Zdravko Gavran: Hrvatska politika iscrpila svoje unutarnje kapacitete

0

 

Piše: Zdravko Gavran

Hrvatska politika uglavnom je iscrpila svoje unutarnje kapacitete. Učinila je što je znala i umjela, stranke, političari i birači isto tako. U nizu izbornih ciklusa otkako opet imamo višestranačku demokraciju. I sada smo tu gdje jesmo, sa stanjem naroda, domovine i države kakvo jest i s nama takvima kakvi jesmo. Bez ikoga ili ičega na vidiku od čega bi se moglo (osim nekih opsjena i opsjenara) očekivati da će temeljito izmijeniti stanje na ovom ili onom području – nabolje. Bez ikoga kime bismo se i dalje mogli oduševljavati i ičega čemu bismo se unaprijed mogli iz sveg srca radovati. Kao osobama, pa i kao narodu kao ’kolektivnoj osobi’ (iako je to metafora i uvelike ’apstrakcija’) preostaje nam stoga odmaknuti se od površinsko-političkih sadržaja u dovoljnoj mjeri e da nam, Bože pomozi, pred očima izrone neki dublji i eminentno ljudski i božanski sadržaji. O njima politika ionako uglavnom ne zna ništa. Mi od političara i političke svite i zdušnih im sljedbenika nemamo osnove očekivati da za te sadržaje mare i da nam ih otkrivaju. Pustimo ih neka se bave onim što (navodno) znaju – osvajanjem i formiranjem vlasti, održavanjem na vlasti, oponiranjem ili priljubljivanjem onima na vlasti! A mi si potražimo ono što jest ili može biti doista naše.

Sa svibanjskim lokalnim izborima kao da se u Hrvatskoj zaokružilo jedno razdoblje novije političke povijesti. Oni su sami po sebi već pokazali većinsku nezainteresiranost naroda za izbore, ili apatiju, a dijelom i praktičku nemogućnost sudjelovanja, recimo za one koji rade po drugim zemljama, a imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na teritoriju naše Republike.

Opstao temeljni status quo, uz neke novìne

I nije stvar samo u manjinskom odazivu na izbore, nego i u samim rezultatima. Oni nisu pokazali ništa prijelomno, iako je nekih preokreta i iznenađenja bilo: i nabolje i nagore. Rezultati nisu naznačili nikakav prepoznatljivo nov smjer, nisu u glavnini ni potvrdili ni osporili prevagu onih snaga koje su hrvatskim županijama, gradovima i općinama upravljale dosad. S iznimkama, znamo, u Zagrebu, Splitu, Osijeku i još ponegdje. No, sve u svemu, opstao je onaj temeljni status quo, očuvane su temeljne i većinom klišejske relacije. S time da je u Zagrebu ojačala radikalna liberalističko-globalistička i neojugoslavenska ljevica, a u Splitu nešto što za sada nije lako ni definirati, a kamoli predvidjeti što će se događati.

Jedan broj glasača i dalje se, doduše, nada nečemu novomu, čime bi bili zadovoljni(ji). No i oni će uskoro početi uviđati kako su ostvarenja manje-više iznevjerila njihova pozitivna ili negativna očekivanja. Tako da će s vremenom još više ljudi postati politički apatično. Politika praktički u sve većoj mjeri zanima samo one koji u njoj aktivno sudjeluju i one koji uz nju vežu svoje privatne interese ili se u sve samo psihološki uživljuju.

Zatvaranje kruga novije hrvatske političke povijesti događa se i na dubljim razinama od spomenutih. Događa se na razinama spoznaje da se od politike, političara i onih koji su na vlasti jedva da ima ili se može išta bitno novo i drukčije očekivati od već viđenoga. Osim, razumije se, da održavaju „hladni pogon“, kako bi sustavi nekako funkcionirali, i da tu i tamo donesu kakvo poboljšanje ili osvježenje. A ne pogoršanje ili zasićenje lošim kontinuitetom.

A izborima je pala i teza o „dobrom“ narodu i „lošoj“ političkoj klasi

Ovi izbori potvrdili su većini državljana da nije politika ta koja bi mogla dati odgovore na njihova  velika očekivanja. Otkrili su nama samima i to da je hrvatska politika kao djelatnost postala još više ispražnjena od ozbiljnih programskih i vrijednosnih sadržaja, a i od osoba koje bi se doživljavalo kao autoritete s kojima ima smisla poistovjetiti se i za njih zdušno navijati.

Izbori i novija hrvatska politička povijest pokazali su dakle da politika kao razina zbilje ima svoje koordinate i limite, a oni da su povezani s općim stanjem društva i svijesti u narodu. Koliko god velika većina sebe smatrala „dobrom“, s izborima je pala i teza o „dobrom“ narodu i „lošoj“ političkoj klasi. Jedno s drugim povezano je naime kao što su povezane spojene posude. Jedno je odraz drugoga.

Političari ionako ne padaju s Marsa, nisu to nikakvi alijeni (iako mnogi jesu alijenirani), nego izrastaju iz naroda, pa bili i prosijani kadrovski kroz razna interesna, ideološka i osobno-privatna sita. Narod se pokazao kao ona koji nije ništa bolji od političara i politika kakve oni vode odnosno metoda kojima se služe; u protivnomu, bilo bi dolazilo do mnogo većih biračkih pomaka i aberacija nego što je do njih doista došlo. Bilo bi došlo i do strožije primjene kriterija pri izboru nego što ih se dalo u praksi prepoznati.

Politika postala gotovo nestvarnom i bespredmetnom

Na neki teško objašnjiv način, politika je u međuvremenu postala gotovo nestvarnom i bespredmetnom – izgubila je na sadržajnoj dramatičnosti, a dobila na estradnoj prividnosti, na relativizaciji i na tehničko-proceduralnoj kompliciranosti. Ondje gdje to još nije vidljivo postat će za neko vrijeme vidljivo. Mnogi će uvidjeti da se izborima opet nije promijenilo ništa bitno ni ondje gdje je izgledalo da se promijenilo. Politikom se trenutno ništa bitno i ne može promijeniti – zato što se agitiralo i pobjeđivalo uglavnom po načelu „protiv“. I tako će sve skupa ostati, uz razne peripetije, sve dokle se ne promijene vanjske okolnosti ili dok ne dođe do drastičnijih unutarnjih kriza. A ako se okolnosti promijene ili krize uzmu maha, politika će se ionako same po sebi morati mijenjati, bez obzira na to koja stranka ili koji vođa bili taj čas „gore“, a koji „dolje“.

Osjećaj govori da je prevladala poslijeizborna bezsadržajnost ili banalnost i trivijalnost javnoga političkog diskursa. Koja se u lipnju stopila s nadolazećim ljetom, s mnoštvom čisto praktičkih pitanja i s mirisom „sezone kiselih krastavaca“ – dakle sezone u kojima ćemo masovno misliti na covid-potvrde i godišnje odmore, a pravih unutarnjopolitičkih događaja odnosno vijesti o njima gotovo da i ne će biti. Ono jedino što ćemo osjećati bit će svojevrstan mamurluk zbog prethodne opijenosti, pritajenih nadanja i zbog dosad neostvarenih očekivanja od politike – opravdanih ili neopravdanih. I ne samo mamurluk povezan s politikom, nego i s institucijama, istaknutim intelektualcima i drugim zbiljama za koje smo vjerovali da su po sebi sadržajne i da narodu i nama kao osobama otvaraju neke perspektive za koje vrijedi zauzeti se i u njih vjerovati.

Od politike do poezije i religije

Zbog svega toga, jedino što ozbiljnim i iskrenim ljudima preostaje, koliko god takvih bilo, a sigurno ih nema previše, jest svojevrsno „povlačenje“ u neke vlastite svjetove. Idealisti će utjehu morati potražiti u nekim izvanpolitičkim zbiljama. Recimo u poeziji. Dobriša Cesarić još je davno proniknuo u ljudske zbilje i svoje pronicanje izrazio u stihovima pjesme „Oblak“:

I svak je išo svojim putem:

za vlašću, zlatom il za hljebom,

A on – krvareći ljepotu –

Svojim nebom.

Taj „on“ na kojega se pjesma odnosi, izrečen metonimijom oblaka, jest čovjek kojemu u životu nije glavna ni jedina briga vlast ni moć spram drugima ili nad drugima, nije mu takva briga ni zlato odnosno stjecanje i bogatstvo, a i kada se bori za kruh svagdašnji ne svodi sve na „hljeb“, nego znade da osim kruha ima i drugih vrijednosti i sadržaja za kojima vrijedi stremiti, za njih se zauzimati, pa naposljetku, bude li nužno, za njih i trpjeti, eventualno i umirati.

Od poezije i estetike do duhovnosti i religije nije dalek put. Lijepa i uzvišena poezija nerijetko otvara put prema duhovnosti, podsjeća na nj i suočava nas s temeljnim ljudskim pitanjima, koja su filozofi i teolozi i pjesnici formulirali još u drevnim dobima – u praskozorje naše civilizacije odnosno današnjih civilizacija. Poezija uvodi u zbilje važne za ljudske duše i međuljudske odnose, a religija u zbilje odnosa prema Bogu, sebi, bližnjima i smislu svega.

Na bitna i slična pitanja ionako nijedna politika ne može odgovoriti. Suvremena hrvatska politika ne uspijeva „preraditi“ ni bližu povijest i time ju prevladati u korist pravednije i istinitije i čestitije sadašnjosti i budućnost; to isto ne uspijevaju ni stotine tisuća Hrvata osobno ni skupno. Pa kako bi onda mogla čovjeku otvoriti perspektive koje nisu ni povijesne ni praktične, nego teže ’uhvatljive’, osobne u onom dubljem smislu egzistencije čovjeka, obitelji, naroda, čovječanstva?!

Nasuprot onima koji teže – metaforički ili sinegdohalno rečeno – za vlašću, zlatom ili kruhom, Isus Krist opomenuo je nas ljude prije dvije tisuće godina: „Ne živi čovjek samo o kruhu…“ I nije pritom mislio samo na kruh ili hranu doslovce. Mislio je na sve od čega čovjek (misli da) živi. Te je nastavio: „…nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta“.

Ni ovo posljednje nije mišljeno doslovce, nego metaforički, slikovito. Kako god mi to danas tumačili, smisao te poruke mogao bi se prereći i nekim retkom iz drugih svetih spisa, recimo onim iz Psalma 106: „Hvalite Gospodina jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!“ Ili: “Sjetite se odakle dolazite, što primate i po komu vas uopće ima!”

Postoji toliko toga vrijednoga izvan politike!

Neka čitatelj oprosti člankopiscu na pjesničkim i vjerskim „upadicama“ unesenima u naoko sasvim drugi i tobože mnogo važniji – u svjetovni, profani ili ’pogani’ svijet. No uoči ljetnih odmora nije naodmet podsjetiti se da postoji poezija i ljepota, da postoji duhovnost i vjera, da postoji privatni i obiteljski život, da postoje ideali i vrjednote, da postoje vrijedne knjige, znanosti i umijeća te nebrojeno drugih sadržaja do kojih nijedna politika ne doseže niti ih obuhvaća svojim posesivnim prstima.

Hrvatska politika uglavnom je iscrpila svoje unutarnje kapacitete. Učinila je što je znala i umjela, stranke, političari i birači isto tako. U nizu izbornih ciklusa otkako opet imamo višestranačku demokraciju. I sada smo tu gdje jesmo, sa stanjem naroda, domovine i države kakvo jest i s nama takvima kakvi jesmo. Bez ikoga ili ičega na vidiku od čega bi se moglo (osim nekih opsjena i opsjenara) očekivati da će temeljito izmijeniti stanje na ovom ili onom području – nabolje. Bez ikoga kime bismo se i dalje mogli oduševljavati i ičega čemu bismo se unaprijed mogli iz sveg srca radovati. Kao osobama, pa i kao narodu kao ’kolektivnoj osobi’ (iako je to metafora i uvelike ’apstrakcija’) preostaje nam stoga odmaknuti se od površinsko-političkih sadržaja u dovoljnoj mjeri e da nam, Bože pomozi, pred očima izrone neki dublji i eminentno ljudski i božanski sadržaji. O njima politika ionako uglavnom ne zna ništa. Mi od političara i političke svite i zdušnih im sljedbenika nemamo osnove očekivati da za te sadržaje mare i da nam ih otkrivaju. Pustimo ih neka se bave onim što (navodno) znaju – osvajanjem i formiranjem vlasti, održavanjem na vlasti, oponiranjem ili priljubljivanjem onima na vlasti! A mi si potražimo ono što jest ili može biti doista naše.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara