Zdravko Gavran: Sloboda izražavanja u sve užem tjesnacu!
Osjećaju li se ljudi danas u Europi slobodni izražavati što misle i osjećaju? To je pitanje postajalo sve aktualnijim u ovom stoljeću, a sve više zvoni na uzbunu unatrag nekoliko godina. Raznim regulacijama postavljaju se formalne i faktične uzde slobodi izražavanja, koje je na svojoj koži, u medijima i na društvenim mrežama osjetio i predsjednik najveće supersile. Pravila što ih nameću ’javni privatnici’ sve više podsjećaju na iskustvo režimskog gonjenja ljudi zbog „verbalnog delikta“ u socijalizmu. Opet čovjek mora ’paziti’ kako će se izraziti, da ne bi prekršio pravila famozne „političke korektnosti“, da koga ne bi „diskriminirao“, da ne bi izustio ništa što bi se u pravosudnom smislu ili u smislu odjeka u javnosti moglo razumjeti ili doživjeti kao „uvrjedljivo“, „diskriminacijsko“, „seksističko“, „rasističko“, „fašističko“, „filoustaško“ i tomu slično.
Čitava poznata ljudska povijest svjedoči ograničenjima u slobodi izražavanja. Društva odnosno oni koji upravljaju ili dominiraju društvima uvijek su štitili ono što im je najvažnije. Među Deset zapovijedi što ih je, kako iznosi biblijsko Petoknjižje (Tora – Zakon), Jahve uklesao u kamene ploče i dao vođi „izabranog naroda“ Mojsiju, na drugom je mjestu zapovijed kojom se zabranjuje hula na Božje ime odnosno njegovo izgovaranje bez poštovanja ili bez opravdane potrebe: „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!“ Tko bi takvo što činio bogohulno, a riječ se u judaizmu poistovjećivala s biti božanske Osobe, riskirao bi da bude kamenovan ili na drugi način ubijen. I Isus Krist bio je, formalno gledano, ubijen ponajviše zbog „hule“: zato što se „pravio“ Sinom Božjim, a jedan od glavnih dokaza njegove tobožnje krivnje bio je taj što je osobno izgovarao zaštićenu riječ „Jahve“ („Ja Sam Onaj Koji Jesam“), inače pridržanu samo Bogu (na nebesima), pa se umjesto nje u pravilu govorilo „Gospodin“, „Stvoritelj“, „Elohim“, „Svevišnji“ i slično.
Svetinje, simboli i neki izrazi zaštićeni u raznim razdobljima i kulturama
Zabrane se u Starom zavjetu odnose i na crtanje određenih slika i simbola kada je to u funkciji praznovjerja, čaranja, vračanja, zazivanja zlih sila odnosno idolopoklonstva. U islamu pak i danas praktički je zabranjeno ukrašavanje primjerice džamija kipovima ili svetim slikama, pa su one ispunjene nefigurativnim likovnim oblicima – arabeskama. Smisao je u tomu da ljudi ne bi umjesto Boga ili recimo njegova poslanika Muhameda štovali same slike, crteže, kipove, da ne bi podlegnuli ’idolatriji’. Kada je prije nekoliko godina izvršen krvavi atentat na uredništvo i kada se diljem islamskog svijeta digla kuka i motika na francuski satirički list Charlie Hebdo, tada uzrok nije bilo samo ili nije bilo primarno karikiranje ili humorističko izrugivanje poslanika Muhameda, osnivača njihove religije, nego već i samo njegovo dočaravanje crtežom.
Tako je to bilo ili jest u religioznim razdobljima odnosno društvima čije su vjerske svetinje zaštićene kazneno i u svijesti mnoštava. No s protokom povijesti i sekularizacijom događalo se da su ipak i svjetovne vrijednosti postajale zaštićene (danas se u Europi govori o „zajedničkim vrijednostima“, točnije: o „zajedničkim vrjednotama“), neki simboli gotovo deificirani, a drugi strogo zabranjivani i progonjeni. Formirale bi se dvije vrste što riječi, što simbola: prvoj vrsti pripadale su svetinje koje se moraju štovati, a drugoj zabranjene riječi ili simboli. Američki predsjednik daje i danas, unatoč svoj sekularizaciji i ateizaciji i vjerskom pluralizmu, tradicionalnu prisegu na Bibliju, koja je time „sveta“ i za one koji ju ne smatraju „svetom knjigom“. Mnoge prisege davale su se u kršćanskom svijetu i na raspelo (tj. na križ s Kristovim korpusom), čime je i taj križ postajao „dvostruko“ svet: kao vjerski simbol Sina Božjega i kao simbol javne prisege, nečega što obvezuje više negoli puka izjava pred ljudima, nečega što na svečan i gotovo ’magijski’ način jamči da ne bi smjelo doći do vjerolomstva, do izdaje, i što po tomu zadobiva javno poštovanje neovisno o vjerskom nazoru svakog pojedinog pripadnika zajednice.
Američka je zastava „svetinja“, a spaljivanje bilo čijeg državnog ili nacionalnog ili kojeg drugog priznatog stijega smatra se prvorazrednom uvrjedom i obično je po zakonu kažnjivo, zato što se time vrijeđa one kojima je taj stijeg „svetinja“ odnosno iskaz i simbol njih samih, njihova ’kolektivnog ja’. Ni novčanice se ne smije spaljivati ili izlagati poruzi, ni grbove, ni himne, ni najviše institucije, ni druge kolektivne simbole (Hrvatska se „dokazala“ kao jedna od rijetkih zemalja u kojima takva pravila ne vrijede) a u neku ruku ni privatno-osobne simbole (oca, majku, dijete, rod…). Kazneni propisi poznaju i danas kategoriju „uvrjede“, „ozloglašivanja“ i „klevete“ te se u njima propisuju kazne za one koji zgriješe već time i jedino time što su za koga drugoga upotrijebili pogrdan ili ’uvrjedljiv’ izraz ili što su iznijeli neku laž, neistinu, poluistinu, konstrukciju, nagađanje, aluziju, insinuaciju – pri čemu mu nisu nanijeli nikakvu fizičku štetu.
Neke riječi, crteži i drugi likovi ili toponimi postali su s protekom vremena ili odmah na početcima znanih nam kultura snažno zaštićeni – time što su ih mnoštva smatrala svojim vjerskim, nacionalnim, gradskim, obiteljskim, kulturalnim, obiteljskim ili kakvim drugim „svetinjama“. Primjerice: križ (kršćanstvo), Gospa ili Majka Božja ili Bogorodica (katolištvo i pravoslavlje) zvijezda s polumjesecom ili „vršak džamije“ (islam), crvena petokraka (komunizam), kukasti križ – svastika (nacizam), uvezano šiblje (neopoganski fašizam), svevideće oko i neki drugi znakovi (iluminati odnosno masoni), „Izrael“ (u biblijskom smislu), kotač s osam palaca (budizam), Meka i Medina, Jeruzalem, Taj Mahal – Tadž Mahal (arhitektura), meditacijski om (), lotos, „sveta rijeka“ Ganges ili „sveta krava“ (hinduizam), bik i razne druge životinje u različitim mitovima i religijama, piramide, razni hodočasnički i drugi lokaliteti, predmeti, amajlije itd.
Kult ličnosti „maršala Tita“ i dalje uživa ’pravo građanstva’
Osim javno i službeno zaštićenih, postoje i javno ili službeno zabranjeni, nedopustivi, nepoželjni odnosno negativni simboli, amblemi, izrazi, lokacije, predmeti. U tom pogledu vrjednovanja se mijenjaju ili se bitno razlikuju ovisno o miljeu i razdoblju. Kukasti križ kao simbol, a „Heil Hitler!“ ili „Sieg heil!“, „Mein Kampf“ bili su vrlo rašireni i „uzvišeni“ i zaštićeni simboli odnosno izrazi i iskazi u doba nacističke Njemačke u toj zemlji i na okupiranim područjima. Poslije, uglavnom su bili zabranjeni ili sustavno potiskivani iz javnosti. I samo pretiskivanje knjige „Mein Kampf“ u mnogim je zemljama postalo zabranjeno. Stalno iznova pojavljuje se naime ovo ili ono što nije dopušteno ni „izgovoriti“, ni spomenuti.
Isto tako, crvene zvijezde petokrake, crvene sovjetske zastave, Partija, „diktatura proletarijata“, „bratstvo-jedinstvo“ likovi Marxa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Tita i drugih partijsko-komunističkih vlastodržaca bili su „svetinje“, a diranje u njih, nepoštivanje ili izrugivanje bilo je strogo kažnjivo, nerijetko i smrću. Bio se razvio i u komunizmu i u drukčijim totalitarnim sustavima, pa i u sustavima koji nisu bili toliko ili uopće nisu bili totalitarni „kult lika“ odnosno „kult ličnosti/osobnosti (personality)“. Gotovo svaki narod ili nacija imali su ili imaju likove vladara tretirane tako da ih se na poseban način štiti, bila riječ o Napoleonu u doba njegove vladavine, o engleskoj ili španjolskoj kraljici odnosno kralju ili kojem drugom vladaru, o (mitskim ili stvarnim) junacima, vođama oslobodilačkih pokreta, bardima i vatesima, genijalnim znanstvenicima i umjetnicima, itd.
Odnos prema simbolima, likovima i sloganima totalitarnog socijalizma odnosno „komunizma“ nije danas analogan odnosu prema simbolima, likovima i sloganima nacizma i fašizma, nego se razlikuje po zemljama. „Stari“ demokratski Zapad od takvih simbola zazire, neke države takve simbole zabranjuju, no u nekima od njih, recimo u današnjoj Ruskoj Federaciji, ti se simboli opet veličaju. A veličaju ih i pojedine skupine, prigodice i državne vlasti, svakako i brojni mediji, u raznim drugim zemljama, recimo u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Pojednostavljeno rečeno, „Sieg heil!“ ili svastika (kukasti križ) ili veličanje Hitlera zabranjeni su praktički svagdje, a „srp i čekić“, crvena zvijezda petokraka ili kult ličnosti „maršala Tita“ odnosno „tavarišća Staljina“ nisu zabranjeni gotovo nigdje, već uživaju ’pravo građanstva’, iako na mnogim stranama nisu ni poželjni niti se za njima poseže. Europom (unatoč deklaracijama i rezolucijama EU-a i VE-a), a ni svijetom i dalje ne vlada objektivna pravda spram povijesti i ujednačena principijelnost spram simbolima, nego vladaju „pobjednici iz II. svjetskog rata“, ili neki suvremeni „mogućnici“, koji štite i određene mitove i određene simbole i određene norme, iako one frapantno odudaraju od (naših) opće prihvaćenih „civilizacijskih standarda“.
Tabue uspostavljaju i u modernom sekularnom društvu!
Sve ovo moralo se je natuknuti kako bi se slikovito dočaralo kako su postojale, a i danas postoje dvije odnosno tri kategorije „svetinja“ i simbola u pogledu njihova isticanja, veličanja ili spominjanja: kategorija koja se štiti, kategorija koja se zabranjuje i kategorija koja se tolerira. Ono što se strogo štiti i ono što se zabranjuje ušlo je praktički u zonu tabua, pojačanog oblika propisanosti ili zabranjenosti. Hrvatska enciklopedija ovako opisuje taj pojam:
„tabu (engl. taboo iz polinezijskoga jezika tonga tabu: sveto, zabranjeno).
1. Ritualna zabrana. Može uključivati izbjegavanje određenih osoba, mjesta, objekata (predmeta, životinja, biljaka), postupaka koji se smatraju ili svetima ili opasnima, nečistima. Pojam tabua pojavljuje se u gotovo svim kulturama, a osobito je razvijen u tradicijskim polinezijskim društvima… Iako postoje različita tumačenja tabua, općenito se smatra da je tabu uvijek vezan uz središnje vrijednosti neke kulture, odnosno uz one aspekte kulture/društva koji su važni za postojeći društveni red. Usmjeravajući društveno ponašanje, tabu služi održavanju toga reda i može se smatrati dijelom sustava društvenog nadzora. – Tabu mogu biti i određene riječi ili izrazi, uporaba kojih je u nekoj jezičnoj zajednici zabranjena. Takve riječi postoje u svim jezicima (npr. psovke ili uvrjede redovito su u manjoj ili većoj mjeri tabu), no u nekim jezičnim zajednicama uloga je tabua zbog specifičnih sociolingvističkih prilika osobito velika…
2. U prenesenom smislu, ono što je strogo zabranjeno, što ne podliježe nikakvoj kritici ili sumnji, što nije dopušteno pitati ili o čem nije dopušteno razmišljati, što treba ostati tajnom.“
Kakvo je stanje suvremene (ne)slobode izražavanja?
Vratimo se sada suvremenoj slobodi odnosno neslobodi (verbalnog) izražavanja. Iz svega rečenoga očito je da su oduvijek postojali izrazi koji nisu poželjni i primjereni ili koji su zabranjeni i čija se upotreba kažnjava. U današnjoj Hrvatskoj nije doduše (još, posve) zabranjen, ali je pod silovitim udarom i najavom „totalne zabrane“ slogan „Za dom – spremni!“, odnosno kratica „ZDS“. Njegovu zakonsku zabranu zahtijevaju „antifašisti“ i pojedini predstavnici židovskih i srpskih zajednica zato što je bio upotrebljavana kao pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno u praksi ustaša. Protiv zabrane bore se svi oni koji znaju da je taj slogan upotrebljavan u Domovinskom ratu, osobito od pripadnika dragovoljaca HOS-a, kao psihološko ohrabrenje i prkos u obrani od velikosrbijanske (neofašističke, fašističko-četničke) agresije, i da nije ni u kakvoj faktičkoj ni političkoj svezi ni s NDH ni s ustašama.
Bilo je uoči uvedbe naziva „kuna“ za valutu novoproglašene hrvatske države u prvoj polovini 1990-ih i velike povike protiv tog naziva, zato što se u NDH tako zvala nacionalna valuta, no zaslugom najviše predsjednika Tuđmana od tog se srednjovjekovnog hrvatskog naziva za platežno sredstvo nije odustalo, nego je on uveden i u praksi je i danas.
Veliku uzbunu izaziva i svako slovo „U“, kao simbol ustaštva, recimo otkrije li se da ga je tko urezao u koru neke ličke bukve ili nacrtao na nekom ruševnom zidu u nekoj zabiti ili u velegradu. U ozbiljnim ili normalnim društvima takvo što uopće ne bi privlačilo pozornost, i time ne bi ni dobivalo nikakvu važnost. Transeat! Neznatni promili pripadnika svih društava skloni su koječemu, riječ je o dobro poznatim rubovima „Gaussove krivulje“ u svakom mogućem pogledu, i iz takvih pojava nitko dobronamjeran ne će nigdje na svijetu izvlačiti nikakve negativne ni dalekosežne zaključke koji bi se odnosili na trendove u društvu ili na psihologiju ili na krivnju bilo kojeg naroda kao cjeline ili neke njegove skupine.
Hrvatska nije normalno društvo
No Hrvatska u tim aspektima očito nije normalno društvo. U njoj su „organizirane socijalističke snage“ i dežurni „antifašisti“ i (kvazi)liberaloidi spremni od mrava načiniti slona, a pravoga velikog komunističkog ili četničkog zločinačkog slona pretvoriti u nešto nepostojeće. Onako, samo inverzno pouci iz evanđelja, dakle nepravedno i nepošteno, kako nas je na takve sklonosti ujedinjenih licemjera „svih zemalja“ opomenuo naš Spasitelj: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ’Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. (Lk 6, 41-41)“
Dvostruka mjerila, licemjerje i nepravde uvijek su bili prisutni i na planu uporabe određenih riječi i simbola. U mnogim ustavima izričito je zaštićena sloboda „mišljenja i izražavanja“, no nerijetko na glavu onoga tko slobodno misli i slobodno se izrazi počne padati kamenje javne pokuda i zahtjevi za zabranom i kažnjavanjem, recimo ako se tko na riječima ogriješi o „gay pride“. U takvim okolnostima, mnogi ljudi „paze što će reći“, pa se čim osjete da bi mogli ući u zonu tabua, ili u zonu kaznenog ili prekršajnog sankcioniranja, ili u zonu javnog ’proivanja’ i ozloglašavanja, ili u zonu „političke nekorektnosti“, radije ’ugrizu za jezik’ nego da se izraze onako kako su spontano pomislili, da slobodno iskažu to što su pomislili na način koji im se učinio najpriklanijim.
Vrijedno njemačko istraživanje javnog mnijenja
Da je i subjektivna sloboda objektivnog (javnog) izražavanja u suvremenoj Europi sve suženija, pokazalo je i nedavno istraživanje koje je, na način ozbiljna anketiranja, za ugledni njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung proveo Das Institut für Demoskopie Allensbach (Institut za istraživanje javnog mnijenja). Zaključak se zrcali već u naslovu: „Eine Mehrheit fühlt sich gegängelt (Većina se osjeća kao da ju vode za rukicu)“ i u podnaslovu: „Dojam je mnogih Nijemaca da je sloboda mišljenja u ovom trenutku u tako lošem položaju kao nikada dosad u Saveznoj Republici: Nešto manje od polovine vjeruje da čovjek još uvijek može slobodno izraziti svoje mišljenje o politici. (F.A.Z., 16. lipnja 2021.)“ U članku se prije iznošenja podataka ističe: „I danas se mnogi građani upadno žale na snažnu kontrolu društva, imaju dojam da im se pokušava do u detalje propisivati kako bi se imali ponašati, pa mnogi imaju osjećaj da se od toga ne mogu obraniti. No jedno je drukčije opisano nego što je to učinio Tocqueville: Pritisak ne dolazi od većine, nego od manjine. To pokazuju rezultati aktualne ankete Instituta za istraživanje javnog mnijenja na zahtjev [po narudžbi] F.A.Z.-a.“
Taj institut još od 1953. postavlja anketiranima isto pitanje: „Imate li osjećaj da čovjek može danas u Njemačkoj slobodno iskazati svoje mišljenje o politici, ili da je bolje biti na oprezu?“ Sve donedavno dvotrećinska je većina odgovarala da se osjeća u tom pogledu slobodnom. No u lipnju 2021. takav je odgovor dalo svega 45 posto anketiranih, dok ih je 44 posto odgovorilo protivno. Među onima koji se ne osjećaju (posve) slobodnima najviše je pristaša desno-radikalne stranke Alternativa za Njemačku (62 posto), zatim su na redu pripadnici liberalne stranke i lijevo-radikalne Ljevice, socijaldemokrati su podjednako raspoređeni, dok se nešto iznad prosjeka slobodnijima osjećaju pristaše unije CDU/CSU. Najmanje pak pritisak na svoje mišljenje i izražavanje svoga mišljenja osjećaju pristaše Zelenih.
Nije riječ o zakonskim zabranama na području izražavanja o politici, takve ne postoje, naprotiv, ustav jamči slobodu mišljenja. Bojazan u izražavanju odnosi se na moguće „sankcije društva“, kojih se mnogi pribojavaju u slučaju da kažu što protivno pravilima (ionako fluidne) „političke korektnosti“. U tom smislu, zanimljiva je usporedba sadašnjih s rezultatima ankete od prije četvrt stoljeća, one iz godine 1996. Tada je svega 15 posto anketiranih kao „škakljive teme“, kod kojih si možeš „opržiti jezik“, navelo govorenje o islamu, a danas tu temu smatra „škakljivom“ 59 posto anketiranih. Domoljublje je prije četvrt stoljeća smatralo „škakljivom temom“ svega 16 posto, a sada ju takvom smatra već 38 posto. Govoriti javno o emancipaciji i ravnopravnosti žena tada je „škakljivim“ smatralo svega tri, a danas od te teme zazire već 19 posto anketiranih.
Smije li se naručiti „ciganski odrezak“?
Jedan od vrlo simptomatičnih odgovora odnosi se na pitanje je li nužno uvijek uz riječ muškog roda dodati i riječ ženskog roda, kako bi se pokazalo da se poštuje ’spolnu/rodnu ravnopravnost’ (u njemačkom jeziku vlastita riječ za spol i rod ista je: das Geschlecht). Na obveznoj istodobnoj uporabi oborodnih gramatičkih oblika (građani/građanke, birači/biračice, državljani/državljanke, članovi/članice, kandidati/kandidatice, Nijemci/Njemice, političari/političarke itd.) u Njemačkoj se u institucijama, na sveučilištima i općenito u javnom izražavanju posljednjih godina jako inzistira – kako se ženski (ili muški) rod/spol ne bi „diskriminiralo“. Odgovor anketiranih na upit treba li dosljedno uz muški svaki put navoditi i ženski rod iznenadio je analitičare: Njih svega 19 posto smatra da treba, dok 71 posto smatra da je riječ o pretjerivanju. I 65 posto žena smatra inzistiranje na oborodnosti pretjerivanjem. I 65 posto mlađih od 30 godina obvezu na takvo dvostruko izražavanje smatra pretjerivanjem. Po stranačkoj pripadnosti, najviše je onih koji odobravaju oborodnu obvezu među pristašama Zelenih, 25 posto, no i među njima 65 posto protivi joj se. Slični pokazatelji dobiveni su i na upitima o „pravu“ na uporabu nekih naziva, koje radikali „korektnosti“ smatraju nedopustivima, kao što je naziv za jelo „ciganski odrezak“, „indijaner“ ili „čokoladni poljubac“ (doslovce: „crnčev poljubac“ [Negerkuss]). Izrazita većina, od 68 do 77 posto, odobrava i dalje uporabu takvih naziva unatoč tomu što ih javni i medijski „pretorijanci“ prozelitski progone i proglašavaju za uvrjedljive, diskriminacijske ili rasističke.
Unatoč dakle javnim kampanjama o potrebi poštovanja novih normi („novonormalnih“ uzusa), anketa je u raznim aspektima pokazala da velika većina stanovništva nije tako isključiva kao što bi se pomislilo s obzirom na zbivanja u stvarnosti i na medijska ’prepariranja’. U stvarnosti se naime događa da ljudi zbog jedne „krive“ riječi bivaju prisiljeni dati ostavku, snositi posljedice ili se „posipati pepelom“. Samo u jednom slučaju, koji je specifičan za Njemačku i odnosio se na javno uspoređivanje neke javne osobe s nekim nacističkim sudcem, većina je odobrila sankcioniranje onoga koji je takvu usporedbu izustio, no u primjerima insinuirane krivnje i do 95 posto anketiranih usprotivilo se pretjerivanju u točno određenim slučajevima prozivanja ljudi za neki oblik izražajnog odnosno verbalnog „rasizma“, bolje reći distingviranja po rasi.
Presudna uloga masovnih medija; manjina maltretira većinu
Kako to, pita se i svom osvrtu F.A.Z., da ljudi u privatnom životu slobodno upotrebljavaju neke „prijeporne“ izraze, a u javnomu osjećaju pritisak i obvezu izražavati se drukčije, neslobodno, „politički korektno“? I odgovara: „To je objašnjivo samo ako se u tom procesu uzme u obzir i uloga masovnih medija. Bez njih se ne bi mogao razviti takav javni pritisak protiv nazora većine. To potvrđuje da su se intelektualne rasprave o takvim temama – pa i rasprave u mjerodavnim masovnim medijima – djelomice otkvačile od životne zbilje samih građana [u rečenici se ne dodaje: /građanki!].“ Njemački dnevnik ocjenjuje u zaključku da sve to znači „konfliktni potencijal za društvo“, pri čemu je ugrožena i vjerodostojnost takvih medija. Spremnost pučana da ih u pogledu „korektnog“ jezičnog izražavanja „vode za rukicu“, to jest da ih tretiraju kao maloljetna i nedozrjela stvorenjca, ima svoje granice! Njih 55 posto protivi se nametanju pravila „politički korektnog“ jezičnog izražavanja, a svega 19 posto s takvima se ne slaže, i to uzduž i poprijeko cijeloga političkog spektra. Jedini koji su u pogledu nametanja „pravilnog“ izražavanja podijeljeni jesu pristaše Zelenih. „No tko pokušava postavljati pravila kojih se većina ne želi pridržavati, naposljetku će se ispostaviti kao nemoćan“, zaključuje u perspektivi budućnosti pronicljivi F.A.Z.
Nametanje novih kriterija u izražavanju očito je „novonormalni“ signum temporis“ (znak doba).Vratimo li se u Hrvatsku, primijetit ćemo i bez kvalitetnih anketa (koliko takvih uopće ima kod nas?) da postoji podvojenost između „politički korektnog“ ili „dopuštenog“ izražavanja kakvo ljudima nastoji propisati ili nametnuti velik dio lijevo-„antifašističkog“ medijsko-političkog establishmenta i, s druge strane, izražavanja kakvim se spontano služi velika većina ljudi. Na toj relaciji dobro umrežena manjina i dalje zateže uže i psihološki maltretira većinu, smatrajući sebe moćnom, ako ne i svemoćnom. Nasilu se ide protiv raspoloženja u narodu, od spominjanja Boga „u javnom diskurzu“ i ogorčene borbe protiv Thompsonovih pjesama, vrlo popularnih, pa do harange protiv pozdrava iz Domovinskog rata ZDS, koji ima velik broj pristaša; od drskog proglašavanja benignih izraza i iskaza „(neo)fašističkima“ do istodobnog ’obranaškog’ i apologetskog odnosa prema pjesmama, sloganima, gestama, simbolima i drugim izraznim derivatima točno određenih zala baštinjenih iz prošlog stoljeća.
Glas naroda – glas Božji!
Nametanje „političke korektnosti“, kao što već primijetiše u Njemačkoj, moglo bi se agresivnoj manjini u nekom kritičnom trenutku vratiti kao bumerang. U glavu! Svima pak razumnima i dobronamjernima može se preporučiti samo jedno: maksimalno jamčenje, dopuštanje i toleriranje javnog iskazivanja misli, ocjena, stajališta i čuvstava. Sve do one točke u kojoj bi bilo posve nedvojbeno (po kriteriju sensus communis-a) da je eventualno riječ o kakvoj malignoj pojavi, da se događa poistovjećenje sa zlim aspektima ili simbolima nekog totalitarizma, diktature, tiranije, nečovještva… Da bi se što zabranjivalo, to bi se moralo utvrditi kao nedopustivo po općenarodnim odnosno po univerzalnim (humanističkim) mjerilima. A ne po nečijim partikularnim mjerilima i ukusima. U pluralističkom i višereligijskom sekularnom društvu nitko nema pravo katalogizirati novi index librorum prohibitorum (popis zabranjenih knjiga), osim ako bi uvjerljiva većina smatrala da što treba iz javnog interesa, poradi odgoja mladeži, radi zaštite nacionalnih i vjerskih ’svetinja’ ili iz drugih razloga zabraniti. Ne dakle da bi se izražavanje misli i osjećaja zabranjivalo po volji, hiru, zlobi ili iz perfidnih ciljeva trenutno moćnih „elite“ odnosno moćnih i povlaštenih manjina. Uostalom, oduvijek je, i onda dok se nije znalo za demokraciju, vrijedilo klasično pravilo: Vox populi – vox Dei! (Glas naroda – Glas Božji!)
Većinu naroda može se suptilno mentalno tlačiti, a može ju se i grubo „držati pod poklopcem“ – ali ne zauvijek! Što se jače fizički pritišće poklopac, to tlak u loncu na vatri više raste. A protiv intelektualne i duhovne i političke i medijske tlake nad slobodom izražavanja moraju ustajati ponajprije intelektualci i duhovnjaci.
Zdravko Gavran
Napomena: Ovaj ogled prethodno su odbili objaviti jedan polumjesečnik, jedan tjednik i jedan portal: Vijenac, Glas Koncila i bitno.net.
Hrvatsko nebo