih dužnosnika, političara i diplomata, neprimjerena ne samo njima nego i kulturnim i kultiviranim ljudima općenito. No, isto tako, moglo bi se u obranu političara reći da svaki od njih ima svoje razloge, povode i izazove za ovakve i onakve reakcije. A i njihova neprimjerena retorika svjedoči o tomu „koliko je sati“ – svjedoči o izraženoj nepomirljivosti i vrlo dubokim jazovima koji postoje među skupinama, strankama, pripadnicima triju naroda i vjera i drugima. Pa i među pojedinim državama: kako između države BiH prema republikama Hrvatskoj i Srbiji, tako i između zapadnih velikih sila prema Rusiji i Kini u Vijeću sigurnosti.
Aktualne prepirke, svađe, prijetnje, ucjene i uvrjede pokazatelj su nezdrava stanja koje imamo u BiH i s obzirom na BiH, zemlju i državu koja je u prosincu prošle godine obilježila 25 godina svoga postojanja „po Daytonu“. Kada bi se uspjeh Daytonsko-pariškog sporazuma mjerio količinom negativnih emocija i negativnih izjava otad do danas, a osobito ovih unatrag godinu, dvije, tri, svaki bi neutralan promatrač mogao zaključiti da nije riječ o uspjehu, nego o neuspjehu cijelog tog međunarodnog aranžmana odnosno njegove provedbe u praksi tijekom posljednjih 25 godina.
Iako u zemlji koju su neki podrugljivo nazivali „tamnim vilajetom“, a neki i „tigrovom kožom“, postoje raznovrsni problemi i teškoće, razmirice i nesporazumi, nepravde i temeljna razilaženja, svima je vidljivo da se „koplja lome“ na neriješenom odnosu triju, pod Daytonu, konstitutivnih naroda. Njima se može dodati i „Ostale“ (manjine), no oni su, objektivno gledano, za opstanaka i funkcioniranje te države zanemarivi. Budućnost daytonske Bosne i Hercegovine rasplest će gotovo isključivo na temelju daljnjeg reguliranja odnosa tih triju naroda. A međunarodna zajednica, budući da postoji razdor među zainteresiranim velesilama, ne će moći nametnuti svoje rješenje zato što ga ni ona ne će moći usuglasiti ni provedi u praksi.
I kardinal Puljić toga je posve svjestan, inače ne bi „iz čista mira“ na spomenutoj presici rekao i ovo: „Razumljivo je da ova zemlja može opstati ukoliko se bude poštivala jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda i njezinih manjina koje u njoj postoje.“ Tomu je dodao napomenu kako ni sama Europa ne može opstati bez poštivanja svoje različitosti i jednakopravnosti.
Izjava nadbiskupa vrhobosanskog sukladna je onomu što su nedavno izjavili novi „visoki predstavnik“ međunarodne zajednice u BiH, njemački političar i diplomat Christian Schmidt. Sukladna je i onomu što su iznijeli najviši diplomatski predstavnici SAD-a i EU-a koji se bave ovom zemljom i koji dobro poznaju širu regiju u kojoj se ona nalazi. Inzistiranje na mijenjanju izbornog sustava, a time i na „minimalnim“ promjenama (daytonskog) Ustava BiH već je godinama kamen spoticanja i razlog brojnih političkih izjava i protuizjava te nebrojenih medijskih ocjena, komentara, rasprava i svađa. No problem je dublji, i jako je teško rješiv upravo zato što se na tom pitanju prelama i pitanje biračke jednakopravnosti, jednakopravnosti hrvatskog naroda s ostalim dvama narodima, statusa Republike Srpske, ravnopravnosti svih građana na svakom pedlju vlastite države itd.
Na biračkom sustavu prelama se kao temeljno pitanje položaj i prava reprezentiranja hrvatskog naroda u Federaciji i na razini savezne države. Na tom pitanju presijecaju se i pokazuju bitno različita i teško uskladiva stajališta velike većine etnički bošnjačkih i još veće većine etnički hrvatskih političara, ljudi i naroda. Brojne izjave pokazuju da bošnjačke političke snage ovaj put neskriveno žele eliminirati hrvatski narod u Federaciji i u BiH kao jednakopravan. One to već čine u praksi, a sada bi htjele i u izbornom sustavu i u ustavima svoju isključivu političku volju verificirati i ’zabetonirati’. Ne diraju u Republiku Srpsku, koja je nastala kao posljedica vanjske agresije i unutarnjeg građanskog rata, a koju je od vojnog poraza obranio SAD neposredno nakon Oluje, a pola teritorija BiH dodijelila im međunarodna zajednica, putem Daytonskog sporazuma, koji su kao kompromisno rješenje bili „prisiljeni“ potpisati Milošević, Tuđman i Izetbegović.
O jednom pitanju s time povezanom manje se glasno i manje se javno govori, no ono je cijelo vrijeme latentno prisutno i iznimno važno. To pitanje glasi: Je li s Daytonskim sporazumom zauvijek „zabetoniran“ političko-teritorijalni ustroj BiH – ustroj koji je u jesen 1995. poslužio da bi se zaustavio rat i da se „tamni (i do guše zakrvljeni) vilajet“ ne bi posve i zauvijek raspao?
Drugim riječima, otvorena su i pitanja hoće li Republika Srpska ostati tu zauvijek, hoće li Federacija BiH ostati tu zauvijek, hoće li Republika Srpska zauvijek ostati jedinstvena, bez autonomnih regija i kantona, i hoće li Federacija BiH ostati zauvijek sastavljena od svojih deset kantona odnosno veležupa? Ili će možda oba entiteta biti ukinuta kako bi se uklonilo stanje faktičkog raspada države. Takvo što i ovaj bi put vodilo u novi rat, možda još gori od prijašnjega, zato što nije isključeno da se u nj mnogo aktivnije i neposredno uključe i neke velike i neke regionalne sile i neke susjedne zemlje.
Ideja o unitarnoj Bosni i Hercegovini, koju očito zastupa glavnina bošnjačke politike, nije dakle ostvariva. Naprotiv, kada bi se pokušalo „reintegrirati“ Republiku Srpsku u građansku državu BiH, to bi izazvalo njezino odcjepljenje i rat. Nešto slično dogodilo bi se i kada bi se Hrvatima pokušao oduzeti status konstitutivnosti ili se tu konstitutivnost pokušalo potkopati pretvaranjem Federacije BiH u „građanski“ entitet. Međunarodna zajednica zato i ne pomišlja bošnjačkim političkim snagama dopustiti ulazak u takvu opasnu avanturu. To joj ne će dopustiti podjednako odlučno ni Zapad ni Rusija, svaka velika sila iz svojih vlastitih razloga.
S druge strane, ne može se reći ni da je ovakvo stanje zemlje četvrt stoljeća nakon prestanka rata „normalno“ i perspektivno. Naprotiv, ono je višestruko nepovoljno i srednjoročno neodrživo: politički, gospodarski, financijski, socijalno, demografski, institucijski, u smislu daljnjeg europskog integriranja, definiranja statusa u odnosima s NATO-om, u pogledu priznanja Republike Kosovo te autonomnog djelovanja u međunarodnim odnosima i organizacijama, itd.
Zbog svega toga, a u cilju konsolidacije BiH kao zajednice zadovoljni(ji)h ljudi, naroda i manjina, a posebice većinom siromašnog naroda koji većinom nema ekonomsku perspektivu ostanka odnosno neiseljavanja, možda bi ipak trebalo ’ubaciti u bubanj’ više različitih ideja i zamisli o tomu kako do optimalnog rješenja, koje je uvijek i dogovor odnosno kompromis između maksimalističkih zahtijevanja.
Naime, da se i politička vodstva svih triju naroda i ostalih i uspiju ove godine dogovoriti o izbornom sustavu i provedbi reformi koje su uvjet za odlazak „visokog predstavnika“ (uvjeti EU-a i drugih poznati kao „5+2“), stanje za većinu državljana ne bi ni preko noći ni u dogledno vrijeme samim time postalo nimalo bolje. Stabilna, održiva i napredujuća država BiH ne može imati za osnovu samo dogovor političara, postiglo ga se i uz međunarodnu potporu ili pod vanjskim pritiskom ili diktatom. Naprotiv, za stabilnu, održivu i napredujuću državu jednakopravnih građana i isto tako jednakopravnih triju naroda, u mjeri u kojoj se moraju štititi temeljni narodni i identitetski interesi, uz primjerenu zaštitu nacionalnih i drugih manjina, nužan je istinski nacionalni konsenzus u samom narodu odnosno među svim građanima i među trima narodima, koji imaju svoje čvrste identitete, svoja prava na svoje identitete i na svoje posebnosti i interese u okviru zajedničkoga nacionalnog interesa.
S time u svezi, možda nije naodmet podsjetiti na prijedlog koji su već prije dosta godina iznijeli katolički biskupi u BiH. Taj prijedlog nije tada dobro primljen ni na kojoj strani. No on je imao, a ima i danas, svoju unutarnju logiku, pa stoga može poslužiti ili biti poticajan za razmišljanje i raspravu o najboljem modelu unutarnjeg političkog i upravnog uređenja Bosne i Hercegovine. A prijedlog biskupa ima u osnovi ideju o ukidanju i obaju entiteta i svih kantona te o formiranju četiriju krupnih regija odnosno federalnih jedinica, pri čemu bi se moglo razmišljati o izdvajanju Sarajeva kao posebnog distrikta, kao i glavnog grada čitave države. Evo kako su to biskupi u posebnoj izjavi danoj u listopadu 2005. formulirali.
…Umjesto zadržavanja dosadašnje nezgrapne i nepravedne disproporcije s dva entiteta i deset kantona u jednome od njih, trebalo bi pristupiti preustroju regionalne razine vlasti. Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi. Uz eventualne korekcije, mogle bi biti preuzete regije kako ih je, za potrebe svoga djelovanja već formirala, primjerice, misija OSCE-a u BiH…
Bez ulaženja u dobre i loše strane i ovakve i onakve posljedice nekog takva rješenja, a bilo je i drugih prijedloga tog tipa, pak su i biskupi tijekom vremena svoje ideje podosta modificirali, za kraj se mora upozoriti na sljedeće:
1) Unitarno-građanska Bosna i Hercegovina, u kojoj svaki od triju naroda ne bi imao ustavno-političku i teritorijalno definiranu osnovu svoje jednakopravnosti, nije moguća. Oni koji na njoj inzistiraju zapravo razaraju državu BiH u njezinim sadašnjim granicama i bit će odgovorni dođe li do faktičnog i formalnog raspada BiH ili do krvavih oružanih sukoba, u koje se mogu umiješati i vojne snage većih i najvećih zemalja.
2) Daytonska podjela na dva entiteta pokazala se je kao trajan izvor političkih nesporazuma i sukoba, pri čemu se kao utuk na centralističke tendencije iz Sarajeva prijeti separiranjem Republike Srpske i njezinih priključenjem Srbiji. Takvo stanje nije više održivo niti kamo vodi, a ono se ogleda i na razini saveznog Predsjedništva, koje je, sastavljeno na ovaj način, posve disfunkcionalno i besmisleno.
3) Hrvatski narod, iako po Ustavu jednakopravan s drugim dvama narodima, nije doživio da se u okviru Federacije BiH i na saveznoj razini ostvaruje njegova jednakopravnost. A da ona nije bila Washingtonskim i Daytonskim sporazumom čvrsto zajamčena i uglavljena, ti ugovori ne bi nikada bili ni potpisani, nego bi Hrvati branili i obranili Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu kao većinski svoju teritorijalnu osnovu za ostvarivanje narodne ravnopravnosti s drugim dvama većinskim i konstitutivnim narodima u državnoj zajednici Bosni i Hercegovini. Ili bi u slučaju nepriznavanja njihove političke volje i nemogućnosti postizanja dogovora o uređenju BiH kao zajedničke države bili proglasili secesiju i zatražili priključenje Republici Hrvatskoj.
Darko Daran Bašić/Hrvatsko nebo
