Šutnja je zlo Z. Miliša: Pravosuđe, krivosuđe i sporosuđe s blagoslovom politike

„U Hrvatskoj je sve dopušteno što izričito nije zabranjeno, dok je samo u socijalističkom sustavu bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno”

Desetljećima nam se ponavljaju površne i nepotpuno obrazložene ocjene o sudskoj kaznenoj politici koja se od javnosti percipira kao ‘nekonzistentna, sramotna, neadekvatna ili (pre)blaga’. Vezano uz pojedine blage i spore i neizvršene sudske presude građani često sumnjaju (vjerujem sasvim opravdano) u umješanost politike. Naša tzv. “sudska kaznena politika”, barem što se tiče medijski eksponiranih slučajeva, u praksi nerijetko znači dugotrajnost sudskih procesa i često niske presude. Uistinu, imamo li mi u Hrvatskoj pravosuđe ili krivosuđe i sporosuđe? I pravosuđu i krivosuđu i sporosuđu kumuje politika. Zakoni se donose u Saboru.

Princip „ruka za ruku, zub za zub“ kao i mučenje zatvorenika je odavno napušten, još otkako je talijanski filozof i utemeljitelj suvremene penologije Cesare Beccario u svom kapitalnom djelu „O zločinima i kaznama“ iz 1764. godine ustvrdio da svrha kazne mora biti isključivo preventivna u smislu odvraćanja počinitelja od kaznenog djela i utjecaja na građane da se suzdrže u činjenju kaznenih djela. Ali napisao je on i da više od visine kazne na počinitelja preventivno djeluje izvjesnost kazne.

Dvojbene odredbe Zakona o zaštiti od nasilja

Upravo se raspravlja o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenog zakona koji je od strane politike medijima predstavljan kao veliki iskorak u zaštiti djece – žrtava seksualnog zlostavljanja tako da za ta djela više neće biti zastare. Pažljivijim iščitavanjem, međutim, vidi se da je politika u tom članku napisala da neće biti zastare za „teže“ slučajeve seksualnog zlostavljanja djece, te je ostavljen dosta širok prostor za interpretaciju odnosno dokazivanje da je zlostavljanje bilo „teže“, što će u praksi sucima otežati rad. U nekim će slučajevima ta kvalifikacija ovisiti o mišljenju vještaka koji trebaju utvrditi da je uslijed tog zlostavljanja bio značajnije ometen razvoj djeteta!? Vještačenja se mogu pobijati, mogu biti različita, nejasna itd.

Druga novost odnosi se na djelo osvetničke pornografije, koja je također predstavljena kao unaprjeđenje u zaštiti žrtava. Kako je gostujući u emisiji Studio 4 upozorila umirovljena sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Mašić ta novost će pred sucima, kao i kod silovanja, glavna bitka biti oko utvrđivanja „pristanka“: „Kazneno djelo se sada kod nas propisuje u smislu da ako je osoba i pristala na snimanje, ali su snimke potom objavljene bez njenog pristanka, onda je to kazneno djelo. Ali, ako je osoba pristala, nije bilo temelja za pokretanje postupka. Sada će biti važno utvrditi je li pristala, ili što se smatra pristankom…“

Ako se već željelo urediti osvetničku pornografiju, zašto politika nije u tom članku jasnije odredila pristanak, npr. kao potpisanu izjavu osobe. Ovako će se optuženi osvetnički pornograf moći braniti da mu je kad ju je pitao može li njenu fotografiju postaviti na Facebook ona kimnula glavom. Ona će reći da nije. Sutkinja Mašić bila je jako nezadovoljna i razočarana zaštitom žrtava obiteljskog nasilja u Hrvatskoj: „Sad će biti 22 godine kako je naša država stala na stajalištu da obiteljsko nasilje više nije privatna stvar, a iste ove stvari govorim već 22 godine. I imam osjećaj da smo se unazadili. Nemamo građanske odgovornosti, a pogotovo nemamo institucionalne odgovornosti, znači odgovornosti kod onih koji provode zakone, a i kod nekih koji pišu zakone. Kad govorimo o provođenju zakona pogledajte analizu prekršajnih i kaznenih presuda koje je obradila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kakve su te kazne i kakvu smo mi poruku poslali van. Kazne su premale. Ne koriste se uopće sve zakonske mogućnosti koje mi imamo propisane. Odlične zakone imamo.“

Pouke iz izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova

U izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za 2020. godinu, ona upozorava da „pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod 10% ukupne brojke svih počinitelja nasilja, svi ostali osuđeni su relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama… “. U svom izvješću navodi više konkretnih slučajeva ubojstava žena, gdje bi veća učinkovitost policije, strože kazne izrečene od pravosuđa i jasna poruka politike da se neće tolerirati obiteljsko nasilje spasilo te živote: „Razlog za ovakvu blagu penalnu politiku nedostatak je i sustavne edukacije sudaca/sutkinja i državnih odvjetnika/ca te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i počiniteljima nasilja. Ovaj nedostatak suci i sutkinje nerijetko kompenziraju blagim kaznama svjesni činjenice da se isključivo kažnjavanjem ne može riješiti problem nasilja.“

Pravobraniteljica je izvijestila kako su brojke ubijenih žena 2020. u komparaciji s 2018. u porastu 50% u oba ključna parametra: ukupno ubijenih žena i u brojkama žena ubijenih od strane bivših ili sadašnjih intimnih partnera. Kada broj ubojstava žena iz 2020. komparira s praćenim razdobljem od 2016., „uočava se kako je već petu godinu za redom zadržan visok postotak od preko 50% žena ubijenih od strana muškaraca s kojima su bile u intimnim vezama… Iako je neosporno utvrđeno da se kod raskida nasilničkih veza, odlučnog protivljenja nasilnim muškarcima, izloženosti prijetnjama ubojstvom radi o rizičnim faktorima najvišeg stupnja, Pravobraniteljica je utvrdila kako nadležna tijela i pravosuđe, pa čak i najbliža obiteljska okolina, vrlo rijetko ove signale shvaćaju kao alarme za učinkovitu zaštitu žrtve, brz progon i strogo kažnjavanje počinitelja… „U pojedinim slučajevima ni same najave ubojstva ili prijetnje ubojstvom od strane potencijalnih počinitelja nisu bile dovoljne da bi se na njih brzo i adekvatno reagiralo od strane policije.“ Prema mišljenju Pravobraniteljice potrebno je poraditi na ranim preventivnim stručnim i dugotrajnim psihoterapijskim radom s obiteljima u konfliktnim situacijama prije eskalacije nasilja i na društvenoj reintegraciji počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman… Pravosudna represija i kažnjavanje trebali bi biti zadnja opcija u borbi protiv ove vrste nasilja i izuzetak, a ne pravilo. Samim tim, kazne bi bile strože i drutšvena poruka nulte tolerancije na (obiteljsko) nasilje jasnija.“

Pravobraniteljica je navela nekoliko slučajeva, svaki od njih me potresao, ali ovdje ću prepričati jedan koji mi se čini ilustrativnim za ovu temu. Ženu je ubio bivši suprug s kojim je dijelila zajedničko domaćinstvo. Utvrđeno je da je bivši suprug do trenutka ubojstva svoje bivše supruge bio prijavljivan za počinjenje čak 22 kaznena djela prijevare iz članka 224. KZ, dok je zbog nasilničkog ponašanja u obitelji (i to prema više članova svoje obitelji, uključujući i prema kćeri i njenom suprugu) policija protiv njega postupala ukupno najmanje 5 puta u razdoblju 2012. do 2020. Iz priloženih zabilješki proizlazilo je i da je nasilničkog ponašanja, kao i prijetnji ubojstvom izrečenih prema obitelji, bilo i više, no da ona nisu prijavljivana. Ubojica je bio sklon alkoholu, vrlo često i u većim količinama. Policija je postupala 2 puta zbog prekršaja nasilja u obitelji (zbog čega je počinitelj kažnjen s novčanom kaznom od 400 kuna) i tri puta zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji. Nadležno općinsko državno odvjetništvo u jednom je slučaju odbacilo kaznenu prijavu policije zbog prijetnji ubojstvom zakljujučujući tada da iz okolnosti slučaja proizlazi da se radi o beznačajnom djelu. Povodom druge intervencije policije zbog kaznenog djela, počinitelj je terećen, a određene su mu bile i mjere opreza, zabrane približavanja bivšoj supruzi kao i mjera opreza udaljenja iz doma. Međutim, nadležno općinsko državno odvjetništvo ukinulo je navedene mjere opreza prije donošenja presude pravdajući da je to tražila bivša supruga, sada pokojna, i to pola godine prije nego što će ju ubiti. U konačnici, bivši suprug je za sva navedena djela nasilničkog ponašanja u obitelji ipak bio osuđen, ali na jedinstvenu kaznu jedne godine zatvora uvjetno. Nedugo nakon takve osude, ubio je bivšu suprugu i pokušao samoubojstvo. Pravobraniteljica je zaključila da su krivo procijenjene individualne potrebe zaštite žrtve od strane svih tijela uključenih u progon i suzbijanje nasilja, a posebno od strane nadležnog državnog odvjetništva, što je posljedično počinitelju pružilo osjećaj neugroženosti od strane sustava i u tom smislu omogućilo mu da se neometano i nasilnički nastavi obračunavati sa svojom bivšom suprugom i obitelji, da bi u konačnici takav samo formalan i u osnovi deklarativan postupak zaštite žrtava i blago kažnjavanje počinitelja razultirali tragičnom posljedicom.

Zločin bez kazne – osobno iskustvo

Gorki okus nepravde, zločin bez kazne, i sam sam doživio, kad je moj sin koji je tada studirao u Zagrebu napadnut. “Božjom providnošću vaš je sin ostao živ”, rekao mi tada kirurg, nakon što je moj sin, bez ikakva povoda, proboden nožem u Zagrebu. Krvnik je zbog nedostatka dokaza oslobođen krivnje. DNK analizom utvrđeno je da na nožu (od 22 cm) nema krvi moga sina, a kamera u Vukovarskoj ulici koja je zabilježila taj napad nije nikada došla do policije, jer je policija tek poslije tri mjeseca zatražila snimku! Tada je već bila izbrisana.

Kasnije, kada sam se odazvao pozivu predsjednice Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport na tematsku sjednicu “Efikasnost pravosuđa u slučajevima kaznenih djela koja su počinili maloljetnici”, bio je prisutan i Ivo Josipović (tada predsjednik jednog Saborskog odbora). Naš ugledni pravni stručnjak, profesor prava na katedri za kazneno procesno pravo, za vrijeme trajanja sastanka nije dizao glavu sa svog laptopa. Nije podigao glavu s računala ni kada sam opisivao slučaj svog sina i govorio o neučinkovitosti na relacijama ministarstva, pravosuđa i policije! Toliko o njegovoj zainteresiranosti da ne bude dio problema, nego dio rješenja.

Sramotno niske presude

Prema statističkim podacima Ministarstva unutarnjih poslova za prošlu godinu, evidentirano je ukupno 168 kaznenih djela silovanja, a gledajući izrečene kazne u znatno dužem vremenskom periodu za (isto) kazneno djelo silovanja sudovi su u nešto više od 76% presuda izrekli kaznu u rasponu od šest mjeseci do dvije godine zatvora, iako se radi o najtežim djelima za koje su zakonom predviđene vrlo visoko zapriječene kazne.

Ako je čovjek najveća vrijednost našeg društva, kako je moguće da je vlasnica ilegalnog doma za stare i nemoćne u kojem je izgorjelo šestero nemoćnih staraca proteklog tjedna nepravomoćno osuđena na 4 godine i 6 mjeseci zatvora. Zar jedan život preminulog njenom krivnjom vrijedi manje od godinu dana? U izvješću sa suđenja mediji donose: „Sudsko vijeće nije imalo dvojbe što se tiče kaznene odgovornosti. Optužena je po zanimanju frizerka koja je završila tečaj za njegovatelja i imala je uvjete otvoriti dom. Dobila je licencu i suglasnost za osam korisnika nakon čega je ishodila povećanje broja za još pet dobivši ukupno odobrenje za 13 osoba. Okrivljena je svojim iskazom željela umanjiti kaznenu odgovornost, a u ilegalnom objektu je bilo 25 korisnika, što je više nego što je imala odobrenja. Njezina, nazovi briga, je bila ta da je smjestila korisnike u gospodarski objekt koji je prenamijenila. I postupala je s neizravnom namjerom, iako je obrana tvrdila da je riječ o nehaju, međutim, ako netko ne poštuje pravilnik o minimalnim uvjetima, proširi objekt bez dozvole i još k tome o 25 osoba u noćnoj smjeni brine jedna njegovateljica, sigurno je svjestan da ostvaruje obilježja kaznenog djela, rekla je sutkinja obrazlažući presudu.“ Motivi okrivljene bili su, naravno, financijski. Smještaj u domu „Zelena oaza“ plaćao se 3.500 kn mjesečno.

Što se tiče prometnih nesreća sa smrtnim ishodom, dovoljno je prisjetiti se već slučajeva Horvatinčić i Kamenički. Neću ovdje ponavljati detalje koji vjerujem da su svima jako dobro poznati, nego ću citirati riječi kojima je sutkinja započela čitanje nepravomoćne presuda o 4 i pol godine zatvora zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je 2018. godine jureći Ilicom 195 km na sat Kamenički usmrtio dvije osobe: „Kazna nije odmazda!“

Jedan vozač je (nedavno) jurio 250 km/h, bježao policijskom presretaču, ugrozio život svog djeteta koje je bilo u vozilu te izazvao prometnu nezgodu u kojoj su djete i on ozlijeđeni. Isti bahati vozač, koji je ugrozio život drugih i vlastitog djeteta, dobio je nakon svih tih prekršaja novčanu kaznu od 15 tisuća kuna te zabranu korištenja međunarodne vozačke dozvole u trajanju od tri mjeseca.

Primjerena kazna

Iz Italije prije nekoliko dana stiže vijest kako je hrvatski državljanin osuđen na doživotni zatvor uz devet mjeseci samice zbog ubojstva dvogodišnjeg sinčića koji je neumorno plakao cijelu noć pa ga je tukao i mučio dok mu je čikovima palio kožu tijela sve do stopala. Smatram da je to stroga, ali pravedna kazna koja ispunjava svrhu cijelog penalnog sustava: specijalna prevencija – zatvoren, taj čovjek neće moći ponoviti ovo kazneno djelo, generalna prevencija odnosno upozorenje drugima – talijansko pravosuđe poslalo je nedvosmislenu poruku da nasilje nad djecom smatra najtežim i nedopustivim nasiljem koje se neće tolerirati.

 Zaključno

Mentalni sklop iz socijalizma ni do danas se nije promijenio u traženju “rupa u zakonima”. Još sam 1996. godine napisao tekst o tome kako sudstvo neizravno potiče kriminal. Jakša Barbić je svojevremeno objasnio zašto nema primjerenih sankcija: „U Hrvatskoj je sve dopušteno što izričito nije zabranjeno, dok je samo u socijalističkom sustavu bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno”. Time dajemo krila svima koji izigravaju propise i zakone jer, kada nema adekvatnih sankcija, onda sve može biti dopustivo.

P.S. Poštovani čitatelji odlučio sam apstinirati od pisanja kolumni na duži period, jer koliko god upozoravam(o) na anomalije u društvu, imam(o) osjećaj da se ništa ne mijenja! Možda stvari treba pustiti do apsurda!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo