KATOLIČKI LAIKAT: Biskupi su rekli što i zašto, ali nisu – tko i kako?

Što su hrvatski biskupi rekli (o) laicima?

Hrvatska biskupska konferencija održala je prije nekoliko dana izvanredno zasjedanje. Raspravljalo se, uz ostalo, o laicima, te se u priopćenju kaže: „Istaknuto je kako crkveni dokumenti potiču vjernike laike na djelovanje u suvremenom društvu putem vjerničkih udruga te podupiru različite oblike njihova djelovanja uz poticaj da se putem udruživanja aktivno uključe u društveni život kako bi dali doprinos kulturnom, gospodarskom, društvenom i političkom životu zajednice kojoj pripadaju. Katolički laikat, neovisno o svojoj autonomnosti u području djelovanja, ima veliki evangelizacijsko-pastoralni potencijal koji bi trebalo usmjeravati i kroz međusobno umrežavanje dodatno osnažiti.“

O crkvenim dokumentima znamo sve. No na prvi pogled birokratsko priopćenje nudi jaku rečenicu: „…pastoralni potencijal koji bi trebalo usmjeravati i kroz međusobno umrežavanje dodatno osnažiti“.

Hrvatski katolički zbor MI tu je želju mnogo puta izražavao i nastojao pridonijeti njezinu ostvarenju. Stoga joj i sada kaže veliko DA! Hrvatski biskupi rekli su što i zašto, no ostaje pitanje: kada, tko, kako? Na to nije jednostavno odgovoriti, ali pokušajmo.

Prva razina u traženju odgovora jest uvid u opće stanje laikata. Velik broj laika, osobito u gradovima, već djeluje u različitim udrugama. Zanemarimo li karitativne i molitvene skupine, koje rade po evanđeoskom „defaultu“  – ta osnovna je zadaća svakog vjernika moliti i bližnjemu pomagati, to se podrazumijeva – ostaje ono što se tiče kulture, gospodarstva i politike, što nedvojbeno traži više organizacijske umješnosti, intelektualne spreme i apostolskog žara. Vjernici laici, a svi dolaze iz bazena od oko 87 posto izjašnjenih katolika u Hrvatskoj, već sjede u kulturnim, gospodarskim i političkim institucijama, no ruku na srce, s kojom koristi za ucjepljivanje kršćanskih moralnih i socijalnih vrijednosti u društvo? Ako je (pre)mala, to može značiti samo dvoje: ili se javni poslovi ravnaju po logici na koji kršćani ne mogu utjecati, pa se i ne vrijedi truditi, ili je broj organiziranih, poučenih i dovoljno revnih laika u kulturnom, gospodarskom, društvenom i političkom životu nedovoljan za ucjepljivanje kršćanskih vrijednosti u taj isti život. Drugim riječima, imamo, a nemamo. No to je stari problem odnosa snaga između nominalnosti i fenomenalnosti te forme i sadržaja.

Druga razina raščlambe tiče se laika koji  pripadaju skupini dovoljno poučenih, sve do najviših akademskih stupnjeva. Koliko imamo laika završenih teologa, filozofa, komunikologa, sociologa itd. s diplomama katoličkih učilišta? Tisuće… Gdje se na kulturnom, gospodarskom i političkom životu u osjeća njihov utjecaj? Sve skupa, malo više nego nigdje, odnosno povremeno, kad se pokrene neka akcija. Jedino što je u tom pogledu u ovih trideset godina demokracije na općedruštvenoj razini doista uspjelo jest referendum o braku. Drugim riječima, imamo „vojsku“ poučene inteligencije, možda i revne, ali neustrojene, bez doktrine i strategije.

Naši biskupi nisu tomu stanju krivi, ali su odgovorni, što se na kraju ogleda u rečenici o laikatu „koji bi trebalo usmjeravati i kroz međusobno umrežavanje dodatno osnažiti“. (U neku ruku, to je priznanje i dugogodišnje neučinkovitosti Vijeća za laike HBK, gdje sjede i revni i poučeni laici.) Jasno je dakle da ovakav, razmrvljen laikat, koji tu i tamo ispali neku „signalnu raketu“, ne može učinkovito evangelizacijski-pastoralno društveno djelovati. Umrežiti stoga i usmjeriti katolički laikat za djelovanje u kulturi, gospodarstvu i politici nužno je, ali netko za to mora preuzeti odgovornost.

No prije odgovora na pitanje tko i kako treba se imati na umu da je to specijalni apostolat, na „širim“ odnosno „višim“ razinama. On stoga traži „specijalce“, ljude na svaki način osposobljene za to, te tomu prikladnu organizaciju. Drugim riječima: župa i biskupija premali su okviri za njegovu organizaciju (a da ti ljudi mogu sudjelovati i u apostolatima na tim razinama, podrazumijeva se). Budući da mi nemamo strukturu i formu tako organiziranog laikata, kao prije Drugoga svjetskog rata, kada smo bar formalno imali Katoličku akciju pod vodstvom episkopata, a zapravo dvije snažne organizacije – „orlove“ i „domagojce“ – koji su imali nacionalnu organiziranost i veliku društvenu učinkovitost djelovanja – rješenje bi se moglo tražiti u smjeru osnutka Saveza nacionalnih katoličkih udruga, sukladno Zakoniku kanonskog prava, koliko on to traži, koji bi okupio autonomno delegirane predstavnike laičkih udruga koje su registrirane djelovati na nacionalnoj razini (nešto poput nekadašnjeg Hrvatskog katoličkog narodnog saveza). Taj bi Savez imao ovlasti usmjeravanja i umrežavanja odnosno usklađivanja djelovanja različitih udruga (koje zadržavaju svoju autonomiju), odnosno zadaću snaženja zajedničkog djelovanja. Pritom dakako treba riješiti pitanje „preklapanja“ odnosno udvajanja kompetencija s tijelima HBK (Vijećem za laike, Komisijom Iustitia et pax, Uredom za laičke pokrete i zajednice i sl.). Predsjednik toga Saveza bio bi laik, s mandatom na godinu dana, kako bi se spriječila moguća majorizacija. Članom bi nužno imao biti i biskup odnosno delegat HBK – ta ideja se, uostalom, iščitava iz sintagme u priopćenju „neovisno o svojoj autonomnosti“.  Taj biskup odnosno delegat bio bi veza s episkopatom, uz pravo veta na odluke koje bi zasijecale u kanonska ili dogmatska pitanja. Predsjednik toga Saveza mogao bi po pozivu nazočiti onim točkama zasjedanja HBK koja se odnose na laike, uz pravo rasprave.

To je, ovdje u temeljnim orisima naznačen, mogući put. No jedno je bitno: stvar treba postaviti idejno jasno, strukturno čvrsto i organizacijski učinkovito – mora se znati tko zašto i kako hoće i treba djelovati. A vrijeme će pokazati može li se iz toga stvoriti što drugo ili više, primjerice javno vjerničko društvo u Crkvi, sukladno kanonskom pravu.

Treba imati još jednu stvar na umu. Društveno zauzeti katolički laici, posebice oni u kulturnoj, gospodarskoj ili političkoj areni (doslovce), često se osjećaju osamljeni i „na streljani“. Neki dan predstavnik društva jedne strukovne udruge „posuo se  pepelom“ jer nisu uzeli u zaštitu jednoga svojega javno napadnutog člana. Kada tko pak napadne novinara, svi skaču na noge bio ovaj prav ili kriv. Napadne li tko javno katoličkog laika zbog njegovih kršćanskih uvjerenja koja javno promiče, tko ga brani? Nitko! Doista, laici jesu apostoli na svoju odgovornost, ali gesta javno izražene brige i zaštite s neke razine Crkve, koja je ne samo „učiteljica“ nego i „majka“, dobro bi došla. Savez bi u tom pogledu mogao djelovati i ujedno poštedjeti biskupe da svoj autoritet izlažu i kada to nije nužno.

Zaključno, hora je! Ovo priopćenje HBK naznačuje da je u episkopatu sazrelo mnijenje da je radi usmjeravanja i umrežavanja (usklađivanja) djelovanja laikata napokon potrebno i moguće poduzeti korjenit organizacijski zahvat. Treba stoga što prije sazvati pripravni sastanak, to više što se teške kušnje iza brda valjaju.

rf/https://miportal.hr/Hrvatsko nebo