Zlatko Pinter: Prije 30 godina započela otvorena agresija na Hrvatsku s teritorija Srbije

Dana 3. srpnja 1991. godine, preko mosta na Batini, u Baranju je prešlo 60 tenkova i 40 oklopnih transportera s mnoštvom vojnika, rezervista JNA i četnika. Glavnina snaga kretala se iz Beograda, a kolona je bila duga oko 80 kilometara.

 U Baranji su agresorske snage dočekane od domaćih četnika – “krajišnika” koji su se od razdoblja “balvan-revolucije” (kolovoza 1990. godine) planski naoružavali preko SDB-a Srbije i KOS-a JNA uz sudjelovanje ekstremista iz vlastitih redova i svećenstva Srpske pravoslavne crkve, pa i mnogih episkopa i vladika.

 Važno je napomenuti kako su ove dodatne snage samo ojačale postojeće koje su od veljače 1991. godine (nakon neuspjelog državnog udara – “afera Špegelj”) izvršile tihu okupaciju mnogih hrvatskih područja i koncentrirale se na strateškim pravcima.

 Uslijedile su oružane provokacije uz izgovor vojske i četnika kako se “samo uzvraća na vatru”, dok srbijanska propaganda histerično širi famu o “ubijanju i progonu Srba”. Koriste se i borbeni zrakoplovi koji nadlijeću hrvatska sela i gradove i u više navrata povređuju mađarski zračni prostor.

 Započinje etničko čišćenje istočne Hrvatske. prvo selo koje je uništeno do temelja – spaljeno i opljačkano a žitelji protjerani – bile su Ćelije (malo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom u općini Trpinja u Vukovarsko-srijemskoj županiji). Nakon višednevnih napada topništvom i teških razaranja, u njega su ušle oklopno-pješačke snage vojske i četnika, te opljačkale i zapalile kuće.

 Okupacija Baranje završila je 3. rujna. Ova je hrvatska regija postala logor na otvorenom. Oni koji nisu bili Srbi uglavnom su protjerani, a preostalo stanovništvo (mahom Hrvati i Mađari) koje nije stiglo pobjeći moralo je nositi bijele trake oko rukava. U godinama okupacije oni su bili roblje u pravom smislu te riječi, jer su danonoćno i pod prisilom morali raditi najteže poslove, a kontinuirano su zlostavljani i terorizirani.

Uspostavljeno je i nekoliko zatvora od kojih je najzloglasniji bio onaj u Belom Manastiru. Tamo su zarobljeni hrvatski vojnici i civili mučeni i prebijani, te svakodnevno izlagani psihološkim torturama i izgladnjivani. Premlaćivanje, odvođenje na višesatna “saslušanja”, otimačina, pljačka i teror postali su svakodnevica Hrvata, Mađara i drugih građana koji su predstavljali smetnju uspostavi etnički čiste srpske paradržave na hrvatskom državnom području.

 Između brojnih zločina ostaje zabilježen onaj što su ga srpski zločinci počinili na farmi Sudaraš (kod Belog Manastira) 17. listopada te 1991. godine, kada su bez ikakvoga razloga i povoda ubili Vinka Čička (50 godina) i njegova tri sina: 23-godišnjeg Matu, 25-godišnjeg Antu i 27 godina starog Ivana. Tijela su toliko unakazili da rodbini nisu dopustili otvaranje ljesova pokojnika.

Ubijeni i masakrirani s ocem Vinkom: braća Ivan, Ante i Mato Čičak

Zločinci su žrtve najprije odveli u “milicijsku stanicu”, a potom na stratište gdje su ih pogubili bez svjedoka.

 Preostali članovi obitelji Čičak odmah poslije pokopa pobjegli su najprije u Mađarsku, a potom su prešli na slobodno područje Hrvatske. Za ovaj zločin nije do danas odgovarao nitko, mada su imena utemeljeno osumnjičenih poznata, kao što nije kažnjen niti ubojica Marice Antić iz Karanca koja je tijekom noći ubijena na pragu vlastite kuće.

(Detaljnije o zločinima u Baranji: https://kamenjar.com/pocetak-otvorene-agresije-na-hrvatsku-i-okupacije-baranje/) 

 U međuvremenu izvršena je invazija i istočne Slavonije. Već prvih dana kolovoza napadnuti su, razoreni i okupirani Dalj, Erdut i Aljmaš gdje su počinjeni okrutni zločini, a stanovništvo se moralo spašavati bijegom. Slike šlepa na koji su ukrcavaju uplakani i prestrašeni civili koji napuštaju svoje domove, obilaze svijet. Vukovar je okružen jakim snagama i već 25. kolovoza započelo je njegovo sustavno razaranje s kopna, Dunava i iz zraka, a najjači udari teškim topništvom dolazili su s područja Bačke (Vojvodina).

Glavni udar s krajnjeg istoka Hrvatske slijedi nakon što su građani Iloka deportirani (u maniri nacističkih progona), njih oko 8.000.

 Istočna Slavonija bila je pod okupacijom sve do mirne reintegracije, siječnja 1998. godine i podnijela je najveće žrtve u Domovinskom ratu – oko 40% od ukupnih ljudskih gubitaka.

 Evo što o istočno-slavonskom bojištu kaže dr. Andrija Hebrang:

 “Istočnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područje općina Vukovar, Vinkovci, Osijek i Beli Manastir. Strateško značenje tog područja u Domovinskom ratu određeno je njegovim graničenjem sa Srbijom, kojoj je osvajanje istočne Slavonije bilo nužno za ostvarenje plana velike Srbije. Srpska oružana agresija počela je 2. svibnja 1991. u Borovom Selu. U svibnju i lipnju sve su bile učestalije eksplozije, pucnjava i teror koji su provodili četnici i JNA u istočno-slavonskim naseljima. Naselja Tenja (kraj Osijeka) i Mirkovci (kraj Vinkovaca) postala su četničke utvrde. Tijekom srpnja agresor je povremeno napadao Osijek i Vinkovce topništvom i vojnim zrakoplovima, a ostala mjesta (Dalj, Erdut, Aljmaš, Darda i dr.) bila su izložena pješačkom pustošenju. Srpski tenkovi ušli su u Baranju preko mosta kod Batine i do sredine kolovoza srpska je vojska okupirala sva baranjska sela, osim užeg pojasa prema Osijeku, i razorila policijsku postaju u Belom Manastiru. Terorom je prognano 35 000 stanovnika Baranje (od ukupno 60 000). U vrijeme tromjesečne Vukovarske bitke osječka i vinkovačka općina stradavale su od napada srpske vojske i četnika.

Nakon pada Vukovara, srpsko topništvo i zrakoplovi još su jače tukli po Vinkovcima i Osijeku, ali zbog vukovarskog iskustva herojske obrane nije bilo većih pokušaja proboja u gradove. Potkraj studenoga HV je uspješno obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci Srbi su utvrđivali dosegnute crte (rovovi, bunkeri, ukopavanje, minska polja i sl.), protjerali su nesrpsko pučanstvo, naselili su okupirana mjesta i topništvom su povremeno razarali Osijek i Vinkovce. Sredinom svibnja 1992. UNPROFOR (sektor Istok) preuzeo je odgovornost u okupiranom dijelu istočne Slavonije, što je postupno zaustavilo veće ratne sukobe, ali ostale preuzete obveze (povratak prognanika i hrvatske vlasti na okupirana područja, te zaštitu stanovništva) UNPROFOR nije ostvario.”

(Vidi: http://www.andrija-hebrang.com/domovinski_rat.htm; stranica posjećena 2. 7. 2021.)

 Unatoč svemu, Baranja i istočna Slavonija su preživjele, ljudi su se u većini vratili svojim kućama, ali su rane duboke i trebat će desetljeća da zacijele.

 Ono s čime se nitko razuman u Hrvatskoj neće i ne može pomiriti jest nekažnjavanje zločinaca, pa čak i onih koji su masovno ubijali i činili najgora zvjerstva i masakre.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo