D. Dijanović: Prešućeni novi velikosrpski nacrt za komadanje Republike Hrvatske

Sve prolazi, ali velikosrpski snovi o komadanju Hrvatske – nikada

Presuda ratnome zločincu Ratku Mladiću predstavlja tek djelić pravde koja je trebala sustići njega i njegovu braću u zločinu koji su harali i palili Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Zločin u Srebrenici proglašen je genocidom, no ne primjerice i zločin u Prijedoru. Za zločine u Republici Hrvatskoj Mladić nije osuđen što se može smatrati nastavkom politike koja JNA ekskulpira od zločina. Naime, u razdoblju kad je u zločinački djelovao u Hrvatskoj Mladić je to činio kao pripadnik JNA. Reakcije na presudu Beograda i Banje Luke posve su očekivane i u skladu s nikada umrlom velikosrpskom ideologijom čiji je konstitutivni dio „kult ugroženog Srbina“ prema kojemu Srbi nikada i ni za što ne mogu biti odgovorni, već mogu biti jedino i isključivo žrtve.

Hrvatski političari često znaju palamuditi o dobrosusjedskim odnosima i pomirbi u regionu, no svakome je ozbiljnom i razumnom čovjeku jasno da je srpska politika i dalje glavni faktor nestabilnosti na području jugoistočne Europe. O tome svjedoče i brojna izvješća američkih obavještajnih službi. Nema te prilike koju beogradska čaršija ne će iskoristiti da napakosti ne samo Hrvatima, nego i svim okolnim narodima. U mainstream medijima pod kontrolom Vučićeva režima svakodnevno se demoniziraju svi okolni narodi i propovijedaju klasične velikosrpske teze poput onih da su svi okolni narodi „bivši Srbi“ koji su se urotili protiv Srbije i ugroženoga srpskog naroda, u skladu s naslovom Šešeljeve knjige „Rimska kurija večito žedna srpske krvi“.

Ciljevi velikosrpske politike pred desetak su godina formulirani u dokumentu koji se kolokvijalno naziva „Memorandum 2“. Cilj je velikosrpskih krugova taj da se u miru povrati ono što je izgubljeno u ratu i da se stvori „srpski svet“ što je zapravo samo eufemizam za „veliku Srbiju“. Bivši Šešeljev šegrt Aleksandar Vučić ističe kako Srbija više ne želi ratovati, no srpski politički i intelektualni krugovi i danas dominantno zastupaju velikosrpsku ideologiju. A riječ je nasilničkoj, lažljivoj, patološkoj i u nekim aspektima duboko iracionalnoj ideologiji koja je u posljednjih više od sto pedeset godina iza sebe ostavila stotine tisuća žrtava na području bivše Jugoslavije.

Povijest jest učiteljica života, no ne i za velikosrbe. Velikosrpski krugovi i dalja snuju da će povratiti hrvatske krajeve koji su svojedobno bili dio okupatorske tzv. Republike Srpske Krajine.

Na srpskome portalu Novi Standard nedavno je objavljen članak Milomira Stepića pod naslovom „O rekonfiguraciji postjugoslavenskog prostora“.

Pa, kako bi Stepić „rekonfigurirao“ prostor bivše Jugoslavije? Velikosrpski, dakako!

Velikosrpski plan: Dalmacija kao samostalna država

Dalmacija bi prema Stepićevu konceptu postala nova mala država kao latinsko „geopolitičko i geokulturno sidro“ na Balkanu s potencijalom transjordanskog posrednika za širenje utjecaja dublje u njegovu unutrašnjost. Dalmatinska bi se država formirala na pseudoantičkim povijesnim temeljima i maritimnom talasokratskom identitetu. „Njen etnički sastav je sada kompaktan hrvatski, s izrazitim rimokatoličkim obilježjima i snažnom antisrpskom orijentacijom (naročito u zaleđu uslijed konvertitskog sindroma ‘bivših Srba’), ali s izgradnjom državnosti moguće je da se transformira u dalmatinski u smislu državne nacije“.

Dalmacija bi prema Stepiću predstavljala rudimentarni ostatak „donje vilice velikohrvatske geopolitičke čeljusti“, skršene radi „onemogućavanja njene ekspanzivne i za zapadne srpske zemlje i narod dokazano destruktivne uloge. Prostirala bi se u današnjoj srednjoj Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini, izlazeći na jadransku obalu od ušća Krke kod Šibenika zaključno s poluotokom Pelješac, podrazumijevajući pripadajući akvatorij i otoke Zlarin, Šoltu, Brač, Hvar, Korčulu, Vis, Lastovo, Mljet… Glavni i najveći grad bio bi Split, ulogu važnog urbanog centra zadržao bi Šibenik, mada bi stagnirao zbog pograničnog položaja i smanjene gravitacijske zone, dok bi Zapadni Mostar imao značajnu ulogu prvenstveno za zapadnohercegovačku oblast države. Mjesta na otocima i duž obale nastavila bi se orijentirati na turizam i prateće usluge, dok bi ona u unutrašnjosti u velikoj mjeri ostala zavisna od financijskih i političkih upliva emigracije“.

Granica nove države Dalmacije bila bi trasirana potopljenim donjim tokom Krke, tj. morskim kanalom Sv. Ante (uz slobodnu plovidbu i pristup šibenskoj luci), potom bi kao „suhozemna skretala na smjer istok-sjeveroistok i uglavnom pratila nekadašnju jugoistočnu granicu Republike Srpske Krajine, presijecajući planine Moseč i Svilaju, te umjetno jezero Peruča i uspinjući se na Troglav, najviši vrh Dinare (1.913 mnv). S Dinare bi se spuštala i poprijeko prolazila kroz Livanjsko polje duž srpsko-hrvatske etničke granice, da bi dalje grebenom Staretine zaobilazila jugoistočni dio Glamočkog polja, pela se na planinu Cincar, presijecala Kupreško polje tako da grad Kupres pripadne državi Dalmaciji i zatim mijenjala smjer u jugoistočni. Dalje bi pratila vododijelnicu između Crnomorskog i Jadranskog sliva, prelazeći preko prijevoja Velika (Kupreška) vrata, ukrštajući se sa drumskim pravcem Bugojno-Kupres i penjući se na planinu Radušu. Zaobilazeći Prozor sa sjeveroistočne strane, presijecajući rijeku Ramu i niz sjeveroistočne padine Čvrsnice, spuštala bi se na Neretvu nizvodno od mosta kod Donje Jablanice i ušća lijevog pritoka Ravančice. Granica bi se, zatim, protezala Neretvom, dijeleći Mostar na zapadni sa hrvatskim (možda budućim dalmatinskim?) i istočni sa muslimanskim/bošnjačkim stanovništvom. Riječnog toka bi se držala sve do točke gdje ga presijeca sadašnja granica Hrvatske i BiH kod Gabele, uzvodno od Metkovića. Od tog mjesta bi skretala na jugoistok poklapajući se sa aktuelnom granicom Hrvatske i BiH, presijecala ‘vrat’ neumskog panhandle-a, izlazila na morsku obalu kod mjesta Doli i morem nastavljala između otoka Olipa i Jakljan. Tako bi Dalmaciji ostao Pelješac (uključujući njegovu stonsku vezu sa kopnom), čitav Malostonski kanal/zaljev, donji tok i ušće Neretve, te zaljev Neum-Klek, što bi aktualni spor učinilo bespredmetnim“.

Može i dalmatinsko, ali ne hrvatsko!

Velikosrpski ideolozi, kao što vidimo, svjesni su da u navedenim dijelovima Dalmacije i zapadne Hercegovine ne mogu ostvariti svoje velikosrpske ciljeve budući da je stanovništvo prohrvatski orijentirano. Ako ne ide tako, poželjan je i nekakav kvazidalmatinski identitet, bitno da se ne radi o Hrvatskoj. U smislu velikosrpske ideje o formiranju zasebne dalmatinske države, s ciljem slabljenja Hrvatske, treba tumačiti buduće poteze svih onih koji bi dalmatinstvo isticali nauštrb hrvatstva. Bit će jasno odakle takvi vjetrovi pušu.

„Hrvatska federacija“

Hrvatska Federacija, okljaštrena za Dalmaciju, ali i još neke dijelove (o tome više u nastavku) zajedno sa Slovenijom predstavljala bi posrednika za pristup germanske sfere Jadranu i zaokruživanje hegemonije Njemačke u srednjoj Europi. „Bila bi teritorijalno znatno smanjena u odnosu na sadašnju Hrvatsku u naslijeđenim tzv. AVNOJ-skim granicama, kojima je obuhvatila kompaktne srpske oblasti i ‘titoističkom limologijom’ de facto nagrađena za učinjeni ustaški genocid. To je, potom, i badinterovski potvrđeno nezavisnošću u istim granicama u ime namijenjene uloge atlantističkog geopolitičkog eksponenta“.

Stepić se u svome velikosrpskom uratku zalaže za „fragmentiranje njene (hrvatske, nap. D. D.) jadranske ‘fasade’ i lišavanje većeg dijela ogromne kopnene dužine obale od 1.777 km (uz dodatnih 4.058 km otočnih) koja joj je velikodušno dodijeljena poslije Drugog svjetskog rata i zahvaljujući kojima je baražiran pristup moru obližnjeg, mahom srpskog i veoma prostranog hinterland-a. To ne znači da bi ona ostala bez izlaza na more, već bi se on sveo na razmjeran pojas. Tako bi njen državni teritorij dobio mnogo manje nepravilnu formu tupouglog izgleda s tjemenom u Zagrebu, a većom dužinom kraka istok-zapad (panonskog) od onog sjeveroistok-jugozapad (pokupsko-kvarnerskog)“.
Takva bi se, prema Stepiću „na optimalne prostorne gabarite svedena i odstranjivanjem prijeteće geopolitičke ‘kapisle’ deaktivirana Hrvatska Federacija“, i dalje „(…) mogla pozivati na identitet samoproklamiranog ‘predziđa kršćanstva’ (‘antemurale christianitatis’)“ i „bedema Zapada prema barbarskom Istoku’“, uključujući „ustrajne revandikacijske namjere i njegovanje sentimenta prema neprežaljenoj NDH-ovskoj ili AVNOJ-skoj veličini. I u novim granicama, ona bi ostala geografski raznovrsna, ali etnički kompaktnija i politički-teritorijalno složena (savezna) država, s dobrim ekonomskim predispozicijama i respektabilnim posredničkim i čvorišnim položajem“.

Hrvatska Federacija imala bi sljedeće granice: „Jednim većim dijelom prostirala bi se u Panonskoj i Peripanonskoj oblasti na sjeveru, mahom prirodno omeđena Sutlom, Murom, Dravom, Dunavom i Savom, od ranije reguliranih granica u potpunosti s Mađarskom i gotovo sa Slovenijom. Dugačkim sektorom izlazila bi na desnu obalu Dunava – najvažnije transeuropske plovne transverzale (Koridor 7), geostrategijske ose i integracijske ‘kičme’. Na jugozapadu bi imala teritorijalno suženje osjetljivo na presijecanje, na najužem mjestu duž zamišljene zračne linije Ladešići (‘lakat’ Kupe na slovenačko-hrvatskoj granici) – Duga Resa – Cerovac Vukmanićki (kod Tušilovića) široko oko 17 km. Tim teritorijalnim ‘vratom’ su trasirani auto-put A1, željeznička pruga Budimpešta – Zagreb – Rijeka paneuropskog Koridora 5b i važan geostrategijski pravac, a dalje se nadovezuje i druga, manja, planinsko-primorska oblast. Nju bi činili Gorski Kotar i Lika, čijim posredstvom bi imala širok pristup Jadranskom bazenu. Izlaz na more relativno dugačkom i razvedenom obalom od rta Salvore na sjeverozapadu Istre do Barić Drage na jugoistoku morskog Velebitskog kanala imao bi krucijalan značaj za geoekonomski i geopolitički položaj zemlje“.

Srpska federacija kao „nova velika Srbija“

Srpska Federacija u geopolitičkom bi smislu predstavljala balkanskog eksponenta i simbol postameričkog poretka u kome će dominirati euroazijske sile, te ključni čimbenik prave, a ne lažne stabilizacije Balkana. „Također, njena uloga bit će da zadržava njemačke ekspanzionističke ambicije dalje prema jugoistoku, prodor neoosmanizma posredstvom balkanskih ‘pega’ islamiziranog stanovništva i prozelitske rimokatoličke ‘pipke’ s apeninske strane Jadrana. Istovremeno, trpjet će stalne pritiske i prijetnje s tih strana, kojima će, htjela ne htjela, imati zadatak i kapacitet da se suprotstavi samo u novom globalnom i euroazijskom geopolitičkom kontekstu, tj. uz konkretnu rusko-kinesku podršku“.

Srpska Federacija, dakako, proširila bi se prema Stepićevim projekcijama na račun današnjega hrvatskog teritorija.

Naslijeđene granice Srpska Federacija zadržala bi prema Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji. U kontekstu redefiniranog postjugoslavenskog prostora, nove granice dobila bi s Dalmacijom i Hrvatskom Federacijom, uključujući i morske granice u skladu s pravom mora, prirodno predisponiranim i tradicionalnim plovidbenim koridorima, te podjelom Jadrana na pripadajuće ekskluzivne ekonomske zone analogno aktualnoj podjeli između Hrvatske i Italije.

Plan komadanja Hrvatske

Evo kako Stepić zamišlja komadanje Hrvatske:

„Dunavska tzv. Prirodna (fluvijalna) granica s Hrvatskom Federacijom definirala bi se u skladu sa pravilom razgraničenja na velikim, plovnim rijekama, tj. talvegom (sredinom plovnog puta), a ne prema dugogodišnjim pretenzijama Hrvatske prema Srbiji da granica slijedi napuštene meandre na lijevoj (bačkoj) strani rijeke. Između Opatovca i Mohova na desnoj obali granica bi skretala s Dunava na jug, presijecala ‘vrat’ Iločkog panhandle-a (površine oko 120 km kvadratnih) tako da on pripadne Srpskoj Federaciji (naselja Mohovo, Bapska, Šarengrad i Ilok), i dalje nastavljala postojećom granicom Srbije i Hrvatske do rijeke Save. Ta korekcija učinila bi se ne samo zato što je Ilok u prvom međurepubličkom razgraničenju sredinom 1945. godine zajedno sa Šidskim srezom pripao Srbiji, pa potom joj tendenciozno oduzet i dodijeljen Hrvatskoj, nego iz sigurnosnih (odsijecanja prijetećeg hrvatskog ‘klina’) i prometno-gravitacijskih razloga (pristup mostu kod Bačke Palanke sa srijemske strane).Granica uzvodno Savom također bi pratila talveg i s minimalnim izmjenama naslijedila bi sadašnju državnu granicu Hrvatske i BiH sve do sela Košutarice pred Jasenovcem. Kompleks nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i samo naselje granica bi zaobilazila sa sjeverne strane (duž kanala Veliki Strug) tako da oni ostanu u sastavu Srpske Federacije, na njenu odgovornu brigu i njegovanje kulture sjećanja na srpsko genocidno stradanje u NDH. Potom bi granica prelazila veliki savski meandar nizvodno od sela Višnjice na desnoj obali i ulazila u jugoistočni dio Sunjskog polja. Dalje bi uglavnom pratila srpsko-hrvatski etno-prostorni kontakt i granicu nekadašnjeg zapadnog dijela Republike Srpske Krajine: produžila bi pravcem zapad-sjeverozapad na Kupu, zadržavajući Petrinju na srpskoj strani; od tog grada nastavljala bi jugoistočnim obodom Pokuplja do Cerovca Vukmanićkog nedaleko od Karlovca; djelomično bi uzvodno pratila Koranu i Mrežnicu, obilazila Plaški sa sjeverozapadne strane tako da ostane srpski, penjala se na Malu Kapelu i oštro skretala njenim grebenom prema jugoistoku; spuštala bi se u Gacko polje ostavljajući Otočac Hrvatskoj Federaciji, te opet zauzimala jugoistočni smjer kroz Krbavu. Skrećući gotovo pod pravim uglom, poprečno bi presijecala Ličko polje i neznatno na hrvatsku štetu odstupala od etničke i nekadašnje krajiške granice, ostavljajući Hrvatskoj Federaciji Perušić i Veliki Žitnik, rodno selo Anta Starčevića, a u Srpsku Federaciju uključujući Gospić, Smiljan, rodno selo Nikole Tesle, i Jadovno na Velebitu, mjesto velikog srpskog stradanja od ustaša. Od prijevoja Baške Oštarije granica bi grebenom Velebita bila trasirana na jugoistok i na jadransku obalu se spuštala kod Barić Drage. Prelazila bi Velebitski kanal i presijecala otok Pag tako da Srpskoj Federaciji pripadne njegov manji, jugoistočni dio, kako bi plovni put ispod Virskog i Paškog mosta omogućio nesmetan srpski plovni pristup kroz Masleničko ždrilo u Novigradsko i Karinsko more (zaljeve). Morska granica bi se povukla između ostva Silbe i Oliba, koji bi pripali Hrvatskoj Federaciji, te Premude i Škarde, koji bi pripali Srpskoj Federaciji, kako bi važan međunarodni plovni put Zadar-Ankona, koji prolazi između druga dva navedena ostrva, nesmetano funkcionirao“.

U sastavu Srpske Federacije – ovo je očito nacrt „nove velike Srbije“ nalazilo bi se prema Stepiću pet federalnih jedinica – zemalja: „(1) Srbija, (2) Stara Srbija i Makedonija, (3) Srpska Hercegovina i Crna Gora, (4) Bosna i (5) Srpska Krajina. Sukladno njenoj prostranosti, fizičko-geografskoj raznovrsnosti, stupnju razvijenosti granica, starijem i novijem povijesnom naslijeđu, turbulentnim etnogenetskim i etnoprostornim procesima, specifičnoj političko-teritorijalnoj strukturi i induciranoj funkcijsko-gravitacijskoj policentričnosti – trebala biti decetralizirana zemlja, ali daleko od kritične točke partikularizma i centrifugalnosti. Beograd bi nesumnjivo bio njen glavni grad i sjedište savezne vlade, ali bi se u središta federalnih jedinica i neke druge važne gradove mogle locirati ostale državne funkcije, institucije i ustanove (npr. u Banjaluku predsjednik, u Kragujevac skupština, u Sarajevo ustavni sud, u Podgoricu ili na Cetinje generalštab, u Skoplje državna televizija, u Knin policijska akademija, u Peć patrijarh…). Tako bi se svaka federalna jedinica ‘osjećala’ integralnim i odgovornim dijelom državne cjeline, mada iskustvo uči da bi trebalo predvidjeti i nemogućnost sprječavanja secesionističkog scenarija (npr. Bosne), ali tako da država, makar i u ‘krnjem’ obliku, ipak o(p)stane okupljena oko svog jezgra – Srbije“.

Za Stepića ovaj nacrt ne znači da će Srbija nove teritorijalne razmjere i granice steći na račun susjeda Hrvata, nego će „sažimanje AVNOJ-ske Hrvatske i formiranje zasebne države Dalmacije biti rezultat objektivnijeg pristupa u izgradnji država. Štoviše, činjenica je da bi veće srpske oblasti ostale u sastavu Hrvatske Federacije nego što bi se hrvatske oblasti našle u Srpskoj Federaciji”.

Računa se na „bolje okolnosti“

Stepićev nacrt danas se mnogima čini sulud i smiješan i na njega će odmahnuti rukom. No ono na što velikosrpska politika računa promjena je globalnih geopolitičkih odnosa u smislu slabljenja Sjedinjenih Američkih Država i jačanja euroazijskih sila Rusije i Kine. A računa se i na demografski faktor. I Srbija nema dobru demografsku sliku, no ima veći broj ljudi od Hrvatske.

Milomir Stepićev nije ridikul tipa Jovan Deretić. On je, kao što stoji u CV-u na stranicama Instituta za političke studije, znanstveni savjetnik u Institutu za političke studije, član redakcija znanstvenih časopisa Nacionalni interes i Srpska politička misao. „Kao istaknuti srpski geopolitičar, predaje po pozivu na Fakultetu političkih nauka, Ekonomskom fakultetu, Vojnoj akademiji i Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova. Autor je serije etničkih karata jugoslavenskog prostora i jedan od pokretača Znanstvenog projekta ‘Etnički prostor Srba’. Član je Srpskog geografskog društva, Odbora za proučavanje stanovništva SANU i Odbora za proučavanje Kosova i Metohije SANU, a također i redakcije časopisa Kosovsko-metohijski zbornik Srpske akademije znanosti i umjetnosti“.

Milomir Stepić dio je srbijanske duboke države i najistaknutiji srpski geopolitičar čiji stavovi reflektiraju dominantan stav srpske geopolitičke škole. Ono što on javno govori predstavlja strateške planove srpske geopolitike danas. Velikosrbi su svjesni da u današnjim okolnostima ne mogu ostvariti ove planove, no oni računaju, kao što smo istaknuli, na globalni geopolitički trenutak, na hrvatske loše demografske trendove i općenito na „bolje okolnosti“.

U svjetlu Stepićevih velikosrpskih nacrta (u kojima u Hrvatskoj šute sve službene institucije!) treba tumačiti sve poteze srpske politike danas, ali i poteze njihovih eksponenata kojih ne manjka ni u Hrvatskoj, a najlakše ih je prepoznati po tome što Hrvatsku žele prikazati kao utjelovljenje fašizma, a redovito prešućuju jačanje četništva u Srbiji. Tisuće Hrvata bili su pripadnici četničkih postrojbi tijekom Drugoga svjetskog rata, a stotine njih u javnome životu danas eksponenti su beogradske politike koja putem privatnog sektora ovladava i hrvatskim medijskim prostorom.

Iz povijesti malo smo toga naučili, zar ne?

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo