Fragmenti hrvatske zbilje: Vodeći srpski geopolitičar ponovno bi komadao hrvatske teritorije, a nastala bi i država Dalmacija

Velikosrpski snovi o rekonfiguraciji postjugoslavenskog prostora

Da velikosrpska ideja u Srbiji i dalje živi jasno je svim ozbiljnim i razumnim ljudima. Velikosrpstvo i danas kao nasilnička, maliciozna, lažljiva i duboko patološka i iracionalna ideja predstavlja osnovnu potku srpske intelektualne i političke elite, ali i najveću ugrozu po sigurnosnu arhitekturu jugoistočne Europe. Realna politika, dakako, nameće određena ograničenja, no u Srbiji se ne mire s porazom u Hrvatskoj 1995. godine i dalje snuju da će se u budućnosti stvoriti „bolje okolnosti“ u kojima će se moći „vratiti“ određeni krajevi koji su bili sastavni dio fantomske Republike Srpske Krajine.

Za prikazati stavove srpske intelektualne elite ilustrativno je pogledati što o mogućim sutrašnjim teritorijalnim i geopolitičkim promjenama piše dr. sc. Milomir Stepić. On je nedavno na portalu Novi Standard objavio dva članka u kojima se bavi rekonfiguracijom postjugoslavenskog prostora.

U okviru te „rekonfiguracije“ Dalmacija bi postala samostalnom državom, a obuhvaćala bi i današnje hrvatske etničke prostore na području zapadne Hercegovine. „Dalmacija bi bila sasvim nova, mala država – latinsko geopolitičko i geokulturno ‘sidro’ na Balkanu, s potencijalom transjadranskog posrednika za širenje utjecaja dublje u njegovu unutrašnjost. Formirala bi se na pseudoantičkim povijesnim temeljima i maritimnom, talasokratkom identitetu. Njen etnički sastav je sada kompaktan hrvatski, s izrazitim rimokatoličkim obilježjima i snažnom antisrpskom orijentacijom (naročito u zaleđu uslijed konvertitskog sindroma ‘bivših Srba’), ali s izgradnjom državnosti moguće je da se transformira u dalmatinski u smislu državne nacije“.

„Hrvatska federacija“, nastala kao posljedica rekonfiguracije geopolitičkog prostora, bila bi „teritorijalno znatno smanjena u odnosu na sadašnju Hrvatsku“. Hrvatska Federacija bi se sastojala „od tri povijesno i fizičko-geografski jasno individualizirane provincije – (1) Istre i Kvarnera, (2) Hrvatske (prave) i (3) Slavonije“.

Srpska Federacija bila bi „najveća država u politički-teritorijalno redizajniranom postjugoslovenskom prostoru, budući da i danas važi činjenica kako od Srba ‘od Beča do Carigrada nema većeg naroda’. (…) To ne znači da će nove teritorijalne razmjere i granice steći na račun susjeda Hrvata, nego će sažimanje AVNOJ-ske Hrvatske i formiranje zasebne države Dalmacije biti rezultat objektivnijeg pristupa u izgradnji država“.

I Srpska Krajina ponovno bi, prema sanjarenjima Milomira Stepića, obuhvatila dio hrvatskih krajeva:

„Srpska Krajina bi imala navedeno ime jer bi je uglavnom činile dominantno srpske oblasti ‘dvije Krajine’: prije hrvatsko-muslimanske ofenzive kolovoza 1995. godine zapadni, najveći dio nekadašnje Republike Srpske Krajine i Banjalučka (Bosanska) Krajina kao zapadno ‘krilo’ Republike Srpske. Najduži sektor njene granice bio bi državna granica Srpske Federacije prema Dalmaciji i Hrvatskoj Federaciji. Odatle bi trebalo očekivati stalne prijetnje, pretenzije i revanšizam na tradicionalnoj antisrpskoj i antipravoslavnoj klerikalno-ekspanzionističkoj i velikodržavnoj ‘anakonda-geopolitičkoj’ osnovi. Ostatak granice bio bi prema federalnoj jedinici Bosni i uz neznatne korekcije odgovarao bi sadašnjoj međuentitetskoj granici, te prema federalnoj jedinici Srbiji koja bi se poklapala sa aktualnom jugoistočnom granicom Distrikta Brčko. U njenom sastavu našao bi se čitav posavski ‘koridor života’, ali proširen ne samo za općinu Gradačac na jugu, već i za hrvatske enklave Odžak i Orašje (sadašnji dvodijelni Posavski kanton Federacije BiH) kako bi se uspostavila tzv. prirodna granica na Savi, a njegova širina omogućila relativnu sigurnost i potpunu komunikacijsku prohodnost“.

Stepić nastavlja:

„U sastavu Srpske Krajine bila bi dva autonomna okruga. Krajiško Primorje (KP), iako većinski hrvatsko, rezonom ‘antietnografske nužnosti’ (Cvijić 1913, 202) omogućavalo bi Srpskoj Krajini, kao hinterland-u veličine gotovo kao Belgija, široku, razvedenu, višestruko povoljnu i nemjerljivo geopolitički važnu maritimnu participaciju i orijentaciju. U vidu uskog priobalnog pojasa (Kakma – Biograd šest km), Krajiško Primorje bi se protezalo od podvelebitske Barić Drage do potopljenog ušća Krke, te uključivalo gravitirajuće otoke i akvatorij. Na kopnu bi bilo omeđeno linijom duž jugoistočnog grebena Velebita, koja bi se potom spuštala i presijecala Karinsko ždrijelo i dalje, vanjskim obodima atara srpskih sela Islam Grčki, Smoković, Zemunik Gornji, Kakma, Čista Mala…, nastavljala prema donjem toku Krke. Homogen i gusto naseljen muslimanski/bošnjački autonomni okrug Cazinska Krajina (CK) imao bi prostorni opseg adekvatan prirodnim, regionalno-geografskim i etničkim granicama. One bi se sa tri strane poklapale sa sadašnjom državnom granicom Bosne i Hercegovine s Hrvatskom (prema Baniji, Kordunu i Lici). Sa četvrte strane bila bi povučena rijekom Unom, izuzimajući dva odstupanja: kod Krupe bi prelazila na lijevu, a kod Bihaća na desnu stranu (na zapadni obod platoa Grabež) i u širokom luku obilazila te gradove kako bi se sačuvala njihova cjelovitost i funkcionalnost“.

Milomir Stepić nije lunatik kao pred koji dan preminuli Jovan Deretić. On je vodeći srpski geopolitičar čiji stavovi izražavaju dominantan stav srpske geopolitičke škole. Kao što vidimo, velikosrpski strateški ciljevi ostaju tek su neznatno korigirani: i dalje se svojata hrvatske krajeve koji bi prema Stepiću trebali postati dio Srpske Krajine, a tamo gdje su svjesni da su u manjini, kao u nekim dijelovima Dalmacije, tamo bi Srbi poduprli stvaranje samostalne države Dalmacije. Bitno je da se napakosti Hrvatima.

Stepićeva skica geopolitičke rekonfiguracije postjugoslavenskog prostora (vrijedi pročitati i prvi i drugi nastavak) 2021. godine čine se posve nerealnom. No ono na što velikosrpska politika računa je promjena globalnih geopolitičkih okolnosti što bi dovelo do dominacije euroazijskih njima sklonih sila. Tako Stepić na jednome mjestu ističe:

„U geopolitičkom smislu, Srpska Federacija bi predstavljala balkanskog eksponenta i simbol postameričkog poretka u kome će dominirati euroazijske sile, te ključni čimbenik prave, a ne lažne stabilizacije Balkana. Također, njena uloga bit će da zadržava njemačke ekspanzionističke ambicije dalje prema jugoistoku, prodor neoosmanizma posredstvom balkanskih ‘pega’ islamiziranog stanovništva i prozelitske rimokatoličke ‘pipke’ sa apeninske strane Jadrana. Istovremeno, trpjet će stalne pritiske i prijetnje s tih strana, kojima će, htjela ne htjela, imati zadatak i kapacitet da se suprotstavi samo u novom globalnom i euroazijskom geopolitičkom kontekstu, tj. uz konkretnu rusko-kinesku potporu“.

Nadalje, u Srbiji računaju i na demografski faktor. Demografsko pražnjenje Hrvatske zlurado se i sa zadovoljstvom komentira u velikosrpskim krugovima. Naravno, i Srbija se demografski prazni, no računa se na to da je srpski faktor brojniji. Ono što velikosrbi zaboravljaju činjenica je da do predložene rekonfiguracije ne može doći bez rata, a u bilo kakvim pokušajima novoga osvajanja hrvatskog teritorija (za osvojiti neki prostor treba imati omjer snaga minimalno 4:1), s obzirom na realne odnose snaga, Srbi bi bili potučeni gore nego 1995.

Kako bilo, na Stepićeve geopolitičke uratke koji ciljaju prema teritorijalnom komadanju Hrvatske ne treba odmahnuti rukom, nego ih treba pročitati s najvećom pozornošću. Jer, ponovimo, ono što on piše predstavlja dominantan stav srpske političke i intelektualne elite koja se ni danas ne miri s propašću ideje velike Srbije.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo