Nataša Božinović: Kako je Vice zanijekao hrvatsku reprezentaciju, a krabulje nisu pale, dvoje je „ustaša“ odnijelo pobjedu

0

 

 

 

Vice Mihanović, dotur Vice, nesuđeni gradonačelnik Splita imenom i prezimenom u kandidaturi se široj javnosti predstavio i šire od toga. Kako stvari stoje, ja nisam od zabijanja trica, pa sam navijala za njega, ali je dvoje „ustaša“ odnijelo pobjedu. Jedan je pjevao sporne pjesme, a drugi mrzio Židove. Mrzio je tom prigodom i  većinu hrvatskoga naroda, onako kako je kvalificirao prosjek toga istoga naroda, ali to se zakrabuljalo tako da je nekima kojima je to inače minus, medijskim doskočicama  postao plus, a nekima je taj minus uvijek i bio plus. Iako ova priča ima konkretne likove te je svaka podudarnost namjerna, nošenje licemjernih političkih krinki u suradnji sa spin mejkerima iritantno moćnih medija, kod nas nije izoliran slučaj. Splitski je dvojac Bojan-Puljak interesantan jer je friška riba poput boy benda koji sklepaju i ušminkaju komercijalni interesi. Frizurice, par plesnih koraka i par dosadnih zaboravljivih pjesmuljaka, pa slagali se dečki ili ne, složit će se za maskenbal ili koji već bal bude na redu.

U splitskome slučaju boy bend je zaigrao na isprike, a mediji su imali ulogu spretnih menadžera koji će učiniti baš sve da curice vrište pred binom. Isprike su uokvirene arijevskom čistoćom,  a opet je ostalo dovoljno šporkice da im Bojanov prosječni Hrvat „ustaša i nacist“ dade glas jer su „naši“.  Arijevsko čisti, medijsko blistavi sjaj zaslijepio je drugu vrstu birača, progresivno „nadprosječnih“ Hrvata. Čitaj malograđani i snobovi kojima imponira popularizirani fizičar   i dječačić koji se trpa u sve i svašta i koji s hrvatskim narodom dijeli onaj jal da ništa i nitko ne vrijedi. Samo dječarac, za razliku od ostalih jalnih, zbog krvnih zrnaca, ima  titulu plemstva današnjice, ugroženost. Kao što se kleči svugdje u svijetu  krajnje suspektnoj grupaciji BLM-u, tako su u našemu malome mistu kleknuli  „plemenitu“ Bojanu. Osim 60% Splićana, klečali su mu čak i oni koji očekuju da se i njima kleči zbog iste umišljene ugroženosti. To je Ivo Goldstein, Aleksandar Stanković, Maja Sever, Dragan Markovina… Ukratko; u jednostavnoj režiji Aleksandra S., Bojan I.  je rekao da razumi Hitlera, a Ivo G. je rekao da je to ok. Za nekoga to je paradoks kojem se čudi, pa to čuđenje  traje dovoljno dugo da stvori pomutnju kod zauzimanja racionalnoga stava. Ako uzmete u obzir da su i Goldstein i Aco i Maja i Bojan, čisti nepatvoreni Jugoslaveni i Titoisti i da je otvoreno furanje te ideologije primat nad bilo čime, nema paradoksa.  Nema druge. Oni su totalitaristi koji negiraju slobodnu Hrvatsku. Nikakve komunalne papazjanije ih neće učiniti slobodoumnim građaninom koji voli svoj grad, a da ne govorim državu u kojoj se nalazi taj grad. 

Tko postavlja ravnatelje znanstvenih, kulturnih i sportskih gradskih ustanova? Gradska Čistoća? E sad će vam ih postavljati Bojan. Čistač. Umjesto cure na čelu Zlatnih vrata koja primjerice u program stavlja film o žrtvama djece Domovinskoga rata, a koju su rastrgali jugoslavenski novinari već na početku mandata, danas s ovima možda ne ćete imati ni Tamaru Visković kojoj se ne mogu zamjeriti stručne kompetencije za taj posao, ali ideološka jednostranost da. Svojedobno je dovela srbijanskoga košarkaškoga trenera da propagira srpski film. Kakva je tu veza? Ideološka. Ne stručna, ne lijevo-socijalna, pa hrvatska veza. Nego jugoslavenska veza. A ta veza je, kao što reče Hasanbegović, negacija Hrvatske. 

Možete li u akvarij ubacivati naftu i očekivati da ribe požive? Otprilike se Hrvatskoj od 2000. događa ekološka katastrofa pandemijskih razmjera, a golom oku očita samo  „ispodprosječnim“ Hrvatima. Zato velim da danas ne ćete imati ni nekoga stručnoga Jugoslavena na čelu neke kulturne ustanove. Imat ćete samo Jugoslavena koji će vam dovesti drugoga Jugoslavena, trenera kickboxinga da priča o kazalištu, jer pobogu, „ideologija nije bitna!“. 

Tko god bilo koje izbore, a posebno lokalne ne smatra ideološkima, čuvajte se njegove zakrabuljene ideologije.  Sama priča o ugroženosti u gradu koji te prihvaća na način da s pola faksa, odmah nađeš posao dok tvoji vršnjaci i kad završe cijeli faks, kruh traže izvan RH, u gradu koji glasuje za tebe, u gradu gdje su većina ljudi za tebe ustaše i nacisti, je licemjerna do bljutavosti i nema nikakve veze s ljubavi spram toga grada. 

Ne čudim se što je Goldstein ideološki brat Bojanu Ivoševiću, Jugoslaven i Titoist, ali licemjerje i uspješan medijski utjecaj na površnost Hrvata neznalica me rastužuje. A sve se više radi na zatupljivanju i površnosti.

Nazočila sam otvaranju murala posvećenom obrani grada Splita tik pred finalne izbore Puljak-Vice. Pojavio se niotkud i kandidat Vice. Nekolicinu okupljenih domoljuba, te predstavnike Torcide, to je nabrijalo. Kao da ih je došao glavom i bradom provocirati  Šešelj. Naime, ta površnost etiketiranja nameće se godinama u medijima. Vice im je, što? Simbol antihrvatstva, a Puljak-Bojan Hrvatstva! Da ne prejudiciram. Možda  su ti domoljubi ostali doma na dan izbora. A nije li to ta famozna trica? Obrazovanje, upućenost u problematiku nula, a jednodimenzionalne etikete  supremacijska sila.

Umjetničku sliku murala obrane grada Splita sa zida  druge strane ulice „promatraju“ velikani hrvatske povijesti Matoš i Starčević.                           

„Gdje je Tuđman među njima?“, upitao me jedan prijatelj. „On je dinamovac“, u šali je dometnuo drugi!

 I zaista je tako. To je ta supremacijska etiketa koja briše sve ostale. Tuđman je taj koji je učinio najviše. Ostvario je ono što su Starčević i Matoš  sanjali, ali za površni mozak koji reagira na jugoslavenski podražaj, Tuđman je isključivo dinamovac. Negativno brendiranje se mijenja po potrebi i lokaciji. Za Zagrepčanca primjerice, ide termin Tuđmanova privatizacija. Za dinamovca pak; Tuđman je htio izbrisati „sveto ime Dinamo“. I tako redom, pa na koga se zakači. A zakači nam se svašta. A znanje nikako. Eh, ja se čudim, a Mesić dva puta bio izabran.  

Kad je etiketiranje u pitanju, ušminkavanje grijeha ideoloških istomišljenika, stvaranje ad hoc političara, pretvaranje aktivista u  političare, jugoslavenski mediji vode s deset razlike. Kad je nasankavanje desnoga biračkoga tijela u pitanju, to ipak ne mogu sami. Treba iz takva bazena netko povjerovati da je Bojan branio  Hrvate od opakog Židova Brandla. A sudeći po lagodnoj pobjedi, i netko takav mu je dao glas. Sudeći po nelagodnom meškoljenju pojedinih okupljenih na svečanom otvaranju splitskoga murala prilikom pojave HDZ-eova  Vice i netko takav, ako kao što rekoh nije ostao doma, glas je dao „domoljubnijem“, torcidaškijem“  Puljku i njegovom vojvodi od ugroženosti, Bojanu.

 Da  bal bude maskenbal potrudila se i druga strana. Vice je u jednome od mnogobrojnih sučeljavanja na pitanje: doček Gorana nakon Wimbledona 2001. ili doček reprezentacije 2018., ispalio: doček Gorana, zanijekavši reprezentaciju. To mu se činilo mudrije, splitskije, torcidaškije. Činilo mu se da je onoj poznatoj šutljivoj većini građana Splita, navijanje za reprezentaciju u koliziji s navijanjem za hrvatski klub „Hajduk“. Uzalud mu trud svirači. Kriva procjena.  Nije postao „naš“. „Našima“ su postali Bojan i Puljak. A ovom dvojcu, vjerujem, no i to se zakrabuljalo, navijanje za hrvatski klub jest u koliziji s navijanjem za hrvatsku reprezentaciju, što većini Torcide ipak nije. Stvara se krivi dojam zbog medijskih aktivista. I Vice je pao na to. 

Nikada neću zaboraviti performance Ace Stankovića 2017., u vlastitoj emisiji uoči odlaska hrvatske reprezentacije na  SP gdje se svim silama trudio oklevetati simboliku reprezentacije tako da si je unatoč gostu Jošku Jeličiću dao prostora monologom na kraju emisije veličati svoj ego rastrgan činjenicom postojanja hrvatske države ne bi li utjecao na kakva kompleksaša slična njemu. To vrijedi pogledati da se vidi što je neprijateljska agenda. Na nešto slično, ali vrlo onemoćalo, naišla sam u Pulsu, emisiji HTVa: Kakav je DNK hrvatskih navijača?

Splitski sugovornici su bili poznati splitski novinari. Svi redom istaknuti lobisti protiv navijanja za Hrvatsku u svim mogućim sportovima, pa i šire. Ivica Ivanišević, Gall, Pilić. Pa je pitanje  tko ih je uopće zvao u emisiju. I kako to ide, krene stara priča: ili o HNSu, o dišpetu spram Zagreba, o Mamiću, bla, bla…. Uglavnom potencija 0,  ali nekoga i nakon uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije 2018. i dalje  podiže. Jugoslavenska viagra. Da priča ima i širi kontekst od medijskoga, sjetimo se optužnice protiv Lovrena i Modrića uoči SP-a, čime se također odigrao značajan dio difamacijske taktike.   

Rezultati ovih društvenih gibanja, itekako dirigiranih, većinom medijski, dijelom su vidljivi u slici rezultata izbora u Zagrebu i Splitu.  Bojan i Puljak postali su univerzalno „naši“. Jer šporkica se pere, a oni sve što pipnu, pozlati se. Ako je to antisemitizam, to je zlato, ako je to znanost, to nije Ross doktor od dinosaura, to je čovječe Božja čestica. Ako sad ne vjeruje u Boga, dobro ateistima jer se progresivno uznaprijedio. Ako dicu i dalje vodi u crkvu, dobro vjernicima jer ih dobro odgaja. Ako bi spalio na lomaču Šolu i Raspudića, ispričao bi se. Iako je ta isprika pozlata mržnje i isključivosti, neki iz Mosta, DPa, primjerice, vidjet će samo pozlatu, a neki kao Markovina, vidjet će ono što zaista jest. U Zagrebu je mali od branitelja sin iako realno drži lijevu šakicu i navija za Tita. Prvima muda pod bubrege, a drugima bubrege pod bubrege.   I na kraju, nastavljajući se na muda, doslovce, ali zamislite da to Bojan kaže, jer će tada interpretacija vridit zlata: Ako  Split triba bit k…., Split će biti k…. Za dišpet! Nema problema!

 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara