Đ. Vidmarović: Razmišljanja na grobu Antuna Gustava Matoša

 „Dani A. G. Matoša“

Društvo hrvatskih književnika priredilo je vrijednu književnu manifestaciju pod naslovom „Dani A. G. Matoša“ u Đakovu i Tovarniku. Spiritus movens ove manifestacije bio je predsjednik Slavonsko baranjskog ogranka DHK, Mirko Ćurić.

U ime Društva na grob velikoga hrvatskoga pjesnika cvijeće su položili Božica Brkan i Đuro Vidmarović.

Bio sam pomalo zdvojan, pa i razočaran što nas nije više nazočilo oko ovoga velikoga groba. Matoš je to zaslužio. Promatrajući grob sjetio sam se Mažuranićevih stihova:

Nije velik tko se velik rodi,
Već je velik tko se malen rodi,
Al kad umre velik grob mu treba.

Bez Matoševoga književnog djela nezamisliva je hrvatska književnost 20. stoljeća. On pripada malobrojnoj skupini hrvatskih književnika koje možemo smatrati odgojiteljem naroda, a svakako odgojiteljem brojnih pjesničkih naraštaja. Države su propadale, vlade se mijenjale, režimi s njima, ali A. G. Matoš je ostajao i ostaje do danas kao literarna i moralna vertikala našega hrvatstva i europejstva. Zbog toga nas je trebalo biti mnogo više na njegovom posljednjem počivalištu. To je skroman grob na zagrebačkom Mirogoju, bolje reći grobnica u kojoj je ukopano više osoba. Međutim, taj neveliki i ne baš ugledni grob je locus poeticus naše stvarnosti. Prisjetio sam se brojnih Matoševih stihova i izreka. Želio sam mu kazati kako se danas mnogi Hrvati zaklinju njegovim stihom „Dok je srca bit će i Croatiae!“. Međutim, većina njih ne zna slijedeći stih koji je jednako važan i jednako aktualan kao i u vrijeme kada je nastajao, a glasi: „Regnum regno non praescibrit leges“ – Kraljevstvo kraljevstvu ne može propisivati zakone. Ove proročke riječi izgovorio je Ivan Nepomuk Erdődy na mađarsko-hrvatskom Saboru u Požunu, danas Bratislavi, 1790. godine.

Dragi kolega Gustl, potreban si nam i u ovim turbulentnim vremenima, jednako kao i u vrijeme tvoga fizičkog boravka na ovoj planeti. Zbog toga te ne smijemo zaboraviti. Nije dovoljno samo staviti ruku na srce i izgovarati „Dok je srca bit će i Croatiae“. Neće je biti ako je srce bolesno, ima tahikardiju, visoki tlak i održava se uz pomoć pacemakera, a mnoga su hrvatska srca sve bolesnija.

Dragi Rabi, ne zamjerite na slobodi. Na neki način postali ste dio moje obitelji zahvaljujući Branimiru Petroviću iz Piljenica, našega rodnoga sela, koji Vas je genijalno portretirao. Tri sam godine sjedio u uredu predsjednika DHK, ispod Vaše slike i ona me je svaki puta kada bih je pogledao upozoravala na skromnost i samozatajnost, jer Vi nikada ovdje niste sjedili, a to ste zaslužili više od većine nas koji smo sjedili, nedostojni da Vam „odriješimo vezice na cipelama“.

Za sve koji to žele razumjeti navodim nekoliko misli i tekstova velikoga Matoša, iz knjige Misli i pogledi, Zagreb 1988.

„Tko vlada u Hrvatskoj“

U mojoj domovini vladaju glupi, puni želuci, robuju pune, gladne glave, i radi toga toliko ljubim otadžbinu. – XII, 14.

Vjerujte u Hrvatsku

Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujete, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetoga uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite, Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama rasplakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovima obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. – XV, 298.

– Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo? – XIX, 338.

Jude

Hrvatska već vidje dosta raznih čuda,
Al ne nađe štrika za toliko Juda. – XII, 297.

Hrvatska zemlja

No ako se momentalno malo brine za sebe sam narod hrvatski, nas više od nas samih brani Domovina i krasni naš geografski položaj. Naša domovina pritisnu cijelo primorje i tek naša zemlja omogućuje monarhiji velevlasni položaj. Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. Mi smo samo na jednoj strani izloženi direktno susjedstvu tuđe jake rase, ali ugarska ekspanzivnost ne može se zamisliti bez ustavnog uređenja hrvatskog pitanja, jer je Mađarska geografskim svojim položajem više upućena na Hrvatsku no obratno. Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatska je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatska umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlju svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih poruka! – XVI, 119 – 120.

Hrvatstvo

Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička u tolikoj mjeri da je njegova politika često jednostavno moralisanje, slično politici Sokrata, Muhameda i puritanaca. Politika, apelujući samo na etiku, odviše je idealistična, jer političar ne zastupa samo moralnih interesa naroda i jer se masa nikada ne može dovinuti do etične visine izabranih pojedinaca. No, premda naš vijek nije vijek isključivog moralisanja, kao doba Tacitovo i docnijih religioznih epoha, premda moralna energija civilizacije i jedina kulturna snaga, ovaj Starčevićev poziv na poštenje, na značaj, na etičnu silu pojedinaca je i danas još od neizmjerne važnosti u narodu malom i siromašnom, nemajući – poput Izabranog Naroda, – za sebe ni moći zlata, ni broja ni oružja, unoseći u borbu brutalnom silom samo one idealne energije, neoslabljene i danas, kojima je neukost dvanaestorice apostola slomila najveću dojakošnju političku silu: Rimsko carstvo“. – XV, 167.

 Đuro Vidmarović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo