Neda Rosandić Šarić: “Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić”

Uvod u prikaz knjige

U bivšoj velikosrpskoj tvorevini Jugoslaviji, od njezina osnutka 1918. do raspada 1990., Hrvati su bili proganjani, zatvarani, mučeni i ubijani. Mnogi su nestali bez oproštaja sa svojim najmilijima. Kosti im godinama trunu u slovenskim i hrvatskim jamama ili po gorama i travnjacima diljem bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. 

Režimi su se mijenjali, ali ciljevi su bili isti. Što manje Hrvata, tim bolje za Jugoslaviju! Zločinci su uvijek opravdavali svoj zločin nad Hrvatima. Po Titovu mišljenju ubijanje Hrvata se moralo dogoditi, jer je trebalo zadovoljiti Srbe, a po Milovanu Đilasu Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. 

Kroz više od 65 godina jugoslavenski vlastodršci su čvrsto držali istinu pod gvozdenim poklopcem koji nitko nije smio otvoriti i javno opisati žrtve i herojstvo Hrvata koji su se od 1918. do 1990. zalagali i borili za hrvatsku državu.

U Hrvatskoj se nije smjelo znati o hrvatskim križarima, bleiburškim žrtvama i emigrantskim povratnicima koji su se vraćali u domovinu da s križarima počmu ili nastave borbu za neovisnu Hrvatsku. Uspostavom današnje hrvatske države, gvozdeni poklopac je doduše bio podignut, ali pojedinci i grupe su nastavili ponavljati “jugoslavensku istinu“ po kojoj su jugoslavenski partizani bili istinski borci, a Hrvati koji su se borili za hrvatsku državu, fašisti, izdajice i narodni neprijatelji. Uslijed toga Hrvatska ni danas, trideset godina nakon njezine nezavisnosti, ne može napredovati, jer se na lažima ne gradi budućnost. Na pitanje, kako se suprostaviti tim lažima, odgovor je: upornošću i istinom! Mnogi su to već učinili, a drugi su dužni učiniti.

Očevo pismo kćerima

U tom smislu Neda Rosandić Šarić, poznata emigrantska politička aktivistkinja, a devedesetih godina hrvatska veleposlanica u Argentini, nedavno je napravila velik iskorak. Objavila je knjigu pod naslovom, “Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić”  i u njoj opisala potresnu priču o svom ocu, hrvatskom domoljubu, revolucionarcu i mučeniku, Mimi Rosandiću, koji se odazvao “Akciji Deseti Travnja” i u travnju 1948. vratio u domovinu s ciljem da sudjeluje u revolucionarnoj borbi za uspostavu hrvatske države. (Izdavač: Ogranak Matice hrvatske Vinkovci ; Ogranak Matice hrvatske Čitluk) Urednici su dr. Tomislav Jonjić i gospođa Maja Runje. 

U ovu potresnu priču Jonjić nas uvodi Rosandićevim oproštajnim pismom od svoje tri kćerkice prije odlaska u domovinu. U pismu je sažeta njegova očinska ljubav prema djeci koju zauvijek ostavlja, ali ne zbog sebe već zbog Hrvatske. U njemu otac svoj odlazak u domovinu predstavlja kao predestiniranu sudbinu koju nije mogao ni smio izbjeći. Domovina mu to ne dopušta i on se toj sudbini i osobnom zavjetu pokorava, a Svevišnjemu, čiji je poziv osjetio u glasu vlastite savijesti, skrušeno odgovara: Fiat voluntas tua. 

U predgovoru knjige Jonjić nas upozorava na neka slična povijesna i tragična pisma, poput onoga koje je Petar Zrinski 29. travnja 1671. uputio svojoj supruzi, banici Katarini, te na pismo mladoga hrvatskog revolucionarca Marka Hranilovića, koje je napisao majci u rujanskoj noći 1931., prije nego je izdahnuo na vješalima u dvorištu sudbenog stola u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. 

Svoj komentar Jonjić završava: “Čitali smo, dakle, dosta tih tužnih a veličanstvenih dokumenata, tih pisama što su istodobno i najintimnije ispovijedi i hrabra svjedočanstva rodoljublja i opće etičke pouke, pravi kategorički imperativi, upravo katekizmi našega rodoljublja, naše vjere i, što bi Matoš rekao, naše veze s Bogom i čovječanstvom; ali jedno od tih pisama za naš ukus stoji iznad sviju ostalih: to je pismo kojim se – polazeći „za svojom zvizdom“, potpuno svjestan da ih nikad više ne će vidjeti, stavljajući, pomiren s Bogom, i sebe i njih na žrtvenik slobodne i neovisne Hrvatske – od triju svojih malenih kćeri oprašta, i njihov oprost što ih u tuđemu svijetu ostavlja sirotama, moli njihov otac, „ćakan“, Mime Rosandić (1900.-1948.), hrvatski politički borac, uznik, političar i mučenik. U šest kratkih rečenica toga pisma sublimiran je život pojedinca, obitelji i naroda.” (Str. 9-10.)

Pogledajmo potresni oproštaj oca od svoje djece: “Draga Anera, Mara (Nedino srednje ime) i Ika! Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne. Vaš ćakan, Mime”

Zadnji susret 

Prije odlaska u domovinu, Mime Rosandić se kratko sastao sa suprugom i kćerkicama u proljeće 1947. godine.  Susret je bio pokraj rijeke Tene u blizini logora Fermo u Italiji, gdje su bili smješteni Hrvati koji su izmakli nožu jugoslavenske vojske i lovu britanskih obavještajaca koji su hapsili istaknute Hrvate i slali ih u jugoslavensku klaonicu. 

Autorica knjige, koja tada nije imala ni pune četiri godine, sjeća se kako je s majkom i sestrama išla na taj sastanak. Oca su srele na polovici potoka. Nju je čvrsto uhvatio za ruku i preveo je na drugu stranu potoka. Ta slika ostala je u njezinu sjećanju cijeloga života i poticala je na vjernost očevim idealima.  Zahvalna je svojoj dobroj majci koja je u njoj i njezinim sestrama budila uspomenu na oca i poticala ih na ljubav prema njemu i Hrvatskoj. “Majka nas je puno učila o Hrvatskoj, odgajala nas je za ljubav prema Hrvatskoj. Poticala je u nama vjeru i nadu u bolju budućnost. Sanjala je, kao i mnogi drugi, o povratku kući, ali povratak nije doživjela. No pred samu smrt dočekala je proglašenje hrvatske samostalnosti, uspostavu demokratske Republike Hrvatske.” (Str. 18.)

Ljubav prema ocu Nedu je uvijek nukala da o njemu sazna što više. Još kao mala djevojčica počela je slušati i čitati sve što su drugi o njemu govorili i pisali. “Uvijek sam htjela čuti svaku pojedinost, malo po malo slagala sam sliku o očevu putu kroz život, o hodu nadasve posvećenom Hrvatskoj.” (Str. 19.)

Očevo djetinjstvo, škola i politička djelatnost

Iako ističe da o očevu djetinjstvu ne zna puno, očito je da je Neda svojom upornošću i radoznalošću uspjela prikupiti važne podatke o njemu kao čovjeku i Hrvatu.  Mime Rosandić je rođen 4. studenog 1900. u selu Kaniža kraj Gospića. U Gospiću je završio gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu je postao inžinjer šumarstva. Starčevićevu misao o nužnosti stvaranja samostalne države Hrvatske primio je vjerojatno još u gimnazijskim danima. Marko Došen, poznati rodoljub i član Starčevićeve stranke prava, bio mu je uzor i politički učitelj.  Vrlo rano je upoznao hrvatske mladiće, svoje kasnije političke suradnike, koji su se okupljali oko Marka Došena. To su bili Mate, Ivica, Jurica i Marko Frković, Juco Rukavina, Nikola Orešković, Mile Starčević mlađi, Andrija Artuković i Jozo Dumandžić.  U Zagrebu se uključio u politička zbivanja, a 1924. je bio izabran za predsjednika sveučilišne organizacije Hrvatske republikanske seljačke stranke. S njime su u vodstvo bili izabrani Mile Starčević i Mate Frković. O njihovu izboru izvjestio je Lički Hrvat. U uvodniku lista urednik Marko Došen je napisao: „Mi ne ćemo robovanja. Hoćemo dostojan život. Hoćemo pravicu.” (Str. 23.)

U Vinkovcima je radio kao šumarski inžinjer i upoznao mladu djevojku Finu Obelić, koja je iz Novske bila došla u Vinkovce k sestri.  Iako su se upoznali i zaručili 1928. godine, zbog njegove političke djelatnosti i čestih zatvora, vjenčali su se tek 1938. godine.  Njihovi vjenčani kumovi su bili Mile Budak i Mate Frković, s kojima su bili u prijateljskim odnosima. Njihove su obitelji kasnije proživjele sličnu i tešku sudbinu. Budakova supruga Ivka pronađena je mrtva u bunaru 11. travnja 1940. Iako se govorilo o samoubojstvu, po mišljenju onih koji su je poznavali najvjerojatnije je da ubijena po nalogu iz Beograda. 

Nakon propasti NDH jugoslavenski krvnici su ubili Milu Budaka i njegovu kćer Grozdu.  Njegova druga kćer Neda uspjela se spasiti. Sa svojim suprugom Krešom Puk, sinom dr. Mirka Puka, došla je u SAD i s njime dugo godina povučeno živjela u saveznoj državi Iowa. Nedina majka, koja je dobro poznavala obitelj Budak, sastala se s Nedom Budak (Puk) 1973. godine. (Str. 47)

Život u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 

Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske Mime Rosandić je dočekao u Podravskoj Slatini, a njegova supruga u Novskoj. Ubrzo su stigli u Zagreb i privremeno se smjestili u stanu kod Jose Rukavine. Po sjećanju Nedine majke, poglavnik dr. Ante Pavelić je ponudio Mimi Rosandiću ministarsku dužnost, ali je on to sa zahvalnošću odbio. Prihvatio je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu šuma i ruda, na čijem je čelu bio Ivica Frković. Nakon preuzimanja dužnosti unajmili su stan u Maksimirskoj ulici. Ubrzo im se rodila kćer Anera, a dvije godine kasnije i druga kćer Neda Mara Rosandić. Zbog očeve stalne odsutnosti i majčinog velikog posla, roditelji su zaposlili mladu djevojku Iku Duić kao kućnu pomoćnicu.  “Ika je bila vrlo radišna, poštena i potpuno odana našoj obitelji. Kuhala je i prala robu, pa i borcima koji su dolazili s ratišta.” (Str. 45.)

Talijanska okupacija, te četnički i partizanski napadi na Hrvatsku i Hrvate poremetili su oduševljenje koje je nastalo uspostavom NDH-a. Hrvati su morali bježati da spase život. Mnogi su dolazili iz Like u Zagreb i tražili materijalnu pomoć.  Nakon kapitulacije Italije 1943. i poništenja Rimskih ugovora, prilike su se počele mijenjati, a s njima i hrvatska taktika. Dr. Mladen Lorković i Ante Vokić su pokušali doći u vezu sa zapadnim saveznicima, no Nijemci su otkrili njihov pokušaj i tražili da im Hrvatska sudi zbog veleizdaje.  Sud ih ipak nije osudio na smrt, već na zatvor i gubitak vojnih činova. Prije samog povlačenja u svibnju 1945. Lorkovića i Vokića je netko ubio na svoju ruku.  Njihova smrt je i danas velika zagonetka.      

Napuštanje Domovine

Obitelj Rosandić je Zagreb napustila 6. svibnja 1945. godine.  Otputovali su automobilom kojim je upravljao ing. Stanko Mavrek. Uz Mavreka, njegovu suprugu i majku, u automobilu su bile Rosandićeva supruga, dvije kćeri, majka Mara i Ika Duić, kućna pomoćnica. Njegova dva brata, Joso i Ive, bili su u velikoj koloni hrvatskih civila, a on je putovao sa skupinom dr. Vlatka Mačeka, kojemu je Hrvatska vlada bila osigurala zaštitu i financijsku pomoć. “Tada se mislilo da bi on u sljedećem razdoblju mogao preuzeti vodeću ulogu i spasiti Hrvatsku, ali to se, kako znamo, nije dogodilo, zato što je Maček Hrvatsku uvijek gledao u okvirima Jugoslavije a ne kao samostalnu državu.” (Str. 62.) 

Rosandić je s Mačekom stigao do Krupendorfa. Odatle je Maček s pratnjom produžio, a Rosandić je sačekao svoju obitelj i krenuo prema Klagenfurtu.  U Klagenfurtu je zatekao članove Hrvatske vlade i nekoliko viših državnih činovnika, koji su, zbog straha da bi Rusi mogli zauzeti Klagenfurt, brzo otišli u Turracher Hohe. Rosandić je želio biti s narodom i zato je odlučio s ženom i djecom ostati u Klegenfurtu. O tome Neda Šarić piše: „Tko zna kakva bi bila naša sudbina da su roditelji te večeri otišli tamo gdje su bii članovi vlade. Bili itko od nas ostao živ“, s pravom pita Neda Šarić, jer su Englezi velik broj ministara zarobili i izručili jugoslavenskim partizanima.  (Str. 63.)  

Na žalost Englezi su brzo upali u Klagenfurt i pohapsili tamošnje Hrvate.  Strpali su ih u stočne vagone i vlakom odvezli u nepoznatom pravcu. Kad su stigli u Villach, odobrenjem američkog predstavnika, umjesto prema Jugoslaviji, vlak je otišao prema logoru Fermo u Italiji. Ljudi su odahnuli, jer je treunutačna opasnost prošla. Tamo su stigli 18. srpnja 1945. (Str. 67.)

Logor Fermo

Logor Fermo je bio pod britanskim nadzorom, a upravitelj logora je bio major Scott, Irac, a nakon njega major White, Britanac. U logoru je bilo Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina, s različitom prošlošću i zvanjima. Nitko od njih nije bio slobodan ni siguran. Uz svu opasnost, pokušali su živjeti što normalnijim životom. Nedjeljom i blagdanima imali su sv. misu na hrvatskom jeziku. Osnivali su pjevačka društva i izdavali razne novine, knjige i brošure. Imali su i svoj Predstavnički odbor koji je koordinirao rad u logoru. Predsjednik Odbora je bio prof. Dušan Žanko. U logoru je postojala javna kuhinja u kojoj su ljudi primali hranu. No hranu su mogli dobiti samo oni koji su bili na službenoj listi, a mnogi se nisu usuduli prijaviti zbog opasnosti, što znači da nisu mogli dobivati hranu. Jedan od njih je bio i Mime Rosandić. Srećom, mnogi Hrvati koji su dobivali hranu potajno su je dijelili s onima koji nisu bili na listi. Poslije nekog vremena, Mime Rosandić se prijavio kao Frane Manestar. Slobodnije se mogao kretati po logoru i dobivati hranu, no i dalje je bio oprezan i nastojao što manje dolaziti u logor. Obitelj Rosandić je u logoru dobila treću kćerkicu, kojoj su dali ime Ikica.  

Poslije ugovora koji je bio potpisan između britanskih savezničkih snaga i Titove Jugoslavije, opasnosti za Hrvate u logoru postale su još veće.  Jugoslavenska vlada je slala Britancima liste s imenima Hrvata koje je tražila da joj se izruče. “Majka je govorila kako je našem kumu ing. Juri Petraku, koji je u upravi logora radio kao predstavnik izbjeglica, major White jednom prilikom pokazao popis ljudi kojima je prijetilo uhićenje. Na popisu sivih bilo je ime Frane Manestara, a uz ime je u zagradi pisalo Mime Rosandić.“ (Str. 72.)

Uz brigu o osobnoj sigurnosti, hrvatski su logoraši bili zabrinuti i za sudbinu Hrvata u domovini, posebno za sudbinu članova svojih obitelji i rodbine koje su ostavili iza sebe. Neki su se potajno vraćali u domovinu, kako bi doznali pravu istinu. Neda opisuje slučaj mladića iz Like, koji je otkrio njezinom ocu da namjerava otići u domovinu izvidjeti situaciju i sobom dovesti svoju djevojku. Njezin otac ga je zamolio da pokuša doznati, da li je živ pukovnik Delko Bogdanić. Mladić je otišao u Hrvatsku i sretno se vratio sa svojom djevojkom. Mimi Rosandiću je rekao da nije uspio doći u vezu s Bogdanićem, ali da je od ljudi čuo kako po šumama ima križara, koji su nastavili borbu. Kasnije se saznalo da je početkom 1946. Delko Bogdanić sebi oduzeo život, jer nije htio živ pasti u ruke neprijatelja. U logoru Fermo je bila njegova supruga Anđa i njihove dvije kćeri, Magda i Đurđica. One su kasnije sretno stigle u Argentinu.  Đurđica Bogdanić, mlađa kći Delkova, bila je s Nedom Rosandić u prvom razredu u školi hrvatskih milosrdnica „Cristo Rey“ u Buenos Airesu.  Njihove su obitelji godinama bile povezane prijateljstvom. (Str. 76-77)

Od prijatelja Rosandićeve obitelji u logoru Fermu bila je Minka Rukavina, sestra Jose (Juce) Rukavina. Joso je još kao mladić pripadao gospićkoj pravaškoj skupini u kojoj je bio i Mime Rosandić. Godine 1932. sudjelovao je u Velebitskom ustanku, zbog čega su ga vlasti Kraljevine Jugoslavije osudile na višegodišnju robiju i u zatvoru zvjerski mučili. U Tamswegu (Austrija) 17. svibnja 1945. Britanci su ga uhitili s većom grupom Hrvata i predali ga jugoslavenskim partizanima. Ubijen je u lipnju 1945., ali mu se za grob ne zna. 

U Škofjoj Loki partizani su ubili njegovu majku Tonku, rođenu Pavičić, sina Juricu, sestru Anku Blažeković i njezina supruga Lucijana Blažekovića, nećakinju Cecu Blažeković, i ženinu sestru Olgu Milinković. Supruga Nevenka, s kćerima Minkom i Verom, te petnaestogodišnjom nećakinjom Višnjom Blažeković, preživjela je Križni put i stigla u Zagreb. Odveli su ih u zatvor. U hodu prema zatvoru Višnja Blažeković je na papiru napisala ime i adresu svoje tete Minke Rukavine i bacila ga na cestu.  Božjom milošću, taj papirić je pronašao jedan čovjek i odnio ga Minki Rukavini.  Ona je odmah pošla u potragu i brzo pronašla zarobljenu rodbinu. Stražari su joj predali malu Minkicu i Višnju i rekli da sutradan dođe po bratovu ženu i najmlađu nećakinju Veru. Sutradan su joj dali malu Veru, ali Nevenku su zadržali i ubrzo je ubili.  Neda Šarić vjeruje da je u ovo ubojstvo bio upleten gospićki komunist i zločinac Jakov Blažević. Nakon Nevenkine smrti vlasti su htjele tri male curice smjestiti u dom, ali je Minka Rukavina odlučila s njima pobjeći u Italiju. U tome je uspjela i s njima došla u logor Fermo. Odatle je kasnije sa svoje tri nećakinje otišla u Buenos Aires i za njih se brinula. 

U logoru Fermu je umrla Nedina baka Mara, 2. rujna 1947. godine. Živjela je u nadi da će još jednom vidjeti sina Mimu, ali on se je u to vrijeme u Austriji pripremao se za put u Hrvatsku. Pokopana je na mjesnome groblju, u blizini logora.

Politička djelatnost

Uz kulturnu, vjersku i športsku djelatnost, Hrvati su se bavili i politikom. Nekoliko mjeseci poslije svibanjskog eksodusa i Bleiburške tragedije, 20. rujna 1945. u malom austrijskom mjestu Spittal na Dravi sastali su se preživjeli hrvatski ministri, dr. Džafer Kulenović, dr. Lovro Sušić, ing. Ivica Frković, dr. Josip Balen, dr. Mate Frković i dr. Jozo Dumandžić, te gospodin Božidar Kavran. Osnovali su tijelo, s imenom Hrvatsko Državno Vodstvo (HDV). 

Članovi tijela su bili dr. L. Sušić, dr. M. Frković i B. Kavran, a malo kasnije i dr. Meho Mehičić.  Dr. Lovro Sušić je imenovan za predsjednika. To tijelo (HDV) je kasnije upravljalo akcijom „Deseti travnja“, koju su 1946. zamislili dopukovnik Josip Braco Tomljenović, Krešo Župan, Blaž Jurković i Ivica Gržeta. Oni su napravili plan i predložili da izabrani časnici idu natrag u domovinu i ondje se povežu s vojnicima koji su ostali u šumama i djelovali kao križari.  Mime Rosandić je održavao vezu između njih i dr. Sušića. Sušiću je poslao plan, a ovaj je brzo potvrdio da ga HDV prihvaća. Time je bio službeno oblikovan veliki hrvatski pothvat, s ciljem obnavljanja borbe. 

U svibnju 1946. dr. Mate Frković i dr. Josip Balen, kao predstavnici HDV-a, preselili su se iz Austrije u Rim, gdje su trebali raditi na razvitku akcije „Deseti travnja“. No na putu prema Rimu, čim su stupili na talijansko tlo, Britanci su ih uhitili. Kad je za to saznao Mime Rosandić odmah je počeo pripreme za njihovo oslobođenje. 

Preseljenje u Rim

Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 1946. dr. Ante Pavelić iz Austrije se preselio u Italiju. Došao je u pratnji Božidara Kavrana, koga je Hrvatsko Državno Vodstvo već bilo postavilo na čelo pothvata akcije „Deseti travnja“. Tom prilikom Kavran se sastao s Mimom Rosandićem i rekao mu da je HDV odlučilo da Rim bude središnjica i da će dr. M. Frković imati vodstvenu ulogu u tome. Za Hrvate Rim je bio važno mjesto iz više razloga. U njemu je živio vlč. Krunoslav Draganović, koji se dosta brinuo o izbjeglicama, a drugi razlog je bio u tome što je u Rimu bio i hrvatski zavod sv. Jeronima u čijim se prostorijama nalazio Hrvatski odbor. Na čelu odbora su bili prof. Ivan Oršanić i general Vilko Pečnikar. Oršanić i Pečnikar su pružali pomoć novodošlim Hrvatima i na stranim jezicima pisali proglase, članke i priopćenja.

Nakon Kavranova povratka u Austriju, dr. Frković je u Rimu sazvao sastanak na koji su iz Ferma putovali Mime Rosandić, Josip Braco Tomljenović, Krešo Župan, Ivica Gržeta, Ante Kolarac i Julije Špalj.  S njima je trebao putovati general Moškov, no tih dana su Englezi uhitili njega i Franu Šarića. Moškova su izručili Jugoslaviji, gdje ga je komunistički režim smaknuo.  Krajem siječnja 1947. Mime Rosandić se preselio u Rim. U Fermo se vraćao češće zbog obitelji, ali i zbog održavanja političkih sastanaka i dogovora s ljudima.  

Odlazak dobrovoljaca

Čim je bila uspostavljena veza, zvana „Šmit“, u Austriju je otputovala grupa dragovoljaca i to Božidar Petračić, Vladimir Hranilović, Vjekoslav Španiček, Stjepan Križanić i Josef Jezovšek, a nakon njih Julie Špalj, Mime Rosandić i Mate Frković. Rosandić i Frković su vlakom putovali do Pontebba, a odatle su pješice preko Alpa stigli u Villach. Austrijska policija je uhitila Rosandića, jer nije imao dokumenata, i odvela ga u zatvor. Nakon izlaska iz zatvora, Rosandić je s Frkovićem, Krešom Županom i Ivicom Gržeta otišao u operativnu središnjicu u Troifachu, blizu Villacha, a odatle sam u Mösel i smjestio se u šumsku baraku u kojoj je već stanovalo nekoliko boraca. Koncem rujna 1947. u Grazu je posjetio svoga prijatelja ing. Ivicu Frkovića i njegovu suprugu Ljerku, koje je dvije godine ranije zadesila velika obiteljska tragedija. Među članovima visokih dužnosnika vlade Nezavisne Države Hrvatske, koje su Englezi zarobili u Tamswegu u Austriji 17. svibnja 1945., bilo je njihove troje djece – dvadesetdvogodišnja Mirna, šesnaestogodišnja Jasna i trinaestogodišnji Vladimir. Englezi su zarobljenike u Rosenbachu predali jugoslavenskim partizanima, koji su na putu u blizini Škofje Loke 25. svibnja 1945. ubili Mirnu.  Jasna i Vladimir su stigli živi u Zagreb. Nekoliko mjeseci kasnije, njihov ujak Krsto Vuković uspio je potajno Vladimira prevesti u Austriju. Jasna je ostala u Zagrebu, ali joj se brzo izgubio svaki trag. Jugokomunisti su je ubili. Da spase Vladimira, roditelji su odselili u Argentinu.  

Svakodnevne brige i neizvijesnosti 

Supruga Mime Rosandića je vrlo malo znala o muževu životu, kretanjima i aktivnostima. Pisma su od njega, doduše, stizala, ali u njima nije bilo informacija o njegovu životu i radu. Supruga je živjela je u stalnoj brizi za djecu i strahu za muža. Za Božić, 16. prosinca 1947. Rosandić je iz Austrije poslao pismo djeci u kojem je napisao:

 „Draga dico! Želim vam sretne Božićne blagdane te da budete dobre mami i da je dobro slušate. Isto tako i ostalima u kući. Svakako mi se javite, da znam što radite i kako živite. Ja vam nemam ništa poslati za ovaj Božić, a za drugi će već biti bolje. Nikamo ne treba ići jer nije dobro ni tamo kuda su ostali otišli. Nije ni lipo, ni pametno, ni pošteno od nikoga da uzmiče, a pogotovo ako je to stalno. Ja neću uzmaknuti pa se ne znam što dogodilo. Jedino Aneri šaljem sličicu, da ju mama nauči pivca narisati. Sve vas lipo pozdravlja, vaš tata“ 

Mime Rosandić i Branko Kuštra su planirali skupa ići u domovinu i zato su u Möselu proveli zimu 1947./1948., no krajem siječnja 1948. Rosandić je iz nepoznatih razloga otišao u Unterwald kod Krste Vukovića. Tu se sastao s nekim tko je dobro poznavao njega, dr. Frkovića i Vukovića.  Iz Udbinih dokumenata autorica knjige je saznala da je taj radio za udbu i da mu je kodno ime bilo “Tinka”.

No tko se je krio iza tog kodnog imena? Da li je to bio Božo Gregl ili Miško Vučetić, koji su dobro poznavali dr. Frkovića ili netko treći? Dr. Frković je kasnije Gregla i Vučetića smatrao izdajicama. Agent „Tinka“  u izvješću koje  je 1. ožujka 1948. poslao u Jugoslaviju piše da je bio kod Krste Vukovića i da je s njime i Mimom Rosandićem razgovarao o hrvatskim pregovorima s Amerikancima. U izvješću također spominje da M. Rosandić vjeruje da će uskoro doći do ratnog sukoba između zapadnih Saveznika i SSSR-a. i da u tome vidi hrvatsku šansu, iako misli da će i bez toga Jugoslavija propasti. Ističe da su Vuković i Rosandić razgovarali i o budućoj ulozi dr. Ante Pavelića u hrvatskoj borbi, te da je Rosandić rekao kako dr. Pavelića poštuje, ali da u emigraciji i u domovinskom otporu treba tražiti nove vođe.  

Koncem ožujka 1948. Kavran je pozvao Branka Kuštru da se spremi za odlazak u domovinu. Prema jugoslavenskim informacijama udba je skupinu u kojoj je bio Kuštra uhapsila već 27. ožujka 1948. godine. Rosandiću, a vjerojatno ni Kuštri, nije bilo jasno, zašto je Kavran pozvao samo Kuštru, a ne i njega. Da li je Kavran tu odluku donio na svoju ruku, teško je danas znati, no iz pisama koje je u to vrijeme Rosandić pisao dr. Lovri Sušiću, očito je da se Rosandić nije uvijek slagao s donošenim odlukama. 

Autorica knjige posjeduje tri pisma koja je njezin otac poslao dr. Sušiću. Pisma je dobila od povjesničara dr. Jere Jareba. U jednom od njih Rosandić piše o nezdravoj atmosferi i čudnom ponašanju među prijateljima. Ističe da se jedino složnim i odgovornim radom, „bez bolesne ambicije“ može ići naprijed. Uslijed sigurnosti dopisivanje je bilo pod kodnim imenima.  Sušićevo kodno ime je bilo Onkel, Frkovićevo Teta Ana, Kavranovo Matek, a Rosandićevo Tvrtko. 

Uslijed sve većih opasnosti Hrvati su željeli što prije napustiti logor Fermo i Europu i odseliti u Sjevernu ili Južnu Ameriku. Mnogi su otputovali u Argentinu. Supruga Mime Rosandića odlučila je također s djecom odseliti u Argentinu, no nije joj bilo lako osigurati taj put. Njezin suprug je znao za njezine poteškoće, ali je bio svjestan da joj ne može pomoći. Da ga je to boljelo i mučilo vidi se iz pisma koje je 25. ožujka 1948. napisao dr. Sušiću: „Moji su nedavno bili u Bagnoliu, za put prema Argentini. Izgleda da su je teško primili jer ima puno dice, Aneru, Maru i Iku. I to je isto bilo s Nevenkom Sudar. Smatraju da ne će same biti sposobne dicu prehraniti. Sada kada su pošle, neka idu, jer im ja zbilja nikako ne mogu pomoći.“  (Str. 137.) 

Na kraju pisma Rosandić piše:  „Evo to ti nabaci, a ti odluči kako misliš da je najbolje. Odlazim u bazu, i poslije mislim dalje u Ameriku. Tvrtko“.  (Amerika je bila kodno ime za Hrvatsku.) 

Dr. Sušić je 5. travnja 1948. odgovorio na Rosandićeva pisma i u odgovoru piše da se slaže s njegovom analizom o hrvatskoj situaciji i pokušava mu objasniti razloge za nedisciplinu koja je vladala. Ističe da je slom države mnoge šokirao i prouzrokovao pravi kaos.  Time su, smatra on, bili poljuljani svi autoriteti tako da nitko nikoga nije priznavao ni poštivao. Svoje pismo Sušić završava riječima:

 „Ako se još prije odlaska ne vidimo, ja Te ovim putem ali u duhu grlim i zazivljem nad Tebe i nad sve naše dolje Božji blagoslov. Bilo sretno i uspješno. Pozdravi sve naše dolje … Bog vas čuvao i ravnao vašim putevima, da stignete do pobjede, u duhu ću biti uvijek s vama. Sve za Hrvatsku! Tvoj Onkel“. (Str. 144.)

Očev put u nepovrat

Krajem ožujka 1948. Mime Rosandić je iz Mösela došao u bazu u Trofaiach. Tu ga je dočekala skupina s kojom je malo kasnije krenuo u Hrvatsku. U skupini su bili Julije Špalj, Marko Balenović, Mile Markovinović, Nikola Stanić, i Milan Žilić. Vodići skupine su bili Srećko Rover, zvani Bimbo i Miško Vučetić, onaj kojega je Mate Frković kasnije nazvao izdajicom. U jutarnjim satima 14. travnja 1948. skupina je krenula na put u nepovrat. Iz Trofaiacha su autobusom putovali do Leobena, a odatle vlakom do Leibnitza, a iz Leibnitza su krenuli pješice preko austrijsko-slovenske granice. Prema tvrdnjama Udbe svi su bili uhićeni sljedećeg dana, 15. travnja 1948. godine.  S njima je trebao ići i dr. Vladimir Sabolić, ali nije uspio na vrijeme izaći iz američke zone. 

No, Saboliću nije to bio prvi ni posljedni pokušaj. Prvi put je otišao u domovinu u listopadu 1947. sa skupinom koju je predvodio Josip Tomljenović. Kad su stigli u Hrvatsku on je primjetio da ih novi vodić vodi u suprotnom pravcu od onoga kojim su po dogovoru trebali ići. Bilo mu je to sumnjivo i odlučio se vratiti natrag. Nakon povratka u Austriju sastao se s Kavranom i opisao mu što se dogodilo.  Kavran ga je uvjeravao da su svi ostali sretno stigli, no na žalost nije bio u pravu, jer su svi bili uhićeni 25. listopada 1947. godine. 

Nakon dva neuspjela pokušaja, Sabolić je ponovo otišao, ali se više nije vratio. Prema jugoslavenskim informacijama Udba je uhitila cijelu skupinu 4. lipnja 1948. godine. Uzalud su njegova supruga i sin Petar od njega čekali vijest. Devedesetih godina sin Petar koji je živio u USA, kad je saznao da je Neda Šarić kćerka Mime Rosandića, obratio joj se pismom.  Pisao joj je kako su, nakon očeva odlaska, on i majka čekali da im se otac na neki način javi i kad se nije javljao shvatili su da nešto nije u redu. Nakon toga on (Petar) je otišao Kavranu i pitao ga o očevoj sudbini, a Kavran mu je rekao da su svi sretno stigli. Bio je to njegov prvi i posljedni susret s Kavranom, jer je dan nakon toga susreta Kavran otputovao u domovinu, a Udba ga je uhvatila 3. srpnja 1948. 

Svaki sa svojom sudbinom 

Brod kojim je iz Italije u Argentinu otputovala obitelj Mime Rosandić stigao je 29. travnja 1948. godine u luku Buenos Airesa.  Mime Rosandić je tada bio u rukama svojih budućih ubojica. Njegova supruga i tri kćerkice su se snalazile kako su znale i mogle. Argentinske vlasti su ih privremeno smijestile u prihvatni izbjeglički hotel. Majka je željela čim prije naći posao, jer su oni koji su dobivali posao mogli brže i lakše naći pristojan stan. Htjela je da posao i stan budu što bliže hrvatskoj zajednici, jer je željela da joj djeca odrastu u hrvatskoj sredini. U izbjegličkom hotelu Rosandići su upoznali Iku Šarić i njezina dva sina, šestgodišnjeg Stipu i njegovoga mlađeg brata Franu. Oca su im ubili jugoslavenski partizani. Stipe Šarić i Neda Rosandić su odrasli u istoj sredini i vjenčali se 1970. godine. Iz Argentine su doselili u SAD i živjeli u Clevelandu Ohio.    

Uhićenja, istrage i mučenja

Koncem četrdesetih godina vijesti iz Hrvatske u Argentinu su sporo stizale, ali Neda Rosandić Šarić, iako je tada bila dijete, dobro se sjeća tragične vijesti o uhićenju pripadnika Kavranove skupine.  Čikaški list Danica, koji su izdavali hrvatski franjevci, donio je na naslovnoj stranici pretisak iz zagrebačkog Vjesnika od 11. srpnja 1948., o uhićenju pripadnika akcije. Uz članak je bila i fotografija. Njezina majka je prepoznala svoga muža. „Moje sjećanje na tu situaciju je sjećanje na osjećaj da mora da se dogodilo nešto strašno. I sada imam živo pred očima prizor kako majka zatvara vrata naše sobe i mi ostajemo same. Bila je svjesna da nas je snašla tragedija, slutila je da ocu nema spasa, da će smrtno stradati. Ali bila je hrabra i odlučna. Bila je obuzeta patnjom, ali je odlučila da se ne će predati. Cilj pred očima bio joj je jasan. Boriti se za svoje troje male djece, sama.” (Str. 154.) 

Od tada pa nadalje, Neda je mislila o očevu uhićenju i mučenjima koje je proživljavao od samog uhićenja do smaknuća. Ona ni danas ne zna pravi datum njegova uhićenja. U jednom dosijeu koji je pronašla u Hrvatskom državnom arhivu piše da su pripadnike skupine u kojoj je bio njezin otac uhitili 15. travnja 1948. godine, dakle samo dan nakon njihova odlaska na put, dok u drugom dokumentu piše da su bili uhićeni nekoliko dana poslije ulaska u Jugoslaviju. Ta razlika s pravom dovodi Nedu do zaključka da je njezina sestrična Marija, koja je živjela u Gospiću, vjerojatno bila u pravu kad joj je devedesetih godina tvrdila da je njezina oca vidjela u Gospiću u blizini njihove kuće u proljeće 1948. godine. Marija se nije sjećala datuma, ali dobro sjećala da je bilo u proljeće 1948. godine. Ispred kuće je vidjela čovjeka u partizanskoj uniformi s kapom preko ušiju, koji je, nakon davanja znaka prstom na usnama da šuti, brzo nestao. Marija je tada imala osam godina i u tom trenutku je mislila da vidi svoga oca, ali kad je kasnije saznala da je njezin otac Joso tada već bio u Argentini, zaključila je da je to bio stric Mime. 

Mučenje zatvorenika počelo je odmah, nakon njihova uhićenja. U iznimku Ljube Miloša, svi drugi su ostali vjerni svojim idealima i istini.  Miloš je govorio ono što su mu rekli da mora reći. Prema Udbinom izvješću Mime Rosandić je za Miloševu izjavu rekao da je to „crna laž i kleveta.“ Dakle, očito je da Rosandić ni nakon strašnih mučenja nije bio slomljen.  Ivan Prusac u svojoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, opisuje da je Božidar Kavran s prezirom slušao Miloševe izjave. Prusac također spominje kako mu je kasnije Milan Žilić, koji je bio u Rosandićevoj skupini, pričao da je morao čistiti ćeliju u kojoj su stražari ubijali zatvorenike. Mučili su ih, a neke na mjestu ubijali, ali od njih nisu čuli ono što su željeli čuti. Krvnike je mučilo herojsko držanje optuženih zatvorenika. Filipa Radoša su mučili, ali on je šutio.  Vinku Dundoviću bi vezali ruke i noge, a nakon toga stavili bi mu štakora na trbuh da ga grize. Htjeli su ga prisiliti da optuži Josipa Tomljenovića, ali nisu uspjeli. 

Devedesetih godina Neda Šarić je pronašla i pročitala zapisnike o saslušanju njezina oca. Na vrhu zapisnika piše: „O saslušanju Rosandić Mime Milan, kao okrivljenoga, sastavljeno 21. 4. 1948. u kancelarijskim prostorijama UDB-e 162 za Hrvatsku u Zagrebu“. Na kraju zapisnika piše: „Saslušani, Mime Rosandić, v. r.“ 

Optužnica

Sredinom lipnja 1948. udba je sastavila optužnicu kojom je teretila pedesetoricu uhićenika akcije „Deseti travnja“. Za vrijeme suđenja udba je uključila još trojicu, koje je uhitila tek u lipnju 1948. godine. To su bili Božidar Kavran, Vladimir Sabolić i Vjekoslav Blaškov. Trideset sedmorica uhićenih nije bila uključena i nije ih bilo na javnome suđenju. Optužnica je počimala: „Javno tužilaštvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd, 17. juna 1948., Optužnica – Vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske“. 

Tužitelj je bio Josip Hrnčević, koji je s ponosom isticao da je komunist i partizan. Optužnica je imala 56 strojem pisanih stranica. Kao pokretača akcije teretila je “Hrvatsko Državno Vodstvo“, a za izvršenje plana Božu Kavrana, Matu Frkovića, Lovru Sušića i Antu Pavelića.

Mimu Rosandića je udba optužila kao ustašu i petokolonaša. „Optuženi Rosandić spada u red najstarijih i najistaknutijih članova ustaškog rukovodstva, kako za vrijeme okupacije tako i nakon bijega iz zemlje u emigraciju. Njegov rad za ustašku stvar datira od 1930. godine u Vinkovcima, gdje je u društvu s opt. Petračićem i drugima radio na pridobivanju ljudi za Pavelića i ustaše.“ (Str. 168.) 

Suđenje 

Suđenje, koje je počelo 12. srpnja 1948., a završilo 27. kolovoza 1948., bilo je puka formalnost, jer su kazne bile unaprijed određene.  Održavalo se u velikoj dvorani staroga Zagrebačkog velesajma, na zagrebačkoj Savskoj cesti, na mjestu gdje su danas nalazi Studentski centar.  Zarobljenike su dovozili u policijskim vozilima. Uz svakoga od njih su bila dva policajca. Optuženici su bili izmučeni i umorni. 

Na suđenju je sudjelovalo pet sudaca.  Predsjednik Sudskog vijeća je bio dr. Žarko Vimpulšek, a uz njega članovi Vijeća, Čedo Rajačić, Stjepan Mežnarić i Ivan Pirker, te zapisničar Branko Bazala.  Tužitelji su bili dr. Josip Hrnčević, u ime Federativne Narodne Republike Jugoslavije, dr. Josip Brnčić, javni tužitelj Narodne Republike Hrvatske i dr. Tomislav Marković, pomoćnik javnog tužitelja Narodne Republike Hrvatske.

Optuženici su imali službene branitelje. Dr. Mate Tafra je bio branitelj Mime Rosandića, Josipa Tomljenovića i Božidara Petračića. Na suđenje je mogla doći i rodbina optuženih. U ime Rosandićeve obitelji na suđenju je bila mlada Katica Mraović Slutej, koja je kasnije pričala da se Mime Rosandić na sudu držao hrabro i dostojanstveno i da je govorio mirno i odvažno. 

Očeva završna riječ 

Optuženima je bilo dopušteno da pred kraj suđenja mogu javno reći nekoliko riječi. Većina je odbila tu mogućnost, ali Mime Rosandić je to iskoristio i izrekao riječi koje su ga definirale kao čovjeka i hrvatskog rodoljuba. Bile su to povijesne riječi, koje se, kako ističe njegova kćer Neda, nikada ne zaboravljaju. Nije se kajao niti je molio milost od onih koji su ga mučili i osudili. Bio je  svjestan da svoj život stavlja na oltar domovine, za bolju budućnost svoga naroda. 

Evo njegovih zadnjih riječi: „U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agentstvom, čime bih osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude, da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskom narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio samo na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro. S te strane mogu reći da su kraj mene prošle hrpe zlata i u Hrvatskoj i vani. Nikada ga nisam pogledao jer sam smatrao da je egoizam najveće zlo koje svakog čovjeka tereti, da je to najveća nevolja, koja dovodi do najneugodnijih situacija. S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je, eto, krivo, i da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponizuje do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da mi oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!“ 

Nakon toga tužitelj Hrnčević je ironično rekao: „Sad ste čuli izljev patriotizma!“ 

Rodbina i život u domovini 

Zahvaljujući preživjeloj rodbini u domovini, posebno sestrični Mariji, kćeri strica Jose, Neda Rosandić Šarić je devedesetih godina saznala životnu tragediju članova obitelji strica Jose i Ive. Neda je Mariji pripovjedala o njezinu ocu Josi i stricu Ivi, koji su 1948., kao i njezina majka otišli u Argentinu, a Marija je njoj pričala o tužnom djetinjstvu i životu bez tate. Ispričala joj je kako je prije pada NDH njezina obitelj živjela u kući Rosandića u gospićkoj Centralskoj ulici. U jednom stanu su živjeli njezini roditelji s njom i njezinom mlađom sestrom Ankicom, a u drugom stanu stric Ive i strina Manda sa svojom djecom, sinom Antom i kćerkom Ivkom.  Marija se sjeća da je zadnji put oca vidjela 4. travnja 1945. godine u kući kuma Živka Alića u selu Budaku, u blizini Gospića.  Majka joj je kasnije ispričala, kako se nakon pada Gospića otac pokušao ponovo s njima sastati, ali nije uspio. Hrvatsku je napustio bez njih, zajedno s bratom Ivom i Miminom obitelji. 

U knjizi autorica donosi zapažanja i uspomene na svoje stričeve, Josu i Ivu, koji su, poput tolikih Hrvata, morali tražiti utočiste u dalekoj Argentini. „Moja su sjećanja na stričeve vrlo lijepa… Živjeli su skromno, ali uzorno. Svake bi nedjelje išli na misu u crkvu sv. Josipa…” (Str. 229) 

Iz razgovora s Marijom Neda je također saznala kako je u kući obitelji Rosandić zavladala tuga i očaj, nakon uhićenja njezina oca i ljudi iz Kavranove skupine.  No, tim tragičnim događajem nije bila pogođena samo obitelj Rosandić, već i mnogi gospićki Hrvati, koji su, nakon propasti hrvatske države, polagali veliku nadu u preživjele hrvatske izbjeglice. Novine su o uhićenim Hrvatima pisale kao o bandi i razbojnicima. Kad su dvije nevjeste Marijina majka i strina Manda čule da Mime ima pravo na jedan posjet u zatvoru, odlučile su s Marijom i Ivkom otići u Zagreb i posjetiti ga. Dok su čekale vlak na gospićkom kolodvoru pripadnici jugoslavenske policije uhapsili su Ivku. Srećom, nakon nekoliko dana su je pustili i one su se ponovo uputile u Zagreb. Kad su došle u Zagreb rečeno im je da zatvorenika ne mogu vidjeti, jer da je pravo na posjet iskoristila neka njihova daljnja rodica. Ta se žena ipak javila rodbini (Nedinoj teti Katici) i rekla da je posjetila zatvorenika. Rekla je da je jako mršav i da je u razgovoru skrivao ruke, ali da je ona primjetila da na prstima nema nokte.

Presuda

Poslije dvotjednog sudskog procesa, na dan 27. kolovoza 1948. predsjednik sudskog vijeća dr. Žarko Vimpulšek izrekao je presudu. Većina je bila osuđena na smrt vješanjem, a manji broj streljanjem. Svi su osuđeni u ime naroda. Smrtna kazna izvršena je vješanjem nad sljedećim licima: Miloš Ljubo, Vrban Ante, Pehar Nikola, Miličević Adam, Vasilj Mato, Martinović Jakob, Kavran Božidar, Rosandić Mime, Sabolić Vladimir, Blaškov Vjekoslav, Tomljenović Josip, Špalj Julije, Strmečki Geno Izidor, Kršul Eduard, Srnak Rudolf, Mičić Božidar, Tuk Emil, Kuštro Branko, Žilić Bariša, Šop Ivan. Smrtna kazna izvršena je streljanjem nad sljedećim licima: Petračić Božidar, Gržeta Ivica, Jagarinec Mijo, Jezovšek Josip, Hranilović Vladimir, Križanić Stjepan, Španiček Vjekoslav, Želimir Liko, Pribanić Milan, Tošić Dušan, Panić Todor, Vukić Pavle, Vragolović Ivan, Matijašić Josip, Petek Franjo, Mesić Martin, Preka Jure, Čota Mihajlo, Pribilović Eduard, Medonić Jakov, Zlatar Leon, Alagić Tahir, Šmid Ivan.

Iz skupine u kojoj je bio Mime Rosandić četvorica su osuđeni na smrt i to Mime Rosandić, Julije Špalj. Marko Balenović i Mile Marovinović. Nikola Stanić je bio osuđen na zatvorsku kaznu od dvadeset godina, a Milan Žanić na petnaest godina. Prema knjizi Ivana Prusca Stanić je u zatvoru teško obolio. Nisu ga htjeli liječiti, već su ga odveli na zatvorsko groblje i tamo ga streljali. Žilić je izdržao kaznu, ali je nakon toga brzo umro. (Str. 201.)  

Zaključak 

Autorica knjige s pravom ističe da je ponosna na očevo držanje na suđenju. Ona zna da je njezin otac bio osuđen na smrt samo zato jer je bio protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu. Onima koji su godinama, nakon njegova smaknuća, pitali, „kako je mogao otići i ostaviti ženu i djecu,“ Neda je smireno, ali ponosno odgovarala: „Moj tata je otišao braniti Hrvatsku!“  Ona je uvijek bila svjesna da je njezinom tati i ljudima poput njega domovina bila iznad svega i da su zbog nje žrtvovali sebe i svoju obitelj. U želji da bude što vjernija životnom cilju svoga oca, Neda se vrlo rano uključila u političku borbu s onima koji su stopostotno bili za hrvatsku državu. Surađivala je sa svima koji su učili iz hrvatske prošlosti i radili za hrvatsku budućnost. U tim mislima koncem osamdesetih godina svojoj majci je rekla da je odlučila politički podržati dr. Franju Tuđmana, dakle bivšeg partizana i čovjeka koji je u vrijeme II. svjetskog rata bio na strani onih koji su, zbog Hrvatske, objesili njezina oca. Majku je uvjerila da je dr. Tuđman za hrvatsku državu i da je od svih drugih najbolja osoba da bude na čelu pokreta za hrvatsko oslobođenje. Dr. Tuđman se sastaje s Nedom i njezinom majkom i daje im do znanja da pismo koje je Nedin otac napisao njoj i sestrama ne pripada samo njima već cijelom hrvatskom narodu. “Ovo nije privatno pismo, ovo je značajno i povijesno pismo, molim lijepo, moram ga imati,“ inzistirao je dr. Tuđman. (Str. 247.) 

Onome tko pročita ovu knjigu biti će jasno da autorica knjige nije opterećena prošlošću i da je u mislima na oca, svoj život posvetila hrvatskoj budućnosti. Njezina politička širokogrudnost, optimizam i praštanje proizlaze iz njezinih stavova i riječi. Tu njezinu vrlinu dobro je uočila urednica knjige Maja Runje, koja u svom kratkom „Podgovoru“ piše:  „Neda Rosandić Šarić zaslužuje još najmanje jednu pohvalu, i to za vjeru i optimizam koji ispunjaju stranice knjige. Nema u ovome štivu tuge. Gledala je iz očeve perspektive, a život i povijest ocu su dali za pravo i ispunili su njegove želje. Njegova su djeca narasla u čvrste ljude, točno onako kako je savjetovao u pismu prije odlaska. A Hrvati su nastavili ondje gdje su on i njegovi drugovi stali, i uredili su svoj dom. I uređuju ga i dalje, da bude kao iz njegovih snova.“ 

Neda javno daje do znanja da za smrt svoga oca ne krivi nikoga od onih koji su davali upute i donosili odluke za odlazak hrvatskih skupina u domovinu. „Nikoga iz Hrvatskoga Državnog Vodstva ne teretim za smrt svog oca i za propast akcije. Tko su bili neprijatelji, jasno je. Među Hrvatima treba krivima smatrati samo one koji su bili izdajice svoje domovine.“ (Str. 224.)

Ona ispravno shvaća značenje hrvatske države i narodne slobode za koju je njezin otac dao svoj život i zato na kraju knjige, u strahu da hrvatski narod ne izgubi tu slobodu, citira stihove Ivanke Madunić Kuzmanović, koji glase: “Život sam za slobodu dao. Čuvajte je, da nisam uzalud pao!“ 

Mime Rosandić je pripadao generaciji hrvatskih idealista, koja je bila spremna pridonijeti najveću žrtvu za ostvarenje hrvatske države i narodne slobode. U znak zahvalnost njemu i njegovim suborcima preporučam ovu knjigu svima koji žele saznati istinu o hrvatskoj prošlosti i na toj istini graditi hrvatsku budućnost.

Šime Letina/Hrvatsko nebo