Zdravko Gavran: Sadašnjost kao posljedica propuštenih prigoda i nepriznatih krivnja

Kada bi svatko od nas izvršio temeljit i od kakva ozbiljna ispovjednika potpomognut „ispit savjesti“, otkrio bi toliko toga čime je pridonio i širem društvenom neredu. No svi mi to uporno izbjegavamo priznati, ne želimo suočiti se sami sa sobom, a ni sa sebi bliskima; radije za sve okrivljujemo one treće. Nije doduše opravdano ni tvrditi kako smo „svi (mi) odgovorni“ (Petar Šegedin“), ali je opravdano tvrditi da odgovorni ili krivi neki jesu više, neki manje, a samo rijetki „svetci“ možda nimalo. Neuspjesi i promašaji i zla u povijesti i politici jednim su dijelom svakako posljedica propuštenih prigoda. One su pak povezane s nepriznatom krivnjom odnosno s grijehom propusta, koji smo tako rado skloni „gurati pod tepih“. No bez spoznaje da je tako, ma što istraživači povijesti i sadašnjosti i planeri budućnosti rekli i kako god što negativno „objasnili“, ne će se moći dosegnuti više političke i opće kakvoće od ove kakvu sada imamo. Iz te odgovornosti nitko sebe (a ni „svoje“), ma koliko bio „neznatan“ i „običan“ čovjek ili pak „čestit“ humanist, domoljub, katolik, vjernik, radnik, službenik, branitelj, član stranke, udruge, institucije, službe itd., ne bi smio izuzimati. Ako su povijest i sadašnjost dijelom posljedice propuštenih prigoda i nepriznatih krivnja – a jesu!, nije moguće očekivati realni preokret bez njihova spoznavanja i priznavanja samima sebi i pred svima „svojima“ i pred svima ostalima.

Na bližu i dalju povijest može se gledati, može ju se promatrati i dostupno gradivo istraživati na različite načine, polazeći od različitih mjerila i pretpostavaka. Teoretičari u novom vijeku proučavaju povijest stavljajući u prvi plan političke ili ekonomske, nacionalne ili ideološke, vojne ili obavještajne, socijalne ili demografske pokretače povijesnih zbivanja i činitelje ovakvih ili onakvih razvoja događaja i ishoda unutarnjih i vanjskih odnosa, uzroka, razloga i okolnosti. 

Važnost otkrića i izuma, ekonomije, sociologije, geopolitike…

Kao svakako važne momente oni vide znanstvena i tehnička, zemljopisna i druga otkrića, kao što je otkriće kotača, izum parnog stroja, motora s unutarnjim izgaranjem i uloge nafte i plina, otkriće i prijenos električne energije, izum zrakoplova, telefona, računala, interneta, kibernetike, izgradnja i primjena umjetne inteligencije… 

Ekonomistički usmjereni znanstvenici ističu ulogu novca, bankarstva, industrije, trgovine, koncentracije kapitala, globalizacije. 

Sociolozi, politolozi i socijalni psiholozi promatraju kako se sve skupa prelamalo na društvima i odnosima unutar društava. 

Geopolitički gurui smatraju da ništa nije važnije od suodnosa zemljopisnih i političkih odrednica, država i paktova odnosno od uspješnih ili neuspješnih geopolitika. 

Analitičari pokušavaju sve spomenute i nespomenute elemente povezati u cjelovitije analize i sinteze.

Uloga ideja i velikana, saveza i organizacija, institucija, društava, mreža, klika… ali i slučajnosti („slučajnosti“) u povijesti

Pri svemu tomu nerijetko se uzima u obzir i daje najveću važnost ulozi pojedinih osoba u povijesti, presudnom značenju „karizmatičnih“ državnih poglavara i sposobnih vojskovođa, velikih državnika i spretnih političara, ključnih diplomata, fanatičnih revolucionara i predvodnika pokreta, stranaka, društava, sindikata, poduzetnika, menadžera, producenata, redatelja, kulturnjaka, umjetnika, sportaša, intelektualaca, vjerskih velikana… Uzimaju u obzir domaće i međunarodne okolnosti. 

Osvjetljuje se ideje. Ističu se neprocjenjivi dometi nadnacionalnih pokreta i idejnih strujanja kao što su liberalizam, nacizam, komunizam, socijalizam, demokratizam, migracije, masovizacija kulture i umjetnosti, informacijsko društvo, seksualna revolucija, dženderizam, homoseksualizam… Pridaje se veliko značenje stvaranju i djelovanju određenih saveza, organizacija i ugovornih odnosa, kao što je Sveta alijansa (savez europskih država i vladara pobjednika nad Napoleonom), Berlinski kongres, Centralne (Centralnoeuropske) sile (u I. svjetskom ratu), Trojni pakt i Antanta (u II. svjetskom ratu), NATO, Varšavski pakt, UN, Vijeće Europe, Europske zajednice odnosno Europska unija, KESS odnosno OESS, Schengenski sporazum, OECD, G-7, G-20, Asean, Shangaiski pakt itd. 

Golemo značenje priznaje se divovskim međunarodnim korporacijama (osobito u financijama, energetici, trgovini i informatici),  institucijama (Vijeće sigurnosti, Fed, MMF, središnje banke, burze…) i pojedinim elitnim (Vijeće za vanjske odnose – CFR, Trilaterala, Bilderberška skupina…) ili još tajnovitijim društvima i mrežama (iluminati, masoni, misteriozni redovi, polutajne vjerske organizacije ili sekte…)

Poneki istražuju sprege i personalne urotničke planove određenih klika, moćnih po bogatstvu, vezama, utjecajima i znanjima, nalazeći u njima bitne pokretače povijesnih zbivanja na nacionalnim, kontinentalnim i globalnim razinama. 

Dok pobliže istražuju povijest, mnogi istraživači otkrivaju i svakojake koincidencije, slučajnosti i bizarnosti, u stilu „vjerovali ili ne“! Često naime otkriju da su „čiste slučajnosti“ ili „puka sreća (ili nesreća)“ odigrale ulogu presudniju od svih vodstava i stožera, stratega i strategija, planera i planiranja, ustanova i organizacija. O takvim otkrićima zanimljivo je čitati, no ona nisu osobito po volji svima onima kojima ne odgovara da „slučaj“ ili neki čudan „splet okolnosti“ postane najednom važniji od svekolikih kojima je temeljna zadaća i svrha (i koji su za to dobro plaćeni) da, raspolažući velikim znanjima i snažnim polugama, postignu upravo to da o budućnosti ne „odluči“ slučajnost (ili „slučajnost“), nego da ju oni skroje po svojoj volji ili da ju prekroje na dobrobit svojih poslodavaca ili nadređenih, kojima služe. 

Novi vijek izagnao je Boga – „Gospodara povijesti“ – iz ovozemaljske povijesti

Novi vijek – razdoblje nakon takozvanoga srednjeg vijeka – obilježen je sve manjim uzimanjem u obzir te posvemašnjim istiskivanjem nadzemaljskih (metafizičkih) sila iz znanstvenog tumačenja onoga što se događa u prirodi i društvu, na zemlji i u svemiru, u prošlosti ili u budućnosti. U novom vijeku sve može biti važno, sve i sva može utjecati na povijesni tijek, jedino na nju ne utječu niti mogu utjecati anđeli i demoni, još manje dragi Bog, za kojega Biblija i Crkva naučavaju da je, ako ne u svakom detalju, a ono na onoj najvišoj i krajnjoj (ultimativnoj) razini, unatoč svem zlu, nasilju, nepravdi i neredu, dobri i mudri i pravedni i milosrdni „Gospodar povijesti“. 

Ne, Bog nema što tražiti u ovomu našem bez-božnom svijetu! One koji vjeruju da se anđeli i demonske sile miješaju u povijest naziva se „praznovjernima“, „zaostalima (u srednjem vijeku)“, „zatucanima“, „neznanstvenima“ i tako redom. Istina je, doduše, da je Bog „na nebu“, a mi svoje živote živimo i svoju (ovozemaljsku) povijest ’povjesnujemo’ ovdje na zemlji odnosno na Zemlji (a sada već ponešto i u njezinoj orbiti, na Mjesecu ili Marsu, putem svojih tehničkih izvidnica ili svemirskih letjelica s posadom). No sovjetski astronaut i komunist Jurij Gagarin već je nakon prvog povratka s leta oko Zemlje u 12. travnja 1961. obznanio (po partijskom nalogu): Bio sam na nebu i ondje nisam susreo Boga. U prijevodu: Boga nema ni tamo, nema ga nigdje, Bog dakle ne postoji. Odlaskom „na nebo“, odnosno „eksperimentalno“, dokazano!

U život i povijest miješa se „slučaj“, upetljavaju se „koincidencije“, ne zna se sve

Poslije se slavnom ruskom kozmonautu dogodio „nesretan slučaj“: Gagarin je u jednosjednom lovcu proslavljenog tipa MIG-15UTI, u kojem se vozio skupa s instruktorom letenja, poginuo u zrakoplovnoj nesreći sedam godina nakon što je na velikoj visini uspješno obletio Zemlju. Kako se i zašto to dogodilo, i koliko je sovjetska sigurnosna služba bila u to upetljana, istražuje se do danas. Postavljeno je dosad, unatoč opstrukciji sigurnosno-(protu)obavještajnog aparata, više dosta uvjerljivih teorija o uzrocima smrti i došlo se do zaključka da je bila riječ o sabotaži, o atentatu. 

Bilo kako bilo, u životnu povijest čovjeka koji je nakon ruske kujice Lajke prvi letio u svemir umiješao se „slučaj“. Razlozi i uzroci mogu biti ovi ili oni, no linija njegova života prekinula se. Tako se pak događalo dosad i s nizom drugih osoba (najpoznatiji je primjer dalekosežnog značenja ubojstvo američkog predsjednika Johna F. Kennedyja g.1963.), ili se ipak nije dogodilo (neuspjeli atentati na Hitlera, Staljina, Tita, de Gaullea, Reagana, papu Ivana Pavla II. …). I u „životima“ društava i država događalo se je u prošlosti tako; najednom bi „umrle“ (ili ipak ne bi „umrle“ odnosno bile uništene) razne dinastije, carstva, kraljevstva, kneževstva, sultanati, kalifati i ostali oblici država. Zašto? 

Istraživači su za svaki događaj nalazili točno određene uzroke, odnose snaga, stjecaje okolnosti… Ipak, moramo se zapitati; Koliko su time doista i dokraja odgovorili na temeljno pitanje „Zašto?“, „Zbog čega sve?“ ili „Zbog čega ponajviše?“ Sveukupne razloge, sve što je u danom trenutku prevagnulo na jednu (a moglo je isto tako prevagnuti i na drugu stranu) mogao bi egzaktno i pozitivno u svakom pojedinom slučaju provjeriti samo neki „sveznajući pripovjedač“, dakle sveznajući Bog. To mi koji znademo još mnogo manje od svih tih istraživača koji ionako raspolažu samo ograničenim znanjima i koji svojim umom zahvaćaju samo pojedine segmente i dimenzije ukupne zbilje ne možemo sa sigurnošću doznati ni ustvrditi nikada. Zato, pitanje je koliko historija kao znanost ikada uopće dolazi do „posljednjih uzroka“. Prije bi se ustvrdilo da otkriva ono što svojim „instrumentima“, metodama, znanjima i uvidima može otkriti i međusobno dovesti u uzročno-posljedičnu svezu, a ne otkriva ono drugo, ono što joj nije dostupno. Stoga jako mnogo toga ostaje u „tami neznanja“. Zbog toga nam je  iz rimskog doba  ostala mudra izreka: „ipse se nihil scire id unum sciat“, kraće: „Scio me nihil scire“, u značenju: Znam samo jedno, a to je da ništa ne znam, kraće: Znam da ništa ne znam. Iako je riječ o pretjerivanju, izrekom se izriče kako je svako ljudsko znanje vrlo ograničeno, što znaju svi oni koji su se ikada ozbiljno bavili nekim znanstvenim područjem. (A znaju to – ako su to spremni iskreno i javno priznati – i svekoliki mikrobiolozi, virolozi, epidemiolozi, liječnici, obavještajci, prognozeri, futuristi i ostali koji se bave aktualnom pošašću virusa identificiranoga kao SARS_CoV_2, sa susljednim mutacijama, inačicama i „komplikacijama“ u praksi i u njegovu liječenju ili preveniranju.)

Mogu li i (nevidljivi) duhovi utjecati na donošenje odluka?

Ovo sve dosad rečeno je samo zato da se dočara gruba slika za nešto drugo, a ne da se ulazi dublje u znanost, filozofiju ili teologiju povijesti. To drugo za čim postoji potreba da bude spomenuto, iako se mnogima može učiniti „nebitnim“ ili „sporednim“, jesu dva aspekta ili dvije vrste pojava naznačenih u naslovu ovog slobodna misaonog okušajčića (ogledića, esejčića). Slikovito rečeno (vratimo se na trenutak na ruskog kozmonauta): Kada bi se sto posto pouzdano i otkrilo tko je iz KGB-a, GRU-a (vrlo moćne vojne sigurnosno-obavještajne službe, koja postoji i djeluje pod nepromijenjenim imenom od 1918. do danas, jednako i u bivšem Sovjetskom savezu i u današnjoj Ruskoj Federaciji), Partije ili državnog vrha odlučio da se Gagarina usmrti, ni time se ne bi odgovorilo na ono najdublje pitanje „Zašto?“ Naravno, za sve bi se pronašli određeni „opipljivi“ razlozi, motivi, interesi. No tu se mora primijetiti da za mnoge poteze postoje vrlo jaki razlozi, no da se mnogi vrlo jaki razlozi nikada se ne pretoče u izvršne odluke. Ne donesu se odluke koje bi bile razložne, logične ili „nužne“.

Čudno je i jako zanimljivo proučavati donošenje odluka, od onih iz osobnog iskustva pa onih o kojima doznajemo iz dokumenata i iz svjedočenja očevidaca. Uvijek se na nekoj razini odnosno u nekoj svijesti sve odvaguje; rijetko kada postoji 100-postotna prevaga u korist određene odluke,a često je, pa i kod najsudbonosnijih odluka, uvjerenost u njihovu ispravnost jedva 51-49 posto. Mali impulsi presude. I tko bi mogao znati i istražiti koji je to impuls prevagnuo!? Loš ili dobar san prethodno noći? Ustajanje na lijevu nogu toga jutra? Gastritis ili niska/visoka razina šećera u krvi? Ljutnja na kolegice ili kolega? Zavist? Strah? Ambicija? Kompleks? Potreba za (samo)dokazivanjem? Karijerna procjena? Oportunizam? Nervoza? Mržnja? Ljubav? Misao na dobrobit vlastita djeteta? Opomena iz evanđelja? … I tko može s punom sigurnošću tvrditi da se, izravno ili neizravno, nije u donošenje odluke upetljao neki slučajni namjernik (koji nije ostavio nikakav trag u dokumentaciji niti je spomenut u zapamćenjima), ili neko mutno „na-dahn-nuće“ (inspiracija), neki nevidljivi duh, neka „sila“, neki demon, neki bijes (zloduh) ili neki Božji anđeo – „prišapnuvši“ donositelju odluke, ili većini onih koji odlučuju: De, odluči ovo, a nemoj odlučiti ono!

Povijest se sastoji i od onoga što se nije dogodilo!

Ukupna ljudska povijest u cjelovitosti svijeta i svih razina i aspekata zbilje koje možemo spoznavati sastoji se ne samo od onoga što se jest, nego i od onoga što se nije dogodilo. Na primjer, povijest svijeta presudno su obilježile određene velike ili objektivno važne osobe, od Aleksandra Makedonskog pa do Reagana i Gorbačova, Kohla, Putina, Trumpa, Bidena i Xija Jinpinga. Ili do Marka Zuckerbega, Billa Gatesa, Jeffa Bezosa i Elona Muska. No cjelovite istine radi mora se primijetiti da su ju obilježile isključivo osobe koje su se rodile – a ne one koje se nisu rodile, a mogle su se roditi, ili su bile začete pa pobačene, ili su se rodile, ali su prerano umrle ili nastradale, ili su u nekom kritičnom trenutku gurnute u anonimnost, zaustavljene u karijeri, uklonjene, ubijene… Što bi se, recimo, dogodilo da je Franjo Tuđman usmrćen u bombardiranju Banskih dvora 7. listopada 1991., dan uoči potvrđivanja (u Hrvatskom državnom saboru) odluke o samostalnosti hrvatske države? Ili da se nije razbolio i umro prije parlamentarnih izbora godine 2000. i predsjedničkih 2002.?

Povijest se dakle mora promatrati i kao neizmjeran skup onoga što se dogodilo i što se može „pozitivno“ utvrditi, ali i kao još mnogo veći skup onoga što se nije dogodilo (a moglo se dogoditi), ili što se nije pojavilo i što se stoga ne može „pozitivno“ utvrditi, o čemu ne postoji ni najmanja slutnja. 

O tomu što će se dogoditi, a što se ne će dogoditi, tko će se roditi, a tko se ne će roditi, i tako dalje, o tomu su odlučivali neki sasvim drugi („anonimni“) ljudi, koje povijest najčešće nije ni identificirala niti im može „ući u trag“, a u svakom slučaju u mirijadama situacija o tomu je odlučivao – „slučaj“. Planski slučaj, slijepi slučaj, providnosni slučaj („prst Božji“), no u svakom slučaju – ono što imamo pravo, „čisto“ ljudski gledano, nazvati „slučaj“, koincidencija. Slučajem se naime u filozofiji i logici naziva sve ono što nije bilo nužno, što se nije moralo dogoditi, nego je, eto, tako „ispalo“ da se dogodilo. A moglo je i ne dogoditi se, moglo je „ispasti“ i sasvim drukčije ili posve obrnuto nego što znamo da je „ispalo“. 

Ako se, dakle, „pozitivnoj“ povijesti (a ona je sve što se dogodilo i svaki konkretan događaj koji se dogodio!) može legitimno pristupati na „mali milijun“ različitih načina, zašto joj se ne bi smjelo pristupati i „negativno“, s obzirom na ono što je izostalo, s aspekta „slučaja“, tako da se uzme u obzir i ono što se nije dogodilo (iz tko zna kojeg razloga i „stjecaja silnica“), a moglo se je dogoditi, ili bi bilo bolje/gore da se dogodilo, a ipak se nije dogodilo? Niti se unatrag više ikada može dogoditi. Povijest se naime ne može „revidirati“, nitko ju ne može izmijeniti. Ni zajedničku, ni onu osobnu.

Odluke se mogu donijeti ili ne donijeti; primjer Herceg-Bosne

Kao i u privatnom životu, tako i u javnom i političkom životu ljudi se stalno susreću s izazovima i moraju donositi odluke. Načelno rečeno: slobodno. Odluke mogu biti „pozitivne“: Učinimo/Učinite to i to!, ili „negativne“: Ne učinimo/Ne učinite to, ili : Nemojte učiniti ništa! Drukčije rečeno, svi naši životi i sva povijest sastoji se od onoga što se jest (u)činilo i onoga što se nije (u)činilo. Da ne bi sve ovo ispalo apstraktno, budimo malo konkretniji i bliži našoj hrvatskoj zbilji i bližoj povijesti.

Odluka o kretanju u oslobodilačku oružanu akciju „Oluja“ donesena je, a mogla je i ne biti donesena, moglo se odlučiti čekati i dalje da se okupacija državnog teritorija riješi nekako drukčije, jednoga dana u bližoj ili daljoj budućnosti. Ili nikada. Odluke o potpisivanju (hrvatsko-bošnjačkog) sporazuma o utemeljenju Federacije BiH donesena je, odluka o potpisivanju Daytonskog sporazuma i pristanku na nj donesena je (unatoč svima onima koji na nju nisu pristajali!). Odluka da se ne odustane od Hrvatske Republike Herceg-Bosna nije donesena. Donesena je odluka da se od nje odustane, da ju se, pod određenim uvjetima, „utopi“ u novoproglašenu Federaciju odnosno u „Bosnu i Hercegovinu“. Odluka da se iznova uspostavi BiH kao (složena) država i subjekt međunarodnoga prava donesena je; odluka da ju se nazove državom ili republikom nije donesena. Odluka da se inzistira na korekciji izbornog sustava i Ustava u BiH donesena; donijeli su je HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor, uz potporu Vlade u Zagrebu. Odluka da se zahtijeva ponovna uspostava Hrvatske Republike Herceg-Bosne ili nova podjela Federacije odnosno čitave BiH ili o ukidanju i Republike Srpske i Federacije BiH, ili o ukidanju kantona (veležupa) u FBiH, ili o kantonizaciji čitave BiH, ili o razlazu triju konstitutivnih naroda BiH po načelu „svaka ptica svomu jatu leti“ nije donesena. Takva odluka nije donesena ne samo u smislu kakve pravosnažne odluke, nego nije donesena, ni na jednoj relevantnoj razini – ni kao prijedlog ili inicijativa ili podloga za raspravu – da bi „ušla u bubanj“ kao političko stajalište ili kao konceptualna ideja o razrješenju stanja u zemlji koja je u sebi već tri desetljeća razdrta, slabo funkcionalna i koja opstoji i opstaje kao neka vrsta međunarodnog protektorata. I kao poligon odnosno poprište na kojemu se provode ili se sudaraju interesi određenih stranih sila. 

Kako visoki dužnosnici donose odluke, kako „obični građani“?

Osobe koje su odgovorne bilo za život i budućnost svoje obitelji, svoga sela ili grada, županije ili države, organizacije ili poduzeća, udruge ili bilo koje zajednice odluke donose – po svojoj pameti, savjesti i procjeni. Uzimajući u obzir sve što mogu uzeti, ono što smatraju važnim ili najvažnijim. Bilo za sebe osobno, bilo za svoju stranku, narod, politeju. Pritom proces odlučivanja prolazi zanimljive etape, i najčešće je limitiran ovakvim ili onakvim odnosima i okolnostima, a ponajprije drugim silama i ljudima, koji su isto tako zainteresirani za budućnost i za svaku odluku koja bi se mogla predložiti, razmotriti ili prihvatiti. 

Pri odlučivanju važnu ulogu imaju ukupna znanja kojima se raspolaže, a ona su uvijek djelomična i nisu posve ili nisu uopće dovoljna. Pogotovu su ta znanja „prekratka“ kada treba uračunati buduće posljedice i učinke ovakve ili onakve odluke, ove ili one strategije, ovog ili onog smjera daljnjeg kretanja. A kako formulu s više nepoznanica uopće riješiti ako budućnost uvijek sama po sebi ostaje uglavnom nespoznatljivom nepoznanicom?

No i to sve skupa, iako iznimno teško, manje je teški i manje problematični dio procesa mišljenja, usuglašavanja i odlučivanja. Naime, u demokracijama svaka odluka i svaki odlučitelj nužno dolazi na „demokratsku provjeru“ – u javnosti i medijima, u stranci i određenoj zajednici, na izborima ili plebiscitu. A nužno dolazi i na „provjeru“ kod onih domaćih ili stranih igrača koji su jači, bile to ekipe iz politike i pravosuđa, bile to obavještajne službe, diplomatske kohorte, interesne sprege ili mafijaške klike. U svemu tomu svatko se ponaša po svojoj svijesti i odgovornosti. Ili po zaboravu vlastite svijesti i izbjegavanju vlastite odgovornosti. 

Tako se ponašaju ne samo dužnosnici, „važne face“ ili političari, nego se isto tako ponaša i „baza“ sastavljena od „običnih građana“: u strankama, društvima i organizacijama. Isto se tako ponašaju i birači na lokalnoj, regionalnoj, entitetskoj ili nacionalnoj razini. Jedno se učini, drugo se ne učini, treće se propusti učiniti. Recimo, uporno se bira iznova loše stranke ili loše kandidate. Ili se ne izlazi na izbore. Ili se osobnim ambicijama mnogih stvori takva gužva i zbrka „u kaznenom prostoru“ da se više ne zna „ni tko pije, ni tko plaća“. I tako se vrtuljak još jednom zavrti i vrti se onako kako je zavrćen još četiri godine…

Što se dogodilo na izborima, i što se mora nezadovoljnima „staviti pod nos“?

Mnogi u Zagrebu, na primjer, nezadovoljni su ili ogorčeni što su na vlast došli Tomašević i njegovi radikalni i ekstremni „ljevičari“, zapravo (za mnoge): „protuHrvati“ i „antiKristi“. Takvih će biti nezadovoljnih, po običaju, bivati sve više, a mnogima koji su zaokružili „alternativnu“ listu koja želi pravdu i dobrobit za „malog čovjeka“ njihov će izbor tek „izaći na nos“. Povjesničari pak politički će preokret tumačiti kao „povijesnu zakonitost“ i povezivat će odluku većine Zagrebčana s ovim ili onim „zakonitostima društvenog razvitka“, s „potrebnom za radikalnom promjenom“, s „nužnošću napretka“, „kotačem povijesti“, s primatom koji se daje „zelenoj tranziciji“, daljnjoj liberalizaciji na području morala i svjetonazora itd. 

Brojni poznavatelji stanja govorili su i o izboru Tomaševića kao (opravdanoj, razumljivoj i razložnoj) reakciji na dvodesetljetnu (u znatnoj mjeri pokvarenu) vladavinu njegova prethodnika Bandića odnosno šarene sprege kojoj je gradonačelnik bio „kamen zaglavni“. Koji je, po nekom čudnom slučaju (koincidenciji) naprasno umro neposredno prije ovih izbora. Da nije, pitanje je (na koje nitko ne može sa sigurnošću odgovoriti) kako bi se sve skupa „odvrtjelo“. No „slučaj je htio“ da svojom smrću Bandić olakša kretanje „valjku povijesti“. Zanimljivo, ta je smrt u uzročno-posljedičnom smislu bila možda presudnija za ono što se na izborima dogodilo i za ono što će se u „metropoli svih Hrvata“ (ha-ha) događati nego svi mnogi drugi „materijalni“, „politički“ i ini razlozi i uzroci i preferencije kojima se bave učeni i manje učeni tumačitelji.

No i od te „slučajne“ smrti važnije je ipak nešto drugo, i to drugo mora se „staviti pod nos“ svima koji ovakvim izbornim ishodom, odnosno posljednjim izbornim ishodima općenito, nisu zadovoljni. Mora im se otvoreno reći: Predugo ste zanemarivali i ignorirali tolike loše stvari u razdoblju bandićizma, propuštali ste na njih reagirati, niste htjeli usprotiviti se, propuštali ste što poduzeti, izbjegavali ste glasovati za one opcije koje su u sebi nosile potencijal ispravljanja i otklanjanja onoga što nije valjalo. Bili ste oportunisti, žmirili ste na nepravde, držali ste se „kao pijani plota“ onih stranaka za koje ste u svojoj svijesti znali da su previše odstupile od svega što programski i vrijednosno inače zastupaju. Tražili ste svoju korist, ili veze, ili ste se umreživali. Važnije vam je bilo da vlast ne preuzmu „oni drugi“ ili „oni treći“ nego da učinite boljom vlast, stranke i liste koje ste zaokruživali i za koje ste „drukali“. I, sada je za sve te propuste stigla naplata. Kao što je i Milanović (koji je, poput Tomaševića, izronio iz nevažnosti kao postmoderni „Atila – Bič Božji“) došao kao „naplata“ onoga što u prethodnom razdoblju nije na toj funkciji, odnosno u odabiru najboljeg kandidata, odnosno na razini HDZ-ove izvršne i zakonodavne, a i pravosudne, a i informativne, vlasti nije učinjeno dobro, ili što se propuštalo činiti. Ne samo na razini Zagreba, nego i na nacionalnoj razini.

Propust je grijeh. Svi znamo da se u misi ispovijedaju grijesi nizanjem četiriju njihovih vrsta: „…mišlju, riječju, djelom i propustom“. No kategoriju grijeha povijesne znanosti ne uzimaju u obzir kada nam pokušavaju prikazati povijest i objasniti zašto se i kako u njoj događalo to što se događalo. Zašto? Zacijelo za to postoje dva glavna i donekle opravdana razloga: 1) nemogućnost pozitivističkog istraživanja kategorije grijeha, koji je privatno-osobne naravi i najčešće skriven i „nedokumentiran“; 2) „nepriznavanje“ kategorije grijeha zato što o grijehu praktički nije moguće govoriti u okviru zbilje i područja znanosti iz kojih je Bog „prognan“, naime iz „čisto“ ovozemaljske povijesti. Nema li Boga, ne može biti ni grijeha! Grijeh ne može biti relevantan element povijesti. 

Gomilanje i nepriznavanje grijeha (propusta) mora za posljedicu imati i loše učinke na zajednicu

Unatoč tomu, gomilanje u životu zajednice privatnih i ne-privatnih grijeha, koji mogu biti samo osobni, i utoliko su najčešće skriveni odnosno skroviti, mora za posljedicu imati i loše učinke na zajednicu. 

Kada bi svatko od nas izvršio temeljit i od kakva ozbiljna ispovjednika potpomognut „ispit savjesti“, otkrio bi toliko toga čime je pridonio i širem društvenom neredu. No svi mi to uporno izbjegavamo priznati, ne želimo suočiti se sami sa sobom, a ni sa sebi bliskima; radije za sve okrivljujemo one treće. Nije doduše opravdano ni tvrditi kako smo „svi (mi) odgovorni“ (Petar Šegedin“), ali je opravdano tvrditi da odgovorni ili krivi neki jesu više, neki manje, a samo rijetki „svetci“ možda nimalo. Neuspjesi i promašaji i zla u povijesti i politici jednim su dijelom svakako posljedica propuštenih prigoda. One su pak povezane s nepriznatom krivnjom odnosno s grijehom propusta, koji smo tako rado skloni „gurati pod tepih“. No bez spoznaje da je tako, ma što istraživači povijesti i sadašnjosti i planeri budućnosti rekli i kako god što negativno „objasnili“, ne će se moći dosegnuti više političke i opće kakvoće od ove kakvu sada imamo. Iz te odgovornosti nitko sebe (a ni „svoje“), ma koliko bio „neznatan“ i „običan“ čovjek ili pak „čestit“ humanist, domoljub, katolik, vjernik, radnik, službenik, branitelj, član stranke, udruge, institucije, službe itd., ne bi smio izuzimati. Ako su povijest i sadašnjost dijelom posljedice propuštenih prigoda i nepriznatih krivnja – a jesu!, nije moguće očekivati realni preokret bez njihova spoznavanja i priznavanja samima sebi i pred svima „svojima“ i pred svima ostalima.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo